Po svojoj formi, Kurʼān  je knjiga na   arapskom jeziku kojim se govorilo u Meki i Arabiji u  VII stoljeću, Kurʼān  između svojih korica obuhvata stotinu i četrnaest poglavlja različite duljine. Gledano tematski, Kurʼān  je razuđena knjiga, govori o Bogu, čovjeku, svijetu, prirodi, životu, smrti, dobru, zlu, konačnoj naravi stvari, graničnim situacijama svih stvorenja, ukratko, kazuje Velike Vijesti o vječnosti i vremenu. U Kurʼānu se o svemu tome pretežno saopćava   Božiji stav, Božija perspektiva, Božanski pogled na konačnu sudbinu svijeta i univerzuma. Dakako, ponekad se na stranicama Kurʼāna navode i prolazna ljudska mnijenja i poneka kratkoročna čovjekova perspektiva. Božija Riječ ukazuje na njih, opominje na njih i ispravlja ih.

  Kurʼān  nije štivo koje je ustrojeno po (čovjekovoj) logici slijeđenja jedne priče od početka do kraja. Naprotiv, sa stranica Kurʼāna čitateljstvu se nadaje mnoštvo slojeva, razina ili planova Božanskoga Teksta. Samo čitanje Kurʼāna je istovremeno i čin tumačenja Kurʼāna, ili, pak,  čovjekovog/čitalačkog  “sistematiziranja“ Kurʼāna. Dosadašnja tumačenja Kurʼāna otkrila su i prepoznala u Kurʼānu mnoga prostranstva: teofanijska, eshatološka, kosmološka, etička, antropološka...

      Ali, u islamu kao vjeri, kulturi i civilizaciji, mjesto kurʼānske Poruke, važnost i značenje kurʼānskog Vjeruju  je,   svojom svetom   simbolikom,   uveliko iznad   tematskog sadržaja, vanjske forme i   knjiške pojave Kurʼāna.   U  Poruku  Kurʼāna  muslimansko čovječanstvo vjeruje kao u doslovnu i vječnu Božiju Riječ (Verbum Dei), u Apsolutov Zov  kojeg je čovječanstvu prenio Muhammed, Božiji Poslanik (570 – 632),  a njemu ga izravno saopćio melek  Džibril  (anđeo Gabrijel  ili Duh  Sveti).

     Bog – Kurʼān  – Muhammed (Čovjek)  jeste predajni lanac ili slijed koji muslimansko čovječanstvo raspoznaje kao vertikalni  pravac i kao putanju dolaska/silaska  Božije Riječi ili Apsolutove Poruke iz Vječnosti u vrijeme,  u povijest. 

    Prema islamskom pogledu na svijet,  nikada Bog  Sebe   ne objavljuje kao osobu,  kao lik,  kao formu, kao sliku.  

      Bog  objavljuje Sebe slanjem Svoje Riječi čovječanstvu ili kroz Svoje neizbrojivo stvaranje svjetova beskrajnoga univerzuma.

    Bog (Allāh),   Njegovo Nedosežno i Veličanstveno Biće,  Svojom Tajnom  ostaje zakriven i zastrt  u dubinama nebeskog plavetnila, ali istovremeno  biva  raskriven u Univerzumu, Prirodi, Svijetu i Povijesti,  štaviše,  biva prisutan – kako kaže Kurʼān  -  u bilu   srca koje čovjek osjeća u svojoj vratnoj žili kucavici!   Jedna od najsnažnijih poruka Kurʼāna jeste da je Bog i  transcendentna (al-Bāṭin) i imanentna (aẓ-Ẓāhir) Stvarnost,   te da  se On  bez prestanka objavljuje, neprestano se očituje svim svjetovima. 

     Sam Kurʼān  moćno afirmira dva vida Objave ili Revelacije (waḥy) ili dva vida  očitovanja Vječne Božanske Stvarnosti. 

