Kao da čitatelji Kurʼāna bivaju nadvladani utiskom  crno-bijele perspektive koja, navodno,  prevalentno dihotomno ili dualistički saodređuje tonalitet kurʼānskih kazivanja.  Ovaj Svijet – Onaj Svijet; vjernici – nevjernici; Pravi Put – krivi putevi; džāhilijjet – islam; Vidljivi Svijet – Nevidljivi Svijet; Raj – Pakao; Zemlja – Nebo, itd., sve su to dvojna razvrstavanja koja se ukažu pred mnogim čitateljima koji prvi put (pro)čitaju Kurʼān u prijevodu ili, pak, u originalu. 

Napose je to dojam ili početno iskustvo o temeljnoj knjizi islama onog čitateljstva koje tradicijski, kulturalno i obrazovanjem nije pripravljeno na komuniciranje sa Kurʼānom iz okrilja njegove cjeline.  Stoga je u ovoj crtici dobro dati nekoliko objašnjenja, bolje reći nagovora i sugestija, da se u čitanju Kurʼāna treba raskrivati cjelina Kurʼāna. A raskrivajući cjelinu Kurʼāna mi raskrivamo at-tawḥīd ili jednu posebnu ujediniteljsku ʼmetodologijuʼ u čitanju i recipiranju mnogih strana Kurʼāna. 

Krenemo li od dihotomije Ovaj Svijet (ad-dunyā, al-ūlā) – Onaj Svijet (al-āḫirah), posve je jasno da se ona u Kurʼānu, u prvom planu, odnosi na čovjekovu smrtnost. U načelu, stranice Kurʼāna poručuju: Onō čovjekovo prije smrti je ad-dunyā, a onō nakon njegove smrti je al-āḫirah. Ali, zadaća te dihotomije sabire se u jednom razbuđivanju čovjeka spram sudbinske datosti: da ima smrt kao razdiobna crta između Ovog Svijeta i Onog Svijeta. K tome, Onaj Svijet (al-āḫirah) daje se kao nada, kao obećanje vjenoga života i kao negacija nihilizma i osjećanja zaludnosti. Također, u Kurʼānu se spominje al-barzaḫ ili jedan pregradni međustvijet, neko međuvrijeme između Ovog Svijeta i Onog Svijeta. Postojanje al-barzaḫa samo po sebi objašnjava posebno, a ne opće značenje dihotomije ad-dunyā – al-āḫirah. A posebno tu dihotomiju  sa cjelinom Kurʼāna  saobražava jedna, u Kurʼānu više puta navedena, tvrdnja da je Bog Onaj Koji je “Gospodar svih svjetova“ (rabbu l-ʻālamīn). 

U Kurʼānu se posebno oglašava, rekli bismo proslavlja, činjenica da je Bog stvorio i da stvara mnoštvo svjetova, Boga se zato posebno hvali:  

“Hvala Bogu, Gospodaru svih svjetova!“

Al-ḥamdu liʼllāhi rabbi l-ʻālamīn

– Lob sei Allah, dem Weltenherrn).

Prema tome, nikako ne stoji da Kurʼān zagovara manihejsku podjelu svijeta na ad-dunyā – al-āḫirah, ili “podjelu“ samo na dva svijeta. Svjetova je mnogo, sve njih stvara Bog, sve svjetove obuhvata i objedinjuje at-tawḥīd ili izviranje iz jedinonosnog Božijeg stvaranja i uviranje u jedinonosno Božije stvaranje. 

Nastavimo li dalje, ne stoji ni tvrdnja da Kurʼān jedino ʼzna za vjernike (muʼminūn) i nevjernike (kāfirūn)!ʼ Pročitati Kurʼān takvim ʼili - iliʼ razvrstavanjem   značilo bi patvotvoreno razumjeti tu knjigu. Naprotiv, cjelina Kurʼāna poznaje, kad je posrijedi  vjersko diferenciranje u toj knjizi, između ostalih sljedeće kategorije: idolopoklonike,  mnogobošce, muslimane, sabejce,  jevreje, kršćane, materijaliste/štovatelje vremena, antisubotare, vatropoklonike, itd. itd.  

Permanentno opominjući na Boga, iz Kurʼāna se širi jedna atmosfera objedinjavanja (at-tawḥīd): Sve te vjere, putevi, religije... imaju se pravo zaputiti Bogu pod tri uvjeta: 1) Da povjeruju i uzvjeruju u Boga, 2) da povjeruju u Budući Svijet i 3) da čine dobra djela. Po ovome vidimo da Kurʼān nije dualistička knjiga.  Manihejstveni nazori i pogledi strani su njegovoj poruci. Čovječanstvo o kojem Kurʼān govori  prebogato je razlikama, iako na stranicama Kurʼāna postoji težnja da se sve te razlike, na neki način, oslove tawḥīdom ili sagledaju u  svjetlu činjenice da je jedan jedini Bog sve stvorio i da sve stvara.  I da je dug svih stvorenja odazvati se Bogu.

