Kur'an nije ni kao simbolička književnost koja pretjeruje u skrivanju značenja, objašnjavanju pomoću simbola, dalekim aluzijama, obavijanju značenja mnogim nepoznanicama što tekst čini teškim za razumijevanje čovjeku prosječne inteligencije. 

Kur'an je knjiga upute u kojoj se Uzvišeni obraća cjelokupnoj ljudskoj populaciji, svakom čovjeku, njegovom razumu, srcu, osjetilima, svijesti. Kur'an  prosvjetljava razum, potresa srce, ljudsku svijest spunjava zadovoljstvom, pokreće volju i tjera na rad. Kur'an se ljudima obraća najvišim govornim stilovima, najdubljim značenjima i najljepšom retorikom. Čovjek ne treba da žudi za nečim razumljivijim i višim. Ali i pored ove stilističke i retoričke uzvišenosti on je svakome dostupan kao sunčeva jutarnja zraka i pitak je kao hladna bistra voda, lagahan za svakoga ko ima pameti i ko želi da razmišlja. Uzvišeni je rekao: "A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za pouku, pa ima li koga ko bi pouku primio? (El-Kamer, 17). 

A Kur'an smo učinili lahkim, na jeziku tvome, da bi oni pouku primili. (Ed Duhan 58). 

Allah je objavio Kur'an da bi se razumijela njegova značenja i njegovi propisi, dokučile njegove tajne i da bi se o njegovim ajetima promišljalo. 

Zbog toga ga je Allah objavio kao jasnu knjigu koja prosvjetljava čovjeka, a nije ga učinio nejasnim i zatvorenim, niti ga je učinio zagonetnim i zamišljenim. Uzvišeni kaže: "Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli" (Jusuf, 2). 

Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju (Fussilet, 3).

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. (Sad, 29)

Ljudi nisu jednaki u svome razumijevanju Kur'ana, niti izdvajanju njegovih propisa. Svako uzma od Kur'ana onoliko koliko može: "Pa rijeke teku koritima s mjerom". (Al-Ra'd, 17) Uzvišeni je rekao: "To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju". (Al-Ankebut, 43)

U Kur'anu nema posebnih tajni skrivenih učenjacima ni skrivenih stvari do čijeg značenja mogu doprijeti samo ljudi koji tvrde da su posebno odlikovani u odnosu na ostale ljude, da se samo pred njima otvaraju kapije tajni i da se samo pred njima otvara put koji je zatvoren za ostale ljude. Tvrdnje batinija o postojanju značenja Kur'ana na koje ne upućuje arapski jezik, ili postojanje značenja suprotnih i različitih od onih koje su razumjeli ashabi i tabi'ini, različitih od onih koje je razumila Ulema umeta u najboljim stoljećima i iz tog izvela propise, predstavljaju očitu zabludu.

 Ovoj tvrdnji je slična tvrdnja nekih iskrivljenih sufijskih grupacija koje zastupaju mišljenje da svako slovo Kur'ana ima svoje egzoterično i ezoterično-skriveno značenje. Da bi to opravdali naveli su hadis koji su pripisali Vjerovjesniku, s.a.v.s. Najveći istraživači vjerodostojnosti hadisa potvrdili su nevjerodostojnost ovog hadisa iako ga Ibn Hibban prenosi u svome Sahihu od Ibn Mesuda: " Kur'an je objavljen na sedam harfova, a svaki ajet u njemu ima svoje egzoterično (zahir) i ezoterično (batin) značenje". Međutim kada bismo i prihvatili vjerodostojnost ovog hadisa postavlja se pitanje šta se podrazumijeva pod egzoteričnim (zahir) i ezoteričnim (hatin) značenjem? Ima onih koji kažu da je zahir samo kur'anski izraz, a batin njegovo tumačenje. Drugi pak misle da zahir podrazumijeva kur'anske pripovijesti i vijesti o propastima davnašnjih naroda, dok batin podrazumijeva pouke današnjim ljudima. Neki kažu:  ljudi su postupali u skladu sa svakim ajetom što predstavlja zahir, svaki ajet imaće ljude koji će raditi po njemu što predstavlja batin. Al-Taberi smatra da je zahir učenje Kur'ana, a batin njegovo tumačenje što je istovjetno s prvim navedenim mišljenjem. Ovo je prokomentarisao istraživač Mahmud Muhammed Šakir, Allah ga čuvao. Za njega je zahir ono što znaju Arapi iz svog govora i što niko nema pravo ne znati kao što je halal i haram. Batin je komentar (tefsir) koji poznaje samo ulema pomoću metoda ispitivanja i promišljanja. Taberi nije zagovarao ono što zagovaraju neke sufijske i njima slične grupacije: poigravanje s Kur'anom i Sunnetom Božijeg Poslanika kao i sa značenjima pojedinih kur'anskih izraza, njihove tvrdnje da su kur'anski zahir izrazi oni čija značenja zna islamska ulema, a batin ona koja znaju samo "sljedbenici istine" kako oni tvrde. Ako Bog da, vratićemo se ovom pitanju i podrobnije ga i šire pojasniti u pogledu o razumijevanju Kur'ana i njegovom tefsiru. 

Odbacujemo stav nekih mutekellimina da su kur'anski sunneti tekstovi izraza i čulna egzoterika koja nije pouzdana zato što je utemeljena na hipotetičkim premisama, a ono što je utemeljeno na hipotetičkimm premisama je i samo hipotetično. Ona je utemeljena na hipotetičkim premisama zato što počiva na tradiciji jezika, morfologije i sintakse, nepostojanju homonimije, metafori i premještanju, skrivanju misli, suženju značenja, stavljanju ispred i stavljanju iza, derogenciji i oprečnosti razuma. Ovo su sve hipoteze, a ono što je utemeljeno na hipotezama je hipotetično, što je rekao Fahru ar-Razi i drugi. 

