Da je duša primarni elemenat ljudske ličnosti dokazuje i činjenica da mnoge tjelesne bolesti nastaju kao rezultat psihičkog stanja individue, a koje se u današnjem vremenu uglavnom manifestuje u vidu stresa, anksioznih, disocijativnih, somatoformnih i različitih poremećaja ličnosti. Duša i tijelo su međusobno povezani i naše cjelokupno raspoloženje ovisi o našem odnosu prema njima. Da oba navedena elementa ljudskog bića zaslužuju potreban tretman, svjedoče i mnogobrojni kur'anski imperativi i zabrane koji za primarni cilj imaju odgoj ljudske duše, a potom i tijela.

Najupečatljiviji primjer u tom kontekstu jeste namaz. Allah, dž.š., rekao je: Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, jer namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! A Allah zna šta radite.[1] Iz navedenog kur'anskog ajeta uviđamo da namaz duhovno odgaja onoga ko ga praktikuje. Međutim redovno obavljanje namaza donosi i tjelesno-zdravstvene benefite. Dakle, slijeđenje kur'anskih poruka, između ostaloga, rezultira i odgojem vjernika.

Poslanik, a.s., o suodnosu duha i materije govori: ''Zaista se u tijelu nalazi jedan organ, ako je on ispravan – ispravno je cijelo tijelo, a ako je on pokvaren – pokvareno je cijelo tijelo. Taj organ je srce.''[2] Kao što je fizičko srce centar biološkog aspekta ljudskog bića, tako je duhovno srce pokretačka osnova cjelokupnog ljudskog bića sa njegovim duhovnim i tjelesnim komponentama.

Iako sve kur'anske naredbe i zabrane impliciraju duhovni i fizički odgoj čovjeka, u nastavku rada ćemo govoriti o kur'anskom aspektu samoodgoja kroz nekoliko ajeta koji daju smjernice za rješavanje duhovnih, etičkih, odgojnih, obrazovnih, pa čak i fizičkih problema, a koji su rezultat psihičkog stanja ljudi. Ukoliko je „odgoj“ proces izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama, onda „samoodgoj“ podrazumijeva napor koji individua uloži na putu ostvarenja navedenih osobina u vlastitoj ličnosti. Govoreći o međuovisnim komponentama ličnosti i društva, možemo reći da stanje društva u cijelosti ovisi o njegovoj osnovnoj ćeliji, a to je porodica, koja opet ovisi od odgajatelja koji, ukoliko želi moralni uspjeh svoje porodice, treba da odgaja prije svega sebe, jer, kako da damo nešto, ukoliko to ne posjedujemo? Pojedinac ne čini društvo, ali kvalitet društva ovisi od kvaliteta pojedinca. Da bi na adekvatan način pristupili procesu samoodgoja nužno je da upoznamo vlastitu ličnost.

 

Upoznaj sebe kroz svoje stanje i djela

Destrukcija morala na osobnom, porodičnom i društvenom nivou rezultat je nedostatka odgoja, odnosno bolesti i neprosvijetljenosti duhovnog srca. Preduvjet odgoja jeste samoodgoj koji je moguće ostvariti tek nakon što osoba upozna samu sebe i bude svjesna svojih kvaliteta i mana. To se postiže analizom vlastite svijesti, načina razmišljanja, svjetonazora i djelovanja. Jedan od mnogih kur'anskih ajeta kojima se podstiče na samokritičnost i analiziranje vlastite ličnosti glasi:

O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.[3]

Ukoliko analiziramo riječi i djela većine ljudi modernog doba, uvidjet ćemo da se individue upoznaju kroz traženje dobrih i loših strana druge osobe. Proračunom pozitivnih i negativnih osobina određene ličnosti dobijamo prosjek koji, u kontekstu druženja sa određenom osobom, prihvatamo ili odbijamo. Na isti način trebamo postupiti sa samim sobom. Da bi se ostvario takav napor bitno je biti objektivan, prije svega naspram sebe, a potom i naspram okruženja. Muhammed, a.s., kaže: “Neki od vas vide trunku u tuđem oku, a u svom oku ne vide balvan.”[4]

