Prilazim opet razmatranju jednog vrlo teškog pitanja koje podjednako interesuje religiju, filozofiju i pravo. To je pitanje slobode čovjekove volje i njenih granica. Da li je čovjek slobodan u svojim akcijama, da li se može samostalno odlučivati da učini ili propusti ovo ili ono, to je problem kojim se isto tako bave teolozi, kao i filozofi i teoretičari krivičnog (kamenog) prava. Treba, odmah napomenuti da to nije pitanje od jučer. Sa nastankom kulturnijeg čovjekova života nužno se za ljude nametnulo i ovo pitanje kao jedan od najznačajnijih problema ljudske misli i ljudskog društva. Kad je čovjek počeo da živi u društvu, to društvo mu je odmah – već prema stepenu društvenog i kulturnog razvitka – propisivalo određena pravila ponašanja. Društvo mu je propisivalo kako se u određenim situacijama ima ponašati, šta smije a šta ne smije činiti. Uz to je društvo predviđalo i sankcije, tj. kazne za slučajeve kad se ljudi ne budu pridržavali određenih pravila ponašanja. Još u prastara vremena i primitivno društvo zabranjivalo je ubistva, krađe pljačke i slična djela i propisivalo drastične kazne za one koji usprkos zabrane budu činili zabranjena djela. Sa postepenim usavršavanjem društva i stvaranjem države kao jednog čvrstog oblika zajedničkog življenja ljudi širio se krug pravila o njihovom ponašanju, pa prema tome, i sankcija za protivno ponašanje ovim pravilima koja su za članove društvene, odnosno državne zajednice postala prinudna i obavezna. Društvena zajednica, čak i ona na primitivnom stepenu ljudskog razvoja, raspolagala je sa određenim vidovima sile da može svoje neposlušne članove prinuditi na izvršavanje propisanih pravila. Ta pravila dobila su postepeno karakter zakona kao najvišeg propisa u organizovanoj državnoj zajednici. Za te propise stvoren je i skupni izraz «pravo», a nastala je i posebna pravna nauka sa zadatkom da teoretski obrađuje pojedine pravne pojmove, propise, kao i sva druga pitanja u vezi sa životom ljudi u državnoj zajednici. Razvilo se je polahko i (krivično) zakonodavstvo i nauka o krivičnom (kaznenom) pravu. Kako su krivični zakonici počeli da pod krivičnu sankciju stavljaju niz čovjekovih djela i propusta, propisujući za počinjene, odnosno propuštene radnje kazne zatvora, novčane kazne, a u vrlo teškim slučajevima čak i smrtne, javilo se s tim uporedo ozbiljno pitanje - da li je čovjek slobodan u svojim akcijama, da li je njegova volja slobodna i da li on može odgovarati za svoja djela. Naime, ako ne postoji sloboda čovjekove volje, odnosno ako on nije slobodan da bira između više alternativa onu koju hoće, onda zaista ne može biti govora o čovjekovoj odgovornosti za njegova djela.

Ovo pitanje, kako sam već naveo odmah na početku članka, interesuje i filozofiju kao metafizički i etički problem. Namjerno smo se zadržali na krivičnoj odgovornosti, jer se tu najbolje praktički vidi šta znači sloboda čovjekove volje, odnosno šta znači njegova odgovornost za počinjena djela i propuste. Međutim, ovo je i te kako važno i za filozofiju koju, u izučavanju položaja čovjekova u svijetu, zanimaju i njegove akcije i njegovo postavljanje prema okolici i pojavama u prirodi. Da filozofija odredi čovjekovo mjesto u prirodi, ona ne može ostati indiferentna prema pitanju koliko je čovjek slobodan u svom djelovanju. Pošto je pak i etika jedna od grana filozofije, izučavanje odgovornosti čovjekove za njegova djela nužno dolazi u prvi plan.

