Iz citiranog hadisa vrlo jasno se može zaključiti nekoliko važnih poruka koje islamsko učenje zagovara o izgradnji međuljudskih odnosa. Bilo bi potpuno pogrešno razumjeti da mirenje ljudi i poporavljanje međuljudskih odnosa (islah) isključuje obavljanje namaza i posta. Naime, spominjanje namaza i posta jesu indikatori radi komparacije veličine, važnosti i značaja mirenja ljudi i same nagodbe. Namaz ili obredna molitva jeste „stup vjere“, lična obaveza svakog punoljetnog, duševno zdravog, pametnog muslimana i muslimanke. Post jeste, također, obaveza za koju Allah, dž.š,. kaže da za njega „posebno nagrađuje“. Mirenje ljudi i angažman na popravljanju međuljudskih odnosa jeste jedan stepen iznad. Prvo značenje ovih riječi jeste u tome da se stvarna vjera u Allaha, koju vjernik živi uredno izvršavajući vjerske dužnosti, izražava i reflektira na kvalitet međuljudskih odnosa. Tako je onome koji iskreno obavlja propisanu molitvu i posti u ime Allaha stalo do izgradnje dobrih međusobnih odnosa. Također, ako je angažman na mirenju ljudi tako visoko pozicioniran na skali simbola i praksi koje zagovara islam, koliko li je tek vrijedan cilj tog procesa, a to je nagodba i mirno rješenje spora. Tako Allah podstiče vjernike riječima: „Nagodba je najbolje rješenje.“[1] S druge strane, angažman nekoga kao medijatora ili arbitra govori o kvaliteti njegove ličnosti te povjeranja i ugleda kojeg uživa kod drugih. Božiji Poslanik, a.s., u hadisu potiče muslimane na aktivan odnos prema društvenoj stvarnosti a pogotovu na rješavanje problema i sukoba među ljudima. Islam zagovara uređenje međuljudskih odnosa u aktivnoj formi brige za porodicu a potom i društvo, jer nasuprot ovog odnosa razvija se društvo individualaca, otuđenih pojedinaca i sl. Briga i angažman na polju izgradnje kvalitetnijih međuljudskih odnosa nema alternativu, jer se suprotno tome, društveni odnosi urušavaju duboko i intenzivno poput rezova koje pravi „britva“.

Pregovaranje, medijacija i arbitraža

Na više mjesta u Kur'anu spominje se potreba aktivnog odnosa pojedinaca, zajednice društvenih i državnih institucija, nefomalnog i formalnog učešća u rješavanju sporova i sukoba između fizičkih ili pravnih lica. Potreba da se nađe rješenje, izmire sukobljene strane, odnosno nađu načini da se razgovara umjesto sukobljava jeste stalna briga pojedinca, društva, institucija i države. Allah, dž.š., kaže:

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa, ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah zaista pravedne voli.[2]

U brojnim predajama zabilježeno je da je Muhammed, a.s., često bio angažiran u mirenju zavađenih i rješavanju sukoba među ljudima. Obraćali su mu se pojedinci ali i plemena, muslimani i nemuslimani, muškarci i žene. Nekada je i sam inicirao da strane u sukobu otvore pregovore i traže rješenja. U tim inicijativama nekada je bio sam a nekada je uključivao i ashabe, odnosno upućivao ih da vrše medijaciju ili arbitražu. Razlozi njegovog uključivanja ili angažiranja u ovim misijama prema hadisima koje smo za ovu priliku čitali bili su raznovrsni i brojni. Tako se navode problemi: vraćanja duga, natapanja imanja vodom, podjele ratnog plijena, sukoba među plemenima ili rodovima unutar jednog plemena i dr. Buharija u svojoj zbirci hadisa navodi slučaj da je jednom prilikom Božiji Poslanik, a.s., zakasnio na početak namaza zbog angažmana u medijaciji.

Kur'an posvećuje posebno pažnju uređenju međuljudskih odnosa te prava i obaveza članova porodice, jer se radi u važnoj društvenoj instituciji i jer su odgovornosti u njoj lične i uključuju svakog pojedinca. Porodični odnosi su lični i oni se ne mogu u cjelini pravno definirati, kao što se ne mogu predvidjeti ni brojne životne situacije. Iz tog razloga ovdje je ostavljen veliki prostor da se u situaciji sporova među supružnicima iznađu načini kako bi se problemi rješili, uvažavajući brojne specifičnosti koje svaki pojedinac ili bračni par ima ili živi. Stoga je propisana u moralnom ili vjerskom smislu „obaveza“ uže i šire porodice da pomogne svojim članovima u iznalaženju načina da se problem prevaziđe.