Većina nas ima tendenciju ka iluzornoj superiornosti, uvjerenju da smo iznad prosjeka u pogledu naših sposobnosti, mada to svako od nas ne može biti. Zato je bitno biti surovo iskren sam sa sobom kad se sagledavaju vlastite mogućnosti i napor potreban da ponovo „pronađete“ sebe.[5]

Za kvalitetan odnos sa duhovno zdravom jedinkom bitno je da shvatimo šta nam najbolje ide, a gdje zaostajemo. Ukoliko na sebe preuzmemo nešto o čemu nemamo dovoljno znanja i iskustva, napravićemo više štete nego koristi, čime ćemo otjerati ljude od sebe. S druge strane, kvalitetnim razvojem pozitivnih osobina doprinijet ćemo i sebi i društvu. Kada bi svako ljudsko biće postupalo na taj način, društveni problemi bi se lahko rješavali.

Samoodgoj u kontekstu navedenog kur'anskog ajeta se očituje kroz svođenje računa sa samim sobom putem analize vlastite svijesti, stanja srca i djela, čime spoznajemo sami sebe. Nakon toga ćemo lakše pronaći mehanizme za samonadogradnju. Zdravim razvojem ličnosti čovjek se uči razlikovati od onog što on nije. U tom procesu ključni elemenat jeste ljudska svijest. Postoji ukupnost dojmova, misli i osjećaja koji čine naše svijesno postojanje – naš trajni doživljaj vlastitog ja u svijetu koji se mijenja. U tom smislu svijest jest ja.[6]

 

Razvij i zadrži svoje dobre strane, a odbaci loše

            Razvoj pozitivnih stvari kod sebe jedan je od ključnih koraka za uspješnost procesa samoodgoja. Kada upoznamo sebe, bitno je pristupiti filtraciji svog srčanog stanja. Razvojem pozitivnih osobina, a uklanjanjem loših, borimo se protiv anhedonije, unosimo svjetlost u svoja srca i stječemo bolji pogled na svijet općenito, dok će i drugi uživati u našem društvu. Kur'an o tome govori:

            Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.[7]

Kurtubi u svom tefsiru, u kontekstu tumačenja dobra i zla u navedenom ajetu, navodi različita mišljenja: dobro je vjera u Jednog Boga i pokoravanje Njemu, a loše je činjenje širka, zatim, dobro se tumači kao znanje, a loše kao razvrat...[8]

U daljem tekstu ćemo se osloniti na tumačenje dobrog i lošeg kao znanja i razvrata. Činjenica je da znanje nije samo skup informacija pohranjenih u memoriji, već je to i sposobnost ispravnog shvatanja sebe i svega što nas okružuje. Neznanje vodi u razvrat, jer čovjek, koliko god posjedovao informacija, ukoliko ne posjeduje sposobnost ispravnog rezonovanja i nemogućnost rastavljanja istine od neistine, odlazi u razvrat.

 

Edukuj se!

Pod edukacijom se ne podrazumijeva samo proučavanje vjerskih nauka. Naprimjer, poznavanje prirodnih znanosti, koje na prvi pogled nisu u sprezi s vjerom, putem istraživanja onoga što Allah, dž.š., stvara, kroz ispravan pristup dovodi do spoznaje Njega. Poznavanje društvenih nauka dovodi do boljeg razumijevanja svijeta općenito, dok poznavanjem vjerskih nauka nalazimo duhovni smiraj i usavršavamo svoje moralno biće. Znanje je prvi kur'anski imperativ:

Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.[9]

Nedostatak znanja rezultira nesposobnošću mišljenja kao psihičkog procesa uspostavljanja veza i odnosa među sadržajima objektivne stvarnosti, što dovodi do „uskih“ shvatanja, te nerazumijevanja među ljudima. Znanje se, prije svega, stječe bavljenjem naukom, čitanjem korisne literature, gledanjem korisnih sadržaja, druženjem sa učenim, pobožnim i produhovljenim osobama, te stalnim analiziranjem vlastitog djelovanja (učenje na uspjesima i pogreškama). Stoga je traženje znanja bitan faktor u procesu samoodgoja, kako zbog vlastitog tako i zbog blagostanja ljudi koji nas okružuju.

