Sa stranica Kurʼāna  prima se jasan naum da se prvi spomen magline (41:11) odnosi na početak stvaranja univerzuma, kosmosa, svjetova..., dok se drugi spomen magline (44:11) tiče kraja ili skončanja univerzuma, kosmosa, svjetova... U oba maha sa maglinom se spominje i nebo (as-samāʼ), a u prvom retku, 41:11., spominje se i Zemlja. Time Kurʼān posredno poručuje da je i Zemlja tu, ʼod početkaʼ! Kako se ovdje nebo spominje u jednini (as-samāʼ), moguće je da se ukazuje na galaksiju Mliječni Put. Ali, nezahvalno je u Kurʼān učitavati naša proricanja i pretpostavke. Neka nam ovdje, tek  u svrhu pisanja ove crtice, spomen magline bude povod da oslovimo  ʼscenski postavʼ Sveobuhvatnog u Kurʼānu.

 Kurʼān je vrlo teško proučiti dokraja, bez ostatka. Posebno je to slučaj sa oslovljavanjem  mnogih ʼscenskih postavaʼ Kurʼāna. Uobzirujući činjenicu da se cijeli Kurʼān pomalja prije svega i nakon svega kao Božanski govor,  i da se kazuje u  riječima i rečenicama koje su date da se stalno recitiraju (qurʼān) ili ʼčitaju/sabiruʼ (qaraʼa), čitateljstvu te knjige sugeriraju se pitanja o mnogim ʼscenskim postavimaʼ ili ʼpredodžbamaʼ Kurʼāna.  ʼKadaʼ,  ʼgdjeʼ,  ʼkoʼ,   ʼkakoʼ i ʼzaštoʼ  Kurʼāna – ti i slični naumi kod čovjeka stječu se u jednom važnom pitanju o  ʼscenama Kurʼānaʼ datim za mjesta, vremena, načine i razloge  ʼočitovanja radnjiʼ, ʼdogađanjaʼ ili ʼpredodžbiʼ oslovljenih Kurʼānom. Kako se vidi, mnoge riječi i sintagme ovdje dajemo pod navodnicima. To je stoga jer o Kurʼānu se ovdje, kao uostalom i drugdje, treba govoriti sa dužnim oprezom uma, srca, razuma, intuicije, kontemplacije, teozofiranja ili filozofiranja. 

 Sa formalne strane, riječi i rečenice Revelacije Kurʼāna organizirane su kao objave, obavijesti, blagovijesti, zapovijedi, zabrane, zakletve,  savjeti, proglasi, uzvici, prijetnje, prokunstva, migovi, nagovještaji, upute, obznane, krikovi, svete pri/povijesti, kazivanja, spominjanja, obredne formule... Kao da svaka kurʼānska obavijest, blagovijest, zapovijed, zabrana, savjet... osvjetljava jednu svoju ʼzasebnu scenuʼ. Komentari Kurʼāna sa svoje strane proučavaju i horizontaliziraju tu scenu, tumačeći, iz svoje povijesne perspektive, mirijade tih ʼkadaʼ,  ʼgdjeʼ,  ʼkoʼ,   ʼkakoʼ i ʼzaštoʼ Kurʼāna. Sa stranica Kurʼāna (kao i samih komentara Kurʼāna) mi dobijamo mnoge ʼsastavne elementeʼ o tome kakva je ʼscenaʼ Kurʼāna ili kakve su ʼscene kurʼānskih kazivanjaʼ. Drugim riječima, već nekih petnaest stoljeća pomno se recipiraju i proučavaju ʼprizori Kurʼānaʼ koji se ukazuju sa njegovih stranica.   

U ovoj crtici nudi se tek jedan od mogućih načina kako govoriti o ʼscenskim postavimaʼ Kurʼāna, a u vezi sa Sveobuhvatnim Kurʼāna. ʼScena stvaranjaʼ univerzuma, kosmosa, svjetova... pokazuje se kao najpodesnije sredstvo u pokušajima da se makar donekle i sa te strane oslove stranice Kurʼāna.

