Naprotiv, posljedica takvog pristupa će biti modificiranje i degradacija Teksta i Poruke koju Bog iz Svoje milosti spušta čovječanstvu. Ovakav tretman ajāta Kur’ana nije u skladu sa naukom o komentiranju Kur'ana (tefsir), u kojoj, pored mnogih, postoji metoda tematskog tumačenja kur'anskih ajeta (et-tefsiru-l-mewdu'i).

Nauka o tumačenju Kur'ana zahtijeva da se u razumijevanju i komentiranju Svetog teksta u obzir uzme postepenost i sukcesivnost objavljivanja Kur'ana (tendžīmu-l-Kur'ān), prepoznavanje mekkanskih i medinskih ajeta i sura, povodi objave Kur'ana (esbābu-n-nuzūl), veze između ajeta i sura (el-munāsebāt bejne-l-ājāti ve-s-suver), derogirani i derogirajući ajeti (nāsih ve mensūh), kontekst (sijāq) u Kur'anu itd. Međutim ukoliko se kur'anski ajeti komentiraju bez poštivanja ovih principa, slijedi netačno razumijevanje Kur'ana, degradacija islamskih vrijednosti te rađanje stereotipa, što se posebno odnosi na pojam džihada.

Pitanje klasičnog koncepta džihada i koliko taj koncept odgovara načelima Kur'ana i sunneta, zatim problem zapadnjačkog kreiranja islamofobične ideologije, kroz znanost, umjetnost, posebno filmsku, karikature i medije kao maske za neoliberalni kapitalizam, neće se tretirati u ovom tekstu.

  1. Središnje ideje kur'anske etike mira i rata

 

  • Ideja religijsko-kulturalnog pluralizma i slobode

Sveti tekst Kur'ana objašnjavajući razlog postojanja različitih naroda, zajednica i kultura, riječima: O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali![1] (49:13), potencira na pozitivnim vrijednostima lite'ārefū – ...da biste se upoznavali!, implicirajući razumijevanje, saradnju i razmjenu vrijednosti i dobara među njima, te stavljajući sve narode u istu ravan. Islam ne rangira ljude po porijeklu, rasi, boji kože, naciji, jeziku, socijalnom statusu, teritoriji[2] itd., jer u islamskoj perspektivi, individua se od individue razlikuje samo po bogobojaznosti, odnosno u okviru duhovno-etičkih kriterija. Kur'an eksplicitno kaže ...da biste se upoznavali!, a ne da biste se sukobljavali i ratovali. Upoznavanje naroda, nacija i kultura se može odvijati isključivo u dobronamjernoj, mirnoj koegzistenciji i međusobnom razumijevanju. Najbolji put rješavanju teško premostivih, društvenih problema diskriminacije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, govora mržnje itd., nudi ovaj ajet, tj. međusobnim upoznavanjem, pod uvjetom da je istina i dobronamjernost u prvom planu. Ovaj ajet, iz mnoštva drugih, dovoljan je da se upozna pravo lice islama.

Kur'ansko afirmiranje upoznavanja kao svrhe postojanja različitih zajednica i naroda, eliminira svaku mogućnost da islam u religijskim, teritorijalnim, rasnim, etničkim i nacionalnim pripadnostima i razlikama nalazi razlog sukoba i borbe. Islam u svom povijesnom iskustvu neumorno baštini univerzalne, civilizacijske ideje, kao što je multikulturalizam, učeći druge tome. Središnji cilj Kur'ana je izgradnja održivog društvenog poretka na Zemlji.[3] Ljudi, zajednice, kulture moraju biti različiti, uprotivnom, može li se zamisliti komunikacija ljudi istog izgleda, emocija, navika, iskustava, načina razmišljanja, doživljaja i zar bi u takvoj komunikaciji i saradnji bilo nečeg novog i drugačijeg? Kur'anska načela i upute njedre snažne potencijale koji teže zbližavanju i međusobnom pomaganju različitih kultura i civilizacija, i neutraliziranju međusobnih sukoba: ...nego se radije međusobno pomažite u poticanju na dobročinstvo i sjećanje na Allaha, a ne pomažite se međusobno u poticanju na zlo i neprijateljstvo...[4] (5:2) Te potencijale treba prepoznavati, omogućujući društvenu primjenu istih za dobrobit svih.

U okviru ove ideje različitosti, identifikaciju religijskog i ideološkog pluralizma u Kur'anu prepoznajemo kao Bogom dani društveni poredak, tj. Njegova volja je tako htjela, o čemu govore sljedeća dva ajeta: A da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite...[5] (5:48) A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici?[6] (10:99) Čovjek, sa svojom slobodnom voljom, dobija široke mogućnosti moralnog djelovanja između dobra i zla. Božije riječi u suri 5:32, koje glase: Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi![7], svjedoče univerzalnu Božiju poruku da je, u islamu, život svakog čovjeka svet i nepovrediv, pa tako, npr., ako bi neko bespravno ubio drugog čovjeka, bez obzira na religijsku ili dr. pripadnost, kao da je cijeli svijet poubijao.

Islam oslobađa čovjeka robovanja materiji, moći, bogatstvu, drugoj osobi ili bilo čemu mimo Bogu, te je središnja ideja čovjekova života u islamu sloboda. Pokoravanje Bogu, negira sva druga "božanstva", kako i glasi deklaracija islama la ilahe illellah – samo je Allah Bog – i onog trena kada čovjek učini sedždu (ničice padne na tle pred Bogom), tada je na najvećem stepenu dostojanstva i slobode. Ako znamo da je Bog darovao čovjeka slobodom, zašto bi On taj dar ugrožavao Kur'anom, Svojom svetom Riječju, kako se najčešće može čuti u kritikama islama?

