Biološki, čovjek se klasifikuje kao vrsta homo sapiens (na latinskom, mudri čovjek ili misleći čovjek) iz roda homo (na latinskom, "čovjek"); homo sapiens je dvonogi primat iz natporodice hominoidea.

Sociološki, čovjek je suštinski društveno biće, kao i većina primata. Ljudska bića stvaraju složene društvene strukture koje sačinjavaju kooperativne (saradničke) ili kompetitivne (takmičarske) grupe. U ove grupe ubrajaju se sve kategorije u rasponu od porodice, države, pa sve do porodice.

Religijski, duhovno i kulturno ljudska bića stvaraju, i obogaćuju unutrašnje i vanjske svjetove putem traganja za razumijevanjem, upotrebom kao i manipulisanjem nauke i tehnologije, religije i mitologije, običaja i rituala, estetskih i društvenih vrijednosti i normi - jednom riječju, duhovnih i kulturnih aktivnosti.

Težeći ka obogaćivanju kako unutarnjeg tako i vanjskog svijeta čovjek se često susreće sa velikim brojem fizičkih i psihičkih faktora koji direktno ili indirektno utječu na njegovu ličnost.

Ličnost je u modernom vremenu važan pojam kojeg proučavaju psihologija sociologija i mnoge druge nauke. Ličnost je u svakom pogledu važan segment života, jer dobro izgrađena ličnost čovjeka čini sretnijim kao i društvo u cjelini. Zdravo društvo rezultat je uspješnih i dobro izgrađenih ličnosti (Kara, 2002: 28 )

Ličnost se evaluira rođenjem (pojavom); čovjek se sa fizičkog aspekta razlikuje od ostalih ljudi. Kada postojanje bude upotpunjeno ličnošću čovjek trči za boljim, racionalnim te postepeno teži za savršenstvom. Rezultat ovome jeste čovjekova prilika da upravlja svijetom. Ovo potvrđuje i 105 ajet sure Enbija u kojem Allah, dž.š., u prevodu kaže: Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata napisali da će zemlju Moji čestiti robovi naslijediti. (Enbija 105)

Ličnost je pojam grčkog porijekla koji dolazi od riječi persona a označava maske koje su Grci u antičkom periodu koristili tokom predstava. Ličnost je harmonična cjelina ponašanja koju čovjek donosi urođenim genetskim faktorima, zatim faktorima koje čovjek dobija od porodice, okruženja i drugih socijalnih faktora. Ličnost čine dvije cjeline: biološka cjelina koju čine genetsko naslijeđe, organizam i prirodni nagoni, a pod drugom cjelinom se podrazumijeva religija, etika, kultura i civilizacija koje imaju utjecaja na društvo i na pojedinca. (Armaner, 1980: 31)

Ličnost se sastoji od dvije komponente: individualna i društvena. Ovo se može nazvati čovjekovom ličnom kartom kada je sam i kada se nalazi u društvu. Da bi se dobila jedna zdrava i potpuno izgrađena ličnost potrebno je da se ove dvije komponente ujedine kod čovjeka. (Senturk, 1997: 43)

Mnogi filozofi i psiholozi su tokom historije čovječanstva istraživali fenomen ličnosti, davali različite definicije i kao rezultat tih definicija dijelili ličnost na razne grupe. Svrstavali su ličnost u različite kategorije ističući fiziološke, biološke ili psihološke osobine. (Necati, 2011: 211)

Kada pogledamo Kur`an, s lahkoćom možemo vidjeti da se u njemu ljudi dijele na tri grupe: vjernici (mumini), nevjernici (kafiri), licemjeri (munafici). Tri kur`anske sure nose imena baš ove tri kategorije. (Necati, 2011: 211)

Ličnost je skup pozitivnih i negativnih ponašanja u čovjeku. Kur'an detaljno obrađuje sve pozitivne i negativne osobine ljudske ličnosti. Naravno u Kur`anu se direktno ne spominje pojam ličnost, ali postoji dosta pojmova koji ga izražavaju. Također u Kur`anu se spominju pozitivne i negativne osobine ličnosti zatim se spominju nefs, temperament, srce, duša, karakter zajedno sa njihovim pozitivnim i negativnim utjecajima na čovjeka i njegovu psihu.

Redom ćemo obraditi ove pojmove prikazujući koliki utjecaj imaju na ljudsko ponašanje.

 

1 - NEFS

Nefs je izvor loših osjećaja i ponašanja koji negativno utječu na ljudsku ličnost. U rječniku nefs označava: duh, dušu, krv, raskoš, slavu, volju, životinjsku potrebu za materijalnim (jelo, piće i dr.), ličnost, identitet i dr. (Ayhan, 1997: 145)

Nefs, sa svim ovim osobinama i ljudskim tijelom, čini koncept koji izražava unutarnji život.

Veoma često u Kur`anu se spominje koncept nefs, što nam jasno daje do znanja da je ovo jedna od veoma važnih riječi u kur`anskom vokabularu. Nefs je nezaobilazna cjelina bez koje se ne može pričati o čovjeku jer nefs je neizostavni dio jednog bića. Nefs je ljudska priroda i suština te je nemoguće negirati njegovo postojanje. Ne može se poreći postojanje pohlepe, osjetila, prohtjeva i čežnji koji su temeljni dijelovi nefsa. (Kara, 2002: 28)

Nefs je u Kur`anu podijeljen na nefs-i emmare, nefs-i levvame, nefs-i mutmainne. Povećano prisustvo jedne od navedenih kategorija nefsa kod čovjeka znatno utječe na ponašanje i čovjekov pristup nekom događaju.

Nefs-i Emmara jeste vrsta nefsa kojeg možemo nazvati fizički nefs. Ova vrsta nefsa smještena je u podsvijesti. Nefs, koji zapovijeda, prisutan je u većem dijelu našeg svakodnevnog života i udovoljava našim fizičkim prohtjevima. Nefs-i emmaru karakterišu osobine poput narcisoidnosti, uslovljavanja, nerazmišljanja, pohlepe, podlosti, oštrine itd. Unatoč njegovim negativnim osobinama ova vrsta nefsa je Allahova bagodat ljudima kako bi se hranili, rasli i razmnožavali. (Kasapoglu, 1997: 12)

Glavna osobina ovog nefsa jeste skolonost zlu (Jusuf, 18, 53). Kada analiziramo ova dva ajeta možemo reći da je nefs-i emmara unutrašnja snaga koja stalno unosi zle misli u srca ljudi, nagovara ih da čine loša i zabranjena djela. Čovjek je sklon grijehu, fizičkim potrebama tako da ova vrsta nefsa svoju snagu usmjerava baš na ove tačke, tj. slabosti ljudi. Duša je skolna zlu (Jusuf, 53), (...) znamo sve šta mu duša haje. (Kaf, 16)

Dakle, ova vrsta nefsa je skona tjelesnim potrebama, sklona griješenju te je dio ljudske ličnosti. U tesavvufskoj psihologiji poznata je definicija odgoja nefsa gdje je ovaj nefs temeljni dio ličnosti sa kojim se treba žestoko boriti.

