„Većina pokrajina prostrane Arabije bijaše se uskomešala poslije smrti Muhammedove, a.s., ali odvažni halifa Ebu Bekr, r.a., za nepunu godinu dana po primanju hilafeta u ruke uspije da savlada ovaj veliki metež i da pokori sva plemena.“[1]

Stabilizacija prilika u islamskoj državi u prvim danima hilafeta Ebu Bekra es-Siddika, r.a., imala je svoju cijenu. Musejlema el-Kezzab, jedan od pobunjenika i samoproglašenih lažnih poslanika, okupio je pod svojom komandom pripadnike plemena Benu Hanife u arabijskoj regiji Jemami i oko 40.000 vojnika. On je uspio nanijeti znatne gubitke muslimanskoj vojsci prije nego što je na bojno polje pristigao Halid b. Velidr.a., i nanio žestok poraz Musejlemi el-Kezzabu i njegovim sljedbenicima. U Bici na Jemami[2], koja se desila u mjesecu decembru 632. godine, poginulo je oko 600 muslimanskih vojnika, od toga oko 70 hafiza  Kur’ana Časnog. Ovaj nesretni događaj izazvao je strah kod muslimana da bi se, ukoliko dođe do sličnih incidenata i bitki, nešto od Kur’ana koji je bio sačuvan kod prenosioca i hafiza Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni KurʼanAl-Qurʼān fī as-ṣudūr), njihovom pogibijom mogao – izgubiti! Stradanje velikog broja hafiza Kur’ana dokaz je da su u tom dobu oni bili involvirani u ključna društvena dešavanja i da su bili aktivni učesnici gotovo svih pohoda i bitki. O tome kakve je sve implikacije na nastanak prvog Mushafa imao događaj na Jemami svjedoči niz vjerodostojnih predaja.   

Zejd b. Sabit el-Ensarijj, r.a., jedan od pisara Objave, je rekao:

„Ebu Bekr,  poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemami. Kod njega je bio Omer koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemame, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebu Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebu Bekr) ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova’ Zejd b. Sabit je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebu Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, (kaže Zejd b. Sabit ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebu Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebu Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi.[3] Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti...[4]  – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebu Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Hafse, kćerke Omerove.“[5]

S kolikom obzirnošću i stepenom verifikacije je Zejd b. Sabit prilazio povjerenom mu zadatku, govori i predaja u kojoj se navodi da je Lejs b. Saʻd, r.a, rekao: “Ebu Bekr je prvi sakupio Kur’an, a Zejd ga zapisivao. Ljudi su dolazili kod Zejda b. Sabita koji je zapisivao samo ono što posvjedoče dva pravedna svjedoka. Tako se dogodilo da se kraj sure Bera’e (Et-Tevbe) nalazio zapisan samo kod Huzejme b. Sabita, pa Zejd b. Sabit reče: ʻZapišite ovo, jer je Poslanik, a.s., njegovo svjedočenje smatrao ravnim dvojici svjedoka!’ – pa i to bi zapisano. Omer je donio zapisan fragment ajeta o redžmu (kamenovanju), ali on nije bio zapisan jer se pisani trag nalazio samo kod njega’.“ [6]

Specifičnosti grandioznog poduhvata Zejda b. Sabita, r.a., ogledaju se i u tome što su svi koji su (na)učili nešto od Kur’ana pred Poslanikom, s.a.v.s., dolazili Zejdu b. Sabitu, r.a., kako bi to i pred njim (pro)učili. Svi koji su za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., napisali nešto od Kur’ana sada su bili obavezni s tim doći do Zejda b. Sabita, r.a., nakon čega bi se utvrđivalo i dokazalo da li je to napisano za vrijeme života Muhammeda, s.a.v.s., pa ako bi bilo – uzimano je kao relevantno i vjerodostojno. Ono što su pamtili ar-ruwāt wa al-ḥuffāẓ – prenosioci i ḥāfiẓi Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni KurʼanAl-Qurʼān fī as-ṣudūr) i onoga što je bilo zapisano (pisani KurʼanAl-Qurʼān fī as-suṭūr) prihvaćeno je samo ako je jedno drugo potvrđivalo. Zejd b. Sabit, r.a., zapisivao je isključivo ono što posvjedoče dva pravedna svjedoka, pri čemu je on bio treći, i to redoslijedom kur’anskih ajeta i sura kakav je utvrđen prilikom posljednjeg izlaganja/učenja Kur’ana od strane Muhammeda, s.a.v.s, pred melekom Džibrilom, a.s Nema sumnje da je ova metodologija Zejda b. Sabita, r.a., bila najbolji put da se fragmenti zapisanog Kur’ana sjedine u sveobuhvatnu zbirku ili kodeks koja se naziva Mushaf (المصحف), te da tekst Kur’ana bude (dodatno) potvrđen onim što su prenosioci i hafizi Kur’ana znali napamet.[7]

„Osnovne značajke sakupljanja Kur’ana u prvu zbirku (Mushaf) za vrijeme hilafeta Ebu Bekra es-Siddika, r.a bile su:

- prilikom sačinjavanja prvog kur’anskog mushafa prihvaćeni su najpouzdaniji znanstveni i iskustveni kriteriji,

- tom redakcijom su definitivno uklonjeni ajeti čije je citiranje derogirano,

- mushafski pravopis je i dalje sadržavao sedam harfova (mogućnosti čitanja Kur’ana na svim objavljenim verzijama – kira’etima,

- kur’anske sure kompletirane su prema utvređenom redoslijedu i broju ajeta.“[8]

Na temelju izloženog možemo kazati da je Omer b. el-Hattab, r.a., nakon tragičnih događaja na Jemami i pogibije velikog broja hafiza Kur’ana, prvi ukazao na potrebu sabiranja Kur’ana u jednu zbirku, dok je Ebu Bekr es-Siddik, r.a, jednostavno naredio da se on prepiše sa različitih materijala na jedno mjesto (u jednu zbirku - Mushaf). Kompletan projekat povjeren je najsposobnijim i najučenijim ljudima tog vremena, a oni su uz nemjerljiv trud, na temelju znanstvenih kriterija, i na poseban način, uz pomoć hafiza Kur’ana, ljudi koji su pamtili dijelove Kur’ana i onih koji su kod sebe imali zapisane fragmente Kur’ana, pristupili ovom zadatku i izvršili ga na najbolji mogući način.

Autor: Mensur Kerla

 

[1] Korkut, Besim, Istorija islama (udžbenik islamske vjeronauke za VII razred srednjih škola), (1935.), Sarajevo: Državna štamparija, str. 43.

[2] Više o Bici na Jemami moguće je pronaći u: Hiti Filip, Istorija Arapa od najstarijih vremena do danas, (1988.), drugo fototipsko izdanje, prevod s engleskog: Petar Pejčinović, Sarajevo: Veselin Masleša, str. 141-142. i El-Hamis, Osman b. Muhammed, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna 61. h.g., (2014.), Sarajevo: Udruženje „Orijent“, str. 57-59.

[3] Tj. od hafiza Kur’ana koji su znali Kur’an napamet.

[4] Kur’an: Et-Tevbe, 128.

[5] El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, (2008.), III dio, hadis br. 4679., prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, str. 653-654.

[6] Es-SujutiDželaluddin, o.c., str. 245.

[7] Navedeno prema: El-ʻUkk, Halid ʻAbdur-Rahman, o.c., str. 65-66.

[8] Šošić, Dževad, o.c., str. 27