Postoji pravilo da u neistinu, izgovorenu mnogo puta, svijet počinje vjerovati. Čini se da je tako i sa raširenom izjavom da se islam širio ognjem i mačem,[8] što implicira da vjera islam ne trpi drugoga pored sebe. O ovoj tvrdnji, osim Svetog teksta i povijesnih činjenica, dakako, treba uzeti u razmatranje i sljedeće aspekte realnosti. Takva prisila, više bi štetila islamu nego mu pomogla, jer prisila stvara licemjerne vjernike, koji duboko u sebi negiraju takvu religiju koja, umjesto duhovnim šarmom, osvaja ljudska srca argumentom sile. S druge strane, sam duh islama isključuje taj i takav vid širenja. Sloboda religijskog uvjerenja svake osobe univerzalno je zaštićena Kur'anom lā ikrāhe fi-d-dīn – U vjeru nema prisile…[9] (2:256) Ta sloboda je zaštićena ne samo od prisile druge osobe već i od evaluacije bilo koga osim Boga, tj. niko osim Boga ne može kontrolirati osjećaje srca i duše, niti ih spoznati, što pruža mogućnost iskrenom vjerniku da dostigne najveće stepene vjerovanja u svojoj duhovnoj privatnosti, a također i prisilno prevjerenoj osobi da duboko u sebi negira religiju na koju je prisiljena, a da to faktor sile ne može prozrijeti.

Ipak, iako je ova prisila bezuspješna, jer unutarnje osjećaje ne može niko, osim Boga, kontrolirati, ona je u Kur’anu zabranjena, a pitanje čije je vjerovanje ispravno, u islamskoj perspektivi ostaje Božijem Sudu. A ti reci: "Istina je od Gospodara vašega, pa ko hoće – nek vjeruje, a ko hoće – nek ne vjeruje!"[10] (18:29)

Božiji poslanici, a.s., bili su pobunjenici protiv negiranja Boga i stanja moralne devijantnosti,[11] a islamski koncept fizičke odbrane je pobuna protiv društvenog terora, nasilja i povrede integriteta druge osobe. Islam je religija čovjekove prirode i univerzalne slobode, s kojom se on rađa, Kur'an tu prirodu afirmira i svoja načela usmjerava prema njoj, stoga ono što je po Kur'anu, to je i po prirodi čovjeka. S druge strane, islam priznaje samo ono vjerovanje koje je zahvaćeno svojevoljnom, unutarduševnom i praktičnom artikulacijom vjere (dīna), odnosno musliman je samo onaj ko to zaista, svojom voljom i jeste. Stoga U vjeru nema prisile…, osim što je Riječ Božija u Kur'anu, ona je i svjedočanstvo Božije mudrosti kreiranja ljudske prirode.

  • Ideja pravde, milosti i strpljivosti

U učenju islama, Bog je pravedan i sve je obuhvaćeno pravdom ('adl) i pravednošću ('adaleh). Pravda je vrijednost koja u sebi generira i vrhuni druge plemenite osobine, kao što su: istina, samilost, poštenje, umjerenost i ona određuje bit ljudskog života.[12] U Kur'anu stoji: Allah zapovijeda pravdu i dobročinstvo…[13] (16:90) U svojoj esencijalnoj konotaciji, pravda je suprotnost nasilju i tlačenju, a budući da je pravda jedan od središnjih pojmova islama, sam islam je suprotnost nasilju i tlačenju. Pravda u dvjema relacijama usmjerava život čovjeka, prema vjerovanju i pokoravanju samo jednom Bogu (tevhid) i prema ljudima, tj. željeti drugom što i samom sebi, što je vrhunac društvene pravde. Ova temeljna vrijednost se ne može provoditi djelimično, jer sama priroda pravde teži potpunoj realizaciji. Pravda je sama bit, a umjerenost, kao suprotnost pretjerivanju koje vodi pokvarenosti, dokaz je toga.[14] Prirodni, Bogom dani poredak se može opisati pravdom, jer je pravda postavljanje svake stvari na njeno mjesto. Stvarni društveni mir, koji je jedinstveni cilj jedine, u islamu, legitimne oružane borbe u samoodbrani, postiže se isključivo onda kada pravda prevlada u društvu.

Bog u Kur'anu opisuje muslimane kao ummetun vesetan, tj. zajednicu pravde i sredine koja drži nepristranu ravnotežu između različitih krajnosti,[15] I tako smo Mi htjeli da vi budete zajednica srednjeg puta...[16] (2:143) Navedeni ajet je na broju 143 sure El-Bekare, koja sadrži 286 ajeta, što ga čini središnjim ajetom, prema tome, ne samo da govori o središnjem putu islama već je i na središnjem mjestu u Kur'anu.[17] U istom ajetu, Bog muslimanima upućuje ajet: ...da biste bili svjedoci protiv svijeta ostalog, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.[18] M. Asad komentira ovaj dio ajeta riječima "da bi vaš život bio primjer cijelom čovječanstvu, upravo kao što je Poslanik primjer vama".[19] Da bi neko bio pred Bogom svjedok protiv drugih, mora imati snažno ostvaren osjećaj pravde i dobrote u svom životu i praksi, odnosno zar bi se moglo desiti da Bog poziva nepravedna i zla čovjeka da svjedoči Istinu?

Pravda je kriterij ljudskog postupanja i islam univerzalno insistira na kontinuitetu njenog poštivanja: O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših…[20] (4:135) Pravda u društvenim odnosima je princip od kojeg se ne smije odstupati, kako se ne bi raširila nepravda koja urušava društvo. Na realizaciji principa pravde se apsolutno insistira i kod poravnanja učinjenje štete, mada Kur'an upućuje oštećenu osobu na oprost, kao postupak kojeg Bog posebno voli i nagrađuje.