Nefs-i Levvama, vrsta nefsa koja sebe kori (Kijama, 2). Glavne osobine ove vrste nefsa su savjest, sposobnost samopromatranja, budnost. U ovom stupnju nefs se počinje buditi, počinje shvaćati svoje greške, zbog čega se u kur`anskom ajetu kaže da je to duša koja sebe kori. Ovo je također duša kojoj je navika dvoličnost, krivica, strah. Kada su sa dobrim ljudima čine dobro, a kada su sa lošim povode se za njima (Čelebić, 1997: 45) Čini grijehe svjesno, ali kori sebe jer zna da to nije ispravan čin.

Ova vrsta nefsa neprestano ratuje sa dušom koja je sklona zlu, u borbi je, nekada pobjedi a nekada izgubi. Kada izgubi bitku onda osjeća krivnju i strah. Nefs-i levvama je sposobna realno i zdravo razmišljati. Dok nefs-i emmara radi na principu zadovoljstva nefs-i levvama radi po principu stvarnosti. (Kara, 2002: 29)

Nefs-i Mulhema je vrsta nadahnutog nefsa. Ovu vrstu nefsa Kur`an opisuje na sljedeći način: I nefsa i Onoga koga ga stvori pa ga nadahnu razvratom njegovim pa ga nadahnu da zna šta je zlo a šta dobro (Šems 7). Nefs-i mulhema je treći stepen; nefs koji zapaža čak i male grijehe, postidi se i kaje se. Na ovom stepenu vjernik počinje osjećati iskreno zadovoljstvo u namazu i drugim duhovnim aktivnostima. Vjernik doživljava pravu radost duhovnog iskustva i postaje motivisan duhovnim vrijednostima. Također, ovo je početak duhovnog puta u tesavvufu. Do ovog stepena duhovni putnik dostiže samo površno razumijevanje, mehanički upražnjavajući vjeru. Na ovom nivou neophodno je živjeti u skladu sa višim duhovnim vrijednostima koje karakterišu ljubaznost, suosjećajnost, skromnost. Nefs na ovom nivou izgleda emotivno, zrelo pun je poštovanja prema drugima i zaslužuje da bude poštovan. (http://dervisi.blogger.ba/arhiva/2007/12/01/1247830)

Nefs-i Mut`meinna jeste smireni nefs. O, nefsu smireni (Fedžr, 27). Nefs koji je prosvijetljen, spašen od loših misli i namjera. Duša je mirna pred naredbama i odbija sva tjelesna zadovoljstva. Ovo je stepen hakk jakina (Frager, 2011: 80). Vjernik na ovom stepenu ima potpuni osjećaj i slast za življenjem imanske istine. (Tokpinar, 2006: 18)

Ovaj nefs u srcu ne nosi nikakvu sumnju, svako iskušenje prihvata sa strpljenjem uvjeren u Allahov rahmet i Njegovu nagradu.

Nefs-i Radijja jeste zadovoljni nefs. Vjernik ili duhovni putnik na ovom stepenu pored toga što prihvata sve ono što ga zadesi, osjeća duhovno zadovoljstvo sa svim životnim iskustvima i iskušenjima, pa čak i sa onim najtežim. Sve prihvata kao Allahovu dž.š odredbu te vjeruje da mu samo Allah može pomoći u određenoj situaciji. (Frager, 2011: 83)

Nefs-i Merdijja - jeste vrsta nefsa kojom je Allah zadovoljan. Duhovni putnici koji stignu na ovaj stepen u tajni svog srca poimaju da je sve od Allaha dž.š te da je nemoguće djelovati vlastitom snagom. Uzvišeni Allah zadovoljan je sa ovakvom osobom koja je dosegla istinsko unutarnje jedinstvo i cjelovitost. (Frager, 2011: 84)

Nefs-i Safijja jeste vrsta pročišćenog nefsa. Duhovni putnici koji stignu do ovog stepena u potpunosti su nadvladali svoj nefs. Njihov nefs utonuo je u more Allahovog, dž.š., jedinstva. Na ovom stepenu duhovni putnik dosegao istinu iskaza La ilahe illa Allah. On cijelim svojim bićem shvata i zna da u suštini ne postoji ništa osim Allaha. (Frager, 2011: 85)

 

2 - TEMPERAMENT

Anić i dr. definišu temperament (lat: temperamentum, narav, čud) kao skup sklonosti nekog čovjeka, oblik stanja svijesti i osjećaja koji u nekom čovjeku preovladava. (Anić, Klaić, Domović, 2002: 1392). Temperament se također može definisati kao cjelovitost ljudskih osjećanja (Hançerlioğlu, 1998: 232), te se opisuje kao emocionalni dio ličnosti i koncept koji utiče na ličnost. (Kulaksızoğlu, 1998: 93)

Temperament ne predstavlja cjelinu, nego samo jedan dio ljudske ličnosti zbog čega je ličnost mnogo uopćeniji koncept koji je usko povezan sa temperamentom i karakterom. (Ayhan, 1997., Kara, 2002: 32).

Temperament se u Kur`anu spominje kroz koncept šakile. Iako se na prvi pogled može zaključiti kako su mufessiri ovaj pojam tumačili različito, to su u suštini veoma slični pojmovi poput: narav, ahlak, vjera, namjera, ćud, nahođenje, temperament i stvaranje. (Kasapoglu, 1997: 17). Dokaz za ovo jeste prijevod značenja 84. ajeta sure Isra, u kojoj uzvišeni Allah, dž.š., kaže: Reci: “Svako postupa po svom nahođenju, a samo Gospodar vaš zna ko je na Pravom putu.” Također mnogi mufessiri ovaj koncept objašnjavaju terminima poput ljudske prirode, prirodnog stanja tijela, duševne biti, cjeline ljudske prirode i duševnog svojstva. (Kara, 2002: 33)

Turske narodne izreke poput: “Navika je ispod duše” i “Dok duša ne napusti tijelo ne napuštaju ga ni navike” jasno ukazuju da je navika usko povezana sa ličnošću te da na nju pozitivno ili negativno utječe. (Hancerlioglu, 1988: 232).

