A kada želiš pristupiti učenju Kur’ana, zatraži zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana. (En-Nahl, 98)

Tekst koji slijedi razviđa nekoliko najvažnijih aspekta ljudskog ophođenja prema Kur’anu. Zapravo, riječ je o načelima i postupcima moralne i praktične prirode koji su u islamskoj tradiciji označeni sintagmom adabi učenja Kur’ana. 

 

  1. Ihlas – iskrena nakana

Da bi neki ibadet bio valjan, shodno učenju islama, nužno je da ispuni tri uvjeta: da ga prati vjerovanje (iman), da je potaknut ili prožet iskrenom namjerom (ihlasom),[1] da je svojom formom, sadržajem i načinom u skladu s principima islama. Štaviše, djela koja ne impliciraju ahiretsku nagradu niti kaznu (mubah), kao što su: jelo, piće, spavanje i sl.  ̶   svrstavaju se u kategoriju ibadeta ukoliko su prožeta namjerom da budu sredstvo za izvršenje ibadeta. Tako, npr., čovjek koji utone u san s namjerom da se odmori i probudi na vrijeme kako bi obavio sabah-namaz, svaku sekundu svoga sna pretvara u ibadet. S druge strane, ibadet koji nije prožet iskrenom namjerom može biti tretiran kao loše djelo, odnosno vrsta malog širka, kao što je, npr., uljepšavanje glasa prilikom učenja Kur’ana  u svrhu lične promocije ili ostvarivanja ovosvjetskih koristi. Ne čudi činjenica da su mnogi islamski učenjaci u svojim djelima iz različitih naučnih oblasti, pa tako i oblasti kiraeta, kao prioritet tretirali pitanje iskrene nakane.

Učenje Kur’ana, svojom naravi i onim što pruža muslimanima u duhovnom životu, podrazumijeva posvećenost Stvoritelju. Za očekivati je da svaki učač Kur’ana – kada izgovara njegov tekst – to  čini s namjerom da se približi svome Gospodaru, pogotovo ako to radi u samoći kada nije opterećen prisustvom drugih ljudi. Ipak, događa se učačima Kur’ana, najčešće karijama milozvučnog i prodornog glasa, da učenje Kur’ana pretvore u sredstvo za stjecanje imetka ili slave, što je veoma pogubna pojava zbog koje su izrečene osude u Poslanikovim, s.a.v.s., hadisima. Poznat je hadis o trojici ljudi koji će prvi ući u Džehennem, među njima i učač Kur’ana zato što je, kako se pojašnjava u tekstu hadisa, postigao ovosvjetski cilj svoga učenja – popularnost.[2] Hadis naglašava princip islama da želja za popularnošću i ihlas ne mogu koegzistirati u prostoru ibadeta.

 

  1. Čistoća

Poželjno je i preporučeno da učač Kur’ana bude pod abdestom, budući da se učenje Kur’ana smatra najvrednijim zikrom. Poslanik, s.a.v.s., je volio da spominje Uzvišenog Allaha u stanju potpune čistoće. Treba kazati da učenje Kur’ana bez abdesta nije pokuđeno. Evidentirana je predaja u Buharijevoj zbirci da je Poslanik, s.a.v.s., nakon što se probudio iz sna, proučio deset zadnjih ajeta iz sure Ali 'Imran, zatim je posegao za zdjelom u kojoj se čuvala voda, uzeo abdest i klanjao namaz.[3]

 

Kod abdesta treba praviti razliku između učenja Kur’ana napamet i uzimanja Mushafa. Poznato je da doticanje Mushafa bez abdesta nije dozvoljeno. Nečistoj (džunup) osobi nije je dozvoljeno dodirivanje Mushafa niti učenje Kur’ana. Isti propis važi za ženu s mjesečnicom (hajz) i u stanju nakon poroda (nifas), osim kada je u pitanju učenje Kur’ana napamet, gdje malikije daju olakšicu jer postoji opravdan strah od zaboravljanja memoriranog kur’anskog teksta.[4]

 

Dozvoljeno je nečistoj osobi da izgovara zikr ili da prouči neku od kur’anskih dova kada se za to ukaže povod - kao npr., kada čuje za smrt neke osobe da kaže: Allahovi smo i Njemu se vraćamo! (إنا لله وإنا إليه راجعون)  ̶  ili da u momentima iznenađenja kaže: حسبنا الله ونعم الوكيل – Allah nam je dovoljan i divan li je On zastupnik! – pod uvjetom da time ne namjerava učiti Kur’an.