A sada dolazimo do još jedne, također prividne dihotomije u Kurʼānu: Vidljivo, Vidljivi Svijet/ovi (aš-šahāda) i Nevidljivo, Nevidljivi Svijet/ovi (al-gayb). Zanimljivo je da Božanska Riječ Kurʼāna u mnogo navrata spominje da je ʼBog Taj koji znade Nevidljivo i Vidljivoʼ (ʻālimu l-gaybi wa š-šahāda). Neki prevoditelji Kurʼāna su tu obznanu Kurʼāna ovako preveli:

“...ведающий тайное и явное.“

“Knower of the invisible and the visible.“

“Er kennt das Verborgene und Offenkundige.“

 

Iz kazivanja Kurʼāna posve je jasno da su riječi al-gayb i aš-šahāda date na način dihotomne podjele zato što je to čovjeku lakše shvatiti. Čovjek se neprestano suočava sa noćima i danima, sa nevidljivim i vidljivim. Ali, iz one ʼBožanske perspektiveʼ o kojoj slutimo ili koju naziremo na stranicama Kurʼāna, za samoga Boga nema onog što je nepoznato (i/li nedosezljivo – al-gayb), jer On, Bog  ʼZnalac je Nevidljivog i Vidljivog!ʼ Uostalom, Bog se zaklinje  “onim što vi ljudi vidite i onim što vi ljudi ne vidite“, što će reći da On vidi i ono što ljudi vide i ono što ljudi ne vide, On zna ono što je ljudima osvjedočljivo (ʻālamu š-šahāda) i ono što je ljudima nedosezljivo (ʻālamu l-gayb). 

Ovdje je poruka Kurʼāna nedvojbena: Tako Bog objedinjava (at-tawḥīd) Nevidljivo i Vidljivo, to je perspektiva Božanske nedjeljivosti o kojoj se tako mnogo govori u Kurʼānu. Kurʼān poziva čovjeka da se zaputi tim putevima at-tawḥīda i posredstvom njih osnaži ujedinjujućim pogledom na svjetove oko sebe.

I drugdje bi na ovakve prividno dihotomne izjave ili tvrdnje Kurʼāna trebalo ponuditi slične nagovore u razumijevanju Kurʼāna. Na primjer, dihotomija  Zemlja – Nebo u Kurʼānu se spominje na način razbuđivanja čovjekove svijesti o svome položaju na Zemlji, a ne nipošto o tome da bi se htjelo kazati da je ʼpodručje Zemljeʼ nešto što je niže i ʼvrijednoʼ čovjekova prezira, te bi ga trebalo kontrapozicionirati spram ʼuzvišenosti Nebaʼ. Uostalom, Kurʼān više puta spominje “Nebesa“ (as-samāwāt - u množini), da bi se nadvladala dualistička predodžba Zemlja – Nebo.  “Sedam Nebesa i isto toliko Zemalja“ (wa mina l-arḍi miṯlahunna)  formulacija je kojom Kurʼān pokazuje perspektivu mnoštva u kojoj i iz koje treba naći perspektivu at-tawḥīda (ili posvuda rasprostranjenu prisutnost Jedinosti Božije).

Recimo na kraju da Bog Svojim stvaranjem afirmira mnoštvo. On je jedan, a Njegovo stvaranje razvija se u mnoštvu. Od tog načela potrebno je polaziti kad god se čita ʼkurʼānsko neʼ manihejskoj ili dualističkoj slici svijeta. Na primjer, iz sūre 2:177. čitamo:  “Nije dobročinstvo u tome da Istoku ili Zapadu okrećete lica svoja...“ Na prvi pogled zaključili bismo da kurʼānski pogled na svijet podržava dualističku podjelu svijeta na Istok i Zapad. Međutim, cjelina Kurʼāna ne dopušta nam da pođemo tim putem. Sūra Redovi/aṣ-Ṣāffāt, 37:5., spominje mnoge istoke, a samoga Boga oslovljava kao rabbu l-mašāriq (Gospodar istōkā – der Herr des Ostens). U ovom pogledu sūra Putevi uspona/al-Maʻāriğ, 70:40., još je izričitija, u njoj se Bog zaklinje Sobom kao “Gospodarom istōkā i zapādā“ (bi rabbi l-mašāriqi wa l-magāribi – Ich schwöre beim Herrn des Ostens und des Westens).

Sve navedeno čitateljstvu Kurʼāna predlaže da je holističko čitanje i tumačenje Kurʼāna ono koje nam tu svetu knjigu najbolje raskriva.

Autor: Enes Karić