Koncept navika u 4 ajetu sure Kalem jer si ti, zaista, najljepše čudi označava najveće moralne kvalitete, najbolje osobine temperamenta, ćud koja je hvale dostojna, sposobnost i duhovnost.

Svaki čovjek posjeduje različite navike i običaje koji su mješavina duhovnog i fizičkog karaktera. Može se reći da su navike jedan od najvažnijih faktora ljudskih pokreta i ponašanja u svakodnevnom životu jer izravno utječu na obavljanje nekih rutina i radnji.

 

3 - SRCE

Kur`an uveliko tretira termin srce - qalb. U akaidskoj literaturi srce se spominje kao primatelj i sjedište vjere u Allaha, dž.š. Srce ima dvojaku upotrebu: postoji čulno srce čije je mjesto u grudima njegova ispravnost, njegovo zdravlje povezano je sa našim fizičkim životom. Kur`an koristi termin qalb za drugo srce koje je također u grudima u kojem su smješteni iman ili kufr. Ovo srce je centar intelektualnih i moralnih kvaliteta, emocija, ljubavi, mržnje, tolerancije, straha, vjerovanja, nevjerovanja, mjesto gdje se nalažu ili zabranjuju djela, centar odgovornosti (sura 33/5 ajet) svih naših radnji. Qalb je Božanska milost data čovjeku u čijem je središtu svjest, osjećanja, intuicije, centar našeg razmišljanja koje je centar našeg duhovnog carstva. Srce se još naziva i ljudska duša. Čovjekova prava stvarnost se nalazi u ovom srcu. (Cebeci, 1985: 155) “Allah ne gleda na vaš izgled, nego gleda u vaša srca i u vaša djela”( Buharija, Muslim). Sigurno je da se iz navedenog hadisa može izvući zaključak da Uzvišeni Allah ne gleda u naše čulno srce, nego da gleda u srce u kojem je smješten iman ili kufr, srce koje je centar svih radnji.

Srce vjernika okićeno je spoznajom o vjeri, o Stvoritelju, po čemu se razlikuje od srca nevjernika jer su njihova srca mrtva, okorjela (Bekara 88, Nisa 155) kod kojih nema nikakvih osjećanja, kao što je to u srcu vjernika.

Kur`an pod pojmom srce obuhvata sve aspekte ljudske spoznaje. Svi relevantni elementi za duhovno nadahnuće uključujući um i sve kognitivne moći, izraženi su pojmovima kalb i fuad. Ovim terminima može se dodati još i termin lubb. (Kasapoglu, 1997: 66).

Srce je važan faktor koji utječe na ljudsko ponašanje. Naš centar kognitivne moći, naša duša, naše srce odgovara svim stvorenjima. Ono je tačno i spremno prihvatiti navike koje su dobre. Kada srce bude centar loših navika koje uništavaju i mijenjuju ljudsku prirodu (loša mišljenja, loši prohtjevi) onda je to srce centar svih šejtanskih prohtjeva, želja, požuda, centar pokvarenosti i izopačenosti. (Kara, 2002: 33). Ovo se dešava kada vjera i um nemaju kontrolu nad srcem, što vodi čovjeka ka lošoj i neprirodnoj ličnosti. „U tijelu ima jedan organ, ako je on zdrav i ostali organi tijela su zdravi, a ako je taj organ bolestan bit će bolesni i ostali dijelovi tijela. Taj organ je srce“ (Buharija, Muslim). Iz navedenog hadisa vidi se koliko je i Poslanik, s.a.v.s., posvetio pažnje srcu i njegovoj važnosti.

Isto tako ističući važnost srca Ebu Hurejre, r.a., veli: “Srce je vladar a ostali organi tijela su vojska. Ako vladar bude dobar, bit će dobri i njegovi vojnici a ako vladar bude loš bit će loši i njegovi vojnici.“ Dakle iz navedenog također možemo shvatiti važnost i ulogu srca u životu jednog vjernika. “Postoje četiri vrste srca: uglačano srce, u njemu sjaji nešto poput svjetiljke; okorjelo srce, vezano za svoju košuljicu; prevrnuto srce; i pljosnato srce. Uglačano srce je srce vjernika, njegova svjetiljka u kojoj je Njegovo svjetlo. Okorjelo srce je srce nevjernika (onoga koji prikriva istinu). Prevrnuto srce je srce licemjera – spozna a potom negira. A pljosnato srce je srce u kojemu je i iman a i nifak. Iman u njemu je poput zelenila, dobra voda ga povećava, a licemjerstvo u njemu je poput čira, povećava ga gnoj i krv, pa koji uzročnik nadvlada (dobra voda ili gnoj i krv) to svojstvo će i prevladati.” (Ahmed bin Hanbel)

U Kur`anu možemo naći razne izraze koji opisuju različita stanja srca. Kalb-i selim je srce koje se suzdržava od šejtanskih prohtjeva, ne čini ništa što je u suprotnosti sa objavom, pokorava se Allahu da bi dobilo milost Gospodara. Ova vrsta srca vjeruje u Allaha, boji se, strahuje od Njegove kazne i ono na pravi način obožava Stvoritelja. Oni čija su srca puna strahopoštovanja kako ih Kur`an u 60. ajetu sure Mu`minun opisuje. To su vjernici koji se boje Allaha i pored dobročinstva koje su počinili, vjerovanja i dobrih djela strahuju od Njegove kazne (Ibn Kesir, 2000: 922).

Nepronicljiva srca su srca koja su izgubila svoju prvobitnu dispoziciju, udaljena su od zikra i razmišljanja. To su ona srca koja nisu smirena i spokojna jer se srca smiruju samo onda kada se Allahovo ime spomene (Rad 28, Zumer 23).