Kad je to sve tako, onda se postavlja pitanje, pa šta je to što koči i filozofiju i pravo da bez ustezanja odgovore pozitivno na pitanje o slobodi čovjekove volje jer to na oko izgleda vrlo jednostavno i prosto? To je onaj poznati zakon uzročnosti, odnosno kauzaliteta koji vlada u prirodi. Kad su ljudi pobliže upoznati ovaj zakon, onda je i u filozofiji i u krivičnom pravu pitanje čovjekove slobodne volje došlo pod znak pitanja. Po zakonu kauzaliteta sve se odvija u jednom neizmjernom lancu: uzrok – posljedica. Sve pojave i posljedice proizlaze neprekidno iz neizmjernog broja uzroka koji nastaju u svakom trenutku i dužno proizvode određene posljedice. Prema tome, gledano iz svjetla ovog zakona, i čovječja volja je određena njegovim prirođenim dispozicijama, njegovim odgojem i svim ostalim utjecajima kojima je čovjek izložen u svom životu. Njegovo biće, dakle, stvara se nužno iz naslijeđenih sposobnosti i vanjskih okolnosti. Ovi faktori formiraju biće čovjeka i od njih zavisi kakav će on biti i kako će se ponašati u svojim akcijama. postupci čovjekovi određeni su, dakle, navedenim faktorima, oni su determinirani. Ako je, dakle, čovjek samo jedna karika u neizmjernom lancu neprekidnog odvijanja zakona uzročnosti, onda on ne bi mogao biti odgovoran za svoje čine.

Praktično, na primjer, ako je jedan čovjek izvršio ubistvo, dakle, jedno zabranjeno i strogo kažnjivo djelo, on ne bi bio za to odgovoran, jer on drukčije prema svom već formiranom biću nije ni mogao raditi. U filozofskom smislu sve je, dakle, predodređeno i determinirano.

Kad se krivično pravo našlo pred ovom provalijom, stvorena su dva glavna pravca u pogledu slobode čovječje volje: determinizam i indeterminizam. Po prvom ljudska volja nije slobodna, po drugom ipak jeste. Pristaše prvog nazora traže razne načine da, usprkos svog shvatanja o neslobodi volje, opravdaju kažnjavanje jer bez toga ne može egzistirati ljudsko društvo. Da bi se razuimo bolje pojam «iradei- kullije» «Božije volje» i pojam «Iradei-džuz-ijje» (čovječje volje) na što ćemo kasnije doći, bilo je potrebno osvrnuti se na problem slobode volje u krivičnom pravu i filozofiji. Kad čovjek razmišlja o principu kauzaliteta, kako onda istom postaju jasne one veličanstvene riječi: «Ve bi-l-kaderi hajrihi ve šerrihi minellahi teala!»

Ipak još nešto o slobodi volje i odgovornosti u krivičnom pravu. Pristaše slobodne volje – indeterministi – ne negiraju princip kauzaliteta, ali ipak priznaju čovjeku jedan slobodan prostor u kome dolazi do izražaja njegova slobodna volja. Kad hoću nešto da učinim, u meni se javljaju razni motivi – jedni koji me vuku da učinim nešto, a drugi koji me od toga odvraćaju. No, u meni se javlja svijest da ja mogu od tih motiva odabrati onaj koji hoću. Kad sam se odlučio na nešto i to učinio, ja kasnije, poslije toga, osjećam da sam mogao i drugačije činiti, pa ako sam učinio zlo djelo, u meni se javlja grižnja savjesti itd. Stoji to da je moja sloboda volje ovisna od moje sposobnosti rasuđivanja, mog intelektualnog dometa, ali u tom krugu ja mogu slobodno određivati svoje akcije. Na taj način i moja se volja uklapa u uzročni lanac i postaje uzrok koji vodi do određene posljedice.