    Prvi se vid Objave Boga događa slanjem Božije Riječi Svojim stvorenjima. Bog raskriva/objavljuje Svoju Riječ Svojim Poslanicima, npr. Ibrāhīmu (Abrahamu),  Mûsāu (Mojsiju), Dāwûdu (Davidu), ʻĪsāu (Isusu), Muhammedu. Bog objavljuje Svoju Riječ uvijek u jeziku naroda iz koga potiče dotični Božiji poslanik.                 

      Doista, prije zemaljske pojave Kurʼāna kao Božije Riječi objavljene su mnoge Božije Knjige i Poslanice (npr. Tora ili Tawrāt, Psalmi ili Zabûr, Evanđelje ili Inğīl, itd.). 

     Biti musliman znači vjerovati u monoteistički kontinuitet Božije Objave, vjerovati u sve Božije Knjige i u sve Božije Poslanike i Vjerovjesnike. U tom pogledu islam je jedan veliki i snažni val duhovnosti koja kontinuirano i nepretrgnuto podsjeća na postojanje Boga i značaj vjere u Boga za čovječanstvo.  Upravo je kontinuiranje monoteističke poruke    ono mjesto gdje je islam otvoren prema judaizmu i kršćanstvu, gdje sebe smatra nasljednikom, ali i svježim obnoviteljem, povijesnog monoteizma ili beskompromisnog stava da beskrajni Univerzum, neizbrojiva sazviježđa, svi svjetovi Zemlje i Nebesa, imaju samo jednog jedinog Stvoritelja. 

   Ako imade jednog rezimea Kurʼāna onda on glasi: Samo je Apsolutu (Bogu)  svojstveno da bude jedan i jedini.

    Doista, na mnogim stranicama i u raznolikim varijacijama, Kurʼān  snažno podsjeća svekoliko čovječanstvo da se prisjeti, stalno i iznova,  da je Bog - jedan  Bog! Nema božanstva osim Boga! 

   U Božijoj Objavi u vidu/formi  Božije Riječi (to jest: u knjigama Tawrātu, Zabûru, Inğīlu  i  Qurʼānu)  glas o Jednome Bogu je iznad svih drugih glasova!

     Jedan Bog,  to je osna poruka, prva tačka oko koje se koncentrično nižu sve druge teme i kazivanja vjerskih knjiga semitskog monoteističkog kruga, a  napose Kurʼāna. Islam sebe smatra slavnim baštinikom te veličanstvene poruke.

    Drugu vrstu, ili drugi vid/formu  Objave Veličanstvenoga Božanskoga Bića, prema Kurʼānu, čovjek treba  razviđati i posmatrati   u beskrajnom Kosmosu, Univerzumu, Prirodi, Duši, Savjesti.  

     U Kurʼānu se   riječima āyātu-llāh (Božansko znakovlje)  istovremeno ukazuje na: 

  1. a) Kurʼānske stavke i versove,    i 
  2. b) fenomene u Prirodi i u Univerzumu. 

    Ova dva vida Božanskog Znakovlja  islamski mistici su izrazili izrekom: Kurʼān  je Priroda koja govori, Priroda je Kurʼān  koji šuti!

    Tu su glavni razlozi zašto muslimani visoko štuju kurʼānsku Riječ u njenom arapskom originalu, zašto njezinu poruku prevode u brojne jezike,  zašto  taj kurʼānski Glas  uznose i  pronose  vremenom i prostorom, zašto vjeruju u Kurʼān   kao živi i vječni Božiji Govor, sveto govorenje Božije, radosno javljanje Apsolutova vječnoga glasa. 

     Kurʼān  nije Bog, Kurʼān  je Govor Božiji! Ovaj islamski kredo uči  muslimane da je za njih  Kurʼān  najsnažnija teofanija, nenadmašno i neusporedivo  govorenje Božije,  vječno kazivanje Božije Riječi.   Tu su i razlozi  središnjeg položaja Kurʼāna u islamskom obredoslovlju, moralnim kodeksima, teološkim naučavanjima, umjetničkim ekspresijama, itd.