U Ponovljenom zakonu Starog zavjeta kaže se: "Nemaj nikakva smilovanja: Život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku i noga za nogu!"[21] S druge strane, islam u milosti često nalazi plemenitu alternativu pravdi, u kontekstu da je bolje oprostiti nego uzvratiti na učinjenu nepravdu. U tom smjeru je ajet: Ako kanite da na nepravdu uzvratite, tad uzvratite samo onoliko koliko vama bī učinjeno! A ako se strpite, pa to je, zbilja, za strpljive bolje.[22] (16:126) Tu islam ostavlja prostor čovjeku da kroz vrijednost praštanja potvrdi vlastite unutarnje kvalitete, čineći Bogu ugodno djelo.

Ton Kur'ana je vedar i optimističan, i središnja vrijednost Kur'ana je milost. Bog je milostiv, to je Njegovo svojstvo, On je izvor milosti i Njegova najčešće spominjana imena, uz vlastito ime Allah, jesu Er-Rahman i Er-Rahim, koja znače neizmjernu Božiju milost. Ova imena milosti se nalaze u bismili, sa kojom počinju kur'anske sure i svaki lijep posao u životu muslimana. U Božijoj milosti ljudi nalaze svoju nadu, utočište i nagradu za učinjeno dobro. Ideja međuljudskog dobra, samilosti i praštanja, Bogom urođena religioznom čovjeku, utkana je u poukama ajeta Kur’ana: Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati.[23] (41:34) I koji su strpljivi u nevolji iz čežnje za licem [pomoći] Uzdržavatelja svoga, (...) i [koji] zlo suzbijaju dobrim...[24] (13:22) I ono što oni zbore ti otrpi i na lijep način ih napusti![25] (73:10) Ipak, vi oprostite i preko toga prijeđite, dok Allah Svoju odredbu ne donese![26] (2:109) Nek vas mržnja prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete! Vi pravedno postupajte, to je bogobojaznosti bliže. I Allaha se bojte...[27] (5:8)

Muslimani, u mekanskom periodu, osim što su u manjini, sa izuzetno oskudnim društveno-materijalnim potencijalima, bili su pod strašnim terorom mekanskih politeista.[28] U periodu prije Hidžre (prelaska u Medinu), muslimanima je naređeno da se strpe u teškoćama i mučenjima od strane aktera zla, stoga jer im se, u mekanskom periodu, zabranjuje upotreba fizičke sile čak i u samoodbrani. U teškim uvjetima života, u toku je proces formiranja grupe muslimana, najboljih i najkvalitetnijih pojedinaca, koji su mogli odoljeti svakodnevnim teškoćama. Vjernici, umjesto pružanja otpora radi samozaštite, svu energiju i potencijale usmjeravaju na unutarnje duhovno stasavanje vlastite ličnosti. Bitan momenat je da u ovoj maloj zajednici muslimana u Meki nije bilo licemjera, jer takve osobe, koje bi inače slabile zajednicu iznutra, odustaju na prvim težim iskušenjima u kontekstu surovog fizičkog pritiska na muslimane u Meki. U tom povijesnom okviru, profilirana je zajednica najboljih ličnosti koje su spremne živjeti Božiju riječ, istinu i pravdu i umrijeti za Božije zadovoljstvo.[29] Sam prelazak muslimana u Medinu značio je promjenu okolnosti i načina primjene principa odbrane od aktivnih napada neprijatelja. Mekanska faza predstavlja izgradnju ličnosti, medinska faza izgradnju islamske države i, konačno, slijedi izgradnja islamske civilizacije.[30] Postoje stavovi jednog broja nemuslimana, da je islam milostiv u stanju svoje slabosti, a surov u stanju svoje moći,[31] međutim osvrtom na Kur’an i sunnet, zatim na povijesne činjenice i brojne primjere velikodušnog praštanja nemuslimanima od muslimana kao što je oslobađanje Mekke, uočiće se apsolutna netačnost ovog stava.

  1. Kontekst kur'anske dozvole fizičke borbe

Općenito, prvi ajet kojeg Bog objavljuje muslimanima o fizičkoj borbi, prema autentičnim hadisima, koje navode Taberi i Ibn Kesīr[32], te prema tvrdnji Abdullaha ibn 'Abbasa,[33] neposredno nakon progona Poslanika, a.s., i vjernika iz Mekke u Medinu, dajući im dozvolu isključivo za samoodbranu od napada i tlačenja, glasi: Dopuštenje [za borbu] daje se onima protiv kojih je rat nepravedno pokrenut[34] – a, uistinu, Allah ima moć da im pomogne.[35] (22:39) Ovaj ajet dolazi odmah poslije Božijih riječi koje navještaju pomoć vjernicima, u ajetu 22:38, koji glasi: Allah zbilja brani one koji vjeruju.[36] Zajednica muslimana, nakon velike patnje i stradanja uz ogromne žrtve od strane mekanskih politeista, dobija dozvolu za odbranu, ali nikako za osvetničku akciju. Nekoliko godina kasnije, brojni mekanski politeisti, dojučerašnji akteri nasilja i mučenja nad muslimanima, umjesto smaknuća ili neke druge kazne, velikodušno dobijaju slobodu življenja od Poslanika, a.s., i muslimana prilikom oslobođenja Mekke, kada u Sveti grad ulazi deset hiljada naoružanih vjernika.[37] Taj veličanstveni primjer milosrdnog poklanjanja opće slobode osobama koje su još jučer bile akteri i inicijatori gnusnih zločina, živo svjedoči o pretakanju kur’anske ideje mira i dobrote u povijesnu stvarnost.