Predaja izlaganja jasno ukazuju na to da i za čovjekovu volju i slobodu akcije postoji jedan slobodan prostor. Za djela i propuste počinjene u tom slobodnom prostoru on snosi i svoju odgovornost. Kako i religija propisuje čovjeku vršenje određenih dužnosti, odnosno zabranu određenih djela, pojavljuje se i ovdje pitanje čovjekove odgovornosti. Religija propisuje također kazne za neizvršavanje propisanih dužnosti. Pošto se ovdje radi o onom istom čovjeku koji živi u društvenoj zajednici i koji je odgovoran ovoj zajednici za svoja nedozvoljena postupanja, sve ono što smo do sada rekli poslužit će nam da dobro i pravilno shvatimo njegovu odgovornost i na području religije.

II

U osnove islamskog vjerovanja spada vjerovanje u Kada i Kader, tj. da je Svevišnji Bog, dž.š., unaprijed odredio sve što će se ubuduće ikada dogoditi i da On Svojim sveznanjem zna tok i razvitak svih stvari na svijetu. U okviru toga sve se događa prema Njegovoj odredbi i znanju. U Kur'anu stoji: «I kod Njega su ključevi skrivenog; On ih jedini zna; On zna šta je na kopnu i u moru; i ni jedan list ne opadne, a da On to ne zna; i nema ni jednog zrna u tminama zemlje i ništa zelena i suha što se ne nalazi u jasnoj Knjizi» (VI-59). «Ti ne budeš ni u kakvoj bilo prilici, ne pročitaš ništa iz Kur'ana i ne učiniš nikakvo djelo a da Mi nismo svjedoci kako vi to činite (kad se vi u taj posao udubite). I tvome Gospodu nije skrivena težina ni jedne praške na zemlji ili na nebesima. I nema stvari manje ili veće od toga koja se ne nalazi u jasnoj Knjizi» (X-61). «Nema na zemlji živog bića kome Bog ne daje opskrbu; On zna njihovo obitavalište i mjesto njihove smrti; sve se nalazi u jasnoj Knjizi» (XI-6). «Nikakva nesreća ne događa se na zemlji ni u vama samima koja nije (zapisana) u Knjizi prije nego što smo je Mi stvorili. Zaista to je Bogu lahko» (LVII-22).

Iako ima mnogo ajeta, koji direktno upućuju na slobodu čovjekove volje, a o kojima ćemo niže govoriti, citirani i slični ajeti o Božijem sveznanju i određenju izazvala su još u prvim stoljećima islama velike diskusije i kontraverze. Neprijatelji islama pripisivali su mu karakter vjere koja naučava fatalizam i koja koči svaki napredak i civilizaciju jer da su ljudi u svim svojim akcijama sputani unaprijed određenim tokom događaja. Pri tome su oni svjesno ispuštali iz vida činjenicu – a i danas to čine – da su Arapi u srednjem vijeku zahvaljujući baš islamskoj religiji stvorili civilizaciju kojoj se i danas divimo. Nisu fatalisti mogli stvoriti ona velika djela duhovne i materijalne kulture kakva su Arapi kao nosioci islama stvorili na obalama Eufrata i Tigrisa i na zemlji cvjetne Andaluzije.

Što se tiče samih muslimana, prvo pitanje na kome su se razišli islamski teolozi jeste pitanje predestinacije i slobode volje kao i pitanje grješnika koji se nije pokajao. Ovo je bio uzrok raskida između Hasana Basrija i njegovog učenika Vasil-Ibni-Ata-a koji je osnovao školu mutezilija. Ipak, većina učitelja prvog stoljeća poslije pojave islama, a među njima i sam Hasan Basri, naučavalo je da je čovjek slobodan u svojim aktima ukoliko oni proizlaze iz njegovog znanja i njegove volje. Oni su suzbijali stanovište džebrijja koji su vjerovali da čovjek nije slobodniji u svojim voljnim aktima od grane koja se miče prema pirkanju vjetra.[1]

Džebrijje su bili pristaše potpune predestinacije ili kako ih orijentalista Goldziher naziva «ljudi slijepe prinude», koji nisu čovjeku priznavali nikakvu slobodu u njegovim aktima. Nasuprot njima pokret tzv. kaderijja naučavao je potpunu slobodu čovjekove volje.[2]