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje posvetio je svoju knjigu "Opovrgavanje kontradiktornosti između razuma i tradicije" rušenju ove tvrdnje racionalnim i tradicionalnim argumentima. 

Fahru ar-Razi je u svojoj knjizi "Produkti usulske nauke" priznao da značenja pojedinih izraza mogu biti povezana sa jezičkim kontekstima koji im daje čvrstinu i sigurnost. Svejedno je da li su ti jezički konteksti vidljivi ili su pak preneseni do nas tevatur-nesumnjivom predajom. Također je u knjizi "Al-Erbe'in" naveo da je mišljenje o hipotetičnosti čulne egzoterike neispravo, jer su možda tradicionalna značenja povezana sa stvarima koje su do nas prenesene tevatur - nesumnjivom predajom. Ako to prihvatimo onda su čulna značenja povezana sa tim kontekstima potvrđena sa mutevatir predajama nesumnjiva i sigurna. 

Ne mogu se načuditi ovim mutekellimima i imamu Raziju, koji su se namučili braneći islamsko vjerovanje od filozofa i zagovornika novotarija u vjeri, ili su to bar javno ispoljavali. Kako mogu tako govoriti o ajetima Kur'ana za kojeg je Uzvišeni rekao da je jasna objava, svjetlo, jasan dokaz Pravoga puta, uputstvo, lijek i milost. "Pa objavljuje vam se, eto, od gospodara vašeg jasan dokaz i uputstvo i milost. (Al-En-'am, 157) Koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. (Al-Bekare, 185)

On priznaje da su istinite knjige koje su prije njega objavljene, i objašnjava sve i putokaz je i milost narodu koji vjeruje. (Jusuf, 111)

Ako postoji deset mogućnosti razumijevanja svakog kur'anskog ajeta kako su oni spomenuli, pa gdje je onda jasnoća Kur'ana, njegov jasan dokaz, putokaz i lijek?!

Da li svi kur'anski ajeti posjeduju više značenja 

Neki ljudi čvrsto su se prihvatili izreke koja se prenosi od imama Alije, r.a. kada je upućivao Ibn Abbasa, r.a. na koji način će se raspravljati sa haridžijama, pa mu je rekao: "Ne raspravljaj sa njima služeći se Kur'anom jer on posjeduje više značenja nego se raspravljaj sa njima koristeći sunnetsku argumentaciju.

Ne znam koliki je doseg vjerodostojnosti pripisivanja ovih riječi Aliju, r.a.. Tražio sam ih na mnogim mjestima za koje sam pretpostavljao da bi se tamo trebale nalaziti i nisam ih uspio naći u pomenutoj formi i pored toga što su poznate, jer činjenica da su neke riječi poznate nije dokaz njihove vjerodostojnosti. Nekima su riječi vladara pravovjernih Alija, r.a. posužile kao osnova za njihovu tvrdnju da je cjelokupan Kur'an podložan različitim tumačenjima i shvatanjima tako da je moguće da se pomoću njega dokazuje i neka stvar, ali istovremeno i njena suprotnost!

Da je kojim slučajem ispravno ono što ti ljudi tvrde za Kur'an onda ne bi bilo nikakvog smisla za konsenzus Ummeta i svih njegovh grupacija oko toga da je Kur'an prvi izvor islama, islamskog vjerovanja i prava. Također ne bi imale nikakvog smisla ni riječi Uzvišenog Allaha koje opisuje Kur'an: "A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna". (Al-Maide, 15.) "O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost", (An-Nisa, 174.)

"Koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla". (An-bkare, 185.) 

"Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino njega vjeruju". (Al-nahl, 89.)

"Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze, i da bude vjernicima uputa i milost". (An-nahl, 64.) 

Kako knjiga može biti jasna, objašnjenje za sve, uputa, jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla, milost, a u isto vrijeme nejasna ili pak podložna komentaru koji okreće čovjeka "istoku ili zapadu"?

Uzvišeni je rekao: "A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše". (An-Nisa, 59.) 

Postoji konsenzus muslimana oko toga da obraćanje Allahu u ovom slučaju podrazumijeva obraćanje na Njegovu Knjigu, a pod obraćanjem Poslaniku nakon njegove smrti se podrazumijeva obraćanje na njegov Sunnet. 

Ako je Allahova Knjiga podložna različitim komentarima kako kažu, zašto je onda Allah naredio da se ljudi na nju obrate ukoliko se u nečemu ne slažu?

Kako prihvatiti da se prilikom neslaganja obraćamo na sud koji neće ukloniti neslaganje već je čak i on sam predmet neslaganja?!

Ovo stanovište je ispravno u pogledu "manje jasnih-mutešabih" ajeta koji se mogu na više načina razumjeti. Mislim da je na to ciljao Ali, r.a. kada je govorio Ibn Abbasu ukoliko je to od njega vjerodostojno prenešeno. 

Oni koji pogrješno razmišljaju ili "oni čija su srca pokvarena" shodno kur'anskom izrazu, stalno se u svojoj argumentaciji oslanjaju i pribjegavaju manje jasnim ajetima. Jasni ajeti su glavnina Knjige i oni predstavljaju temelj razumijevanja Kur'ana i izdvajanja njegovih propisa. Na osnovu njih se razumijevaju manje jasni ajeti i na njih se vraćaju i obraćaju oni koji se ne slažu oko komentara tih ajeta i prosuđivanja o njima. O tome Uzvišeni Allah u suri Alu Imran kaže: "On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg"! - A samo razumom obdareni shvaćaju". (Alu Imran, 7.)

Aiša, r.a. od Vjerovjesnika, s.a.v.s. prenosi da je rekao: "Kada vidite one koji slijede manje jasne ajete znajte da su to oni koje je Allah spomenuo, pa ih se pričuvajte."