Da bi bile objašnjene granice legitimnosti prethodno legalizirane fizičke samoodbrane, poslije prvoobjavljenog ajeta slijedi: ...onima koji su ni krivi ni dužni prognani iz zavičaja svojih bez ikakvog drugog razloga osim zato što su govorili: „Naš Uzdržavatelj je Allah!“ A da Allah nije omogućio ljudima da se brane jedni od drugih, [svi] manastiri i crkve i sinagoge i džamije – a u [svima] se Božije ime mnogo spominje! – bili bi, sigurno, [nekada] razoreni![38] (22:40) Kur’an naglašava međureligijsku i međukulturalnu koegzistenciju kao pozitivnu društvenu dimenziju koja ne opstaje pod ljudskim rušilačkim porivom kao negativnom dimenzijom ljudske stvarnosti, osim Božijom intervencijom.

Okosnicu cjeline kur’anske teorije o etici oružanog sukoba čine sljedeća četiri ajeta (2:190-193), koja su objavljena godinu dana poslije prvoobjavljenog ajeta[39] (22:39), na tematiku vođenja mira i rata. Značenje mnogih ajeta ove tematike ne bi bilo jasno bez ova četiri ajeta, tako, npr., metodologija implementacije svetih riječi općenite naravi u ajetu 2:244: Borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna[40], može se razumjeti samo uz upućivanje na ajete (2:190-193): I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj.[41] (2:190) U značenju ovih ajeta, jedini legitimni oblik rata je fizička samoodbrana, što potvrđuje lā ta'tedū "vi boj ne započinjite",[42] jer Bog ne voli el-mu'tedīn "one koji započinju boj", "porobljivače"[43], odnosno agresore. Kur'an dopušta fizičku borbu u slučaju ugroženosti sljedećih općih vrijednosti:[44] a) u odbrani materijalnih vrijednosti, kao što su život, domovina i imetak, b) u odbrani duhovnih vrijednosti, kao što je vjera, sloboda uopće, posebno sloboda vjerovanja i propovijedanja istina vjere, i c) u odbrani reda, mira i svakidašnje sigurnosti.

Ideja fizičke samoodbrane kao jedine legitimne borbe koja se može voditi u ime Boga, održana je kroz sve ajete Svetog teksta na tu tematiku. Naredni ajet, Bog objavljuje u kontekstu o neprijateljstvu i borbi koja je već u toku[45], te ova poruka vrijedi jedino u tom slučaju, a nikako u slučaju mira i mirne koegzistencije, kako se obično percipira na prvi pogled. Stoga, ako su vjernici u situaciji da moraju braniti vlastite živote, porodicu, slobodu, čast, imetak itd., od naleta neprijateljske sile, i tako krene napad na vjernike, onda vrijedi sljedeće: I ubijajte ih gdje god ih stignete, i protjerujte ih odakle su i oni vas protjerali! A zlostavljanje je gore od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Hrama Svetog sve dotle dok se oni kod njega ne budu borili protiv vas! Ako se oni protiv vas bore, i vi njih ubijajte! Takva je kazna nevjernicima.[46] (2:191) Dio ajeta el-fitnetu ešeddu mine-l-qatl - A zlostavljanje je gore od ubijanja![47] ograničava način odbrane u smislu da kur’ansku legalizaciju fizičke samoodbrane muslimani ne smiju zloupotrijebiti kao priliku ugnjetavanja, mučenja ili nečovječnog postupanja i osvetu prema neprijatelju, iako im taj neprijatelj čini zlo, jer realizacija džihada po načelima Kur’ana i sunneta u svakoj situaciji treba implicirati Pravdu Božiju. U protivnom, oni koji se brane, ne bi se razlikovali od agresora. Islamska ratna etika insistira na strogom razlikovanju vojnika i civila, stoga, status zaštićenih lica[48] u ratu imaju određene kategorije poput žena, djece, staraca, svećenika, ranjenika, bolesnika, trudnica, medicinskog osoblja, ratnih zarobljenika, novinara itd.

Dopuštena je, isključivo, samoodbrana radi vraćanja sigurnosti i slobode i onog trena kada sigurnost i sloboda budu uspostavljene, akcija samoodbrane prestaje. Shvatanje ovog propisa u svoj svojoj punini, kroz granice legitimnosti borbe kao izrazu Božije mudrosti, zahtijeva isticanje milosrđa islama u najširem kontekstu, te Bog upozorava: A ako oni prestanu, pa i Allah doista prašta i samilostan je.[49] (2:192) Kada bi islam imao neki drugi motiv za dozvolu fizičke borbe muslimanima, osim njihovu sigurnost, zaštitu i odbranu od napada naprijatelja, ne bi, u tom slučaju, naređivao muslimanima prekid borbe u samoodbrani onog trena kada akter napada prestane sa napadom. Ova cjelina ajeta o ratu i odbrani, završava riječima: Zato – borite se protiv njih sve dok ugnjetavanje ne prestane i dok svako obožavanje ne bude posvećeno samo Bogu, a ako oni odustanu, onda se sva neprijateljstva obustavljaju osim protiv onih koji namjerno nasilje čine.[50] (2:193) Bog u ovom ajetu, kao i u slučaju ajeta 2:191 koristi termin fitnetun, kojeg Asad prevodi kao ugnjetavanje.[51] Cilj rata u ajetu 2:193, prema Louayu M. Safiju[52] je neutralizacija tlačiteljskih sila, te se rat treba voditi protiv pojedinaca i institucija koje prakticiraju tlačenje i progone, a nikako kao sredstvo prisilnog uvođenja u islam. Fizička borba se dopušta samo protiv onih koji napadaju, čine nasilje i bore se protiv muslimana, i protiv onih koji sprečavaju slobodno življenje i mirno pozivanje vjeri u Boga. Prema Louayu Safiju, sve nemuslimane ne možemo podvoditi u istu ravan, jer postoje miroljubivi, a također i neprijateljski raspoloženi nemuslimani, tako da ih je potrebno na odgovarajući način tretirati u skladu s tim.[53]