Mutezilije se neposredno nadovezuju na teze kaderijja i dalje ih razvijaju. Oni polaze od toga da čovjek ima neograničenu slobodu volje za svoja djela i da je on sam stvaralac svojih djela. Kad ne bi bilo tako – smatraju mutezilije – bilo bi nepravedno ljude potezati na odgovornost za njihova djela.[3]

Veliki islamski učenjak Šejh Muhamed Abduhu je pristaša slobode čovjekove volje. On kaže: «Čovjek zdravog razuma i zdravih osjetila sam osjeća da on postoji i da nema nikakve potrebe za dokazom u tom pravcu i za učiteljem koji bi ga o tome poučio; šta više on osjeća da je on svjestan svojih djela, da on ocjenjuje posljedice pomoću svog razuma, da ih on realizuje svojom voljom i da ih izvršava jednom određenom snagom koja je u njemu. Nijekanje ovoga je jednako nijekanju vlastite «egzistencije, protivno onom što je posve očigledno». «Isto tako čovjek jasno vidi, da je on gospodar da se u svojim aktima, bilo da su oni moralni ili fizički služi snagom i sposobnostima koje mu je dao Bog ali samo u svrhe za koje mu je to On dao.» «Onaj koji ovo utječe zabacuje samu bazu vjere; ova baza to je razum kome se Bog obraća u svojim zapovijedima i u Svojim zabranama.»[4]

A sada da vidimo najvažnija kur’anska ajeta koja upućuju na slobodu volje i odlučivanja. «Mi rekosmo: «Izađite svi (iz raja) i zaista će vam od Mene doći uputa; oni koji budu slijedili Moju uputu njih neće obuzimati nikakav strah i oni neće biti ožalošćeni (11-38). «Trošite na Božjem putu i ne bacajte se vlastitim rukama u opasnosti; i činite dobro jer Bog voli dobročinitelje» (II-195). «Bog neće opteretiti dušu preko njene mogućnosti. Njoj će pripasti ono što je ona zaslužila i protiv nje će se navesti ono što je ona zaslužila. Gospodaru naš, nemoj nas kazniti, ako smo zaboravili ili pogriješili. Gospodaru naš, ne stavljaj na nas teret (breme) kakav si stavljao onima prije nas! Naš Gospodaru, nemoj nas teretiti sa onim za što nemamo snage da to podnesemo; Izbriši nam (grijehe) oprosti i smiluj nam se! Ti si naš Zaštitnik; i pomozi nam protiv nevjernih» (II-287). »Zaista Bog ljudima ne čini nikakve nepravde, ali ljudi je čine sami sebi» (X-44). «On (čovjek) ima pred sobom i iza sebe (anđele) koji se neprestano mijenjaju oko njega i čuvaju ga po odredbi Božjoj. Zaista Bog neće promijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne promijeni; I kad Bog hoće da kazni jedan narod, niko Ga u tome ne može spriječiti; i osim Njega oni (ljudi) nemaju nikakvog zaštitnika». (XIII-11). «Ko god slijedi pravi put, slijedi ga za svoje dobro; ko zaluta, zaluta na svoju štetu; i nijedna (duša) neće nositi teret druge. Mi nismo kaznili (ni jedan narod) a da mu prije toga nismo poslali poslanika.» «Reci: Svaki radi po svom načinu, i vaš Gospodar poznaje najbolje ko je na ispravnijem putu» (XVII-15,84). «I reci: istina je od vašeg Gospodara; i ko hoće neka vjeruje, a ko neće neka ne vjeruje» (XVIII-29). «I nijedna grijehom opterećena (duša) neće nositi teret druge, i ako jedna tako teško pretovarena (grijesima) poviče zbog svog tereta, neće joj se ništa od toga skinuti pa čak kad bi (onaj koga ona zove) bio njen bližnji. Ti ćeš samo opominjati one koji se u svojoj skrivenosti boje Boga i obavljaju molitvu. Ko se očisti (od grijeha) očistit će se samo za svoje vlastito dobro, a povratak je Allahu». (XXXV-18). «Ko čini dobro, čini ga za sebe, a ko čini zlo, čini ga protiv sebe (na svoju štetu); Konačno ćete se vi vratiti svome Gospodaru (XLV-15). «Da ni jedna grijesima opterećena (duša) neće nositi teret druge. I da čovjeku nema ništa drugo osim onog što on (sam) zasluži» (LIII- 38,39). «Doista, ovo je opomena, i ko hoće neka ide tim putem svome Gospodaru» (LXXXIII-19). «Zaista ovo je opomena; Onaj ko to hoće prihvatit će put koji vodi njegovom Gospodaru» (LXXVI- 29).

