Islamska osvajanja (al-futūḥāt al-islāmiyya) intenzivirana su u vrijeme hilafeta Omera ibn el-Hattaba, r.a. (634-644. g.), dok su u doba hilafeta Osmana ibn ʻAffana, r.a. nastavljena i granice muslimanske države proširene. U nova područja i novoformirane islamske centre – gradove (proširene) muslimanske države (po)slani su i ashabi Muhammeda, s.a.v.s. kao i vrsni učači i hafizi Kur’ana Časnog.

Ashabi, r.a., su učili Kur’an prema nekoj od varijanti kur’anske izgovorne forme, onako kako ih je naučio Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s. Sasvim je prirodno što su znanje o tome prenosili na one koje su poučavali. Tako su, primjer radi, stanovnici Šama učili po kira’etu Ubejja b. Kaʻba, r.a, stanovnici Kufe i šireg regiona oko tog grada Kur’an su učili po kira’etu ʻAbdullaha b. Mesʻuda, r.a.[1]

Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Huzejfe b. el-Jeman, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s, kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i infomacije (ṣāḥib as-sirr – صاحب السر). Huzejfe b. el-Jeman, r.a., je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmana b. ʻAffana, r.a

Enes b. Malik, r.a, kazuje: „Nakon što je Huzejfe b. el-Jeman učestvovao, zajedno sa muslimanima Šama i Iraka, u osvajanju Armenije i Azerbejdžana, bio je zaprepašten njihovim razilaženjem u učenju Kur’ana, te je došao Osmanu, r.a., i rekao: ʻZapovjedniče pravovjernih, preduhitri ovaj ummet prije nego što se raziđe u vezi s Knjigom, kao što su se razišli židovi i kršćani!’ Osman je, nakon toga, zatražio od Hafse: ʻPošalji nam stranice Mushafa da ih prepišemo u mushaf, potom ćemo ti ih vratiti.’ Hafsa ih je poslala Osmanu, a on je naredio Zejdu b. Sabitu, ʻAbdullahu b. Zubejru, Seʻidu b. ʻAsu i ʻAbdur-Rahmanu b. Harisu b. Hišamu da ih prepišu i sačine nove primjerke mushafa. Trojici Kurejševića Osman je kazao: ʻAko se u nečemu iz Kur’ana raziđete sa Zejdom b. Sabitom, onda to napišite na narječju Kurejša, jer je Kur’an na njihovom narječju objavljen!’[2] Oni su tako i učinili. Kada su prepisali taj i sačinili nove primjerke mushafa, Osman je stranice prvog mushafa vratio Hafsi, a u svako je područje poslao po jedan novoprepisani primjerak. Naredio je, nakon toga, da se, izuzev napisanih, sve druge stranice i primjerci spale.“ [3]

Ova predaja od Enesa b. Malika, r.a, rasvjetljava nam kontekst i povod kodifikacije i umnožavanja Mushafa u vrijeme halife Osmana, r.a. Osim toga, vidljive su i jasne instrukcije halife Osmana, r.a., u pogledu formiranja stručne komisije i službenih pravila u slučaju eventualnih razilaženja prilikom prepisivanja kur’anskog teksta.

 Kada su u pitanju širi kontekst i drugi društveni procesi koji su sigurno imali uticaja na odluku halife Osmana b. ʻAffana, r.a, da pristupi kodifikaciji i umnožavanju Mushafa, onda ne treba izostavljati činjenice „da su se već obrazovali i mnogi islamski centri, kao Basra, Kufa, Damask, gdje su djelovali mnogobrojni poznavaoci Kur’ana napamet. Stalni priliv novog elementa u islam tražio je da se ljudi pravilno nauče islamskom recitiranju Kur’ana. Dolazilo je često do situacije kada su se ljudi pitali kako nešto treba pročitati i da li se smije Kur’an prilagođavati svakom arapskom dijalektu. Priliv, dakle, novog pa često i nearapskog elementa u islam bio je neposredan povod da se pristupi jednom vrlo odgovornom poslu - kodificiranju i umnožavanju mushafa.“[4]

Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je  Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s, ustupila halifi Osmanu, r.a. Prema nekim predajama, Osman, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a, pristupio umnožavanju mushafa. Zadatak je, kao što smo to ranije vidjeli, povjeren specijalnoj komisiji koju su činili Zejd b. Sabit, ʻAbdullah b. Zubejr, Seʻid b. ʻAs i ʻAbdur-Rahman b. Haris b. Hišam. Drugi aspekt, zapravo različitu metodologiju, koju je odabrao halifa Osman, r.a., za realizaciju svog nauma u pogledu kodifikacije i umnožavanja mushafa, saznajemo iz drugih naracija koje navode dvanaest osoba koje su bile uključene u ovaj zadatak.[5]

Halifa Osman b. ʻAffan, r.a, poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama. Osim toga, on je koristio svaku priliku da se posavjetuje sa drugim ashabima Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s, čime je, u određenom smislu, šira muslimanska zajednica tog vremena bila uključena u kompletan proces. Najistaknutiji među ashabima i najbliži Allahovom poslaniku, s.a.v.s., dali su podršku halifi Osmanu b. ʻAffanu, r.a. Osobe kod kojih su se nalazili zapisani dijelovi muṣḥafa donosili bi iste i predavali Zejdu b. Sabitu, r.a., koji bi potom pristupio reviziji, verifikaciji i ocjeni autentičnosti. Pokušavalo se i saznati ko je prepisivač tih fragmenata Kur’ana i da li je taj proces vođen direktno pred Allahovim poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. Tako je, kroz sistematičan i dugotrajan proces, kompiliran nezavisni i jedinstveni primjerak mushafa. ʻAlija ibn Ebi Talib r.a., amidžić Muhammeda, s.a.v.s, rekao je: „Da sam ja tada bio na vlasti, uradio bih sa mushafima isto onako kako je to uradio Osman, Allah mu se smilovao.“[6]