Ibn Haldun u Muqaddimi,[54] govoreći o ratu kao fenomenu koji datira od početka čovječanstva i prisutan je među svim narodima, nabraja četiri vrste rata: a) prva vrsta je rat kojeg vode susjedna, suparnička plemena, b) druga vrsta rata je agresija, kojeg vode barbarski narodi, c) treća vrsta je ono što nazivamo džihad[55], d) pod četvrtom vrstom rata je borba države protiv odmetnika i neposlušnih lica. Među navedenim oblicima rata, prva dva predstavljaju nasilje i smutnju, a druga dva su džihad i pravedni rat. Islam je zabranio prva dva, a dopustio druga dva. Zakoniti rat u islamu[56] nije ofanzivnog karaktera, već je to nužni i samoodbrambeni rat. Također, u Povelji Ujedinjenih naroda jedini "legalni rat" je odbrambeni rat.[57] Poslanik, a.s., i pravedne halife, r.a., vodili su, isključivo, odbrambene ratove po načelu prava nužne odbrane, dakle samoodbrana ili odbrana treće strane, što se u savremenoj terminologiji naziva "samoodbrana ili zakonita, legalna odbrana".[58]

Poslanik, a.s., vodio je puno borbi za svoga života, ali je bitno znati da niti jedna borba nije povedena u cilju religijskog širenja, niti teritorijalnih pretenzija, već radi vlastite egzistencijalne i religijske sigurnosti i slobode, koja je kontinuirano od početka ugrožavana. Bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku, kao i druge, bile su presudni momenti muslimanske odbrane i fizičkog opstanka. Borba muslimana protiv arapskih politeističkih plemena nije nastupila sve dok ta plemena nisu počela vršiti napade, progone i nasilje nad muslimanima. Također, borba protiv jevrejskih plemena Medine nije uslijedila sve dok Jevreji nisu prekršili sporazum potpisan sa muslimanima, sarađujući sa njihovim neprijateljima na planu uništenja muslimana.[59]

Božije riječi u ajetu 8:61-62: Ali ako su oni skloni miru, budi i ti sklon miru, i uzdaj se u Allaha: uistinu, samo On sve čuje, sve zna! A budu li oni samo pokušali da te prevare [svojim prividnim mirom] pa - dovoljan ti je Allah![60], snažno odražavaju duh islamske ratne etike. Muslimani su dužni prihvatiti mirovnu ponudu suprotne strane, pa čak i uz prisustvo sumnje u iskrenost i namjere onih koji nude mir, jer sumnja nije validna, ukoliko nema vanjskih, činjeničnih dokaza u korist odbacivanja iste. Ovaj princip je kulminacija i sukus islamskih normi i etike ratovanja, postavljajući kao univerzalni prioritet suzbijanje tiranije te tlačenja i održavanje društvenog mira i pravde. Mir među zajednicama, narodima, grupama je opća vrijednost koju treba čuvati i afirmirati, a ukoliko se ugrozi djelovanjem neke sile, treba uložiti trud i potencijal kako bi se ta vrijednost vratila u životni prostor.[61]

U kritikama islama, s tendencijom negativnih predodžbi, nikada se ne navode ajeti koji pozivaju miru, pravdi, ljubavi, već se s ciljem postizanja snažnijeg efekta negativnog predstavljanja islama i muslimana, obično navode ajeti kao što su: Borite se na Allahovom putu... (2:244) I ubijajte ih gdje god ih stignete... (2:191) Vankontekstualno percipiranje i komentiranje dijelova Kur'ana, s ciljem dokazivanja kur'anske naklonosti ka agresivnim i prozelitističkim ratovima protiv drugih, udaljava od autentične percepcije načela, poruka, ideja i intencija Kur'ana. U Evanđelju po Mateju stoje Isusove riječi: "Ne mislite da sam ja došao donijeti na zemlju mir. Nisam došao donijeti mir nego mač."[62] Zamislimo kako bi negativan prizvuk dobile ove riječi da se umjesto u Bibliji nalaze u Kur'anu, ili da ih je kojim slučajem izgovorio Muhammed, a.s.? Posmatrane vankontekstualno, ove biblijske Isusove riječi impliciraju da kršćanstvo zagovara rat, nasilje i teror, atakujući na društveni mir, što nije tačno, ako uzmemo u razmatranje ostatak Novog zavjeta.

Religija općenito, pa tako niti islam niti kršćanstvo ne teže, niti pozivaju, u svojoj biti, ka ratu i ubijanju, jer religija poziva Bogu, a Bog je izvor Milosti i Dobra. Pacifistički zaslon Isusovog nauka je posebno izražen u riječima sadržanim u Evanđelju po Luki: "Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze (...) Udari li te tko po obrazu, okreni mu i drugi!"[63] Okretanjem drugog obraza postiže se moralna jednakost između moćnih i nemoćnih. Međutim treba napraviti snažnu diskrepanciju između objavljene religije kao takve i ljudskog artikuliranja religijskog, koje može biti pogrešno. Tako, npr., kršćanstvo jeste za mir na Zemlji, ali glavni inicijatori križarskih ratova protiv muslimana bile su rimske pape. Kršćanstvo je religija ljubavi, ali jedan od najvećih protagonista, uz srpske političke režime i intelektualnu elitu, strašnih genocida nad Bošnjacima na Balkanu je Srpska pravoslavna crkva.[64] Realnost je da su ljudi koji predstavljaju vjeru istu zloupotrijebili.