Bolesna srca su srca munafika (Bekara, 10). Glavne bolesti ovih srca su licemjerstvo i sumnja. Ova srca ostaju neodlučna između dvije opcije (dobro-loše, iman-kufr), što je najjači i najveći razlog bolesti srca. Oni insistiraju na svom nevjerovanju uprkos brojnim iskušenjima koja ih zadese (Tevba, 125). U Kur`anu se također srce spominje u različitim kontekstima poput: zapečaćena srca (Bekara, 7), prekrivena srca (Kehf, 57), slijepa srca (Hadždž, 46). Dakle, sve ovo su srca koja opisuju nevjernike i munafike.

Kroz opis srca vjernika, nevjernika i dvoličnjaka Kur`an pruža nedvojbene informacije o predispozicijama i osobinama koje nose vjernici ili nevjernici. Vjernici su nježni, skromni, puni strahopoštovanja, pokorni Allahu, razumni, savjesni, dok su licemjeri kukavice, neodlučni, sarkastični, ponosni, podložni zahtjevima nefsa a kafiri su smutljivci, okrutna srca, bezbožni, arogantni itd.

 

4 - DUŠA

Duša - ruh - definira se kao „faktor koji bićima daje život a pod terminom duše misli se na vitalnost, intelekt, spoznaju“ (Uludag, 2008: 204). Samo je čovjeku data duša što je i najveća razlika između čovjeka i drugih živih bića.

Duša se dvadeset i jedan put spominje u Kur`anu, s tim da se četiri puta spominje u izravnom značenju er-ruh. (Uludag, 2008: 204). U Kur`anu duša se spominje u različitim značenjima poput: vahya (Nahl, 2), Kur`an (Šuara, 52), meleka-Džibrila. Ponekad duša i život (Sedžda 9) podrazumjevaju isto značenje kao i svjetlo (Mugadala, 22) koje osvjetljava čovjekov put.

Kao što ni u filozofiji niti u psihologiji nema konkretnih dokaza o tome šta je ruh tako i u Kur`anu ne navodi šta se podrazumjeva pod ovim pojmom. (Ardogan, 1998: 18)

Kur`an jasno naznačava razliku između nefsa i ruha. Nefs i ruh su istog porijekla, ali se razlikuju po osobinama. Nefs je mjesto loših navika, ponašanja i osobina a ruh je mjesto lijepih, pohvaljenih osobina i ponašanja. (Kara, 2002: 35)

Duša o kojoj se relativno malo zna je sredstvo pomoću kojeg stupamo u kontakt sa našim Gospodarom.(Cebeci, 1985: 102) Baš kao i srce i duša je dvostruke prirode, jedan aspekt su njeni prirodni instinkti, a drugi aspekt je organski koji je povezan sa tjelesnom snagom i njenim drugim aspektima. (Kasapoglu, 1997: 17). Zahvaljujući ulozi Stvoritelja u stvaranju duše čovjek može doprijeti do najvišeg stupnja, svojim ponašanjem tako što će biti pravedan, onakav čovjek sa kojim će biti zadovoljan Stvoritelj. Ukoliko bude kršio vjerozakone i ne bude živio po propisima, bit će vraćen u najniže stupnjeve baš onako kako to sura Tin opisuje.

Kada se sve rezimira može se reći da se termin duša koristi u tri značenja:

  • „opća duša“ koju posjeduju sva stvorenja
  • duša koju posjeduju ljudi i živa stvorenja

3- specifična duša koja je data samo čovjeku koji ima duhovnu moć razlikovanja, shvatanja itd. Ova je duša karakteristična, dakle, samo čovjeku i bitan je faktor u formiranju i razvoju ljudske ličnosti.

Duša i tijelo nadopunjuju jedno drugo, zajedno čine dvije neizostavne komponente koje čine čovjeka kao cjelinu. Ovo su također dvije cjeline koje aktivno utječu jedna na drugu i svaka od njih ima svoje prohtjeve; dok tijelo teži ka biološkim i fiziološkim, duša teži za duhovnim prohtjevima, kao što su potreba za vjerom i moralom. İslam jasno preporučuje da se ove dvije važne komponente ne zapostavljaju, nego da se uravnotežuju. Ova ravnoteža se u islamu stječe kroz razne načine. Npr. čovjekovo tijelo radi za ovaj svijet da bi upotpunilo svoje osnovne životne, fiziološke i biološke potrebe, dok duša praktikujući vjeru i pridržavajući se vjerskih načela radi na tome da čovjek izgradi što bolju ličnost sa kojom će njen Stvoritelj biti zadovoljan, čime će zaraditi nagradu i rahmet.

Temeljni cilj duše jeste smiriti unutarnji sukob, anksioznosti i strahove, razviti ličnost sa zdravim intelektualnim, moralnim, vjerskim i društvenim vrijednostima. Prema tome, može se reći da je duša osobina zdrave, zrele i potpune osobe. Ovo je i individualna, ali i društvena vrijednost koju čovjek može dostići. Zdrava duša podrazumijeva zdravu, potpunu, lijepu i odgojenu ličnost. (Yavuz, 1991: 133)

 

 

5 - KARAKTER

Anić i dr. definišu karakter je broj osobina ili svojstava kojima se neki čovjek, stvar ili neka pojava odlikuju; trajna osobina volje i načina djelovanja nekog čovjeka koja ga čini različitim od drugih ljudi u užem psihološkom smislu; trajnost, stalnost i dosljednost u volji, načinu djelovanja; znak, obilježje, bitna oznaka, osobina, priroda, narav. (Anić, Klaić, Domović, 2002: 667 )

Karakter je, također, jedan od najvažnijih faktora u formiranju ljudske ličnosti. Treba istaći da je potrebno napraviti razliku između karaktera, temperamenta i navika koji su veoma slični. Karakter je, s jedne strane, povezan sa ličnošću i temperamentom dok je, s druge strane, nezavisan faktor. (Tunc, 1949: 140) Karakter je termin blizak temperamentu, označava jedan dio osobina koji čovjek donosi sa sobom od rođenja. U islamskoj terminologiji za ovaj termin koristi se izraz fitrat. U suštini temperament nije niti dobar niti, loš to je ono što potencijalno posjeduje svaki pojedinac. Loš ili dobar temperament samo je odraz načina kako pojedinac koristi određene potencijale. (Arslan, 2008: 39)

U narodnom jeziku karakter je pojam koji ukazuje na pozitivne karakteristike u smislu ljudskih vrijednosti, moralnih stavova i ponašanja.