„Rezultati rada te komisije urodili su plodom. Sačinjen je i umnožen prvi mushaf Kur’ana sa jedinstvenom i općeprihvaćenom ortografijom. Činjenica da nije bilo vokalizacije i dijakritičkih znakova omogućavala je da se tekst Kur’ana čita na više načina. Poznate kira’etske verzije dobile su tako svoju zakonsku verifikaciju, dok su ostale verzije proglašene nevažećim i po njima se Kur’an više nije mogao učiti. Uz to, halifa je naredio da se unište sve privatne zbirke, listovi ili predmeti na kojima je pisan Kur’an, kako u budućnosti ne bi došlo do podjela u vezi s primjenom različitih verzija učenja Kur’ana.“[7]

Osmanov Mushaf (time indirektno i Mushafi umnoženi u njegovo vrijeme), kompiliran na ovaj način, bit će revidiran više puta i proučen (izložen) ashabima u prisustvu halife Osmana, r.a. Kao takav postao je referentni primjerak, izvornik – Al-Muṣḥaf Al-Imām (المصحف الإمام), i ubrzo je umnožen u više primjeraka (kopija) koji će biti poslani u različite pokrajine islamske države. Postoji razilaženje islamskih učenjaka o broju prepisanih primjeraka mushafa, a većina (akṯar al-ʻulamā’) smatra da se radilo o četiri primjerka koje je poslao u gradove Kufu, Basru i Šam, a jedan primjerak halifa Osman, r.a., zadržao je za sebe u Medini. Spominje se i brojka od sedam primjeraka mushafa koje su, pored primjerka halife Osmana, r.a., koji je ostao uz njega, poslani u Kufu, Basru, Šam, Mekku, Jemen i Bahrejn.[8]

„Kasnije se pisanje Kur’ana proširilo, a u svim centrima djelovali su i znalci Kur’ana napamet, tako da se u ovom ranom vremenu još nije u jačoj mjeri osjećala potreba za uvođenjem vokala i dijakritičkih znakova. S vremenom će se, kao što se govori u islamskim djelima, ukazati velika potreba za uvođenjem tih znakova. Jedna od važnih odluka i fetvi[9] halife Osmana, r.a bila je i ta da se spale svi privatni primjerci i zbirke Kur’ana. Halifa je znao do čega dovode religiozne relikvije, a privatne zbirke ashaba bi se mogle vremenom u to pretvoriti od budućih generacija muslimana.“[10]

U Osmanovom Mushafu, referentnom primjeraku, izvorniku – Al-Muṣḥaf Al-Imām (المصحف الإمام), ili, kako to kaže Mehmed Handžić, „Mushafu koji treba da bude uzorom u načinu pisanja svih mushafa“ [11], došlo se do jedinstvene ortografije Kur’ana Časnog koja je obuhvatila različite kira’etske verzije koje imaju istovjetnu ortografsku formu i sistematiziran je redoslijed ajeta i sura koji je utvrđen Objavom (tevkifi). Ortografija Osmanovih Mushafa nije sadržavala dijakritičke znakove za diferenciranje konsonanata (نقط الإعجام) niti znakove za vokale.

Autor: Mensur Kerla

 

[1] Navedeno prema: El-ʻUkk Halid ʻAbdur-Rahman, o.c., str. 81.

[2] Ove upute prepisivačima/pisarima da se u slučaj u različitog stava u pogledu pisanja pojedinih riječi one napišu onako kako ih izgovarju pripadnici Kurejš date su zbog toga što je Zejd b. Sabit bio ensarija, a ostala trojica Kurejševići muhadžiri, te je dolazilo do određenih razlika u načinu pisanja pojedinih riječi.

[3] El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, (2008.), III dio, hadis br. 4987., Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, str. 959-960.

[4] Karić , Enes, Tefsir: Uvod u tefsirske znanosti, o.c., str. 113.

[5] Detaljnije o procesu kodifikacije i umnožavanju mushafa u vrijeme halife Osmana, r.a., moguće je pronaći u: El-Aʻzami Muhammed Mustafa, History of Qur’anic Text from Revelation to Compilation: A Comparative Study with the Old and New Testaments, s.a., Leicester: UK Islamic Academy, str. 89.

[6] Navedeno prema: Ed-Dani , Ebu ʻAmr Osman ibn Seʻid, El-Mukniʻu fi maʻrifeti mersumi mesahifi ehli-l-emsari, (2010.), Rijad: Dar Et-Tedmurijja, str. 159-160.

[7] Šošić, Dževad, o.c., str. 30.

[8] Detaljniju analizu i raspravu o broju prepisanih/umnoženih mushafa u vrijeme halife Osmana, r.a., moguće je pronaći u: Ed-Dani, Ebu ʻAmr Osman ibn Seʻid, o.c., 162-163.; Ez-Zerkani, Muhammed ʻAbdul-ʻAzim, o.c., str. 402-403. i Ez-Zerkeši, Bedruddin Muhammed b. ʻAbdillah, o.c., str. 240.

[9] Fetva je odgovor na postavljeno pitanje, autoratitivno ili stručno mišljenje (islamskog učenjaka). Fetvu donosi, tj. izriče, autoritet koji vlada stručnim kompetencijama i ona po svojoj pravnoj snazi ima status i tretman mišljenja. U šerijatskom pravu fetva se upotrebljava u značenju odgovora iz domena šerijatskog prava.

[10] Karić, Enes, Tefsir: Uvod u tefsirske znanosti, o.c., str. 115.

[11] Handžić, Mehmed, o.c., str. 36.