Allah, dž.š., kaže: A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njezine porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten![3]

Islamsko pravo poznaje različite metode i mehanizme rješavanja sporova: pregovaranje, medijaciju i arbitražu. I mimo suda može se organizirati ili urediti mirenje i posredovanje, kroz angažman supružnika, pojedinaca, porodice ili drugih vansudskih institucija. Pregovaranje je način prevazilaženje spora međusobnim dogovorom supružnika i on je najmanje formalan i samim tim i najmanje bolan način rješavanja spora. I u pregovaranju može biti uključeno treće lice ali i ne mora. Strane u sporu pokazale su volju i spremnost da same riješe vlastiti problem te je zbog te činjenice i najviše izgleda da će spor teći u mirnijoj atmosferi i da će se ishoditi dobar rezultata.

Medijacija podrazumijeva uključivanje trećeg lica koji ima zadatak da komunikaciju među stranama u sporu učini lakšom i efikasnijom, s ciljem postizanja međusobnog dogovora. Medijacija ne mora ishoditi pomirenjem, već dogovorom obje strane o mirnom razvodu i uređenju budućih obaveza i odnosa, poput pitanja brige o djeci, diobe zajedničke imovine i sl. Arbitraža je najviše formalni oblik alternativnog načina rješavanja sporova. Hakem (arbitar/medijator) može biti, kako je ranije rečeno, imenovan od strane supružnika, porodice i od strane suda po službenoj dužnosti. Otuda on može biti angažiran u dobrovoljnoj formi sa zadatkom posredovanja i mirenja, na osnovu angažmana supružnika, porodice, institucije i sl, ili može biti imenovan zakonski ako se radi o imenovanju od strane suda u tzv. prinudnom arbitražnom postupku.[4]

Tahkim (arbitraža) nije dozvoljena kod kogentnih, prisilnih pravnih normi, budući su te norme precizno određene slovom Kur'ana i Sunneta i na njih stranke ne mogu utjecati. Također nije dozvoljena arbitraža u predmetima u kojima je isključiva nadležnost šerijatskog suda i sudije, poput vršenja procedure li'ana tj. supružničkom zaklinjanju o bračnoj ne/poročnosti, jer se ista mora sprovesti na sudu i sl. U ostalim slučajevima, dozvoljena je upotreba arbitraže, a kao primjer često se navodi pitanje rješavanja bračnih problema i pokušaja mirenja među supružnicima.

Arbitraža jeste oblik vansudskog rješavanja sporova sa obavezujućom odlukom na koji stranke pojedinci, pravna lica ili države dobrovoljno i konsenzualno pristanu.[5] Arbitraža kao način rješavanja sporova nije nužna pa je moguće odustajanje stranaka od arbitraže u toku procesa. Također se daje sloboda arbitru da se i nakon imenovanja povuče iz arbitraže dok traje proces tj. prije donošenja arbitražne odluke, ali mu nije dopušteno da on imenuje ili ovlasti treće lice da vrši arbitražu, jer se arbitraža veže za ličnost. Kada je u pitanju tahkim u bračnim sporovima, onda neke pravne škole pod ovim pojmom misle na medijaciju.

Islamske pravne škole (mezhebi) imaju različite stavove o prirodi tahkima kao vansudskog načina rješavanja sporova među bračnim drugovima. Pravnici hanefijske škole, kojoj muslimani Bosne i Hercegovine tradicionalno pripadaju, drže da je tahkim u bračnim sporovima medijacija a ne arbitraža, u smislu da medijatori (hakamejn) o kojima se govori u 35. ajetu sure En-Nisa', u slučaju neuspjeha u mirenju posvađanih supružnika, svoj stav o sporu imaju proslijediti sudu na dalje razmatranje jer oni nemaju ovlaštenje da donose odluku o razvodu braka. Sudija je ovlašten da, na osnovu izjava supružnika, donese odluku o razvodu koji ima status neopozivog (talaq ba'in). Šafijski i hanbelijski pravnici, također, smatraju da medijatori nemaju ovlaštenje donošenja odluke o razvodu, s obzirom da je arbitar u svojstvu zastupnika supružnika (vekil).