Ibn Madže prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Bože moj, okoristi me onim čemu me poučiš, a pouči me onome što će mi koristiti, i povećaj mi znanje. Allah je hvaljen u svakom stanju.” 

 

Osvijesti vlastite prioritete

            Svaka individua, ukoliko želi postići blagostanje, treba biti svjesna prioriteta. Ukoliko trošimo energiju na nebitne ili sporedne stvari, nećemo doći do željenih rezultata i klonućemo duhom. Allah, dž.š., kaže:

''O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.''[10]

Navedeni ajet nam ukazuje na brigu, prije svega, o samome sebi, što ide u prilog prethodno navedenim tvrdnjama kroz stavke o usavršavanju vlastitog bića. Jer kako da promijenimo druge ako to nismo u stanju učiniti sa samim sobom!? Dakle, bavljenje svojim nefsom i duhovnim stanjem nam je prioritet. Otkrivanje i svjesnost vlastitih nedostataka zatvara vrata jednog od najvećih uzroka emocionalne nestabilnosti društva - oholosti i samodopadljivosti. Iblis je zbog oholosti proklet do Sudnjeg dana. Kada savladamo nefs dužni smo povesti računa o svojoj porodici. Allah, dž.š., kaže:

O vjernici, čuvajte sebe i svoje porodice od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti...[11]

Naše porodice i duše su nam date na emanet. Na Sudnjem danu ćemo odgovarati za svoja i djela naše djece. Muhammed, a.s., nam kazuje:

„Svi ste vi pastiri i svako će biti odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir  i odgovoran je za svoje stado, čovjek je pastir u svojoj obitelji i odgovoran je za nju, žena je pastirica u kući svoga muža  odgovorna za svoje stado, sluga je pastir u imetku svoga gospodara i odgovoran za njega. Svi ste vi, dakle, pastiri, i svi ste odgovorni za svoje stado."[12]

Ukoliko ne radimo na samoodgoju i odgoju porodice, onda ni Allah, dž.š., neće popraviti stanje društva. “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.”[13]

Bavljenje drugim ljudima (što je prioritet velikog broja emocionalno nezadovoljnih članova naše zajednice) dovodi do raspršivanja energije u pogrešnom smjeru i nemogućnosti koncetracije i preusmjeravanja iste u korisne svrhe. Dakle, da bi osjetili pozitivan pomak pozabavimo se sobom i svojom porodicom, a i ostali koji nas okružuju bit će sretniji zbog našeg napretka, jer će se naše pozitivno duhovno stanje odraziti na njih.

 

Osposobi se za iznošenje vlastitog stava i mišljenja bez povrede druge osobe

Stav i mišljenje o nekome ili nečemu nastaju putem vlastitog iskustva povezanog sa prijemom informacija o objektu o kojem stav zauzimamo. Duhovno labilne osobe svoje stavove i nezadovoljstvo nekime ili nečime uglavnom nastoje iskazati bez prisustva dotičnog, a poneki i u prisustvu dotične osobe, sa uvjerenjem da je upravo njihov stav jedini ispravan. Često se u takve situacije upuštaju bez dovoljno dokaza i nevaljanom argumentacijom, što je rezultat nesposobnosti iznošenja vlastitog stava o određenim osobama ili pojavama na ispravan način. Zauzimanje i iznošenje stavova i mišljenja u svjetlu kur'anskih mudrosti očituje se kroz sposobnost procjene realnog stanja putem valjane argumentacije, a koja se, između ostaloga, dobija provjerom informacija o predmetu procjene. Takav postupak naziva se asertivnost i suprotan je pojam agresivnosti. U vezi s tim navest ćemo kur'ansko uputstvo o tome kako postupiti prilikom prijema informacija. Uzvišeni Allah kaže:

O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što se učinili pokajete.[14]

Glagol فَتَبَيَّنُوا - provjerite, u nekim kira'etima se može učiti فَتَثَبَّتُوا – budite suzdržani. Verzija čitanja navedenog glagola u formi فَتبَيَّنُوا   implicira značenje glagola فَتَثَبَّتُوا, jer da bi se došlo do realnih saznanja prilikom provjere informacija potrebno je vrijeme i pažljiva analiza.[15]