U filozofiji, tačnije u filozofiji etike, pod terminom karaktera podrazumjevaju se moralne osobine koje su karakteristike humanog bića. Također se podrazumijeva da u ovim osobinama postoji konzistencija, zato što se termin karaktera koristi za moralne osobine i konzistenciju jednog čovjeka. (Arslan, 2008: 38)

Karakter opisuje stav i ponašanje, te osobinu ljudi u određenim situacijama. Karakter također označava moralnu dosljednost i utemeljenost. Karakter se u suštini najviše izražava kao čednost, odgovornost, skromnost, integritet. (Kara, 2002: 37).

Često se karakter poistovjećuje sa pojmom ličnosti, no međutim postoji stanovita razlika jer se karakter većinom koristi za opisivanje moralnih osobina. U narodu se često koriste termini “čovjek od karaktera” i “bez karaktera”. İz ovog možemo jasno zaključiti da se u društvu “čovjek od karaktera” naziva osoba koja se ponaša u skladu sa moralnim kodeksima, kao i osoba koja je prihvatila sistem moralnih društvenih vrijednosti. Dakle, karakter nije urođena osobina, nego osobina koja se dobija kao rezultat društvenih odnosa. (Kara, 2002: 37, Çelik, 2012: 38-40)

Važno je istaći da postoji i grupa naučnika koja karakter dijeli u dvije grupe: kongenitalni (nasljedni) i stečeni. Kongenitalni karakter je onaj koji se stječe hereditetom i genetikom, dok je stečeni onaj karakter koji se formira pod utjecajem obrazovanja, okoline, iskustava i ličnim naporima pojedinca. (Kara, 2002: 37)

Ukratko, iz gore navedenog možemo zaključiti da je karakter usko povezan sa ličnošću te da je jedan od bitnih faktora koji utječe na formiranje i razvoj ličnosti.

U Kur`anu možemo naći metode koje se koriste za edukovanje karaktera:

  1. Metode edukacije putem primjera. Čovjek u svojoj prirodi posjeduje želju za imitacijom boljih i uspješnih ljudi. Muslimanima je poslanik Muhammed, a.s., poslat kao najbolji primjer. İz sire možemo vidjeti da je on bio vodič i primjer čak prije primanja objave.
  2. Edukacija putem priča. Čovjek treba dobro poznavati svoju historiju jer u njoj može pronaći bezbroj poučnih primjera koji sadrže poučne poruke i koje mogu intenzivno utjecati na razvoj čovjekove ličnosti, karaktera te mnogih drugih osobina. Naprimjer, priča o Kabilovom ubistvu, Habilovom karakteru i naravi te ptici koja je pokazala kako da Habil zakopa svoga brata.
  3. Edukacija savjetom. Kur`an je knjiga koja je puna savjeta i preporuka. Savjet ima takvo djelovanje da omekša srce, te da se pričom o Allahovoj kazni i srdžbi može utjecati da čovjek u pozitivnom smislu promjeni svoj karakter. Naprimjer, savjeti Lukmana sinu da ne čini širk Allahu i da se fino ponaša prema svojim roditeljima, da bude zahvalan i čini dobra djela, da odvraća od loših i da ne bude ohol.
  4. Edukacija principom nagrade (motivacijom)- kazne (prijetnjom). Princip nagrade i kazne možemo naći u dosta ajeta gdje Uzvišeni Allah jasno naglašava da će biti kažnjeni oni koji budu činili kufr, širk i druge grijehe te, da će biti nagrađeni svi oni koji budu živjeli onako kako Allah, dž.š., želi.

 

6 - FITRAT- PREDISPOZICIJA

Nasljedne osobine također imaju veliku važnost u stvaranju ljudskih tipova. Faktori poput temperamenta, naravi i karaktera su veoma važne u stvaranju i razvoju ljudske ličnosti.

Fitrat je riječ arapskog porijekla od korijena f-t-r, što označava “napraviti nešto prvi, izumiti, stvoriti”. Fitrat se također koristi u smislu termina stvaranje, postojanje određenih vještina i sklonosti. (Hokelekli, 1996: 47). Pored ovoga, fitrat se koristi kao sinonim za riječi kao što su: poslanikov sunnet, čisto srce, stvaranje, prirodna tendencija, instinkt i dr. (Oguk, 2008: 11) Neki islamski učenjaci fitrat prevode kao “prvo stanje stvaranja, prirodne dispozicije”. Pod ovim se podrazumijeva da je svaki čovjek rođen čist i spreman da primi islam. (Kara, 2002: 37). Jedno od Allahovih lijepih imena koje se dosta puta spominje u Kur`anu jeste “Fatir (onaj koji stvara). (En`am 14, Fatir 1, Zumer, 46).

Iz prethodno navedenih kur`anskih ajeta jasno vidimo da je čovjek svojim fitratom stvoren čist od grijeha. Jer kao što je navedeno u ajetima, nijedno dijete ne može nositi na svojim ramenima očeve, majčine grijehe, niti grijehe svojih predaka. (En`am, 164, Nedžm, 38-39). Dakle dijete počinje svoj život kao čisto biće koje je sposobno da spozna vjeru i jedinstvo Stvoritelja, kao što se navodi u hadisu: “Svako dijete se rađa čisto (u svojoj fitri) pa ga njegovi roditelji učine židovom ili međusijom, ili ga učine krščanom ili muslimanom.”

Također iz 30. ajeta sure Rum jasno se može zaključiti da je čovjek rođen čist, neiskvaren, a vanjski faktori su ti koji kvare čovjekovu čistoću (njegovu fitru). Zato da bi čovjek sačuvao svoj fitrat mora se kloniti grijeha i stvari koji će promijeniti ili naškoditi njegovoj prirodi.

Kroz cijelu historiju svi učenjaci, naučnici i istraživači željeli su, i još uvijek žele, definirati ljudsku prirodu. Ljudska priroda je, također, privukla pažnju i islamskim učenjacima koji su pokušavali definisati fitrat kao kur`anski termin. (Okumuslar, 2000: 29)

Ukoliko čovjek na bilo koji način bude utjecao na svoju fitru bilo u pozitivnom ili negativnom smislu to će rezultirati pojavljivanju različitih tipova ljudskih ličnosti. İz navedenog se može zaključiti da je i fitra jedan od važnih faktora koji utječu na ljudsku ličnost.