Odluku o razvodu donosi supružnik a ne zastupnik u medijaciji. Međutim, muž može izričito ovlastiti zastupnika da u njegovo ime pristane na razvod braka (talaq) ili pomirenje, odnosno, supruga može ovlastiti svog zastupnika da u njeno ime pristane na sporazumni razvod (hul') ili nastavak bračnog života. Spomenute pravne škole se pozivaju na drugi dio prethodno citiranog ajeta u kojem se kaže: Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti... Ajetom se, prema tumačenju pravnika ovih škola, daju ovlaštenja supružnicima da odluče hoće li ući u proces mirenja, odnosno, zastupnici su ovlašteni od supružnika samo da ih mire, ali nemaju ovlasti za donošenje odluke o razvodu. Zato se i kaže da je, prema mišljenjima svih pravnika, odluka medijatora o nastavku zajedničkog života supružnika efektivna i bez njihovog izričitog pristanka. Naime, izričit pristanak neophodan je kod razvoda braka, a ne kod mirenja jer sam proces tahkima ima svrhu mirenja. Za razliku od njih, malikijski pravnici smatraju da hakem ima ulogu sudije u donošenju odluke o rastavi ili nastavku bračnog života, za što mu nije potrebna saglasnosti bračnih drugova ili suda. Prihvatanje ovog, a napuštanje hanefijskog stava jeste tendencija u zakonodavstvima savremenih muslimanskih zemalja. Malikijski pravici smatraju da je arbitražna oduka konačna i obavezujuća.[6] Shodno rečenom, arbitraža po svojoj prirodi nije ugovor o punomoćstvu, već samostalan specifičan ugovor. Budući da je arbitar sudija, onda  njegova odluka ima snagu sudske odluke, tako da sudija (qadi) nema pravo pobiti odluku arbitra izuzev ako je je arbitar očito pogriješio.[7] Oni svoj stav argumentiraju činjenicom da je u ajetu upotrijebljen pojam hakem. „Hakem je osoba koja ima ovlaštenje donošenja i nametanja presude dok vekil ne posjeduje tako nešto.“[8] Zato će ovi pravnici smatrati da je arbitriranje u ovim slučajevima obaveza (vadžib), a da je za organiziranje abritaraže odgovorna vlast koja se personificira kroz sudsku vlast. Stoga je u zakonodavstvima muslimanskih zemalja u kojima je prihvaćen malikijski stav uvedena zakonska obaveza arbitraže u ovim slučajevima. Ostale pravne škole smatraju da je arbitraža pohvalna i poželjna (mendub) ali nije obavezujuća, jer ako su se supružnici već nagodili oko nastavka zajedničkog života ili razvoda, diobe i sl. onda je izlišno, prema njima, pozivati ih na mirenje.

Muslimanska iskustva na Zapadu na planu vansudskog rješavanja sporova

Pravnici nemaju jedinstven stav o uvjetima koje hakim treba ispunjavati tako da jedni insistiraju da arbitar ispunjava uvjete za sudiju, dok drugi naglašavaju da on treba ispuniti prije svega moralne a ne stručne kriterije. Oni koji smatraju da je arbitar samo zastupnik stranaka, smatraju da je poželjno da arbitar ispunjava uvjete za sudiju tj. stručne i moralne kvalitete. Potpuno svjesni da je vrlo teško postići ove kriterije, posebno insistiraju na visokim moralnim kriterijima koji podupiru njegov izbor za arbitra i koji, ujedno, njegovoj odluci daju veći autoritet. Ulema se posebno zadržala na kur'anskoj odredbi pomiritelja iz njegove/njezine porodice, za koji smatraju da nije obavezujući uvjet. Ovo pozivanje na porodicu jeste s ciljem da se ukaže da porodica treba brinuti brigu o svojim članovima i probleme trebaju nastojati zadržati unutar kruga porodice.[9] Jer, u ovim situacijama se izlaže bračna intima i vrlo je važno da se to uradi na diskretan način čuvajući dostojanstvo supružnika ali i porodice.[10] Međutim, pred savremene muslimane koji žive na Zapadu postavilo se pitanje kako se nositi s ovim problemima uvažavajući činjenicu da žive u sekularnim društvima i u novim društvenim okolnostima, sasvim drukčijim od njihovih tradicionalnih sredina, a samim tim i daleko od porodice koja bi se trebalo brinuti o svojim članovima. Nisu se samo muslimani susreli s ovim problemom. Židovska povijest obilježena je životom u dijaspori tako da je bitna karakteritika povijesnog života Židova prilogođavanje novim okolnostima ali i izgradnji vlastitih institucija pa tako i sudova (batei din/s, beth din) koji, između ostalih, pružaju usluge medijacije svojim članovima.[11] Takve usluge pružaju i crkve uvažavajući činjenicu da se članovi vjerskih zajednica i crkava, a posebno etnički manjinskih zajednica, odlučuju na medijaciju unutar svoje vjerske zajednice ili medijacijske ustanove koja je upućena u njihovu etničku, religijsku i kulturnu posebnost.[12]