Mudrost objavljivanja manje jasnih ajeta

Neko će postaviti pitanje: Zašto Allah u Svojoj Knjizi nije objavio samo jasne ajete i na taj način oslobodio ljude manje jasnih oko kojih se razilaze i koje neki od njih krivo razumijevaju?

Odgovarajući na ovo važno pitanje reći ću:

Onaj ko na prvom mjestu poznaje prirodu božanskog obvezivanja ljudi koja nalaže obvezivanje robova onim u čemu je teškoća i iskušenje od Uzvišenog Allaha, ko na drugom mjestu poznaje prirodu jezika i onoga što on sadržava od metafora, otvorenog izraza, aluzije, govora u frazama, simboličnog govora, raznovrsnosti izraza i rečenica koje mogu biti općenite ili posebne, općenitog ili pak ograničenog opsega, onaj ko na trećem mjestu poznaje prirodu ljudi i njihovo međusobno razlikovanje u nivoima shvatanja, sklonost nekih ka vanjskom značenju riječi, sklonost drugih ka intencijama izraza, čvrsto držanje nekih za bliže značenje riječi, čvrsto držanje nekih drugih za dalje značenje riječi, a Kur'an je objavljen i obraća se njima svima, ko na četvrtom mjestu poznaje prirodu islama, Allahove univerzalne, vječne i konačne vjere i Njegovo htijenje da ljudi svojim razumom traže istinu i da se trude da razumiju vjeru da bi bili nagrađeni radi svoga promišljanja i ako budu u pravu i ako ne budu, Njegovo htijenje da pod okrilje Svoje milosti stavi one koji različito misle sve dotle dok je njihovo razilaženje plod slobodnog promišljanja na temeljima ispravnih izvora vjere. Ko sve to poznaje on zna i mudrost činjenice da je Uzvišeni Allah objavio u Svojoj Knjizi i manje jasne ajete. On je visoko iznad toga da kaže nešto ili uradi nešto što je beskorisno i nerazborito, On sve zna i mudar je. 

Kur'an - knjiga cjelokupne vjere

Kur'an je također knjiga cjelokupne vjere, on je njena osnova i duh islamske egzistencije. Iz njega se izvodi vjerovanje, propisi o obredima, moral, i njega slijede osnove zakonodavstva i islamski propisi. 

Vjerovanje u Kur'an

Ko želi znati islamsko čisto i nepomućeno vjerovanje koje je jasno i nezamagljeno, živo, a ne beživotno, koje se obraća i razumu i srcu zajedno - mora se obratiti na Kur'an. Grješka u koju su pali mutekellimini-skolastičari sastoji se u njihovom uvjerenju da su tekstovi Kur'ana samo obavještenja od Uzvišenog Allaha, koja sa sobom ne nose razumske argumente koji će ubijediti ljude u istinu ili pak ušutkati one koji polemišu na ništavnim osnovama, mada Kur'an sa sobom nosi te dokaze. To nije čudo, jer je Kur'an objavljen i obraća se raznolikim grupacijama ljudi. Tako se na primjer obraća "dehrijjunima" - onima koji negiraju postojanje Stvoritelja, govoreći: "Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi". (Al-Džasije, 24.) 

Neki ljudi negiraju Drugi svijet, polaganje računa, nagradu i kaznu: "I rekli bi: "Nema života osim na Ovom svijetu i mi nećemo biti oživljeni". (Al An'am, 29.)

Neki pak potvrđuju postojanje Allaha, ali negiraju da je On slao objave poslanicima - Svojim stvorenjima: "Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio". (Al-An'am, 91.)

"Da je Allah htio, meleke bi poslao". (Al-Mu'minun, 24.) 

Neki isključivo negiraju samo poslanstvo Muhammeda: "Oni koji ne vjeruju govore: "ti nisi poslanik!" (Al-Re'd, 43.) 

"Oni govore: "Ej, ti kome se Kur'an objavljuje, ti si uistinu lud!" (Al-Hidžr, 6.). 

Kur'an je morao da se upusti u bitku sa svim navedenim grupacijama ljudi, da bi svojom istinom iznio na vidjelo sve njihove laži, da bi odgovorio na sve njihove sumnje i postavio racionalne dokaze vezane za sva ta pitanja. 

Kur'an je postavio dokaze Allahovog postojanja, Onoga koji je stvorio univerzum i koji je stvorio čovjeka. Ušao je u raspravu sa onima koji Ga negiraju sa ubjedljivim jezikom: "Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju. (At-Tur, 35, 36.) U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. (Alu Imran, 190.) A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe? - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća". (Kaf, 6-8.)

Kur'an je uspostavio dokaz vjerovanja i Božijeg jedinstva što predstavlja srž islamskog vjerovanja, kao i tevhidu-r-rubudijje (uvjerenje da je Uzvišeni Allah stvoritelj i gospodar svega i da drugog gospodara nema) i tevhidu-uluhijje (čvrsto uvjerenje da je samo Uzvišeni Allah istinski Bog i da nema drugog boga osim Njega i da je samo On dostojan obožavanja). 

I sami mnogobošci su priznavali tevhidu-r-rububijje: "A da ih upitaš: "Ko je nebesa i Zemlju stvorio i ko je i sunce i mjesec potčinio?" - sigurno bi rekli: "Allah"! Pa kuda se onda odmeću?" (Al-ankebut, 61.) 

"Upitaj: "Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo i neživo, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim"? "Allah"! - reči će oni - a ti reci: "Pa zašto Ga se onda ne bojite". (Junus, 31.) 

Kur'an je postavio dokaze Božijeg jedinstva u mnogobrojnim formama. 

Neke od njih su: "Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se". (Al-Enbija, 22.)

"Allah nije uzeo Sebi sina, i s njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose;" (Al-Mu'minun, 91.) 