 

7 – OSJEĆAJ VJERE

Čovjek je od davnina tragao za vjerom, i za spoznajom Stvoritelja. Primjer kur`anskog kazivanja o poslaniku Ibrahimu, a.s, kao i mnogi drugi koji se mogu vidjeti, ukazuju da je čovjek biće koje je stvoreno sa urođenim osjećajem za vjeru. Smisao za vjeru je jedan od najvažnijih faktora koji utječe na ljudsko ponašanje.

Vjersko iskustvo je u suštini emotivne prirode. Smisao za vjeru je generalni naziv za percepciju i osjećaje koji se manifestuju kroz vjersko iskustvo.

Kur`an naglašava da čovjek posjeduje mnoštvo osjećaja ističući njegove fiziološke potrebe, njegovu senzibilnost za imetkom, djecom, ukrasima itd. Također, Kur`an ukazuje i na čovjekove negativne osjećaje poput ljubomore, mržnje, zlobe. Osobine kao što su: škrtost, ljubomora i oholost su kompleksne emocije koji stvaraju neuravnoteženu ličnost. Ovi osjećaji su čovjeku neophodni za život, ali čovjek mora naučiti kako da ih kontroliše, tako da ne našteti niti sebi niti drugima. Kur`an hvaleći spominje ljude koji vjeruju u Allaha, koji pokušavaju zaraditi Njegovu milost i oprost, kao one koji su strpljivi, koji su pobijedili srdžbu a sve to postižu kontrolišući svoje osjećaje.

Prema mišljenju Kerima osjećaji se najčešće mogu podijeliti u tri grupe:

  1. a) osjećaji koji su povezani za tijelo i čula (glad, srđba, bol i dr.),
  2. b) instinktivni osjećaji (ljubomora, agresivnost, zavist),
  3. c) osjećaji za moralnu i duhovnu vrijednost (milost, darežljivost i dr). (Kerim, 1991: 76)

Vjerski način života je temelj življenja u zajednici i društvenog razvoja. Čovjek i društvo uz pomoć vjere shvataju smisao života, zbog čega možemo reći da je vjera i psihološka i socijalna realnost. Vjera je glavni faktor koji čovjeku daje vrijednost. Jedan od glavnih zadataka vjere jeste očuvanje čovjekovog zdravlja, te izgradnja pozitivne i osviješćene ličnosti. Utjecaj vjere na ličnost čovjeka manifestuje se kroz razvoj vjerske spoznaje. Vjera je pri tome, faktor koji utječe na pojedinca i društvo. Jedan od glavnih ciljeva islama jeste uskladiti odnos vjernika sa Stvoriteljem i drugim stvorenjima.

Iman je manifestacija vjerske svijesti u srcu i duši. Duša i srce ispunjene imanom ispunjene su najvećim životnim vrijednostima. Zato možemo reći da je iman škola moralnih i duhovnih vrijednosti jer iman posjeduje tu jačinu da edukuje, mijenja navike i ponašanje, izgradi čvrstu ličnost, da čovjeka udalji od loših navika, poroka i faktora koji bi mogli naštetiti ili promijeniti njegovu ličnost.

Spoljašnju manifestaciju religijske svijesti čine ibadeti koje praktikujemo. Ibadeti su faktori koji čovjeku daju snagu u borbi sa problemima, nedaćama i iskušenjima. Čovjek je, po prirodi, sebičan i koristoljubljiv. Uz pomoć ibadeta čovjek uspijeva pobijediti svoje loše navike, sebičnost i druge loše osobine. Svi ibadeti su kao programi koji imaju snagu da utiču i promjene određenu strukturu ličnosti. Npr; bogat čovjek koji daje sadaku/zekat i pomaže siromašne solidariše se sa siromašnim ljudima, podstiče među ljudima bratske odnose i društvenu solidarnost. Već je poznato da namaz sprečava čovjeka da čini grijehe i razvrat. (Kara, 2002: 39)

Dakle, iz svega navedenog, možemo zaključiti da je vjerska spoznaja veoma bitan faktor koji u velikoj mjeri utječe na čovjeka i njegovu ličnost. Vjera kroz ibadete ima tu snagu da promjeni čovjekove loše navike, da promjeni njegov karakter, edukuje ga i pomogne mu da postane zdrava psihička i društvena ličnost kao i da živi u skladu kakav to njegov Stvoritelj želi.

 

8 - PORODICA I OKOLINA

Porodica, kao neizostavna komponenta u životu jednoga pojedinca je mjesto gdje čovjek stječe prva saznanja o životu. U porodici se počinje osnivati model jedne ličnosti tako da je porodica prvi i veoma bitan model socijalizacije jednog djeteta. Dijete je osoba koja prima, a njegovi roditelji, braća ili sestre su njegovi modeli. U ranim godinama imitacijom određenih poteza ili ponašanja počinje razvijati svoju ličnost zbog čega je veoma bitno da dječiji modeli budu zdrave i jake ličnosti jer su oni ti koji najviše utječu na razvoj djeteta. Najvažniji zadatak porodice jeste da odgajaju, brinu se i edukuju djecu. Stoga, rađanje djeteta, njegov razvoj i rast predstavlja za roditelje dodatne zadatke i obaveze.

Iman koji dijete nosi kao urođenu osobinu se razvija paralelno sa vjerskim uvjerenjima roditelja. Vjerska uvjerenja roditelja su veoma bitan faktor za razvoj imana kod djece čemu svjedoči i prethodno spomenuti hadis: “Svako dijete se rađa čisto (u svojoj fitri) pa ga njegovi roditelji učine židovom ili međusijom, ili ga učine kršćaninom ili muslimanom.”

Razvoj zdravih i pozitivnih vjerskih vrijednosti kod djeteta također zavisi od porodice. Kod djeteta koje odrasta u vjerskoj sredini u ranom razdoblju života razvijaju se religijski koncepti. Djeca koja odrastaju u porodicama gdje se uči Kur`an i klanja namaz već u ranim godinama, imitirajući svoje starije pokazuju osjećaj za vjeru. U takvoj okolini djeca imaju zdravo izgrađen stav o vjeri i vjerskim uvjerenjima.

Pored vjerskih, porodica je bitan faktor u razvijanju i drugih društvenih vrijednosti jer je to prvo mjesto gdje čovjek uči o tradiciji, kulturi, običajima i dr.