1. Islām, predanost Bogu, temeljna poruka Kurʼāna

  Ako je Kurʼān   Božija Riječ, šta tada jeste   islām,  i gdje je tu mjesto čovjeka? I zašto bi se islām ticao čovjeka?

    Iako Kurʼān  svjedoči i podsjeća da je osim čovjeka  uvijek bilo   (i ima)     mnogo i drugih primatelja ili recipijenata Božije Riječi ili Božanskog Nadahnuća (npr. Zemlja, Nebesa, životinje, duhovni svjetovi, itd.),   ipak je, prema slovu Kurʼāna, čovjek najvažniji primatelj Božije Objave.

   Na ovoj tački treba spomenuti islām (ta arapska riječ znači predanost svih stvorenja ili predanost čovjeka svome Stvoritelju,  Jednome Jedinome Bogu!) 

    Kurʼān  se ne može valjano razumjeti, niti se s riječju Kurʼāna   može ostvariti valjana komunikacija,    bez spoznaje atmosfere i arome islāma na njegovim stranicama. Ukratko, prema Kurʼānu islām je odgovor svih stvorenja, te eo ipso i odgovor čovjeka na Božanski Zov i Poziv koji se razliježe sa stranica Božijih Riječi, Božijih Knjiga (Tawrāta, Zabûra, Inğīla i Qurʼāna), ili pak sa strana i prostranstava Univerzuma.

     Kurʼān  u bezbroj varijacija govori da Svemilosni i Samilosni Bog želi da Mu  Njegova  stvorenja budu predana. Doista, Kurʼān  izjavljuje da su Nebesa i Zemlja predani Bogu, slave Boga (57:1) i neprestano su ničice pred Njime (16:49). I od čovjeka se traži isto, predanost Bogu.

  Tu su sržni razlozi zašto islām na arapskom jeziku (i u kurʼānskom Govoru)  znači predanost Bogu.

   Ma o čemu Kurʼān  govori: o nebesima nagizdanim sazviježđima, o kretanju Sunca i Mjeseca, pomaljanju oblaka,   puhanju vjetrova, nicanju žita,  rastu dražesnog cvijeća, pčelinjem sakupljanju meda, ljepoti čovjeka, padanju kiše, rijekama koje teku, raznolikosti ljudskih jezika i boja...,  uvijek je to govor o islāmu ili kazivanje islāma. 

      Tako se može kazati da je islām  jedna  Božanska Saga o predanosti svih stvorenja Jednome Bogu,  Saga  ispričana   na stranicama Kurʼāna.

    Kurʼān  afirmira islām (ili sveopću predanost Jednome i Jedinom Bogu) na posve jasan i otvoren način, kao temeljni odnos Boga i Njegovih stvorenja.  Islām Kurʼāna se eksplicira kao specifičan modus operandi postojanja Univerzuma, Svijeta, Života. Jer, u kurʼānskom pogledu na svijet, baš sve, svako stvorenje, svaka galaksija i svaki mravuljak,  jesu  na stazi koja vodi, na kraju puta, Jednome i Jedinome Bogu. 

  Ukratko, to je taj kurʼānski pogled  na islam kao opći odnos, opću čežnju na relaciji stvorenje – Stvoritelj!

1. Islam kao vjera muslimana, kao religija muslimanskog čovječanstva

Ali, sa stranica  Kurʼāna ne pritiče  samo kosmički islām, ili islām univerzuma. 

      Na stranicama Kurʼāna mi veoma jasno vidimo i snažne motive   Kurʼāna da se islām predoči, ponudi i formulira kao konkretna vjera, muslimanska vjera, vjera muslimanskog čovječanstva. U Kurʼānu, osim univerzumskog ili kosmičkog islāma, postoji i jedan posve konkretni ili čovjekov islām, tj.  islām čovjeka koji je musliman. (Arapska riječ muslim znači osoba ili stvorenje predano Bogu!)