"Reci:"Da pored Njega postoje drugi bogovi, kao što oni govore, oni bi onda potražili put do Allaha Svevišnjeg". (Al-Isra, 42.) 

Kur'an iz tevhidu-r-rububijjetu uzima dokaz za drugi tevhid, a to je tevhidu-uluhijjetu, sa kojim je Allah poslao Svoje poslanike i objavio Svoje knjige. Taj tevhid podrazumijeva da je samo Allah dostojan obožavanja i da On nema sudruga. Dokle god ljudi čitaju da je Allah gospodar, stvoritelj i opskrbitelj, Onaj koji daje život i smrt i koji upravlja svim stvarima, onda moraju samo Njemu upućivati svoje ibadete i nikoga i ništa Mu ne smatrati ravnim. Nakon što u ljudima učvrsti uvjerenje da je Uzvišeni Allah gospodar i stvoritelj i univerzuma i čovjeka, Kur'an poručuje: "Eto, to vam je Allah, Gospodar vaš, pa se Njemu klanjajte!" (Junus, 3.) "To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte"; (Al-En'am, 102.)  

Kur'an istinu vjerovanja u jednog Boga izlaže u tri principa: da osim Allaha ne tražiš drugog gospodara, da ne uzimaš drugog zaštitnika osim Allaha, i da ne tražiš drugog sudiju osim Allaha, kako je to pojasnila sura Tevhid, odnosno sura Al-En'am. 

Kur'an također izlaže Allahova lijepa imena i Njegova uzvišena svojstva u brojnim prilikama i tako čvrsto vezuje srce čovjeka za Allaha tako da Ga on zavoli i da se na Njega privikne, da osjeća smiraj pri Njegovom spominanju, da se na Njega oslanja, da se nada Njegovoj milosti, a da se boji Njegove kazne i da Ga obožava kao da Ga vidi jer ako on Njega ne vidi, Allah njega vidi. 

Kur'an izlaže i pitanje vjerovjesništva, poslanstva, i poslanika, koji su ambasadori Allaha poslani Njgovim robovima, mogućnost objave čije objavljivanje neki ljudi smatraju nemogućim, a to nije ni nemoguća ni čudna stvar: "Zašto je čudno ljudima što Mi objavljujemo jednom između njih". (Junus, 2.) 

Kur'an je odgovorio i onima koji su negirali mogućnost da poslanik bude čovjek objašnjavajući svrhovitost i mudrost toga koja se ogleda u tome da je poslanik čovjek kao i drugi ljudi koji će biti u stanju da ga razumiju, da sa njim budu prisni, da se sa njim druže, kao što kaže Uzvišeni Allah: "Reci: "Kad bi na Zemlji meleki smireno hodali, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali". (Al-Isra, 95.) 

Kur'an isto tako pojašnjava mudrost i svrhovitost slanja poslanika kao i njihovu ulogu kao što je u riječima Uzvišenog: "O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali". (An-Nisa, 165.) 

"Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali". (Al-Hadid, 25.) 

Kur'an je putem svojih pripovijesti obznanio da su svi poslanici bili pozivari vjerovanja u jednog Boga i da su se protivili mnogoboštvu koje je nanosi štetu umovima i ponašanjima ljudi i uništava njihove živote: "Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!" (Al-Enbija, 25.) 

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!" (An-nahl, 36.) 

Kur'an je obznanio da su se vjerodostojnici suprotstavljali neredu u njihovim društvima svejedno da li se je radilo o ekonomskom, političkom ili moralnom neredu kako to vidimo u kazivanju o Hudu, Salihu, Lutu, Šuajbu, i Musau, a.s. Hud, a.s. se suprotstavo ugnjetavanju od strane nasilnika koji su na svakoj uzvišici palate zidali ismijavajući druge, Salih, a.s. se je suprotstavio onima koji pretjeruju: "Koji na Zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju". (As-šua'ra, 152,) Lut.a.s. se je suprotstavio nastranim ljudima koji su učinili dozvoljenim razvrat koji nije činio niko prije njih, Šuajb,a.s. pohlepnim trgovcima koji su pri vaganju i mjerenju zakidali, varali ljude i činili nered na Zemlji. Musa, a.s. se suprostavio obožavanju faraona, vlasti Hamana i nepravednosti Karuna. Pozivao je na oslobođenje svoga naroda od jarma te trojice. 

Kur'an je također uspotstavio raznovrsne dokaze o istinitosti vjerovjesništva Muhammeda, s.a.v.s kao što su: svjedočenje Uzvišenog Allaha da Poslanik govori istinu, Njegovo pomaganje i podrška putem jasnih dokaza, svjedočenje učenjaka sljedbenika Knjige kao što je Abdullah b. Selam o tome da je Muhammed istinski poslanik, objavljivanje Poslaniku Kur'ana koji je nadnaravan i drugi. 

Uzvišeni je rekao: "Oni koji ne vjeruju govore: "Ti nisi poslanik"! Reci: "Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i onaj koji zna što je Knjiga". (Ar-Re'ad, 43.) "A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje". (Al-Ankebut, 51.) "A da je on o nama kojekakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli, i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti". (Al-Hakka, 44-47.) 

Kur'an je također izložio pitanje nagrade i Drugog svijeta tako što  koji je iznio na vidjelo istinu, a opovrgavao laži koje su mu pripisale izmišljene i primitivne religije. Smrt nije kraj već početak berzehskog života u kojem je blagodat i kazna koja počinje nakon smrti, shodno riječima Uzvišenog: "A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu ispružili ruke svoje prema njima: "Spasite se ako možete"! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali". (Al-En'am, 93.) 