Stoga, snažno odzvanjaju riječi njemačkog publiciste Jürgena Todenhӧfera: "U svijetu ima 45 muslimanskih država. Nijedna od njih nije napala u posljednjih 200 godina zapadni svijet. Uvijek smo mi bili ti koji su vojno napadali. Krvavi krstaški ratovi, kolonizacije zemalja, Prvi i Drugi svjetski rat, strašni logori za ubijanje kineskih i sovjetskih komunista, holokaust Jevreja u Evropi – sve te zločine nisu počinili muslimani."[65]

Kur'an ne samo da želi da mir među ljudima bude trajna kategorija već odgaja vjernike da teže ka njemu kao vrijednosti koja nema alternativu:  O vjernici! Svi u vjeru mira uđite...[66] (2:208) Islam poziva u mir i on sam je mir. Mir se stalno širi univerzalnim islamskim pozdravom. Cilj islama je kako mir u duši čovjeka kao pojedinca, odnosno njegova duhovno-tjelesna ravnoteža, tako i mir u društvu, odnosno društvena ravnoteža. Također je mir, kao prirodno stanje društva, potreban kako bi implementacija načela Kur'ana, učitanih u životu čovjeka za dobrobit svih, mogla u punom kapacitetu vrhuniti ljudsko biće.

  • Odnos sa Jevrejima i kršćanima

Nakon pregleda ajeta koji čine okosnicu kur’anske misli o etici oružanog sukoba, bitno je upoznati ajete u kontekstu odnosa sa Jevrejima i kršćanima. Obuhvatan kur’anski stav prema Jevrejima i kršćanima nalazimo u ajetu 61:8, koji u načelu dopušta prijateljstvo i saradnju muslimana sa njima, pod jednim jedinim uvjetom, da Jevreji i kršćani ne nanose muslimanima zlo, jer prijateljstvo može opstati samo uz obostrano afirmiranje dobra u međusobnom odnosu, Allah vam ne zabranjuje da dobročinstvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere vaše ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah doista voli pravedne![67]

Po prirodi stvari, prijateljstvo je neodrživo između nasilnika i žrtve, te stoga čovjeku ne može biti prijatelj osoba koja ga nastoji uništiti ili nanijeti mu zlo: Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati!...[68] (61:9) I sa Sljedbenicima Knjige ne raspravljajte vi, osim na način najljepši! Ne i sa onima među njima koji su nepravedni, i recite: "Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog – jedan je.“[69] (29:46). Devijacije u monoteizmu kod kršćana, Kur’an jasno osuđuje: Nevjernici su oni koji vele: "Doista je Bog Mesih, sin Merjeme!" A Mesih je zborio: „O sinovi Israilovi, štujte vi Allaha, i moga i vašega Gospodara!…“[70] (5:72) Nevjernici su oni koji tvrde: "Allah je treći od trojice!"[71] (5:73)

Stav Poslanika, a.s., i muslimana prema kršćanima, vidljiv je iz sljedećeg povijesnog momenta, koji zavređuje veliku pažnju. Nakon pobjede Perzijanaca nad Bizantincima, kada je ta vijest stigla do Meke, reakcije su bile podijeljene. Mekanski politeisti su se radovali, držeći Perzijance, vatropoklonike, sebi bližima od Bizantinaca. Poslanik, a.s., i muslimani su s tugom prihvatili tu vijest, želeći da pobjeda bude na strani Bizantinaca, sljedbenika Knjige, odnosno kršćana. Kur'an nagovještava skori preokret: Bizantinci su pobijeđeni u najbližoj zemlji, ali će oni, nakon što su pobijeđeni, pobijediti za nekoliko godina![72] To će se i desiti, upravo na dan Bitke na Bedru, što je bila dodatna radost muslimana, pored vlastite pobjede nad politeistima Meke i pobjeda Bizantinaca nad Perzijancima.[73]

Kur’an upućuje muslimane na Jevreje i kršćane u ajetu (3:64): Ti reci: "O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikog ne pridružujemo…"[74] Pitanje jedinosti Boga et-tevhid, za islam je Istina prvoga reda na kojoj se temelji Univerzum i cijeli ljudski život. Kur’ansko pozivanje Jevreja i kršćana na sugovorništvo sa muslimanima prema ujedinjenju u najvažnijem pitanju, pitanju et-tewhida, u prvom redu implicira veliko poštivanje i uvažavanje islama prema njima, stoga jer pozivati nekoga na zbližavanje oko vlastite, esencijalne stvari, znači davati toj osobi poseban nivo priznanja, težeći s njom ka zajedništvu u Dobru. Ovaj duhovni poziv Kur’ana ka jedinstvu čovječanstva, a ne razjedinjavanju i sukobu, jasno ukazuje na kur’ansku težnju prema miru i harmoničnom suživotu, a ne borbi i ratu.