Izvan svake je sumnje da ovi kur'anski ajeti jasno i nedvosmisleno upućuju na to da čovjek u izboru svojih djela i načina odlučivanja ima punu slobodu. Postavlja se samo pitanje kako treba ova citirana ajeta shvatiti u odnosu na ona koja smo prije toga citirali, a koja se odnose na Božje sveznanje i određenje. Radi se o tome kako treba shvatiti Božje sveznanje ili bolje rečeno da li je to ljudskom umu uopće moguće? Na ovom pitanju veliki Gazalija sukobio se je sa filozofima, naročito Farabijom i Ibni Sinaom. Filozofi su pod utjecajem Aristotela imali o nekim značajnim pitanjima drugačija mišljenja koja je Gazalija obarao u svom glasovitom djelu Tehafutu-l- felasifa (Rušenje filozofa). Gazalija je naročito optužio filozofe da su zanijekali: vremensko stvaranje svijeta, Božje poznavanje pojedinosti i proživljenje tijela poslije smrti (uskrsnuće tijela). Božije poznavanje pojedinosti je u vezi sa temom o kojoj mi raspravljamo u ovom članku.

To je pitanje karaktera Božijeg sveznanja, u pogledu čega su Farabi i prvi filozofi zauzeli stanovište da Bog ima znanje samo univerzalnih stvari, Kullijjata. Prema ovome, pojedinosti ne bi bile objekt Božijeg znanja. Veliki crkveni autoritet Toma Akvinski bavio se također ovim pitanjem i rezimirajući ovu teoriju prema shvaćanju Avicene (Ibni Sina-a) on veli: «Deus cognoscil singularia, applicando causas universales ad singulares effectus.» («Bog poznaje pojedinosti primjenom univerzalnih uzroka na pojedinačne efekte.)[5] Međutim, ovo je očito u suprotnosti sa kur'anskim tekstom i ne može se prihvatiti.

Šejh Muhamed Abuduhu govoreći o ovom pitanju kaže: «Što se tiče daljnjeg istraživanja izvan ovoga i nastojanja da se pomiri Božje sveznanje i Njegova volja, koji su dokazani, sa slobodnim djelovanjem čovjeka, koje je evidentno, to znači tražiti da se prodre u tajne Sudbine; a nama je zabranjeno da ronimo u ovaj ponor i da se bavimo s onim što je razum gotovo nesposoban da dokuči».[6] Postoji, dakle, i Božje sveznanje i određenje, kao i sloboda čovjekove volje u određenom krugu koje mi ne možemo objasniti na način kako bismo mi to htjeli. Tragika je čovjeka, naročito savremenogg, što bi on htio da vidljivo spozna sve tajne svemira, a to nije moguće. Kad budemo dalje govorili o zakonu kauzaliteta pokušat ćemo da u ovo vrlo teško pitanje unesemo malo više svjetla. Ako smo na krivom putu, unaprijed molimo Svevišnjeg da nam oprosti i da nas hidajet učini.

Prije nego što pređemo na daljnje razmatranje zakona kauzaliteta sa stanovišta islama, želimo da se osvrnemo na još dva pitanja. Prvo je razmatranje određenih kur'anskih ajeta koja mogu u prvi mah da izazovu zabunu ako se ne povežu sa drugim ajetima, a drugo je objašnjenje termina «iradei-kullija» i «iradei-džuz'ijja».