U rezoluciji Akademije islamskog prava iz Džidde br. 91/8/9 o osnovnim principima arbitraže u islamskom pravu[13] kaže se da se u slučaju nepostojanja nekog međunarodnog islamskog suda, islamske države i institucije mogu obratiti radi arbitraže neislamskim sudovima, pri ćemu treba voditi računa da to bude dopušteno po Šerijatu. I Evropsko vijeće za fetve i istraživanja, osnovano 1997, između ostalog i s ciljem donošenje pravnih decizija (fetvi) koje će „odgovarati potrebama muslimana u Evropi“ u nekoliko sesija i fetvi je tretiralo pitanje arbitraže u Evropi među muslimanima. Tako je F. Mevlevi, član Vijeća, zauzeo stav da je vjerska obaveza muslimanima na Zapadu pribjegavati islamskoj arbitraži u odnosu na sekularne sudove. On kaže: „Kada su muslimanski pravnici govorili o dozvoljenosti arbitraže, mislili su na muslimane u islamskom društvu. Što se tiče muslimana danas u zapadnim zemljama, svejedno da li su državljani ili rezidenti, kada se među njima pojavi spor, njega se može iznijeti pred sudove države u kojoj žive, tj. neislamske sudove. Savremeni pravnici dozvolili su obraćanje neislamskim sudovima kako bi se ostvarilo pravo ili riješio spor ako je to jedini put ka tome i nema druge alternative. Musliman koji se obraća neislamskom sudu, jer je na to prisiljen, ne snosi grijeh za to. Međutim, ako ima mogućnost da bira između islamskih i neislamskih sudova, dužan je odabrati prve i nije mu dozvoljeno odabrati druge.“[14]

Ovakav stav jeste rezultat upućenosti u sve prisutniju praksu organiziranja islamskih centara na Zapadu koji u svome djelovanju između ostalih servisiraju i potrebe za medijacijom u sporovima, odnosno pojavom posebnih, specijaliziranih islamskih ustanova koje se bave medijacijom i arbitražom. U prvom zborniku fetvi Vijeća na pitanje: “Kome će se obratiti muslimanka na Zapadu kada ima porodične probleme i spor s mužem?“ ističe se da je „muslimansko društvo dužno priskočiti u pomoć ... uložiti maksimalan trud na izmirenju supružnika“. Potom se kaže: „S obzirom na to da supružnici ... žive u nemuslimanskom društvu, traži se od muslimanske zajednice u svakom gradu u kome ima znatan broj muslimana da formiraju arbitražno ili mirovno vijeće...“[15]