            Na osnovu navedenog ajeta uviđamo da je muslimanu stroga obaveza (farz) da dobro provjeri informacije koje do njega stižu na bilo koji način, što je ujedno i primarni princip prilikom zauzimanja stava i formiranja mišljenja. Nakon toga ćemo bez sumnji moći iznijeti svoje mišljenje i drugoga posavjetovati, pa i uputiti konstruktivnu kritiku. Osoba podložna konstruktivnoj kritici ili savjetu, ukoliko je duhovno sazrela i svjesna svojih mogućnosti i ograničenja, neće osjetiti tjeskobu zbog naših riječi, štaviše bit će nam zahvalna. Prema tome, odnos s drugim osobama uveliko ovisi od našeg stepena samoodgoja u smislu upućivanja i primanja kritike ili savjeta, iznošenjem vlastitog ili slušanjem tuđeg stava i mišljenja.

Zaključak

 

            Duša kao primarni elemenat ljudskog bića zavređuje veliku pažnju. Ta pažnja se ostvaruje posebnom njegom i vođenjem brige o srčanom stanju. Kur'an na mnogo mjesta, direktno i indirektno, govori o brizi o vlastitom biću, što smo u ovom tekstu proželi kroz govor o samoodgoju. Bitno je da osoba upozna samu sebe, svoje prednosti i nedostatke, želje, težnje i emocije, te da ih na najbolji način usmjeri, usavrši i njima se okoristi na ličnom, porodičnom i društvenom planu. Da bi proces samoodgoja bio uspješan, nakon navedenog valja razviti pozitivne osobine, a loše odbaciti. Učenjem i osvješćavanjem prioriteta ti se procesi olakšavaju. Saznanjem da nismo savršeni i da na planu usavršavanja sebe moramo uložiti veliki napor, imat ćemo manje vremena za bavljenje drugim ljudima koje ne možemo po želji mijenjati. Na opasnosti bavljenja tuđim mahanama Časni Kur'an upozorava i daje nam instrukcije za postupak prilikom prijema informacija o drugima. Kada se naučimo na ispravan način ophoditi prema svijetu koji nas okružuje onda ćemo moći iznijeti svoja mišljenja i stavove na objektivan i konstruktivan način. Dakle, samoodgojem usavršavamo sebe i svoju porodicu, sa drugima uspostavljamo zdrave veze, a ispunjavanjem kur'anskih naredbi u vezi sa navedenim stječemo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo.

 

Autor: hfz.Ismail Ćehić

Glasnik br. 11-12, 2015

[1] Al-‘Ankebūt, 45.

[2] Saḥīḥu-l-Buẖārī, Kitābu-l-īmān, sv. II, str. 37.

[3] Al-Ḥašr, 18.

[4] Saḥīḥ ibn Ḥibbān, Kitābu-l-ḥa­ẓri va-l-ibāhati,  sv. XIII, str. 74.

[5] Dragana Stanković, Ponovo pronaći sebe, bez mjesta i godine izdanja, str. 4.

[6] Spencer A. Rathus, Temelji psihologije, prevod: dr. Mirjana Krizmanić, Naklada Slap, Zagreb, 2001., str. 170.

[7] Fuṣṣilet, 34-35.

[8] Kurtubijev tefsir, sv. XVIII, str. 420.

[9] Al-'Alaq, 1-5.

[10] Al-Māide, 105.

[11] Et-Taḥrīm, 6.

[12] Jaḥjā ibn Šaraf An-Nawawī, Rijādu-ṣāliḥīn, prevod: Fuad Sedić i dr., Visoki saudijski komitet za pomoć BiH i Kulturni centar ''Kralj Fahd'' u Sarajevu, Sarajevo, 1998., str. 77.

[13] Er-Ra'd, 11.

[14] Al-Huğurāt, 6.

[15] Vidi: hfz. Dževad Šošić, Kiraeti u tefsiru El-Ğāmi‘ li aḥkāmi-l-Qur'ān imama Kurtubija, Fakultet islamskih nauka i El-Qalem, Sarajevo, 2014., str. 192.