Ajeti o kojima je riječ jesu, primjerice slijedeći: «Nije tvoje (ne pripada tebi) da ih rukovodiš (na pravi put), jer Bog rukovodi koga On hoće» (II-273). «To je Božji put (pravac); On vodi njime koga On hoće od svojih robova» (VI-88). «Koga Bog hoće da rukovodi, raširi mu srce prema islamu, a koga hoće da ostavi u zabludi, stisne mu prsa kao da se penje na nebo» (VI-125). «To je samo tvoja kušnja. Ti njom zavodiš u zabludu koga hoćeš, a rukovodiš koga hoćeš. Ti si naš zaštitnik, stoga nam oprosti i smiluj nam se. Ti si najbolji od onih koji opraštaju» (VII-154). «Koga Bog rukovodi, on je rukovođen (kako treba), a koga On zavodi u zabludu, izgubljen je» (VII-177). «Koga Bog rukovodi, on je (jedini) ispravno rukovođen; onaj koga On zavodi u zabludu, ti za njega nećeš naći pomagača osim Njega» (XVII-97). «Koga Bog rukovodi, taj je ispravno rukovođen, a koga On vodi u zabludu za njega nećeš naći ni zaštitnika ni upućivača» (XVIII-17).

Kad se gornji ajeti čitaju nepovezano sa drugim kur'anskim ajetima, oni mogu zaista da dovedu čovjeka u zabunu. Ali ako se povežu sa drugim odgovarajućim ajetima, onda stvar postaje potpuno jasna. Na primjer, ajet: «One koji ne vjeruju u Božije znakove, Bog ne rukovodi i njih čeka bolna kazna». (XVI-104), očigledno upućuje na to da od slobodne čovjekove volje ovisi hoće li vjerovati ili neće, te da će Bog rukovoditi (pravim putem) one koji vjeruju u Njegove znakove. Na ovakav zaključak upućuje i ajet: «Zaista Bog rukovodi pravim putem one koji Ga vjeruju» (XXII-54). Što se pak tiče ajeta koja govore o vođenju u zabludu onih koji griješe odnosno ne vjeruju, njih treba shvatiti tako da Bog ovakve ne vodi u zabludu nego se za njih ne brine i pušta ih da ostanu u zabludi ne pokazujući im pravog puta. Na to jasno upućuje ovaj ajet: «I Mi ćemo okrenuti njihova srca i njihove poglede, kao (u vrijeme) kad oni ni privi put nisu, u to vjerovali, i Mi ćemo ih onako slijepe pustiti (ostaviti) da i dalje lutaju u svojoj zabludi i nepokornosti» (VI-110).

U islamskoj teologiji stvorena su dva termina i to jedan za neograničenu Božju volju, a drugi za ograničenu čovječju volju. Prvi termin je «Iradei-kullija», a drugi «iradei-džuz'ija», što doslovno prevedeno znači: sveopća volja i djelomična volja. Pod Božjom voljom, kad je u pitanju čovjek, podrazumijevaju se uvjeti njegovog rođenja, opći fizički i psihički tok njegovog života i njegova prirodna dužina. U okviru ovog općeg određenja čovjek ima svoju slobodnu volju da on prema razumu i instinktu razlikuje dobro od zla i da se odluči da ide onim putem koji mu donosi spas i sreću. Da bi se ovo što bolje shvatilo navodi se slijedeće: «U momentu kad padne ljudsko sjeme u matericu, već su općenito određeni oblik i prilika djeteta. Prema ovom određenju dijete dolazi na svijet i raste. Njegove crte lica, boja i stas predviđeni su općenito do njegove zrelosti i starosti. Više ili manje važne fizičke promjene i odstupanja, koja se događaju u tijelu kao posljedica manje ili više prirodnog i razumnog života, ostaju prepušteni nahođenju samog čovjeka. To vrijedi i u duševnom i moralnom pogledu, tako da je svakom slobodno da povlači konsekvence iz vlastitog stanja (djelovanja) i da bira put koji će ga odvesti do spasa.»[7]