Očito su članovi Vijeća ovom fetvom željeli ohrabriti muslimane na Zapadu organizirane u brojne islamske centre i udruženja da rade na organiziranju servisiranja i potreba muslimana za arbitražom. U tom pravcu učinjen je vidan napredak u mnogim muslimanskim zajednicama na Zapadu na planu organiziranja muslimanskih medijacijskih/arbitražnih ustanova ili sudova[16] i stoga F. Mevlevi u svojim analizama kaže da muslimani trebaju odabrati muslimanske institucije ako su u prilici. U suprotnom, njegov stav o obaveznosti (vadžib) odabira islamskih institucija bio bi apsurdan. Razlozi za pojavu ovih sudova/ustanova među muslimanima gotovo su identični kao i razlozi njihovog nastanka kod drugih religijskih zajednica, crkava i njihovih donominacija. Zadnje decenije 20. stoljeća obilježene su velikim brojem migracija muslimana prema zapadnim zemljama te se povećao i pritisak na domaće, zapadno sudstvo na način da su imali brojne parnice u kojima se tražio komparativan pristup rješavanju procesa. Recimo, u rješavanju brakorazvodnog postupka između naturaliziranih državljana Velike Britanije koji su sklopili brak u Pakistanu u kojem je nacionalno pravo ujedno islamsko pravo hanefijskog mezheba. Ili, u poslovnom pravu, između državljana Saudijske Arabije i Sjedinjenih Američkih Država i sl. Tako su sudovi na Zapadu bili prinuđeni tražiti ekspertize, stručne savjete i sl. stručnjaka šerijatskog prava u cilju rješavanja ovih sporova. Također ne treba izgubiti iz vida da su isti sudovi zainteresirani da se što više sporova riješe izvan suda iz brojnih razloga, ali u svakom slučaju smanjuje se pritisak na rad suda a i stranke i građani su zadovoljnije vansudskom nagodbom jer sam proces u načelu dovodi do sporazuma i zajedničkog rješnja u kojem su uvažene njihove lične, religijske i kulturološke posebnosti, za razliku od sudskog procesa u kojem presuda uvijek ide u korist jedne stranke, presuda se nameće, troškovi su puno veći itd. Pored ovih razloga, vjernici su zainteresirani da svoj ukupan život usklade s učenjem svoje vjere, pa su zainteresirani da u obimu koji im pozitivno pravo dozvoljava razvijaju svoje vlastite religijske insticije. Primjera ima puno, ali za ovu priliku dovoljno je spomenuti rad Muslimanskog arbitražnog tribunala (Muslim Arbitration Tribunal - MAT)[17] koji je osnovan 2007. u Londonu, koji, kako stoji na zvaničnoj stranici Tribunala, pruža usluge strankama, pojedincima i ustanovama, muslimanima i muslimankama, advokatima i sudovima da mu se obrate za savjet, eksperna mišljenja i sl. Pored savjetodavne i stručne pomoći, MAT daje i mogućnost muslimanima i muslimankama da se obrate tribunalu radi pružanja usluga medijacije. MAT rješava različite vrste sporova kao što su: bračni i porodični sporovi, nasilje u braku, sporovi u vezi s nasljedstvom, komercijalni i dužnički sporovi i sporovi u džematima. Na zvaničnoj stranici ističe se da se MAT posebno bavi pitanjem „prisilnih brakova“, što je odraz kulturne prakse azijskih muslimana, poput ugovorenih brakova u ranom djetinjstvu i sl. S pravom se ističe bojazan da zvanični sudovi ne znaju, a samim tim nemaju dovoljno razumijevanja za ove kulturne razlike, te da je to dodatni razlog zbog kojeg se MAT bavi ovim pitanjem. MAT radi u skladu s engleskim i velškim zakonom, i u skladu s „islamskim svetim pravom“ tako da u postupku pred tribunalom moraju biti najmanje dvojica „sudija“, jedan stručnjak šerijatskog prava i drugi pozitivnog prava Engleske ili Velsa, za kojeg se kaže da ima „registriranu praksu“ u ovim zemljama. Navodi se da MAT čine mladi i kvalificirani ljudi i žene, domaći učenjaci i pravnici a ne neki iz inozemstva.

Potreba za djelovanjem vjerskih zajednica na polju medijacije i arbitraže

Brojni sporovi, posebno porodični, mogu se rješavati putem vansudskih mehanizmima. To je, kao što smo vidjeli, pravna praksa demokratskih društava i država. I naše zakonodavstvo prepoznaje i definira ove mehanizme. Međutim, bilo bi neophodno da i državni organi prepoznaju potrebu i mogućnosti uključivanja vjerskih zajednica i crkava u BiH u procese medijacije i arbitraže. Imamo potrebu senzibilirati društvo u cjelini za probleme s kojima se susreće „običan“ čovjek, građanin u svojoj svakodnevnici. Pametna vlast koristi resurse koje ima kako bi ih kapitalizirala, tj. uvela u društvenu praksu radi napretka društva i života njenih građana.