 

U času koji je poznat samo Uzvišenom Allahu će nastupiti Sudnji dan, umrijeće sva stvorenja, a potom će Allah oživjeti ljude iz njihovih grobova kao da su rasuti skakavci koji će imati oborene i prestrašene poglede: "Na dan kada će čovjek od brat svoga pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od druge svoje i sinova svojih, - toga dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti". (Abese, 34-37.)

Na Sudnjem danu će se postaviti vage i raširiti bilješke i svaki će čovjek čitati svoju knjigu: "I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: "Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati!" (Al-Isra, 13, 14.) 

Na Sudnjem danu nikome neće koristiti ni imanje ni sinovi već će spašen biti onaj ko dođe Allahu čista srca. Tada će svaki čovjek dobiti ono što je zaradio i biti nagrađen onako kako je radio shodno tome da li će vaga dobrih i loših djela izvagati u korist ili protiv čovjeka: "Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome neće krivo učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušce, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati". (Al-Enbija, 47.)

Zakonodavstvo u Kur’anu

Kao što je Kur’an prvi izvor vjerovanja on je isto tako prvi izvor islamskog prava. Islam je vjerovanje potvrđeno postupkom. Vjerovanje nam govori o imanu čovjeka, a islamsko pravo o njegovom postupku, svejedno da li taj postupak pripada onoj grupi koja je povezana sa odnosom čovjeka sa svojim Gospodarom kao što su ibadeti i obredi namaza o kome Kur’an vodi računa, ponavlja govor o njemu u stanjima sigurnosti, straha, putovanja, boravka kod svoje kuće, naređuje čuvanje namaza, a posebno srednjeg namaza, isto tako naređuje neizostavno džumanski namaz, vodi brigu o nekim njegovim uvjetima o čišćenju, abdestu i gusulu, ukrašavanju i isto tako o okretanju prema kibli. Kur’an je na sličan način ponovio govor o zekatu zajedno sa namazom na 28 mjesta. Objasnio je post i njegove najvažnije propise u suri Al-Bekare, Hadždž čije je propise Uzvišeni pojasnio u dvije sure: Al-Bekare, i Al-Hadždž, ili pak sa postupcima koji su povezani sa odnosom čovjeka sa svojom porodicom, suprugom, ocem, majkom, djecom ili rodbinom. Kur’an je sve te odnose objasnio u mnogim mekkanskim i medinskim surama: ili pak sa postupcima koji vezani za građanske, finansijske i političke odnose pripadnika Ummeta, ili sa međunarodnim odnosima Islamskog ummeta sa drugim narodima u miru i ratu, u stanju snage i slabosti. Postoje i druge stvari o kojima govori kur’anski zakonik koje su obuhvaćene onim što se kod poznavalaca islamskih znanosti naziva «ajeti propisa».

Neki ljudi kažu da je riječ «Šeri'at» odnosno pravo u Kur’anu pomenuta samo jedanput i to u mekkanskom periodu objave prije nego što su objavljeni propisi i zakonodavstvo koje uređuje društvo i život. Oni time žele kazati da Kur’an ne pridaje važnost Šeri'atu! Oni navode taj ajet u kome Uzvišeni spominje Šeri'at. «A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim (šerijatom), zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer to oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevejrnici jedni druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone. (Al-Džasije, 18,19.)

To što Kur’an riječ «Šeri'at» spominje samo jedanput ne znači da mu on ne pridaje važnost jer bismo u protivnom kazali da Kur’an ne pridaje važnost vjerovanju (akida) jer ni u jednoj suri ni ajetu nije spomenuo riječ «akida-vjerovanje. Isto tako bismo rekli da ne pridaje važnost ni moralu-ahlaku, jer ga je spomenuo samo jedanput hvaleći i braneći Allahovog Poslanika, s.a.v.s. «Jer ti si, zaista naljepše ćudi.» (Al-Kalem, 4.)

Važan je sadržaj i smisao ovih izraza, a ne same riječi, koji je razasut u naredbama i zabranama Kur’ana i u njegovim uputama i mekkanskog i medinskog perioda Objave.

Istina je to da je pažnja Kur’ana prema vjerovanju veća i pritvrđenija a isto je i sa moralom i temeljnim vrlinama ali on ni u kom slučaju nije zanemario islamsko pravo koje predstavlja praktični put za život muslimana kao pojedinca a i zajednice u kojoj živi. Allah u više od 90 ajeta poziva ljude božanskim pozivom: «O vjernici», što je bio novi poziv koji su stanovnici Arabijskog poluotoka čuli po prvi put i nakon što su se ljudi dozivali. O Arapi, o ne-Arapi, o sinovi tog i tog čovjeka. Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: «Kada čuješ da Uzvišeni Allah kaže: «O vjernici» poslušaj taj poziv jer je u njemu dobro koje ti se naređuje ili pak ukazivanje na zlo koga se trebaš kloniti.»

Neki ljudi kažu: Ovaj svijet je bijedan da bi vjera donjela propise o njegovom uređenju. Ove riječi su nenormalne i odbačene. Ovaj svijet jeste bijedan u odnosu na Ahiret, ali je itekako vrijedan jer je on njiva i kuća priprema za Ahiret. Čovjek se priprema i radi ovdje za vječnost Drugoga svijeta. Čovjekov život je na Ovom svijetu ogrančen zbog skupocjenog cilja i on je kapital čovjeka koji koristi u činjenju dobrih djela i uspostavljanju Allahovog namjesništva na Zemlji.

Stoga nije čudno da Allah u Svojoj vječnoj Knjizi objavljuje najduži ajet koji se tiče jedne od ovosvjetskih stvari, a to je zapisivanje duga. Taj ajet je poznat pod imenom ajet duga: «O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka. I neka jedan pisar između vas to vjerno napiše...» (Al-Bekare, 282.)