Islam potiče čovjeka na činjenicu da sličnosti ujedinjuju ljude, a to je da je sve ljude stvorio jedan Bog, dok postojanje razlika među narodima, grupama, zajednicama, Kur’an objašnjava kao motiv za upoznavanje, kako kaže već navedeni ajet (49:13), a ne simbol konfrontiranja. Društveni koncept islama potencira da je svrha društvenih sličnosti i razlika međusobno zbližavanje na putu Istine i Dobra. U savremenom kontekstu negativnog raspoloženja prema muslimanima, koje generira ponižavanje i karikature svetoga u islamu, uskraćivanje vjerskih prava, netrpeljivosti, mržnje i nasilja, može se razumjeti poruka kur'anskih riječi: O, vi koji ste dosegli vjerovanje, ne uzimajte za svoje prijatelje one koji se rugaju vjeri vašoj i zbijaju šalu s njom – bili oni između onih koji su udostojeni Objavom prije vašeg vremena ili [između] onih koji poriču istinitost [Objave kao takve]...[75] (5:57)

Ti ćeš, doista, naći da su jevreji i mnogobošci vjernicima neprijatelji najžešći, a sigurno ćeš još naći da su vjernicima prijateljstvom najbliži oni koji vele: "Mi smo kršćani!"[76] (5:82) Bez obzira na mržnju Jevreja prema muslimanima, islam svojim vjernicima nije naredio uzvraćanje te mržnje, a onog trena kada se ta mržnja pretvori u napad, ugrožavanje ili nasilje, muslimani su dužni da se brane. Na ovu mržnju Jevreja prema muslimanima, Poslanik, a.s., ne uzvraća mržnjom, već ukazuje poštovanje čak i umrlom Jevreju, o čemu svjedoči sljedeći događaj: "Pokraj Vjerovjesnika, s.a.v.s., naišla je, (…) jedna dženaza i on je ustao na noge. Tada mu je rečeno: 'Pa to je jevrejska dženaza!' 'Nije li to bila osoba (pa umrla)’ – rekao je on."[77] Poslanik izražava poštivanje i umrlog nemuslimana, i ovo poštovanje je prema čovjeku kao ličnosti, bez obzira na različitost u religijskom i kulturnom identitetu.

Kur'an u dijelu ajeta koji govori da Isa, a.s. nije ubijen, niti razapet, međutim oni ga nisu ubili, niti su ga raspeli, nego im se samo pričinilo [kao da je bilo] tako...[78] (4:157), osim što iznosi temeljnu istinu, on i oslobađa Jevreje od odgovornosti za "ubistvo" Isusa, čime spašava Jevreje od kršćanskih progona, zločina i kazni. Naravno, poznata je višestoljetna povijest zločina nad Jevrejima u Evropi, koji svoju kulminaciju imaju u holokaustu, u II sv. ratu. Zar može Kur'an, koji nastoji zaštititi Jevreje od zločina drugih, iako kaže za njih da su oni muslimanima najveći neprijatelji, naređivati ili inicirati napade i zločine nad bilo kim drugim? Ako Kur'an brine o onome ko je najveći neprijatelj, onda i druge zajednice, također, s velikim pravom nalaze svoje mjesto u toj brizi. Povijesne kvalifikacije upućene islamu kao "religiji terora, nasilja i rata", padaju otkrivanjem istine da krunske vrijednosti pravde, mira, ljubavi, milosti i umjerenosti univerzalno prožimaju bit prirode islama.

Autor: Enes Martinović 

Glasnik br. 3-4, 2014

[1] Prijevod Kur’ana, preveo Enes Karić, FF, Bihać, 2006.

[2] Više vidi: Mutlak Rašid el-Karavi, Uloga islama u jačanju svjetskog mira: razmišljanja o odnosu prema drugima, o saradnji civilizacija i mirnom suživotu, preveo Ahmed Adilović, "El-Kalem" i "Centar za dijalog Vesatijja", Sarajevo, 1433. po H./2012., str. 13-19.

[3] Vidi: Fazlur Rahman, Glavne teme Kur'ana, preveo Enes Karić, "El-Kalem" i "CNS", Sarajevo, 1432/2011., str. 87.

[4] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, prijevod i komentar, preveo: Hilmo Ćerimović, ''El-Kalem'', Sarajevo, 1425. h.g./2004., str. 136-137.

[5] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[6] Ibid.

[7] Ibid.

[8] Činjenica da se islam širio snagom duhovnosti i ideje, objašnjava fenomen da muslimana ima najviše tamo gdje muslimanska vojska nije ni kročila, tako je Indonezija, danas najmnogoljudnija muslimanska zemlja, kao i prostori Južne Azije te Istočne i Srednje Afrike. Ovakve stavove o širenju islama ognjem i mačem, evidentiraju brojna djela. Vidi: Fuad Saltaga, Islam u iskrivljenom ogledalu, Evrocentrizam spram islama, Sarajevo, 2006., str. 160.; Vidi: Hamid Tahir, Islam između istine i optužbe: odgovor na najvažnija pitanja izazvana izmišljotinama protiv islama, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2004., str., 39-40.

[9] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[10] Ibid.

[11] Fazlur Rahman, nav. dj., str. 99.

[12] Vidi: Almir Fatić, Najljepši savjeti za život, "Biljeg", Sarajevo, 2012., str. 44-45.

[13] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[14] Vidi: Abdulhamid A. Ebu Sulejman, Univerzalna civilizacijska kur'anska vizija: temeljno ishodište za čovjekov preporod, preveo Enes Karić, "El-Kalem" i "CNS", Sarajevo, 1431. god. po H./2010., str. 194.

[15] Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 29.

[16] Ibid.

[17] Erhile Abbas, Mefhumu-l-vesetijje, edicija: "El-ummetu-l-vesat", Medželletun fikrijjetun faslijjetun, Svjetska unija islamskih učenjaka, br. 1, Bejrut, 2009., str. 124.

[18] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[19] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 30.

[20] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[21] Biblija, Sveto pismo Starog i Novog zavjeta, preveo Ivan Ev. Šarić, 2. popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2007., str. 186.

[22] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[23] Ibid.

[24] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 354.

[25] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[26] Ibid.

[27] Ibid.

[28] Biografije Poslanika, a.s., sadrže brojne opise teških životnih okolnosti grupe muslimana u mekanskom periodu, sa Muhamedom, a.s., na čelu. Više vidi: Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., – život, knjiga 1, III izdanje, "El-Kalem", Sarajevo, 1990., str. 129-134. Vidi: Martin Lings, Muhammed: život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima, "Connectum", Sarajevo, 2004., str. 110-112.