 

U tom kontekstu važno je napomenuti da se muslimani, s obzirom na prirodu svoga vjerovanja i mjesta koje Kur’an zauzima u njihovim srcima, moraju s poštovanjem odnositi i prema predmetima na kojima su ispisani ili odštampani kur’anski ajeti, njihovi dijelovi ili Allahova lijepa imena, kao što su: novine, listovi, časopisi, dokumenti, knjige, brošure, promotivni materijali i sl., te takve predmete držati, skladištiti i odlagati na primjerenim mjestima i na primjeren način. Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove simbole – znak je čestita srca, kaže Kur’an.[5]

 

  1. Higijena usta

 

Poželjno je da učač Kur’ana vodi računa o higijeni zubi i usne šupljine. Svetost i uzvišenost Kur’ana iziskuju čistoću, prozračnost i mirišljavost puteva kojim “hode” njegove riječi, konsonanti i vokali. Time se ukazuje poštovanje i počast plemenitom Kur’anu. Sunnet je upotreba misvaka prije učenja Kur’ana, što je potvrđeno Poslanikovim, s.a.v.s., govorom i praksom. El-Bejheki bilježi hadis: “Doista, kada Allahov rob upotrijebi misvak i stupi u namaz, iza njega stane melek i sluša njegovo učenje približavajući mu se sve dok ne priljubi svoja usta na njegova, tako da nijedna kur’anska riječ ne bude izgovorena a da ne okonča u njedrima meleka. Zato održavajte higijenu vaših usta!”[6]

  1. Učenje Isti‘aze i Besmele

 

Sunnet je da se prije samog učenja Kur’ana prouči Isti‘aza, shodno riječima Uzvišenog:

A kada hoćeš da učiš Kur’an, zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana. (En-Nahl, 98)

 

Najčešća formulacija Isti‘aze koju primjenjuju učači Kur’ana jeste: أعذ بالله من الشيطان الرجيم.

 

Sunnet je, također, proučiti Isti‘azu na prvom rekatu svakog namaza, kao što je sunnet proučiti Besmelu na početku svake sure, izuzev sure Et-Tevbe. Preporučeno je da učač odustane od učenja Kur’ana kada mu se zijeva. U tom smislu je savjet Mudžahida: “Ako ti se zijeva dok učiš Kur’an, odustani od učenja sve dok potreba za zijevanjem ne iščezne ukazujući tako poštovanje prema Kur’anu.”[7]

 

Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ukoliko se nekome od vas zijeva, neka stavi ruku na svoja usta jer doista šejtan ulazi sa zijevanjem.”[8]

 

  1. Učenje Kur’ana s razumijevanjem

 

Među najvažnijim stvarima koje iziskuje učenje Kur’ana svakako je razumijevanje značenja i poruka kur’anskog teksta. Allah, dž.š., ga je objavio kao uputu, savjet i opomenu čovječanstvu. Put ostvarenja tih kur’anskih epiteta u ljudskom životu vodi preko razumijevanja i poimanja njegovih riječi, o čemu svjedoče sljedeća dva ajeta:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29)

Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci. (Muhammed, 24)

 

“Oni što su živjeli prije vas tretirali su Kur’an kao poslanice koje su im dostavljene od njihovog Gospodara pa su o njima razmišljali noću i sprovodili ih u djelo danju”, kaže El-Hasan el-Basri.[9]  

Ibn Hibbān u svome Sahīhu bilježi predaju Huzejfe: “Jedne noći sam klanjao sa Poslanikom, s.a.v.s., pa je proučio suru El-Bekare, zatim je proučio suru En-Nisa’, a potom suru Alu ‘Imran. Učio je polahko, bez napora. Poslije ajeta tesbiha, izgovorio bi subhanallah, poslije ajeta dove, uputio bi dovu, poslije ajeta istiāze, zatražio bi utočište kod Allaha.”[10]

 

Poznato je da su pripadnici prvih generacija islama u svojim namazima ponavljali određeni ajet više puta u nakani da pojačaju percepciju njegovog sadržaja i da što iskrenije dožive istinu koju predočava. Pri svakom opetovanju tragali su za novim detaljima spoznaje, novim porukama i mudrostima ispunjeni nadom i strahopoštovanjem.

Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jedne noći klanjao namaz do zore reducirajući učenje Kur’ana na samo jedan ajet. Kaže Ebu Zerr: “Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, do sabaha si učio samo jedan ajet čineći ruku' i sedždu?’ ‘Molio sam Allaha Uzvišenog da mi dodijeli zagovorništvo za moj ummet i On mi ga je odobrio, ali samo za one što Allahu druga ne pripisuju’, reče Poslanik, s.a.v.s.”[11]

Ibrahim El-Havvas, poznati islamski učenjak, kaže da srce liječi pet stvari: učenje Kur’ana s razumijevanjem, prazan stomak, noćni namaz, skrušeno obraćanje Allahu u trenucima nastupanja zore i druženje sa dobrim Allahovim robovima.[12]

 

  1. Strahopoštovanje i plakanje

Doživljavajući istine kur’anskog govora, obećanja i prijetnje, pogotovo kazivanja o stanjima ljudi poslije smrti, učač Kur’ana osjeća skrušenost i strahopoštovanje. Plačom i suznim očima on ispoljava čežnju da bude blizu svome Stvoritelju nadajući se Njegovoj milosti i strahujući od Njegove srdžbe. Takvo je bilo Poslanikovo, s.a.v.s., učenje Kur’ana, njegovih ashaba, tabiina, takav primjer nalazimo u životopisu najpoznatiji islamski učenjaka.

U tomom kontekstu posebno je upečatljiv 21. ajet sure El-Hašr:

Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.

U pouzdanoj predaji stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zatražio od Ibn Mes‘uda da prouči nešto iz Kur’ana. Ibn Mes‘ud je proučio 41. ajet sure En-Nisa’: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? Pogledavši u Poslanika, s.a.v.s., vidio je suze koje su se slijevale niz njegove obraze.[13]

Jednom prilikom je grupa muslimana iz Jemena posjetila halifu Ebu Bekru es-Siddika i, kako se navodi u predanju, pred njim su učili Kur’an i plakali. “Takvi smo bili u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”, prokomentirao je Ebu Bekr.[14]

 

  1. Učenje Kur’ana po tertilu

Sunnet je učiti Kur’an po tertilu. Misli se na spororitamsko učenje koje zahtijeva više vremena i truda, ali omogućuje bolji uvid u značenje kur’anskih riječi i rečenica te pomnije praćenje i opsežnije promišljanje kur’anskog sadržaja. Ummu Seleme, r. a., opisujući Poslanikovo, s.a.v.s., učenje, kaže da je ono bilo razgovijetno, harf po harf.[15] Poznata je izjava Ibn Abbasa, r. a.: “Da proučim jednu suru po tertilu draže mi je nego da proučim cijeli Kur’an (bez tertila).”[16]

Kako bilježe El-Buhari i Muslim u svojim zbirkama, došao je neki čovjek Ibn Mes‘udu i pohvalio mu se: “Ja proučim duge sure na jednom rekatu.” “Zar da citiraš Kur’an kao poeziju! Ima ljudi koji uče Kur’an, a on ne odlazi dalje od njihovog grkljena, ali kad uđe u srce i uvriježi se, tada je djelotvoran.”[17]

 

  1. O slušanju učenja Kur’ana

Uzvišeni Allah kaže:

A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani. (El-A‘raf, 204)