Učenjaci se razilaze oko broja ajeta koji se bave Šeri'atom odnosno ajetima koji su poznati pod imenom ajeti propisa. Neki kažu da ih ima 500 a neki tvrde da ih je više. Primjećuje se da Kur’an prešućuje stvari koje se u mnogome mijenjaju shodno promjeni vremena, mjesta, okolnosti kao što je na primjer forma propisa, sudske procedure i slično. U nekim slučajevima pak o bitnim stvarima donosi općenit tekst ne ulazeći u pojedinosti kao što su: dogovaranje u društvenom i političkom životu, pravednost u suđenju, pripremanje mogućih snaga za borbu protiv neprijatelja, ali ne ulazi u pojašnjavanje načina ispunjavanja niti u pojedinosti.

U drugoj prilici pak nalazimo da propisi detaljno obrađuju neke probleme koji se mnogo ne mijenjaju shodno promjeni mjesta, vremena, običaja, okolnosti kao što su problemi porodice – brak, razvod, izdržavanje, nasljedstvo ili pitanja kazni za neke zločine posebne prirode koje su poznate pod imenom «hudud». 

Svi ti propisi su obavezujući za muslimane u svakom vremenu i mjestu jer predstavljaju Allahovo zakonodavstvo upućeno ljudima a On je taj koji zna više od njih i koji poznaje ono što će im donijeti korist na Ovom, a sreću na Drugom svijetu: «A Allah umije razlikovati pokvarenjaka od dobročinitelja». (Al-Bekare, 220) «A kako ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu obaviješten.» (An-Mulk, 14.)

Svako ko vjeruje u Allaha kao Gospodara, ko prihvata islam za svoju vjeru i Muhammeda za poslanika mora da se shodno svome vjerovanju pokori sudu Allaha i Njegovog poslanika a u protivnom je potrebno da ponovo obnovi svoje vjerovanje. Uzvišeni Allah kaže: «Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu da im on presudi, samo reknu: «Slušamo i pokoravamo se!» Oni će uspjeti. (Al-Nur, 51.)

Istina je da šeri'atski praktični propisi u Kur’anu nisu veoma mnogobrojni ali su do kraja važni, jer karakterišu Ummet u odnosu na druge i civilizaciju u odnosu na druge civilizacije. Obaveznost namaza zekata, posta, hadždža, naređivanje dobra, a odvraćanja od zla, pozivanje ka Allahu, džihad na Njegovom putu, davanje odgovornih poslova onima koji ih zalužuju, sud po onome što je Allah objavio, zabrana kamate, bluda, seksualne nastranosti, razgolišavanja, sihira i čarobnjaštva, bespravnog ubijanja čovjeka, samoubistva, pijenja alkoholnog pića, kockanja, jedenja imetka stečenog na nepravedan način, zakidanja ljudi pri kupoprodaji, pravljenja nereda na Zemlji kao i kazna za ubicu, kradljivca i onoga koji se bori protiv Allaha i Njegovog Poslanika i koji na Zemlji nered čini.. – sve su to propisi koji karakterišu muslimansko društvo i daju mu posebnu sliku sa svim svojim vrijednostima i osobenostima. Zbog toga je prihvatanje tih propisa i njihova primjena stroga obaveza od Allaha. Nije dozvoljeno njihovo previđanje ni od  «pastira» ni od «stada» svejedno da li se oni ticali porodičnih odnosa, društvenih ili državnih poslova. Onaj ko ne sudi po Allahovom propisu onda nesumljivo sudi po neznabožačkom propisu «Zar oni da traže da im se kao u pagansko vrijeme sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?» (Al-Maide, 50.)

Jedna od karakteristika kur’anskog prava je ta da je ono lahko i olakšavajuće prvo. U njemu su od Ummeta otklonjene teškoće i terete koje su imali prethodni narodi. Stoga je Poslanik s.a.v.s., u knjigama Slijedbenika knjige opisan kao: «Koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi.» (Al-E’araf, 157.)

Na kraju ajeta o taharetu-čistoći Uzvišeni kaže: «Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni da biste bili zahvalni.» (Al-Maide, 6.)

Na kraju ajeta o postu: «Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.» (Al-Bekare, 185.) Na koncu govora o ženama s kojima je zabranjeno stupiti u brak Uzvišeni kaže: «Allah želi da vam olakša, - a čovjek je stvoren kao nejako biće.» (An-Nisa, 28.)

Nakon naredbe odmazde kao kao i govora o zakonitosti oprosta i njegove preporuke Uzvišeni kaže:»to je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost.» (Al-Bekare, 178.)

Jedan od izraza lahkoće kur’anskog prava je to što Kur’an vodi računa o propisima u nužnim situacijama koji su ograničeni veličinom nužde. Stoga je Uzvišeni Allah nakon govora o zabranjenoj hrani rekao: «A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je.» (Al-Bekare, 173.)

Kur’an također vodi računa o okolnostima prisiljenog čovjeka koji je lišen slobode izbora: «Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.» (An-Nahl, 106.)

Propisane su i olakšice prilikom posta: «Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti.» (Al-Bekare, 185.) u namazu: «Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite».(An-Nisa, 101.) u džihadu: «Nije grijeh ni slijepom, ni hromom, ni bolesnom.» (Al-Feth, 17.)

Pravo koje nalaže Kur’an je logično pravo jer su njegovi propisi uzrokovani razumnim uzrocima i nisu arbitražni. Ajeti Kur’ana su za «Ljude koji su razumom obdareni, koji razmišljaju, koji znaju i imaju pameti.

Šeri'at ostvaruje interese robova i na Ovom i na Budućem svijetu, a njegov Zakonodavac je neovisan od svih svjetova. On propisuje zakone koji će obezbijediti dobro i korist Njegovim robovima znali to oni ili ne, voljeli to ili ne. Naredbe i zabrane Uzvišenog Allaha nisu podložne osjećanjima ljudi shodno kur’anskim riječima. «Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas, - Allah zna, a vi ne znate.» (Al-Bekare,216.)