[29] Distinkciju borbe u ime Boga od borbe koja je motivirana nečim drugim, Poslanik, a.s., postavlja u sljedećim riječima, došao je Vjerovjesniku, a.s., jedan čovjek i rekao: "Neko se bori radi ratnog plijena, neko radi popularnosti, a neko se, opet, bori da bi pokazao svoje junaštvo. Koji je od njih na Allahovom putu"? "Onaj koji se bori da Allahova riječ bude gornja, on je na Allahovom putu" – odgovori Resulullah, s.a.v.s. Vidi: Muhammed b. I. el-Buhari, Sahihu-l-buhari, Buharijeva zbirka hadisa, Prvo cjelovito izdanje, 2. sv., preveli H. Škapur i H. Makić, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1430. h.g./2009., str. 637.

[30] Više vidi: Imāduddīn Halīl, Uprava i vlast kroz historiju islama, preveo Husejn Omerspahić, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995., str. 11-13.

[31] Hamid Tahir, nav. dj., str. 73.

[32] Ibn Kesīr evidentira Ibn 'Abbasovu tvrdnju o navedenom ajetu. Vidi: Ibn Kesīr, Tefsir: skraćeno izdanje, 2. izd., grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002.-1423. po H., str. 874.

[33] Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[34] Prvi dio ovog ajeta 22:39 u prijevodu E. Karića glasi: Dozvoljeno je braniti se onima koji su napadnuti, zato što im se nasilje čini...  Oba prijevoda aludiraju da je muslimanima dopuštena borba, isključivo, u samoodbrani.

[35] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 506.

[36] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[37] Više o tome vidi: Muhammed Hamidullah, nav. dj., str. 219-224. Vidi: Martin Lings, nav. dj., str. 414-423.

[38] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 507.

[39] Ibid.

[40] Ibid, str. 52.

[41] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[42] M. Asad evidentira da se većina mufessira slaže u tome da ovaj dio ajeta lā ta'tedū znači "vi boj ne započinjite". Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[43] Ibid.

[44] Husein Đozo, Kur'anske studije, Izabrana djela, Knjiga druga, "El-Kalem": "Fakultet islamskih nauka Sarajevo", Sarajevo, 2006./1427. h.g., str. 156.

[45] M. Asad se u ovom stavu oslanja na Er-Rāzīja. Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[46] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[47] Fitna, kako Asad u svom komentaru Poruka Kur'ana navodi, iako u svom širokom značenju podrazumijeva smutnju, nered, nepravdu, u riječima el-fitnetu ešeddu mine-l-qatl predstavlja agresiju, zlostavljanje, ugnjetavanje. Vidi: Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[48] Više vidi: Fevzi Oussedik, Uvod u međunarodno humanitarno pravo, preveo Bego Hasanović, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Crveni polumjesec Katara, Sarajevo, 2011., str. 44-48.

[49] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[50] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 40.

[51] Ibid.

[52] Louay M. Safi, Mir i granice rata: Prevazilaženje klasične koncepcije džihada, preveo Enes Karić, "Bemust", Sarajevo, 2004., str. 23-24.

[53] Ibid, str. 62-63.

[54] Ibn Haldun, Muqaddima, 1. sv., preveo Teufik Muftić, "El-Kalem", Sarajevo, 2007., str. 445-448.

[55] Pojam džihad je pojašnjen u prvoj fusnoti, na početku rada.

[56] Vidi: Fevzi Oussedik, nav. dj., str. 61.

[57] Ibid, str. 16.

[58] Ibid, str. 62.

[59] Louay M. Safi pojašnjava pozadinu ovih borbi, kako bi one bile realno shvaćene u onovremenom društvenom kontekstu. Vidi: Louay M. Safi, nav. dj., str. 40-46.

[60] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 242.

[61] Smisao islamskog koncepta fizičke odbrane može se porediti sa zdravstvenim stanjem čovjeka. Zdravom čovjeku ne samo da ne treba tretman liječenja, već bi mu ono prouzrokovalo negativne posljedice po organizam, tako i islamski koncept fizičke odbrane, koji, primijenjen na društvo u stanju pune društvene harmonije i ravnoteže, može samo poremetiti takvo stanje. Kao što čovjek može oboljeti, te mu je neophodno liječenje, također može oboljeti i društvo. Nepravda, diskriminacija, teror, nasilje, agresija, zločini itd. su najteže društvene anomalije i bolesti, koje se liječe zaustavljanjem i onemogućavanjem destruktivnih sila.

[62] Biblija, nav. dj., str. 1112.

[63] Ibid, str. 1164.

[64] Vidi: Bećir Macić, Zločin protiv mira, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, Sarajevo, 2001., str. 149.

[65] Preporod, IIN, br. 14/1000, 15. juli 2013., str. 60.

[66] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[67] Ibid.

[68] Ibid.

[69] Ibid.

[70] Ibid.

[71] Ibid.

[72] Ibid.

[73] Ebu-l-Hasen Ali en-Nejsaburi, Povodi objave Kur'ana, preveli Z. Dervić i M. Bisić, "Bookline", Sarajevo, 2011., str. 312-313.

[74] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[75] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 151.

[76] Prijevod Kur’ana, p. E. Karić

[77] Muhammed b. Ismail el-Buhari, Sahihu-l-buhari, Buharijeva zbirka hadisa, Prvo cjelovito izdanje, 1. sv., preveo Hasan Škapur, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1429. h.g./2008., str. 890.

[78] Muhammed Asad, Poruka Kur'ana, str. 129.