Tumačenje hadisa bitno određuje njegovu primjenu. Uz namjeran otklon od Poslaničke tradicije i njeno prosto nepoznavanje, njeno pogrešno razumijevanje osnovni je razlog zastranjivanja. Nepoznavanje Poslanikovog, s.a.v.s., naslijeđa i njegovo pogrešno razumijevanje svojstveni su i muslimanima koji žele upoznati Poslanika, s.a.v.s., i slijediti ga. 

Fuād Zekerijjā (u. 2010.), egipatski mislilac i filozof, koji se bavio (i) odsustvom svijesti o proaktivnom pristupu i racionalnom planiranju i predviđanju budućnosti kod Arapa, smatra da postoje tri vrste uzroka odsustva takve svijesti: a) vjerski, b) civilizacijski, i c) društveno-politički. Govoreći o vjerskim uzrocima, on spominje (pod)uzroke koje pripisuje muslimanskom razumijevanju vjere, a ne vjeri kao takvoj. Prepuštanje sudbini motivirano vjerovanjem da čovjek ne (može) upravlja(ti) njome na ovom, već samo na budućem svijetu, prema njemu, jedan je od aspekata ove vrste uzroka. Drugi aspekt je idealiziranje  prošlosti i držanje da je za vrijeme objave Kurʼana došlo do krajnje tačke sazrijevanja ljudskog roda. Ova pretpostavka podrazumijeva da se napori usmjeravaju ka revitalizaciji prošlosti, a ne njenoj permanentnoj nadogradnji i unapređenju. Konačno, on kao jedan od vjerskih uzroka otklona od racionalnog promišljanja budućnosti navodi lišenost savremenog naučnog i tehnološkog razvoja karaktera svetosti. U kontekstu govora o civilizacijskim uzrocima on, također, navodi nekoliko specifičnosti arapske recepcije budućnosti. On navodi da kod Arapa preovladava poimanje historije kao regresije i ukazuje da je takav fatalistički stav bio oblikovan i argumentiran specifičnim razumijevanjem hadisa: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona nakon nje, a zatim ona nakon nje...“ (El-Buhārī, br. 2652) U daljem tekstu on navodi aspekte optimističkih pogleda na budućnost, ali tvrdi da se svi oni temelje na vraćanju „zlatnoj prošlosti“, a ne na usmjerenost ka budućnosti na racionalnim osnovama i s ciljem postizanja napretka u odnosu na prošlost i sadašnjost. U tom smislu, on se referira na hadis: „Allah će ovom ummetu poslati koncem svakog stoljeća onoga/one koji će obnoviti (yuǧaddidu) njegovu vjeru“ (Ebū Dāvūd, 4291), tvrdeći da se on tumači na način da će dotični obnovitelj(i) pročistiti islamsko učenje od heteredoksnih elemenata i ukazati na nešto što je već postojalo u prošlosti, a ne na način da će oni donijeti nešto novo i ostvariti napredak u odnosu na ono što se već ostvarilo. I u kontekstu govora o idžtihadu ovaj mislilac zastupa isto stanovište. Po njemu, i oni koji zagovaraju idžtihad sagledavaju ga kao intelektualni napor usmjeren ka oživljavanju prošlosti shodno zahtjevima sadašnjosti i novonastalim okolnostima. Autor navodi slijedeće društveno-političke uzroke okrenutosti prošlosti i odsustva proaktivnog pistupa životu kod Arapa: a) unutatrašnja dezintegracija i borbe za prevlast, s jedne, i napadi izvana i porobljavanje muslimanskih naroda, s druge strane; b) faktor prirodnog ambijenta (pustinjski i zemljoradnički ambijent), u kojem do promjena dolazi vrlo sporo, i c) realno stanje Arapa, koje pokazuje da su oni zaokupljeni svojom sadašnjošću; bogati među njima posvećeni su trenutačnim uživanjima, dok su siromašni usredsređeni na rješavanje svoje finasijske situacije (Fuād Zekerijjā, Aṣ-Ṣaḥwatu l-islāmiyyatu fī mīzāni l-ʻaql, 63-83). 