Ajet ima općenito značenje, imperativ se odnosi na slušanje Kur’ana u namazu i izvan namaza, osim kada postoji kakva opravdana zapreka, kao npr., kada jedan od članova obitelji započne učenje Kur’ana u istoj prostoriji u kojoj su drugi ukućani već zauzeti obavljanjem određenih poslova, tada ih ne obavezuje slušanje Kur’ana. Međutim, ne bi imali ispriku ako bi započeli posao u momentu kad se već počelo sa učenjem Kur’ana. Slična situacija je i sa čovjekom koji nije u prilici da sluša učenje Kur’ana jer se posvetio analiziranju i zapisivanju fikhskih mes'ela i čovjekom koji u njegovoj blizini uči Kur’an. Odgovornost je na učaču Kur’ana. Stoga, nije dozvoljeno učiti Kur’an na način da se ljudi dovedu u nezgodnu situaciju dok obavljaju svoje svakodnevne poslove ili zadovoljavaju životne potrebe.[18]

Shodno mišljenju hanefijskog mezheba, slušanje učenja Kur’ana je fardi-ajn (stroga individualna obaveza), dok je prema šafijskom mezhebu sunnet.

Kao i učenje tako i slušanje Kur’ana iziskuje tišinu, skrušenost, razmišljanje i strahopoštovanje. Plač i suze u očima, sukladno opisima u Kur’anu, najbolji su dokaz da je srce doživjelo strahopoštovanje. Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik rekao: “Ko sasluša jedan ajet iz Allahove knjige, bit će mu upisana dvostruka nagrada, a ko ga prouči, on će mu biti svjetlost na Sudnjem danu.”[19]

Poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., slušao učenje Kur’ana nekolicine ashaba, poput Abdullaha b. Mes‘uda, Ebu Musaa el-Eš‘arija, Salima, štićenika Ebu Huzejfe i dr.

Poželjno je (mustehab) tražiti od karija melodičnog glasa i izrazite tedžvidske vještine da na skupovima, sastancima i druženjima prouče nešto iz Kur’ana. To je bila praksa prvih generacija muslimana, pobožnih i dobrih ljudi. Prenosi se od Aiše, r.a., da je kazala: “Malo sam zakasnila kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa me upita: ‘Zašto si se zadržala?’ ‘Allahov Poslaniče, u džamiji je neki čovjek, nikada nisam čula nekog da tako lijepo uči Kur’an,’” odgovorila je. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je ušao u džamiju, prenosi Aiša, r.a., zatekavši Salima, štićenika Ebu Huzejfe, pa je kazao: “Hvala Allahu koji je moj ummet počastio ljudima poput tebe!”[20]

 

  1. Kur’anski vird

Nužno je da svaki musliman odredi sebi količinu kur’anskog teksta koji će svakodnevno proučiti, ujutro ili navečer, pri čemu će nastojati da zadovolji sve ranije spomenute adabe učenja (razumijevanje, razmišljanje, prisebnost, skrušenost, pristojnost i sl.), štiteći se tako kur’anskog prijekora spomenutog u 30. ajetu sure El-Furkan:

Poslanik reče: “Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur’an izbjegava!”

Ljudi mogu na različite načine izbjegavati Kur’an. Najteži vid izbjegavanja Kur’ana jeste ignoriranje istinitosti njegovog božanskog porijekla, odnosno njegovog sadržaja. Među teže oblike napuštanja Kur’ana svrstava se nemarnost prema njegovim naredbama i kršenje njegovih zabranama. Ali, kao vid izbjegavanja Kur’ana može se smatrati zanemarivanje njegovog učenje ili čitanja.

Ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., su dijelili Kur’an na sedam hizbova: prvi hizb obuhvata tri najduže sure (El-Bekare, Alu ‘Imran i En-Nisa’), drugi hizb obuhvata pet slijedećih sura (od sure El-Ma’ida do sure Junus), treći hizb sadrži sedam sura (od sure Junus do sure El-Isra'), četvrti devet sura (od sure El-Isra do sure Eš-Šu‘ara’), peti jedanaest sura (od sure Eš-Šu‘ara’ do sure Es-Saffat), šesti trinaest sura (od sure Es-Saffat do sure Qaf) i zadnji, sedmi hizb počinje sa surom Qaf, a završava surom En-Nas, tj. hatmom Kur’ana. Kao što je poznato, kur’anske sure se dijele na: duže - tiwal, srednje - ewsat i kratke - qisar.[21]