A sad da se vratimo na daljnje razmatranje zakona kauzaliteta sa stanovišta islamske teologije i da vidimo kako to dovesti u vezu s iradei-kullijom i iradei-džuz'ijjom. Izvan svake sumnje je da na zakonitost i harmoniju u svemiru upućuje i sam Kur'an. Na primjer: «Ti ne vidiš u stvaranju Milostivoga nikakve disharmonije; podigni ponovno svoje oko (nebu) da li vidiš kakve pukotine (nepravilnosti)» LXVII-3). «(To je bio Naš) običaj i zakon i među onim poslanicima koje smo Mi prije tebe poslali, i ti nećeš naći promjene u Našim porecima» (XVII-77). «Nikakve promjene nema u Božjem stvaranju (XXX-30). «Takav je bio običaj Božji (put i zakon) i kod onih koji su bili prije, i ti nećeš naći promjene u Božjem običaju (zakonu) i nećeš naći izmjene (odstupanja) u Njegovim odredbama» (XXXV-43). («To je) Božji običaj (zakon) kakav je bio i prije i ti nećeš naći promjene u običaju (zakonu) Božjem» (XLVIII-23).

Očigledno, citirani ajeti upućuju na punu zakonitost i harmoniju u svemiru. No, dok filozofi stoje na stanovištu svake nenarušivosti stroge zakonitosti u prirodi, dotle islamski teolozi, naročito pristaše eš'arijskog pravca, odnosno škole, negiraju zakon kauzaliteta. «Zakonitosti u prirodi oni supstituiraju pojam običaja.» «Nije to zakon, nego samo od Boga u prirodu postavljeni običaj (usus), da izvjesnim pojavama slijede druge; međutim, ovaj slijed nije nužan. Nije nužno da pomanjkanje jela i pića povlači za sobom glad i žeđ, ali je obično tako.» «Svaki događaj je u pozitivnom ili negativnom smislu posebno stvaralačko djelovanje Božije. On djeluje, u pravilu, prema uobičajenom toku u prirodi; ovo, međutim, nije bez iznimke; ako Bog ukine uobičajeni tok prirodnih pojava, onda nastaje ono što mi nazivamo čudo, a oni prekid običaja.

Šejh Muhamed Abduhu daje izrazu «Sunnet-Allah» (Božji običaj) smisao prirodnog zakona. «Islam je ispred razuma uklonio oblake predrasuda koji su mu sakrivali stanje ovog velikog svijeta što se zove univerzum i ovog malog svijeta što se zove čovjek. On ustanovljuje da velike pojave univerzuma slijede jedan običaj koji je Bog utvrdio u Svom vječnom znanju i koje nikakav događaj ne može promijeniti.» «Gledajući razumno, čudo ne pripada kategoriji nemogućeg, jer nema nikakvog dokaza da je nemoguće odstupanje od pravila prirode, onakvih kako ih mi upoznajemo; ovo odstupanje dolazi, na primjer, kod bolesnika koji se sustežu od jela kroz toliko vremena koje bi bilo dovoljno da usmrti zdravog čovjeka, i to usprkos toga što bolest pojava njegovu slabost i povećava efekat gladi. I ako nam se primijeti da je ovo bez sumnje posljedica jednog drugog prirodnog zakona, mi odgovaramo da Onome koji je utvrdio ove zakone i koji je također stvorio postojeća bića, nije nemoguće da stvori posebne zakone za stvari koje izlaze izvan okvira redovnog toka stvari; mi ih ne poznamo, ali mi u njima vidimo djelovanje na one koje je Bog naročito obasuo Svojim milostima.».[8] Prema tome, za Šejh Muhamed Abduhua ni čudo nije nikakva pojava izvan zakona prirode, ali takvih zakona koje mi ne poznamo zbog naših ograničenih sposobnosti.