Određenih pomaka ima, pa tako pored državnih porodičnih/obiteljskih savjetovališta i vjerske zajednice i crkve organiziraju i servisiraju usluge medijacije i mirenja među svojim članovima. Primjerice, Medžlis IZ Sarajevo imenovao je hfz. mr. Sulejmana Bugarija za rad u Medžlisovom porodičnom savjetovalištu. Iako stidljivo, obraćanja ima, a samim tim i uspjeha. Neke nevladine organizacije poput Centra za edukaciju i istraživanje Nahla iz Sarajeva pružaju usluge porodičnog i psihološkog savjetovanja. Ovi primjeri navode na zaključak da postoje inicijative i pomaci ali da ukupna situacija nije zadovoljavajuća. Imami sigurno mogu u tom smislu pomoći džematlijama. Ima indivdualnih primjera imamskog angažiranja, ali to još uvijek nije sistemski rješeno. Dovoljno je pogledati rubrike „pitanja i odgovori“ koje se objavljuju na brojnim portalima i štampanim medijima iz kojih se vidi da problema ima dosta pa samim tim i potrebe za dodatnim angažmanom svih društvenih i državnih aktera, građana, nevladinog sektora i vjerskih zajednica i crkava. Primjera radi, u jednom časopisu za duhovnu afirmaciju prije desetak godina objavljeno je pitanje zabrinutog muslimana o njegovom bračnom problemu. Iznio je problem da ga žena zanemaruje u bračnoj postelji i da to zna trajati i po tri mjeseca. Na njegovo insistiranje supruga mu odgovara da nije zainteresirana, a on ako želi može da se samozadovoljava. U odgovoru nije sugerirano pitaocu da se on i njegova supruga obrate za pomoć i savjet trećem licu, imamu ili porodičnom savjetovalištu. Nije jednostavno zaključivati o razlozima izostanka usmjerenja ove vrste. Moguće je da je riječ o nepovjerenju davaoca odgovora prema javnim porodičnim savjetovalištima ili nepostojanje sistemskog djelovanja unutar Islamske zajednice na planu pružanja usluga savjetovanja i medijacije bračnim parovima. U svakom slučaju bilo bi neprimjereno optuživati patrijarhalni mentalitet i vjersku tradiciju za takve i slične probleme.

Autor: Dr. Mustafa Hasani

Glasnik br. 1-2, 2015.

[1] En-Nisa', 128.

[2] El-Hudžurat, 9.

[3] En-Nisa', 35.

[4] Enes Ljevaković, „Institut arbitraže (tahkim) u islamskom pravu“, Zbornik radova Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 2004, br. 9, str. 134.

[5] U rezoluciji Akademije islamskog prava iz Džide koja je donesena na zasjedanju Vijeća Akademije održanom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 1995, o osnovnim principima arbitraže u islamskom pravu jasno se može uočiti da se arbitraža u islamskom pravu i međunarodnom javnom pravu identično definira.

  1. Resolutions and recommendations of The Council of The Islamic Fiqf Academy 1985-2000, Islamic Development Bank and Islamic Fiqh Academy, Jeddah, 2000, str. 198-99.

[6] V. Vehbe ez-Zuhajli, El-fiqhu-l-islamijju ve ed-dilletuhu, t. 7, Daru-l-fikr, Damask, 1996, str. 341. i 527-528.

[7] Prof. dr. Muhammed Revvas Qal'adži, El-mevsuatu'l-fikhijje el-mujesseretu, t. 1-2, Daru-n-Nefais, Bejrut, 2000., str. 436-437.

[8] E. Ljevaković, nav. dj., str. 135.

[9] Klasični pravnici su smatrali da je preporučeno (mustehab) u slučaju nepostojanja osobe iz kruga porodice koja bi mogla biti hakem da se u tom svojstvu angažira komšija s pretpostavkom da poznanje porodicu i porodične odnose, jer on kao komšija treba da ima dodatni motiv čuvanja tajne. V. Vehbe Ez-Zuhajli, nav. dj., str. 528.

[10] Također se ukazuje i na činjenicu da arbitar, pomiritelj treba biti familijaran tj. stručan sa problemom koji mu se izlaže jer je također važno, ne samo da ih razumije nego da ima znanja i iskustva o supružnicima ali i problemu s kojim se susreće.

[11] Lee Ann Bambach, „The enforceability of arbitration decisions made by muslim religious tribunals: examining the Beth din precident“, Journal of Law & Religion, Vol XXV, 2009-2010, str. 381-382.

[12] Lisa Parkinson, Family Mediation, Sweet & Maxwel, London, 1997, str. 45-46.

[13] Resolutions..., str. 199.

[14] Navedeno prema: Nedim Begović, Iskazivanje islama muslimanskih manjina u Evropi: Uporedna studija o jurisprudenciji Evropskog vijeća za fetve i istraživanja i prakse Evropskog suda za ljudska prava, Neobjavljeni doktorski rad odbranjen 14. 5. 2014. na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, str. 184.

[15] Fetve Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, preveo Enes Ljevaković, Conectum, Sarajevo, 2005, str. 95-97.

[16] V. više: Nedim Begović, nav. dj., str. 184-186

[17] http://www.matribunal.com/index.html, preuzeto 6.12.2014.