      Na mnogim stranicama Kurʼān  se tako javlja kao knjiga koja  utemeljuje jednu konkretnu vjeru,   islām, vjeru koja se od VII stoljeća naovamo zakorjenjuje kao poseban vjerski entitet  pored judaizma, kršćanstva, zvjezdopoklonstva, idolopoklonstva, vatropoklonstva... 

     Ako je univerzumski ili kosmički islām (ili sveopća predanost svih svjetova Jednome Bogu) u Kurʼānu opisan kao odziv svih stvorenja i svih svjetova Bogu ili Stvoritelju,  ovaj drugi sloj Kurʼāna, ili islām kao specifična vjera jednog segmenta čovječanstva,    specifično je muslimanski, namijenjen je  ljudima koji  islām prihvataju kao svoju vjeru, kao svoju religiju.  

   Kako onda čitati Kurʼān  u svjetlu postavki o pluralizmu religija? Vidljivo je da Kurʼān  ne skriva svoje simpatije prema muslimanima, ali istovremeno  na svojim stranicama Kurʼān  oslovljava  tajnu zašto postoji mnoštvo vjera u Boga. 

 Na mnogim mjestima Kurʼān  aludira na činjenicu da vjera u Boga jedino ima puni smisao ako je rezultat čovjekovog slobodna izbora. Kurʼān  sasvim otvoreno kaže: “U vjeri nema prisile!“ (2:256).  Također, u suri 11:118.,  kaže se: “Da je Gospodar tvoj htio, On bi sve ljude jedne vjere učinio! A ipak se oni uvijek u vjerovanju razilaze.“  Dakle, Bog nije htio ljude prisiliti da svi budu u jednoj vjeri. Jer, prisila bi anulirala čin ljudske slobode i slobode izbora. Sa sličnom tematikom je i stavak Kurʼāna 10:19: “A ljudi su bili zajednica jedna, pa su se zatim razišli! A da nije Riječ od Gospodara  tvoga već prethodila, njima bi doista presuđeno bilo o onome oko čega se razilaze!“  Riječ koja je “od Gospodara tvoga prethodila“  jeste zapravo Božansko zavještanje vjere kao punovažnog čina ljudske slobode.  

    Ali, i one dionice Kurʼāna u kojima se govori o islāmu kao specifičnoj vjeri muslimanskog čovječanstva, pune su univerzalnih kazivanja o Bogu. Bog Kurʼāna nije muslimanski Bog,  već je univerzalni Bog, “Stvoritelj i Gospodar svih svjetova“ (1:1-3). To se najbolje vidi iz sljedećeg stavka: 

  “Onima koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji, i kršćani, i Sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali i dobra djela radili, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova! Njima nema straha i oni neće očajavati.“ (2:62).

  S jedne strane,  univerzalni govor Kurʼāna o Bogu  proizilazi iz same naravi Božijeg stvaranja čovječanstva kao velikog mozaika različitosti.   U suri 30:22., izravno se ukazuje na činjenicu da je čovječanstvo različito. S druge strane, činjenica je da Kurʼān  utemeljuje islām kao vjeru i religiju muslimana kao poseban i specifičan segment čovječanstva. 

     Ove dvije strane Kurʼāna potrebno je posmatrati u dinamičnom odnosu.

1. Islām kao vjera, kultura i civilizacija

  Islām je sa stranica Kurʼāna prešao u čovjekov život, postao je vjera, a vremenom je postao i kultura i civilizacija.

   Uloga Kurʼāna u vjeri muslimana je iznimno velika. Mnogo sadržaja iz muslimanske vjere i prakse te vjere potiče sa stranica Kurʼāna. Na primjer, šest temelja islama, ili vjerovanje u 

  1. Boga, 
  2. Božije anđele/meleke, 
  3. Božije Knjige, 
  4. Božije poslanike, 
  5. Sudnji Dan  i  
  6. Sudbinu

 izravno su preuzeti sa stranica Kurʼāna.  