Evidentirana je autentična predaja da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdullahu b. ‘Amru: “Prouči Kur’an za jedan mjesec!” “Mogu ja više od toga”, reče Abdullah. “Onda ga prouči za deset dana!”, nastavi Poslanik, s.a.v.s. “Mogu ja više od toga,” reče Abdullah. “Prouči ga za sedam noći i ne prelazi tu granicu”, reče Poslanik, s.a.v.s.[22]

Zabrana nije kategorična, kako kažu islamski učenjaci, već je izrečena u formi savjeta i preporuke. Taj stav potvrđuju i druge predaje u kojima Poslanik, s.a.v.s., dozvoljava ashabima da cijeli Kur’ana ne uče u periodu kraćem od tri dana.

 

  1. Adabi prilikom hatme Kur’ana

Prema predajama mekkanske kiraetske škole, čiji je predvodnik Abdullah b. Abbas, najpoznatiji tumač Kur’ana među ashabima, sunnet je izgovarati tekbir (الله أكبر) kada se učenje Kur’ana privodi kraju počevši od završetka sure Ed-Duha pa sve do sure En-Nas. Neki kiraetski autoriteti spomenute škole prakticirali su učenje tehlila prije tekbira            (لا إله إلا الله والله أكبر), drugi su, pak, dodavali na kraju i tahmid (لا إله إلا الله والله أكبر ولله الحمد). Sunnet je, također, nakon hatme Kur’ana proučiti Fatihu i nekoliko prvih ajeta sure El-Bekare, odnosno učenje završiti riječima: (هم المفلحون).[23] Upitan je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kako bilježi Et-Tirmizi, o najdražem djelu Uzvišenom Allahu, pa je rekao: الحالّ المرتحل - “Urađeno do kraja i odmah vraćeno na novi početak.” Zatim je to pojasnio riječima: “Kada neko prouči cijeli Kur’an te se odmah poslije zadnjeg ajeta vrati na početak Kur’ana.”[24]

Poželjno je da se hatma završi na početku jutra ili na početku noći, sukladno predaji Sa‘da b. Ebi Vekkasa: “Kome se hatma Kur’ana podudari s početkom noći, meleki ga blagosivaju dok ne osvane, a kome se hatma podudari s početkom jutra, meleki ga blagosivaju dok ne omrkne.”[25]

Lijepo je da se prilikom hatme Kur’ana okupi što više ljudi i da se prouči prigodna dova. Pouzdano se zna da je Enes b. Malik prakticirao da prilikom hatme Kur’ana okupi svoje ukućane i prouči dovu, u čemu su ga slijedili glasoviti tabiini, poput Mudžahida b. Džebra, El-Hakema b. Utejbe, Ibn Ebi Lubabe i drugih.[26]

Zaključak

Držeći da je čovjekovo ophođenje prema Kur’anu istovremeno mjera njegovog odnosa prema Uzvišenom Stvoritelju, jer je Kur’an Allahov govor dostavljen čovječanstvu kao uputa, milost, upozorenje i radosna vijest, neophodno je držati se nekoliko najvažnijih principa tog odnosa koji su označeni sintagmom edeb ophođenja prema Kur’anu. U prvi plan, svakako, dolazi pitanje iskrene ljudske namjere (nijjeta), glavnog uvjeta za uspostavljanje pravilnog odnosa prema učenju ili izučavanju Kur’ana kao najvrednijem vidu ibadeta. Slijedi jedno od veoma bitnih pitanja, fikhske i bontonske naravi, a to je pitanje fizičke čistoće i duhovne pripremljenosti za učenje Kur’ana, odnosno doticanje Mushafa. U tom kontekstu posebno je istaknuta obaveza muslimana na dolično postupanje s predmetima na kojima su ispisana Allahova lijepa imena, kur’anski ajeti ili dijelovi ajeta budući da naša svakodnevnica ukazuje na zanemarivanje takve obaveze. Tekst, također, nudi nekoliko vrijednih preporuka kojih se treba držati tokom i poslije učenja Kur’ana, a sve su spomenute u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., izjavama ashaba i tabi‘ina, kao što su preporuke u vezi s učenjem Istiaze i Besmele, načinom učenja i slušanja Kur’ana, održavanjem virda, učenjem hatmenske dove i dr. Cilj ovog teksta jeste da se cijenjeni čitaoci oplemene saznanjima koja će, uz Allahovu pomoć, biti od koristi na oba svijeta.