Okolina je drugi važan faktor koji utječe na ljudsku ličnost. Čovjek je stvorenje koje živi u određenom vremenu, mjestu i društvu u kojem preovladavaju različiti socio-kulturalni faktori koji utječu na ljudsku ličnost. Veliki broj psiho-socijalnih istraživanja pokazali su da društvo, društveni običaji i tradicija imaju dominantan utjecaj na razvoj ljudske ličnosti.

Kur`an spominjući kafire naglašava da se njihovo nevjerovanje temelji na nevjerovanju njihovih predaka, što nam jasno ukazuje na djelovanje društvene sredine. Oni čak govore: “Mi smo zatekli pretke naše kako ispovijedaju vjeru i prateći ih u stopu mi smo na Pravom putu.” (Zuhruf, 22). Iz ovog ajeta jasno se vidi koliko je okolina važna u razvoju ličnosti.

Također, Kur`an kao primjer navodi nasilnike. Oni su ti koji svojim razmišljanjem i načinom života formiraju nevjerničke i nasilničke sredine. “...samo će grešnika i nevjernika rađati” (Nuh, 27). Nuh u svojoj dovi moli i jasno ističe da će nevjernici samo slične sebi rađati, kao što se vidi i iz gore navedenog ajeta. Ovo je primjer gdje se jasno može uočiti utjecaj okoline.

Kur`an, također, navodi primjer skupine vjernika koji vjeruju, podstiču na dobro i koji jedni drugima preporučuju istinu i strpljivost. Allah, dž.š., u 110. ajetu sure Bekare opisuje ih ovako: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. Očito je da će ovakva sredina utjecati na ljude koji su pripadnici ove zajednice te će utjecati na razvoj i izgradnju ličnosti jednog čovjeka.

 

9 – HEVA-PROHTJEVI NEFSA

U rječniku heva znači entuzijazam, želja, strast, a kao termin tendencija za činjenje zabranjenih djela, naginjanje duše prema nekoj stvari. (Cagrıcı, 1998: 274)     

Želje, prohtjevi i strasti su veoma bitan faktor koji utječu na razvoj i formiranje ljudske ličnosti. Po svojoj prirodi oni su inače negativnog karaktera te ljude podstiču na činjenje zla i udovaljanje nefsu. Strasti su sve ono što se suprotstavlja istini, a sama duša ima udjela u strastima i teži njima putem govora, postupaka i nastojanja.

Heva označava urođene ljudske požude i nagone koji su izraz svakog zla. Kur`an kao sinonim za ovaj termin, koristi izraz šehvet (strasti). (vidi: En- Nisa, 27). Neznatna je razlika između dva termina. Dok je heva specifična za loše misli i vjerovanja, šehvet označava požuda. Ukratko šehvet je proizvod heve.

Kur`an opisuje termin hevu kao osobinu nevjerničkih srca (Ibrahim, 43) i generalno kao suprotnost dobru, neprestanu težnju nefsa za ugađanje strastima. Uzvišeni Allah, dž.š., u prevodu kaže: Ali nevjernici lahkomisleno slijede strasti svoje – a ko će na Pravi put uputiti onoga koga je Allah u zabludi ostavio? – njima neće moći niko u pomoć priteći. (Rum, 29)

Također, Kur`an kao glavni razlog za stranputicu i nevjerovanje pokazuje hevu. Povođenje za strastima je osnova i temelj zablude i nevjerstva, a poznato je da to vodi ogromnom disparitetu. Jasno je da će onaj koji slijedi svoje strasti biti u stranputici. (Vidi: An`am 56, 116, Kasas 50, Maide 77, Bekara 145, Rum 30). Ibnu Abbas, r.a., kaže: „Allah, subhanehu ve te'ala, nije spomenuo strast u Kur'anu, a da je nije ukorio!“ Dakle, svi kur'anski ajeti govore o pogubnosti i prezrenosti strasti te svi upozoravaju na nju.

Ukratko, iz navedenih kur`anskih ajeta možemo zaključiti da je i heva veoma bitan faktor koji negativno utječe na čovjekov razvoj. Udovoljavanje strastima, zahtjevima nefsa, odvest će čovjeka na stranputicu, promijeniti njegovu prirodu te naškoditi normalnom razvoju i formiranju ličnosti. Slijeđenje strasti znači odlazak svjetlosti imana iz srca, ljepote sa lica, čime dolazi do pojave mržnje u srcima.

 

10 - ŠEJTAN

Termin šejtan je izveden od riječi šejt, što označava stvorenje koje je udaljeno od dobra i milosti. U hebrejskom jeziku riječ satanin (biti neprijatelj, protiviti se) izvedenica je od korijena stn što označava kretanje, lutanje, nevjericu. Dok neki lingvisti tvrde da je šejtan termin arapskog porijekla koji svoje korijene temelji na krščansko-judaističkoj teološkoj podlozi, neki tvrde da je to riječ hebrejskog porijekla. (Celebi, 2010: 99)

Šejtan svojim djelovanjem na čovjeka ima veliki utjecaj na njegovo ponašanje i osjećaje, te ga usmjerava da čini loša djela. Šejtan je vanjski faktor za razliku od strasti koji su unutarnji, čovjekov neprijatelji koji ga usmjeravaju da čini loša djela. (Kirca, 1989: 279)

Kur`an navodi da je neposlušnost prema Gospodaru, nepokoravanje Ademu razlog šejtanovog prokletstva i njegov izlazak iz Dženneta (vidi: Sad, 71-85).

Šejtan nastoji lažnim obećanjima (Nisa, 10), neutemeljenim strahovima, navođenjem na zlo (Bekara, 268, Nur, 21), nagovaranjem ljudi da govore o Allahu ono što ne znaju (Bekara, 169), nastoji unijeti neprijateljstvo i mržnju (Maide, 91) prema ljudima. Sve ovo radi pomoću zlih misli koja unosi u srca ljudi.

Šejtan pomoću svoje tri najpoznatije metode utječe na čovjeka, njegovo ponašanje osjećaje i prirodu: čovjeku loše djelo prikazuje kao dobro, sprečava čovjeka da čini dobro i na razne načine motiviše čovjeka na griješenje.

Dakle, šejtan je veoma opasan vanjski faktor koji aktivno i stalno djeluje na čovjeka i njegovo ponašanje. Šejtan svojim djelovanjem želi promijeniti prirodu ljudske ličnosti i želi čovjeka udaljiti od Stvoritelja. Šejtan prijetnjom i lažnim obećanjima želi promjeniti ljudsku prirodu.