Na tragu ovih zaključaka Fuāda Zekerijjāa, od ključnog je značaja osvrnuti se na tumačenje brojnih hadisa koji tematiziraju pitanja (in)determinizma, budućnosti i „kvarenja vremena“ te Poslanikovog, s.a.v.s., proaktivnog pristupa, kao i onih čija se apelativna funkcije ogleda u tome da se na određeni način djeluje, a ne da se u nešto vjeruje. Smatramo da se u tumačenju brojnih hadisa koji su izrečeni kako bi apelirali na to da se prvenstveno djeluje razumijevani na način da se njima stavlja u obavezu da se vjeruje. Takva tumačenja hadisa doprinijela su odsustvu svijesti o prirodi njihove smjerodavne funkcije. Spomenutu vrstu (mis)interpretacije ilustrirat ćemo hadisom koji govori o okivanju šejtana u lance u ramazanu, a u povodu skorog nastupanja blagoslovljenog mjeseca ramazana.

Tumačenja hadisa o okivanju šejtana u lance

Od Ebū Hurejre prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada nastupi ramazan, otvore se džennetska i zatvore džehnnemska vrata, a šejtani se okivaju u lance“ (El-Buhārī, 3277). Interpretativna tradicija ponudila je nekoliko tumačenja ovog hadisa, a to su: a) šejtani su se okivali samo za vrijeme trajanja objave Kurʼana, i to samo oni šejtani koji su potajno prisluškivali ono što je Allah objavljivao melekima (mustariqū s-samʻ). Ovo tumačenje kao jedno od tumačenja navodi El-Halīmī, znameniti učenjak šafijskog mezheba iz četvrtog stoljeća po H. (Et-Tībī, Al-Kāšifu ʻan haqāiqi s-sunan, 5/1575-1576); b) postač svojim postom i drugim dobrim djelima sprječava šejtana da ga na zlo navraća, a izraz „okivanje šejtana u lance“ ima preneseno značenje. Ovo mišljenje, pored ostalih, zastupa Ibn ʻAbdulberr (Ibn ʻAbdulberr, Al-Istidkār, 10/252), a kao jedno od tumačenja navodi ga i El-Halīmī (Ez-Zurkānī, Šarḥu z-Zurkānī ʻalā „l-Muwaṭṭaʼ“, 2/125); c) šejtani se stavljaju u okove samo u odnosu na onoga ko istinski posti, ali ne i onoga ko ne posti i na koga post ne ostavlja pozitivnog utjecaja. Ovo značenje kao jedno od mogućih značenja, pored ostalih, navodi i El-Kurtubī (El-Kurtubī, Al-Mufhim,3/136); d) hadis se ne odnosi na sve šejtane, već na maradatu š-šayāṭīn, izraz koji zagovornici ovog mišljenja tumače u značenju zasebne vrste šejtana. Na ovo mišljenje, pored ostalih, ukazao je i znameniti malikijski pravnik i komentator Et-Tirmizījevog „As-Sunana“ i Mālikovog „Al-Muwaṭṭaʼa“ Ebū Bekr b. el-ʻArebī (Ebū Bekr b. el-ʻArebī, Al-Masālik, 4/247-248). Argument za ovakvo mišljenje je da se u jednoj verziji ovog hadisa spominje spomenuti izraz (En-Nesāī, 2105); e) okivanje šejtana sprječava šejtana da se tjelesno sjedini s čovjekom, ali ne i da unosi zle misli u srca ljudi. Ibn el-Arebī ovo značenje navodi kao jedno od mogućih značenja (Ibn el-Arebī, Al-Masālik, 4/247-248); f) suzdržanost od tumačenja ovog hadisa – Neki savremeni učenjaci selefijske orijentacije, poput Ibn ʻUsejmīna, shodno općem opredjeljenju da ne promišljaju i ne nude nikakve interpretacije hadisa koji govore o onome što, po njihovom mišljenju, pripada području gajba/transcendentnog, ali i sklonosti ka literalističkom tumačenju, suzdržavaju se od tumačenja ovog hadisa. Oni se pozivaju na stavove učenjaka koji su hadise koji govore o gajbu prihvatali bez njihovog promišljanja i pokušaja da ih protumače izvan okvira njihovog vanjskog značenja (bilā kayfa). Kada je u pitanju ovaj hadis, oni se pozivaju na predanje prema kojem je ʻAbdullāh, sin Ahmeda b. Hanbela, tražeći (racionalno) pojašnjenje razmatranog hadisa, kazao svom ocu: „Ljudi imaju epileptične napade (yuṣraʻu) i u ramazanu, a ti napadi su od šejtana“, na šta je njegov otac/Ahmed b. Hanbel rekao: „Tako stoji u hadisu [da se šejtani okivaju u lance] i o tome ne raspravljaj (wa lā takallam fī dā)“ (Maǧmūʻu l-fatāwā wa rasāilu l-ʻUtaymīn, 20/75.); g) šejtani se doslovno stavljaju u okove, a zlo u ramazanu dešava se zbog drugih razloga, poput zlih duša, ružnih navika i ljudskih šejtana. Ovo značenje kao jedno od mogućih značenja, pored ostalih, navodi i El-Kurtubī (El-Kurtubī, Al-Mufhim, 3/136).