K tome, općemuslimanski pozdrav as-salamu alaykum (Mir   vama!), potiče iz samoga Kurʼāna, kao  i    glavne fraze muslimanskih obreda u svakodnevnim namazima i molitvama. Npr. muslimanskom novorođenčetu prilazi  se   s kurʼānskom Riječju, muslimani se sahranjuju s recitiranjem Kurʼāna, isto tako je Riječ Kurʼāna postala sudionikom   vjerskih ceremonija, vjenčanja, islamskih svetkovina.  Tako je Kurʼān  postao ne samo izvor vjere muslimana, već dijelom i sadržaj te vjere.  Također, u određenim tradicionalnim muslimanskim društvima tekst Kurʼāna je recipiran i normativno, kao izvor prava i propisa.

        U jednom specifičnom značenju muslimanskih obreda, biti musliman   znači prije svega predano slušati Božiju Volju i Nakanu, koja je saopćena u Božijoj Riječi,   Kurʼānu.  

        Stupanjem u islām  kao pobožnost, ali i kao vjersku doktrinu, posvjedočuje se jedna druga važna poruka  Kurʼāna, tawḥīd ili strogi, striktni monoteizam. Gotovo da je među najsnažnijim glasovima  Kurʼāna   glas koji uznosi  jedinost Božiju. Nema božanstva osim Jednog Boga (Lā ilāha illā Allāh!), to je osni i temeljni stav Kurʼāna, to je glavna nit koja se posvjedočuje u   islamskim ili muslimanskim djelima, činima, postupcima, obredima, kulturi, arhitekturi, umjetnosti.   

    Zahvaljujući veličanstvenoj činjenici da islām nije institucionalizirao svećenstvo,  participiranje u neposredovanim obredima je stvar svih muslimana, muškaraca i žena. U obrednom smislu, islām je poziv da svako bude svoj osobni spasitelj! Tako je obredni islām postao simboličko blago svih muslimana,   svih muslimanskih zajednica i naroda. 

      Tokom svoje povijesti, islām je postao  svojevrsni vjerski, društveni, kulturni i civilizacijski ambijent Kurʼāna,  okrilje u kojem je Kurʼān  čuvan,  ali je i sam Kurʼān  uvijek davao svježinu tom svekolikom ambijentu.  Tradicionalne zemlje islāma, od Maroka do Indonezije, od subsaharske Afrike do južnih oboda Sibira, prepoznatljive su po specifičnoj islamskoj kulturi i civilizaciji,  bogatoj mnogim regionalnim posebnostima i prelazima koji su poštovali rasne, jezičke i kultur(al)ne specifičnosti.

       Recimo na kraju ove naše besjede, da su knjigom Kurʼāna i muslimani  postali Narod Knjige ili Sljedbenici   Pisma (ili ahl al-kitāb, što je sintagma kojom Kurʼān  počasno oslovljava jevreje i kršćane). 

       Dolaskom Kurʼāna u vrijeme, iz vječnosti u povijest,    zatvorio se semitski krug ili ciklus monoteizma: Jevreji pronose slavu Staroga Zavjeta, kršćani pronose slavu Evanđelja (Novoga Zavjeta), dok muslimani svjetskim meridijanima i paralelama razglašavaju slavu Kurʼāna ili objavljivanje Kurʼāna. 

       Tematska povezanost ovih triju svetih knjiga (koje su stupile u povijest na trokutu između Jerusalema, Meke i Medine) ima svoj snažni eho u povezanosti triju monoteističkih svjetova: judaističkog, kršćanskog i islamskog, kako u prošlosti tako, pa čak  i više, danas.  Stoga je veoma važno dovesti do riječi dijaloga i saradnje  univerzalne aspekte ovih vjerskih knjiga i općečovječanske poruke njihovih štiva. Muslimani su odgovorni za taj dijalog jednako kao i jevreji i kršćani. U savremenom dobu  Jedan Bog ne bi  trebao biti razlog za sukobe,  ma koliko bili različiti naši ljudski pogledi u dubine nebeskog      plavetnila.

Autor: Enes Karić