Autor: Hfz. dr. Dževad Šošić 

Glasnik br. 5-6, 2014

[1] Vidi: Abdullah Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, Džedda, 1988, str. 70-71.

[2] Vidi: Abu Isā Muhammed b. Isā at-Tirmizi, Sunan at-Tirmizi (al-Džāmi‘ as-Sahīh), Dār al-hadīs, Kairo, bez godine izdanja, sv. IV, Kitāb az-zuhd, hadis br. 2382, str. 592 – 593.

[3] Vidi: Muhammad  Nāsiruddīn al-Albāni, Muhtasar Sahīh al-Buhāri, al-Maktab al-islāmi, Bejrut, 1986., Kitab al-Wudū’, hadis br. 93, str. 46 – 47.

[4] Vidi: Wahbe az-Zuhajli, Al-Fikh al-islāmi wa adillatuh, Dar al-fikr, Damask, 1989, sv. I, str. 470-471.

[5] Al-Hadždž, 32.

[6] Nūruddīn Alijj al-Hajsami, Madžma‘ az-zawā’id, Dar al-fikr, Bejrut, 1412. god.po H.,, sv. II, str. 265.

[7] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 76.

[8] Muhammad Nāsiruddīn Albāni, Saīh al-Džām‘, Al-Maktab al-isāmi, Bejrut, 1408. god. Po H., str. 426.

[9] Isto, str. 76.

[10] Muhammad b. Hibbān, Sahih Ibn Hibbān,  Mu’assasa ar-risāla, Bejrut, 1414. h. g., str. 2604.

[11] Muhammad Nāsiruddīn Albāni, Asl sifat salāt an-nabijj, Maktaba al-ma‘ārif, Rijad, 1427. god. po H., sv. II, str. 535.

[12] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 84.

[13] Muhammad b. Ismā‘īl al-Buhāri, Sahīh al-Buhari, Al-Maktaba as-salafijja, Kairo, 1400. god. po H., str. 5050.

[14] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 86.

[15] Muhammad Nāsiruddīn Albāni, Tahrīdž Miškāt al-masābīh, Dar Ibn al-Qajjim, Damam, 1422. god. po H., str. 1167.

[16]Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 87.

[17] Muslim b. Al-Hadžādž, Sahīh Muslim, Dar ihjā’ al-kutub al-arabijja, Kairo, 1374., str. 822.

[18] Vidi:Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 97.

[19] Ahmad b. Muhammad Šakir, ‘Umda at-tafsīr, Dār al-wafā’, 1426. odg po H., bez mjesta izdanja, sv. II, str. 94.

[20] ‘Imaduddīn b. Kesīr, Fadā’il al-Qur’an, Maktaba Ibn Tajmija, Kairo, 1416. god. po H., str. 193.

[21] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 106.

[22] Al-Buhāri, Sahīh al-Buhari, n. d., Al-Maktaba as-salafijja, Kairo, 1400. god. po H., str. 5054.

[23] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 115.

[24] Abu Isā Muhammed  b. Isā at-Tirmizi, Sunan at-Tirmizi (al-Džāmi‘ as-Sahīh), Dār al-kutub al-‘ilmijja, bez mjesta i godine izdanja, str. 2948.

[25] Muhammad b. ‘Ilān as-Sadīqi, Al-Futūhāt ar-rabbānijja, Dar ’ihjā’ at-turās al-‘rabi, Bejrut, bez godine izdanja, sv. III, str. 238.

[26] Sirādžuddīn, Tilāve al-Qur’an al-madžīd, n. d., str. 118.