1. ʼScene stvaranjaʼ u Kurʼānu više kazuju da nešto jeste, a manje kako to jeste

Vrlo uvjetno, i sa velikim oprezom, može se reći da se u mnogim dionicama Kurʼāna nudi jedna  ʼscena Sveobuhvatnogʼ ili jedna ʼperspektiva Sveobuhvatnogʼ. Naravno, sama sintagma  ʼscena Sveobuhvatnogʼ u sebi je značenjski proturječna.  Konvencionalno shvaćeno, scena je obično jedna scena, određena mjestom, vremenom, sudionicima, posmatračima. Pa ipak, od te konvencije uveliko se mora odstupiti kad oslovljavamo ʼscenu ili scene stvaranjaʼ u Kurʼānu. Na primjer, zaludno je u Kurʼānu diskurzivnim umom  odgonetati ona ʼuniverzumska kadaʼ, jer u Kurʼānu se nikada ne navodi niti jedan datum, vremenska era, kalendarski  definirana  godina i tome slično. Danima, godinama i mjesecima spomenutim u Kurʼānu ne daje se ʼkalendarska logikaʼ, niti ʼlogika praćenjaʼ bilo koje ere.

Prizor Kurʼāna o tome kako se pomalja ono Stvoriteljsko Jeste ʼpolazi od aksiomaʼ: Bog je Onaj koji u Kurʼānu saopćava da je jedini Bog, to jest jedini Stvoritelj. Kurʼān dojmljivo opominje: “Ima li boga uz Boga?“ (“Gibt es neben Gott einen /anderen/ Gott?“). Potom Kurʼān navraća  ljude, zapravo sva ʼracionalnaʼ stvorenja, na jedan  naum ili slutnju o Božanskoj Vječnosti (a time i Bespočetnosti), kao i naum o tome da je stvaranje (prostora) započelo u nekom vremenu (ne zna čovjek kada, ali mu se sugerira da je i samo to vrijeme stvoreno). Pritom se sveobuhvatnost podrazumijeva kao Božansko svojstvo: pri Bogu je ono, i ono je sveobuhvatno. U tom sveobuhvatnom stvorenja su sa svojim mjestima, vremenima, kretanjima, ukratko: ʼkategorijamaʼ!   

Kad god se Kurʼān čita sa pretenzijama da se obuhvati njegova cjelina, dobro je znati da ta knjiga podrazumijeva, iako nigdje i nikada izričito ne opisuje,  jednu uzvišenu predodžbu o  “Božanskoj samosti“ prije stvaranja svijeta, kosmosa, univerzuma.  “Božanska samost“ u Kurʼānu nije dovedena do riječi, već se ona daje kao naum o tajni za koju se od čitatelja očekuje da je ima u vidu. Tu veliku tajnu o  “Božanskoj samosti“ Bog zadržava za sebe i u Kurʼānu ona nije popraćena nikakvom horizontalnom deskripcijom. Ali, kao da Božanska svemoć, govoreći o počecima nebesa i Zemlje,  ljude suočava sa  jednim uzvišenim sarkazmom tako što spominje maglinu (duḫān) ili dim. Taj zastrašujući prizor, ili neobuhvatna “scena“ početnog stadija univerzuma kao magline, daje se ovako: 

“Bog je nebo zaposjeo, a ono maglina (duḫān) bilo...“ 

(“Потом утвердился Он к небесам - а они были дымом...“).  

Prizor jedne  magline ogromnih dimenzija,  neiskazivih zapremina i nepojamnih oblika očito se daje kao “scena“  koja još kazuje i posvjedočuje samo i jedino Boga kao sudionika (da se ne kaže posmatrača!), sve to u eonima dok se nebesa i Zemlja imaju tek pojaviti i izmoliti u bivstvo kao obličja iz bezoblične magline! Kao i drugdje kad su posrijedi  ʼscenski postaviʼ Kurʼāna,  iz riječi Kurʼāna više se vidi da Bog jeste, da maglina jeste, da stvaranje nebesa i zemlje jeste...,  nego li što se kazuje o tome kako to sve jeste!  

Upravo je taj prvi spomen magline u Kurʼānu (41:11) dat s ciljem pokazivanja Božanskog nadilaženja oblika, mjesta, vremena... Kao da nam se hoće reći da Božansko stvaranje stvorenja, s njima pripadnim obličjima i formama,  tek slijedi tako što Bog stvara stvorenja pozivajući ih da se pojave, da “dođu“  iz magline. I, doista, prema 41:11., nebesa (ili Nebo uopće)  bila su jedna maglina, Bog njih i Zemlju poziva da dođu ʼmilom ili silomʼ (iʼtiyā ṭawʻan aw karhan – Kommt her, freiwillig oder widerwillig!), a nebesa i Zemlja odgovoriše: ʼDolazimo pokorno!ʼ 

2. Maglina i ʼscena Sveobuhvatnogʼ

Kad god se bavimo ovim dionicama Kurʼāna, kao i Božanskim govorom Kurʼāna o “vremenima početaka univezuma“,  potrebno je imati na umu da Bog Sebe u toj knjizi naziva Sveobuhvatni (muḥīṭ): “I Bog doista svaku stvar obuhvata!“ – to jest, budući da On obuhvata svaku stvar, to je On, onda, Onaj Sveobuhvatni (muḥīṭ). A Sveobuhvatni je jer u Njegovom stvaranju sve je obuhvaćeno i On sve obuhvata. 