Dani i događaji su potvrdili da svi propisi Kur’ana ostvaruju dobrobit i interes ljudi i od njih otklanjaju zlo i štetu. Jedan primjer toga je to što islamsko pravo dozvoljava razvod braka koga je Allah učinio zakonitim onda kada je nemoguće postići slaganje između supružnika, a kršćanstvo ga zabranjuje. Kršćani na Zapadu su bili prisiljeni da odustanu od propisa svoje vjere i proglase ga dozvoljenim. Isto je i sa višeženstvom koji Zapad zakonski zabranjuje, ali ga ljudi na Zapadu praktično upražnjavaju. Višeljubavništvo, a nevišeženstvo je vid ponašanja koji se odvija bez ikakvih pravila odgovornosti i morala.

Slično je i sa zabranom kamate za koju su ekonomisti Zapada potvrdili da stoji iza ekonomskih kriza i nevolja u svijetu. Isto je i sa zabranom bluda i seksualne nastranosti. Razuzdanost je na Zapadu dovela do neizlječivih bolesti kao što je sida i druge koje cjelokupnoj materijalnoj civilizaciji prijete nestankom.

Slična je situacija i sa zabranom alkoholnih pića i kocke, koje Kur’an smatra odvratnim stvarima i šejtanovim djelom. Ta šejtanska odvratnost se je na najjasniji način pokazala u savremenom životu Zapada i dovela do velikih nevolja i šteta ljudske, moralne, društvene, ekonomske naravi čiji opseg zna samo Uzvišeni Allah.

 

Moral u Kur’anu

Kur’an na isti način na koji obuhvata vjerovanje i zakonodavstvo obuhvata i moral, svejedno da li se radi o moralu u odnosu čovjeka prema Njegovom gospodaru koji pojačava njegovu vezu sa Allahom i produbljuje njegovu bogobojaznost, a odražava se u iskrenosti prema Bogu, obraćanju Njemu oslanjanu na Njega, nadi u Njegovu milost i strahu od Njegove kazne, stidu prema Njemu, zahvalnosti na Njegovim blagodatima, strpljenju nad Njegovim iskušenjima, zadovoljstvu njegovom odredbom, ljubavi prema Njemu, vezi sa Njim, davanju prednosti Ahiretu u odnosu na Dunjaluk što se naziva «zuhd», što su tema kojoj polažu pažnju tesavvuf i nauka o ponašanju čovjeka, ili pak o međuljudskom moralu i njegovim vrijednostima bez kojih je nemoguće uspostaviti lijep suživot među ljudima, kao što su istinoljubivost, povjerenje, darežljivost, hrabrost, skromnost, poštenje, stid, čednost, blagost, strpljivost, pravednost, dobročinstvo, milost, opravdana ljubomora prema ženi, dobročinstvo pema roditeljima, održavanje rodbinskih veza, plemenit odnos prema bližem i daljem komšiji, tolerancija prema  suparniku, ljubav, pomaganje u dobru i bogobojaznosti, poštovanje starijeg, milost prema mlađem, briga o siročetu, hranjenje siromaha, poštovanje starijeg, milost prema mlađem, briga o siročetu, davanje svakome prava koje mu pripada. Kur’an obje ove vrste morala smatra upotpunjenjem vjerovanja i bogobojaznosti i stoga vidimo kako Kur’an utjelovljuje vjerovanje u moralu i plemenitom ponašanju svejedno da li ono bilo sa Allahom ili sa ljudima. «Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja pravi vjernici...» (Al-Enfal, 2-4.) «Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju, - osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista prijekor ne zaslužuju;- a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju-; i oni koji u povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu.» (Al-Mu’minun, 1-8.)

Ovdje nalazimo da Kur’an povezuje moral u odnosu čovjeka prema Gospodaru i međuljudski moral i stavlja ih u jednu ravan. Te moralne vrline nalazimo jasno u opisima bogobojaznih na početku sure Al-Bekare, u opisima onih koji imaju pameti u suri Ar-Ra’d, u opisima robova Milostivoga na kraju sure Al-Furkan, u opisima dobročinitelja u suri Az-Zarijat, u opisima dobrih u suri Al-Insan, kao i u drugim kur’anskim surama.

Uzvišeni je opisujući riječ «dobro» nakon pominjanja dobra vjerovanja, dobra ibadeta i dobra postupka govorio o dobru ćudi. «I koji obavezu svoju kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.» (Al-Bekare, 177.)

U opisu onih koji nemaju vjerovanja Uzvišeni je rekao: «Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.» (An-Nahl, 105.)

Uzvišeni Allah je opisao Svoje robove koje voli i koje podržava i pomaže kao one koji posjeduje plemenite ćudi kako je u riječima: «Allah voli one koji dobra djela čine.» (Alu-Imran, 148.) «Allah voli izdržljive»., (Alu Imran, 146) «Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.» (Al-Bekare, 222.)

«Allah voli one koji se na Njegovu Putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.» (As-Saff, 4.) «Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.» (Al-Nahl, 128.)

Onaj ko ima svojstva suprotna navedenim je uskraćen za ljubav Uzvišenog Allaha i Njegovu uputu kako je rekao Uzvišeni «Allah uistinu ne voli vjerolomnike.» (Al-Enfal, 58.) «Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih.» (Jusuf, 52.) «Alah ne voli nasilnike.» (Alu Imran, 140.) «Allah ne voli smutljivce.» (Al-Maide, 64.) «Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.» (Lukman, 18.)

Nalazimo da kur’anski i svjetonazor moral smatra plodom propisanih ibadeta kao što je slučaj sa namazom: «Obavljaj namaz, namaz zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.» (Al-Ankebut, 45.) kao što je slučaj sa zekatom: «Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš.» (At-Tevba, 103.), kao što je slučaj sa postom ramazana «O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.» (Al-Bekare, 183.)