Od svih spomenutih tumačenja, drugospomenuto tumačenje, prema kojem vjernici činjenjem dobrih djela, a posebno postom, ne dozvoljavaju šejtanima da utječu na njih smatramo najargumentiranijim. Naime, poruka ovog hadisa, shodno ovom tumačenju, je da slabi utjecaj šejtana na vjernike u ovom mjesecu zbog toga što oni intenziviraju služenje Uzvišenom i strasti stavljaju pod kontrolu. Posljedično tome, riječ je o deskriptivnom iskazu koji govori o stanju postača, a njegova apelativna funkcija ogleda se u tome da vjernike potakne na djelovanje, a ne da ih instruira da vjeruju da se šejtani u ramazanu okivaju u lance neovisno o čovjekovom angažmanu. 

Tri su jasna pokazatelja da ovaj hadis treba protumačiti na spomenuti način, pored činjenice da u njemu nije spomenuto ko šejtane stavlja u okove (upotrebljena je pasivna forma). Prvi pokazatelj je da iskustvo potvrđuje da u mjesecu ramazanu zlo ne jenjava, izuzev kod onih koji se snagom svojih dobrih djela bore protiv njega. Pored toga, vjerodostojan hadis potvrđuje da šejtan nagovara na zlo i u ramazanu. U tom hadisu stoji da je Poslanika, s.a.v.s., dok je bio u itikafu, posjetila njegova žena Safijja. Kada su Poslanik, s.a.v.s., i Safijja stigli do džamijskih vrata, vidjeli su ga dvojica ensarija i nazvali mu selam. „Polahko, vas dvojica. Ovo je Safijja, kćerka Hujejjova“, rekao je. Ovoj dvojici ensarija je bilo teško zbog toga, pa su rekli: „Slava Allahu/Subḥānallāh“, želeći time ukazati na to da nisu ništa loše pomislili. Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao: „Šejtan kola čovjekovim tijelom kao što kola krv, pa sam se pobojao da u vaše duše ne ubaci nešto/lošu pomisao“ (El-Buhārī, 2035, 2038). Ovome, svakako, možemo pridodati i ajete u hadise koji govore o tome da će šejtan zavoditi čovjeka do Sudnjeg dana, ali i one u kojima se konstatira da šejtan ne može zavesti čovjeka i navratiti ga na zlo ako on svojevoljno ne odluči da ga posluša. Kada je u pitanju verzija shodno kojoj se u ramazanu okiva određena vrsta šejtana/maradatu š-šayāṭīn, to je samo jedna od verzija razmatranog hadisa i nužno ne mora biti vjerodostojna, budući da različite verzije jednog hadisa ukazuju na to da su jedan te isti hadis prenosioci prenijeli na različite načine, a ne da ga je Poslanik, s.a.v.s., iskazao na različite načine. Ova verzija hadisa se ne može prihvatiti ni zbog toga što se u nekim verzijama spominje izraz maradatu l-ǧinn, izraz kojim se označavaju šejtani (v., naprimjer: Ṣaḥīḥu Ibn Ḥibbān, 3435). Sva ostala tumačenja su samo puke pretpostavke i nisu dovoljno potkrijepljena.

Kada je riječ o tumačenju ovog hadisa, preostaje nam još jedno pitanje, a to je: Šta šejtan u ovom hadisu (može) označava(ti)? Drugim riječima, da li se riječ šejtan u hadisima nužno odnosi samo na džinne/duhovna bića stvorena od vatre koja ljude navraćaju na zlo ili se može odnositi i na nešto drugo? Na ovo pitanje pokušat ćemo dati odgovor u nastavku.