Kurʼānska riječ muḥīṭ u arapskom jeziku znači onaj koji okružuje, obuhvatan, svestran..., a znači i okean. U Kurʼānu se ta riječ, u najviše svojih navođenja, odnosi na Boga, vrlo često u značenju Sveobuhvatni ili Koji Sve Obuhvata. 

Slijedeći podsticaje Kurʼāna da se razmišlja o tome kako Bog stvara – na  primjer:  “Putujte po Zemlji vi, pa vidite kako  On [Bog] započinje stvaranje!“ (“Идите по земле и посмотрите, как Он начал творение!“)  – dobro je imati u vidu kurʼānske riječi duḫān (maglina) i muḥīṭ (Sveobuhvatni), a razviđanje te dvije riječi dobro je obavljati istovremeno, metodologijom at-tawḥīda ili ujedinjavanja i saobražavanja raznolikih aspekata i(li) strana Kurʼāna.  

Učinimo li to istovremeno, ʼscena Kurʼānaʼ koja predočava stvaranje ima jedan nepojamni aspekt (muḥīṭ ili Sveobuhvatni), ili aspekt koji Kurʼān oslovljava kao al-bāṭin (Nutarnji, Nevidljivi), i jedan drugi aspekt koji je perceptibilan, koji je očitujući (aẓ-ẓāhir), koji se svojim moćima pomalja preko magline. Predlažemo, tek preliminarno,  da se razmisli o tome zašto Kurʼān Allāha (Boga) naziva i al-bāṭin (Nutarnji, Nevidljivi), kao i aẓ-ẓāhir (Vanjski, Očitovani), kao i o tome zašto scena stvaranja po Kurʼānu počinje ukazivanjem velike magline. 

Daleko od toga da je maglina, po slovu Kurʼāna, nešto što je (bilo) suvječno Bogu, ili nešto što je neka građa ili tvar koja je svojim postojanjem suvječna Bogu. Naprotiv, i maglinu (duḫān) stvorio je Bog, potom, prema Kurʼānu, iz te magline nepojamnih dimenzija Bog stvara stvorenja pozivajući ih da mu  “dođu milom ili silom“. Stvorenja, kao što smo vidjeli, dolaze milom. 

Ali, da li je ta maglina, spomenuta u onoj prvoj stvoriteljskoj sceni Kurʼāna, nestala?  Autor ovih crtica nije naklonjen naučnom tumačenju Kurʼāna, iako on scientific interpretation of the Qurʼān čita kao jednu od mogućnosti koju su domislila tumačenja Kurʼāna. Ali, pogleda li se vidljivi univerzum preko moćnih  (ili se barem danas smatra da su moćni)  teleskopa, tad se sazviježđa i čitava nebesa ukazuju   kao svijetle magline načičkane zvijezdama i spiralnim svjetlostima. 

Ovdje dolazimo do pitanja: Zašto Božanska Riječ Kurʼāna zadržava scenu  o maglini i u dionici gdje se govori o ʼkraju nebesa ili kraju Nebaʼ kao takvog?  Sūra Maglina ili Dim (ad-Duḫān, 44:10) proglašava:

فَارتَقِب يَومَ تَأتِي السَّماءُ بِدُخانٍ مُبينٍ

“...pa ti sačekaj Dan kada će nebo sa maglinom očitom nastupiti!“

 Za ovaj Dan veliki broj komentara Kurʼāna kazuje da je Sudnji Dan. Djelovanje Sveobuhvatnog i ovdje (u sūri 44:10)  raskriva se, ali i skriva, ʼscenomʼ gdje je prisutna maglina, para ili dim nepojamno velikih dimenzija i zapremine. 

Kad se Kurʼān čita u vezi sa Sveobuhvatnim (muḥīṭ) trebalo bi imati na umu da se maglina (duḫān) spominje i na ʼpočetkuʼ stvaranja (41:11) i na ʼkrajuʼ stvaranja (44:10). Kao da Bog maglinom na sve to stavlja koprenu, kao da ne dopušta da ʼscena Njegova javljanjaʼ bude očita.