 

11 - OBRAZOVANJE

Obrazovanje grčkog čovjeka (paideia) podrazumijeva brigu za oblikovanje duše i tijela, skladan razvoj duhovnih i fizičkih snaga ličnosti, proces stjecanja ličnog identiteta i kolektivne identifikacije. (Gvozdenović, 2011: 82) Dakle, obrazovanje je neophodan faktor u životu jednog čovjeka.

Odgoj i obrazovanje imaju suštinski značaj za uredan i zdrav život. To je društvena i individualna potreba koja se javlja čim se čovjek rodi jer počevši od rođenja kroz cijelo odrastanje čovjek neprestalno uči. U suštini čovjek na svijet dolazi sa određenim sposobnostima i talentima koje su podobne obrađivanju. (Kerim, 1991: 1) Uz pomoć obrazovanja ove sposobnosti se pozitivno usmjere na ličnost i karakter.

Ljudski život se temelji na obrazovnim aktivnostima koje imaju sposobnost da nose pozitivne društvene vrijednosti zastupljene u društvu: utječu na ljudsko ponašanje, harmonično razvijaju tjelesne, moralne i mentalne sposobnosti, pripremaju čovjeka za društvo, na međuljudske i međukulturalne odnose. Počevši od porodice, koja je prvo mjesto obrazovanja, te škole i drugih segmenata čovjek uči, razvija znanje, vještine i sposobnosti. (Eroglu, 1996: 101)

Svrha obrazovanja jeste edukacija ljudske ličnosti, karaktera i ostalih komponenti. Obrazovanje i korisno znanje imaju za cilj da uspostave unutarnju harmoniju u čovjeku. Uspostavljanjem ove harmonije čovjek ima utjecaj da svoje sposobnosti usmjeri prema pozitivnim stvarima i da postane koristan pojednac unutar jedne zajednice (Kerim, 1991: 9).

Obrazovanje je prva kur`anska naredba i farz svakog čovjeka. Čovjek istinskim znanjem može dokučiti pravi smisao vjerovanja, a time i pravi smisao ovozemaljskog prolaznog postojanja. Kada čovjek istinski spozna Boga i prizna Ga za svoga Stvoritelja, tj. kada iskusi pravo znanje, tek će onda dokučiti smisao vjere, namaza, posta, zekata i hodočašća, dobročinstva prema rodbini i svim ljudima, ali i smisao patnje, iskušenja i žrtve, odnosno smisao cjelokupnog života. Mnogi kur`anski ajeti govore o vrijednosti znanja i obrazovanja (vidi: Bekare, 269, Ta-Ha, 14, Mudžadele, 11, Zumer, 9, Hud, 46).

Na kraju možemo reći da cilj odgoja i obrazovanja jeste da izgradi zdravu i jaku ličnost koja će biti pokorna Gospodaru, korisna zajednici i svim ljudima.

 

ZAKLJUČAK

Kur`an tretira čovjeka kao svog sagovornika, te na najbolji način govori o njegovim slabostima, temperamentu ponašanja i o raznim tipovima ljudske ličnosti. Također, naš Stvoritelj Uzvišeni Allah, dž.š., nas preko Kur`ana obavještava da nas je stvorio od zemlje, udahnuo nas život i dao nam osobine po kojima se razlikujemo od drugih stvorenja, te da je sve na zemlji u službi čovjeka. Čovjeku je, također, data sloboda mišljenja i spoznaja dobrog i lošeg, kako bi mogao polagati račun.

Čovjek na ovaj svijet dolazi sa određenim urođenim mahanama: brzopletosti, netolerantnosti i nestrpljivosti. Sklon ambicioznosti vrlo često pokazuje naklonost prema ovom svijetu. Bez znanja je pa se često suprotstavljajući Allahu, dž.š., čini kufr i širk. Nezahvalan je na blagodatima koje su mu podarene. Pada u očaj i ponekad gubi nadu u Allahov rahmet. Često je i okrutan prema ostalim stvorenjima i bez prevelikog znanja diskutuje o gajbu, i drugim stvarima o kojima ne zna mnogo.

Uz spomenute osobine te uz utjecaj brojnih unutarnjih i vanjskih faktora formira se ljudska ličnost. Čovjek je spreman da prihvati islam. Porodica, sredina i obrazovanje i drugi faktori u velikoj mjeri utječu pozitivno ili negativno na njegovu ličnost. Porodica je najvažniji faktor psihičkog, fizičkog i moralnog razvoja čovjeka. Međutim pored porodice ne treba zanemariti ni sredinu koja ima veliki utjecaj na čovjeka. Škola, prijatelji, kultura, tradicija, televizija, društvene mreže i mnogi drugi faktori utječu na čovjekov razvoj ličnosti.

Kur`an ukazuje na nefs, loše osjećaje, požudu i strasti kao najvažnije faktore koji negativno utječu na ljudsku ličnost. Kao što loša porodica i loša okolina može podsticati nefs za upražnjavanje strasti, požuda i drugih negativnih osobina tako zdrava porodica i sredina mogu biti bitan faktor pomoću kojeg će čovjek kontrolisati nefs, strasti i ostale prohtjeve. Ljudi koji odrastaju u zdravoj porodici i sredini mogu uspješno kontrolisati nefs, požudu i strasti.

Pozitivni faktori utječu tako da čovjek bude pobožan, iskren, strpljiv, ljubazan, skroman, saosjećajan, velikodušan, pravedan, zahvalan, ljubazan i tolerantan prema drugima, da okreće glavu od loših djela i radnji te da obožava Allaha, dž.š., kako to Njemu dolikuje. Međutim utjecajem negativnih faktora čovjek postaje grješnik, prijestupnik, zulumćar, agresivan, arogantan, licemjer, varalica, lažov, sarkastičan, povodljiv za dunjalučkim užicima i dr. Nabrojane vrste ljudskih ličnosti možemo vidjeti u skoro svakom društvu.

Svaki čovjek na Zemlji je pod utjecajem dobrih i loših faktora na osnovu čega se može zaključiti da se temperament, karakter, ličnost te vjerski identitet razvija njihovim utjecajem. Ali ne treba zanemariti ni razum koji posjeduje veoma bitnu ulogu u razvijanju ličnosti. Dakle, čovjek koristeći vlastiti um razvija svoju ličnost i biće odgovoran za svoja djela.

Autor: Mr.sci. Armin Jašarević

Glasnik br. 7-8, 2016