Bilo da stvar shvatimo ovako ili onako, ostaje kao sigurno da je prema Kur'anu Bog utvrdio zakone prema kojima se stvari odvijaju u svemiru. Prema tim zakonima koji su savršeni – jer potiču od Najsavršenijeg Bića sve u prirodi nastaje i nestaje, mijenja se i dobiva najrazličitije oblike. Ovi zakoni nisu ništa drugo nego odraz iradei- kullijje, sveopće Božije volje. Ali nisu to samo oni zakoni koje smo mi spoznali do sada putem iskustva. Ne postoje samo ovi, da tako kažemo, vidljivi zakoni i vidljivi zakon kauzaliteta. Postoji bezbroj za nas nevidljivih zakona, koje mi – kako kaže Šejh Muhamed Abduhu – nismo u mogućnosti da spoznamo, a od koji ćemo možda neke u daljem razvitku čovječanstva moći spoznati. Postoji, da tako kažemo, pored vidljivog zakona kauzaliteta i nevidljivi zakon kauzaliteta. Rezultat djelovanja tih nevidljivih zakona je ono što mi nazivamo Sudbinom. I sve je to odraz i izraz iradei-kullije koju mi ne možemo u cjelini da shvatimo baš zbog toga što poznamo samo neznatni dio onih božanskih zakona koji vladaju u svemiru. Kad stvari tako gledamo, onda nam biva jasno da sve što se događa, da se događa po odredbi Božjoj jer se to događa prema Njegovim zakonima koje je On postavio i koje On jedini može izmijeniti. «On je stvorio (još) i ono što vi nikako ne znate» (XVI-8).

Postavlja se sada pitanje – kako u okvir ovih zakona uklopiti iradei-džuz'ijju, čovjekovu volju? Kako smo naprijed vidjeli, Kur'an u nizu ajeta utvrđuje i priznaje slobodnu čovjekovu volju. Prema tome, Svevišnji je Svojom iradel-kulijjom odredio čovjeku jedan krug slobodnog djelovanja, tako da se u određenim odnosima čovječija volja uklapa u uzročni lanac i tako ona postaje uzrok koji vodi do određene posljedice. Ako bi se primijetilo da ovo nije naučno gledanje na stvar, mi postavljamo pitanja:

1) Kako deterministi u filozofiji i u teoriji krivičnog prava mogu pravdati pozivanje na krivičnu odgovornost lica koja su se ogriješila o propise krivičnog zakonika, ako počinioci takvih djela nemaju svoju slobodnu volju jer je sve, pa i njihov život, determiniran?

2) Kako indeterministi u filozofiji i u teoriji krivičnog prava, koji priznaju zakon kauzaliteta, mogu čovjeku priznavati slobodu volju i na osnovu toga ga pozivati na odgovornost kad on dođe u sukob sa krivičnim zakonikom?

Autor: Hazim Muftić

Takvim, 1970

 

 

[1] Šejh Muhamed Abduhu, Risalet-et-tevhid, francuski prijevod od B. Michela i Šejh Mustafe Abdulrazika, Paris 1925. godine, str. 11.

[2] Ignaz Goldziher, Vorlesungen uber den Islam, Heidelberg 1910. godine, str. 94.

 

[3] Goldziher, ibidem, cit. str. 104.

[4] Šejh Muhamed Abduhu, ibidem cit. str. 42 i 43.

[5] Louis Gardet, La pansee religieuse d'Avicenne (Ibni Sina), Paris, 1951. godine, str. 36. i 75.

 

[6] Šejh Muhamed Abduhu, ibidem, cit. str. 43.

[7] Mahmud Muhtar Paša Katirdžoglu: Die Welt des islam im Lichte des Koran und Hadith, Velimar 1915. godine, str. 95. i 96.

 

[8] Šejh Muhamed Abduhu, ibidem, cit. str. 58. i 118.