U kur’anskim kazivanjima nalazimo brigu svih poslanika oko usađivanja vrijednosti i suprotstavljanja porocima u svojim društvima i pored njihovog poziva obožavanju i vjerovanju u jednog Boga-Uzvišenog Allaha. Hud, a.s., se suprotstavlja ugnjetavanju od strane nasilnika i raskošnom životu. Salih, a.s., zabranjuje svom narodu da se pokoravaju naredbama rasipnika koji čine nered na Zemlji, a red ne uspostavljaju. Lut a.s., se je suprotstvio seksualnoj nastranosti svog naroda i izmišljanju razvrata koji niko prije njih nije radio. Šuajb, a.s., pozvaoje na pravedno poslovanje i na reformu međuljudskih poslova, da se pravedno vaga i mjeri, da se ljudima ne zakidaju njihove stvari i da se ne čini nered na Zemlji. Davudu, a.s., je naređeno da ljudima pravedno sudi i da ne slijedi strasti i tako zaluta sa Pravoga puta.

Uzvišeni Allah je Svoje vjerovjesnike opisao okićene svojstvima i moralnim vrlinama koje ih čine primjerom ostalim ljudima, pa je o Nuhu rekao: «On je doista bio rob zahvalni» (Al-Isra, 3.) o Ibrahimu;  «I Ibrahimovim; koji je obaveze potpuno ispunjavao.» (An-Nedžm, 37.), o Ismailu: «On je ispunjavao dato obećanje.» (Merjem, 54.) o Jusufu «Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa Allah uistinu neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.» (Jusuf, 90.) o Musau govoreći jezikom kćerke starca: «Najbolje je da uzmeš snažna i pouzdana». (Al-Kasas, 26.) o Davudu: «I sjeti se roba našeg Davuda, čvrstog u vjeri koji se uvijek Allahu obraćao (Sad, 17.) o Sulejmanu: «Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao.» (Sad, 30.) o Jahjau »I roditeljima svojim bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan.»  (Merjem, 14.) o Isau: «I da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.» (Merjem, 32.) o Ismailu, Idrisu i Zul kiflu «Svi su bili strpljivi» (Al-Enbija, 85.) o Ejjubu «Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je on rob bio i mnogo se kajao.» (Sad, 44.) jezikom i Nuha i Huda i Saliha i Luta i Šuajba je Uzvišeni rekao: «Ja sam vam sigurno, poslanik pouzdani.» (Aš-Šu'ara, 107.,125., 143., 162., i 178. potom je Uzvišeni o pečatu Svojih poslanika Muhammedu rekao: «Jer ti si, zaista, naljepše ćudi.» (Al-Kalem, 4.) Uzvišeni je nakon pominjanja 18. poslanika rekao Svome Posljednjem Poslaniku: «Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.» (El-En’am, 90.)

Filozofija morala

Jedna od najvažnijih stvari o kojima Kur’an vodi računa je ona koja je u vezi sa filozofijom morala odnosno sa objašnjenjem osnove moralnog obvezivanja i sa  ciljevima morala u islamu i njegovim karakteristikama kao i vrstama nagrade za moralno ponašanje. Na osnovama ove filozofije naš učenjak Muhammed Abdullah Draz je napisao knjigu «Moralni ustav u Kur’anu», koju je napisao na francuskom jeziku kao doktorsku disertaciju na Univerzitetu Sorbona u Francuskoj, a kasnije je prevedena na arapski jezik. Kur’an je pojasnio da je osnov obvezivanja Allahova naredba i Njegova zabrana i ono što je On propisao a što je iskazano jezikom Njegovog Poslanika s.a.v.s.: «O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati...» (Al-Enfal, 24.) «Ono što vam poslanik kao nagradu dā to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.» (Al-Hašr, 7.) «I pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.» (Al-Enfal, 1.)

Ali Kur’an nije potisnuo ni ulogu razuma niti urođenih osjećaja, već je to:»Sama svjetlost nad svjetlošću». (An-Nur, 35.) Kur’an također ukazuje i na to da se i korist uzima u obzir kako kaže Uzvišeni: «Otpaci se odbacuju, a ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji.» (Ar-Ra’d, 17.)

Isto tako Kur’an polaže veću pažnju na motiv nekog postupka nego na njegovu vanjštinu: «A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju...» (Al-Bejjine, 5.)

Srce čovjeka se smatra stožerom uspjeha ili neuspjeha na Drugom svijetu: «Na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu čista srca dođe spašen biti.» (Aš-Šu'ara, 88.,89.) Stanovnik Dženneta je onaj «Koji se Milostivoga bude bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio». (Kaf, 33.)

Kur’an za svako djelo obećava nagradu i na Ovom i na Budućem svijetu: «Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život.» (An-Nahl, 97.)

O kazni za zlo djelo Uzvišeni kaže: «Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili...» (Aš-Šu'ara, 30.)

Moral Kur’ana se odlikuje univerzalnošću i ne pravi razliku između naroda, grupacija kako je to slučaj sa jevrejima koji su rekli: «Nama nije grijeh što učinimo neukima.» (Alu Imran, 75.) ili kako stoji u njihovom Tevratu da je zabranjeno poslovati sa kamatom samo među jevrejima, a da je to dozvoljeno sa drugim narodima. Kod njih su dakle dvostruka mjerila.

Moral Kur’ana se također odlikuje ravnotežom – on daje razumu pravo koje mu pripada, ljudskom srcu, i tijelu, isto kao što daje pravo pojedincu i društvu, tako da ni pojedinac ni društvo ne čine nasilje. Jedna od kur’anskih postavki je: «Daj ne prelazite granicu pri mjerenju (ravnotežu), i pravo mjerite i na tereziji ne zakidajte.» (Ar-Rahman, 8.-9.)