Šta riječ šejtan znači u hadisima?

Da li riječ šejtan u hadisima označava isključivo šejtana kao biće? Iz kur’anskog ajeta je sasvim jasno da i ljudi mogu biti šejtani: „Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina...“ (6:112). I u hadisu se ljudi nazivaju šejtanima, pa se tako, ilustracije radi, onaj ko i nakon što bude upozoren da ne prolazi ispred klanjača ne odustane od svoje namjere naziva šejtanom (El-Buhārī, 509). Hadiski učenjaci su prepoznali da u ovom hadisu riječ šejtan ne označava zlu osobu kao takvu, već nekoga ko čini šejtansko djelo, bilo da je riječ o navođenju na zlo ili nekom drugom lošem djelu (V. naprimjer: En-Nevevī, Al-Minhāǧ, 4/166). U drugom hadisu se u kontekstu onoga što odvlači pažnju klanjača kada ispred njega prođe i smjernice da klanjač ispred sebe treba staviti pregradu čak i crni pas naziva šejtanom (Muslim, 510). U komentarima ovog hadisa navodi se da se crni pas naziva šejtanom jer u većoj mjeri odvlači pažnju klanjača i uliva veći strah u njegovo srce u odnosu na psa koji nije takav (V. naprimjer: El-Kurtubī, Al-Mufhim, 2/109). Prema tome, zajednička osobina crnog psa i šejtana kao bića jeste narušavanje pažnje i skrušenosti klanjača. U trećem hadisu se nakon naloga da se tri puta nakon sna ispire nos konstatira da „šejtan noći u nosu“ (El-Buhārī, 3295). U komentarima hadisa nalazimo da je jedno od tumačenja ovog hadisa njegovo tumačenje u prenesenom smislu na način da se u nosu nakupi nečist s kojom je šejtan zadovoljan (En-Nevevī, Al-Minhāǧ, 3/477). U komentaru ovog hadisa El-Kurtubī kaže da je običaj Arapa da pripisuju šejtanu sve što se drži prljavim/zlim i izaziva gađenje (El-Kurtubī, Al-Mufhim, 1/483). Od Poslanika, s.a.v.s., prenosi se da je rekao: „Zijevanje je od šejtana, pa kada neko od vas zijeva neka nastoji da suzbije zijevanje koliko može, jer kada neko od vas zijevajući kaže: ʻHaʼ, šejtan se nasmije“ (El-Buhārī, 3289). U komentarima ovog hadisa potcrtava se nekoliko razloga zbog kojeg je zijevanje „od šejtana“, a neki od njih su da je zijevanje odraz odsustva bontona, da ono proizlazi iz prezasićenosti (želuca) i uzrokuje lijenost, da se dovodi u vezu sa slijeđenjem prohtjeva i tome sl. (V. naprimjer: Ibn Hadžer, Fatḥu l-Bārī, 10/627).

Ovakvih hadisa ima mnogo, a oni koje smo naveli samo su reprezentativni primjeri hadisa u kojima se ova riječ ne upotrebljava u značenju šejtana kao bića. Stoga, u razmatranom hadisu šejtan nužno ne mora označavati šejtane kao bića, već se može odnositi na strasti/ono što čovjeka navraća na činjenje grijeha, kao i na zlo kao takvo. Prema tome, ako prihvatimo da su zao džinn ili zao čovjek doslovna/primarna značenje ove riječi, onda su neko ili nešto što posjeduje lošu osobinu ili čini loše djelo, neko ili nešto što navraća na zlo te zlo kao takvo i sve što ima negativnu konotaciju njena prenesena/sekundarna značenja. 

Da zaključimo, razmatrani hadis može i da opisuje stanje vjernika u ramazanu koji snagom posta te njegovih svekolikih plodova „okiva u lance“ šejtane, bilo da je riječ o šejtanima kao bićima, šejtanima u značenju strasti/onoga što navodi na zlo ili šejtanima kao simbolu zla i onoga što je negativno. Samo oni koji istinski poste, pripravljaju sebi put do Dženneta i udaljavaju se od Džehennema. Drugim riječima, njima se zbog dobrih djela „otvaraju džennetska i zatvaraju džehennemska vrata“. A Allah najbolje zna!

Autor: Fadil Maljoki

Objavljeno u Preporodu