Dakako, Kurʼān na jedan općenit način spominje svoje  “osnovne jedinice“ od kojih se sastoji njegovo formalno knjiško ustrojstvo. Naprimjer, Kurʼān spominje āyat ili āyāt (npr. 2:106) gdje se riječju āyat tačno označavaju njegove “rečenice“, “alineje“,  “izričaji“,  “tvrdnje“,  “versovi“,  “ajeti“, “redovi“. Također, Kurʼān na više mjesta, na općenit način, spominje riječ sūre ili sūrah (npr. 2:23) označavajući pritom, uvjetno kazano, svoje  “poglavlje“ ili  “poglavlja“. Ali i to je učinjeno bez navođenja imena jednog ili mnogih “poglavlja“.

Pa ipak, Kurʼān na jednom mjestu (sūra ʻImrānova porodica/Āli ʻImrān, 3:7), u ovom pogledu, daje jednu od rijetkih iznimki. Ta je iznimka od dalekosežne važnosti. Naime, na samoj prvoj stranici te svoje treće sūre (Āli ʻImrān) temeljna knjiga islama dijeli sve svoje  “rečenice“,  “alineje“,  “izričaje“,  “tvrdnje“,  “izjave“ ili,  jednostavno, āyāte na 

  1. A) “razgovijetne“ (muḥkamāt) i 
  2. B) “nejasne“,  “dvojbene“,  “zakučaste“ (mutašābihāt). 

Tu (3:7) se veli:

“On [Bog] je Taj Koji tebi [Muhammede] Knjigu objavljuje,

u njoj ima razgovijetnih ajeta [muḥkamāt] i oni su matica Knjige,

a drugi ajeti su nejasni [mutašābihāt]!

Oni [ljudi] u čijim srcima je zastrana slijede one nejasne ājete iz nje [Knjige], 

željni smutnje, i željni svoga tumačenja!

A tumačenje njihovo [tih nejasnih ājeta] samo Bog zna!

Oni [ljudi] koji su duboko u nauku zaronili govore:

“Mi vjerujemo u njih! Sve [i jasni i nejasni ājeti] jeste od našega Gospodara!“

A samo oni umni opomenu prihvaćaju!“

 

Iz ovog ulomka Kurʼāna vidimo da cijeli Kurʼān ima  “razgovijetne/jasne“ i “zakučaste/nejasne“ āyāte ili “retke“, “rečenice“, “stavke“. 

Ali, ovdje je jedna stvar itekako važna:   Kurʼān ne kaže koji su to na njegovim stranicama oni “razgovijetni“, a koji su oni “nejasni“ redovi ili āyāti!

Iako samo Bog zna one  “teške“,  “tamne“,  “zakučaste“ i  “nejasne“ stavke, nije zabranjeno ljudima da se, s dobrim namjerama, zapute u odgonetanje značenja svih āyāta Knjige. Iako je ljudima, kako kaže Kurʼān (Noćno putovanje/al-Isrā, 17:85), dato samo malo znanja, oni i sa to  neznatno malo znanja  mogu da tumače Kurʼān. Uvjet da ljudi tumače Kurʼān, osim formalnog obrazovanja, jeste dobra, moralno ispravna i ćudoredna namjera. U to spada i odlučno izbjegavanje da se Kurʼānom zavađaju ljudi, bilo muslimane međuse ili muslimane i nemuslimane!

I doista, stavak 3:7., tiče se razumijevanja i tumačenja cijeloga Kurʼāna. Ono što je važno uvidjeti jeste da stavak 3:7., traži dobronamjeran odnos prema cijelom Kurʼānu. Jer, naime, Kurʼān izražava veliko gnušanje kad čitatelji Kurʼāna koriste sam Kurʼān za spletke, smutnje i  “svoja tumačenja“, za zastranjela elaboriranja  koja nanose zlo ne samo muslimanskoj zajednici već i cijelome čovječanstvu. 

Još jedna poruka iz stavka  ʻImrānova porodica/Āli ʻImrān,  (3:7) glasi:  Kad tragamo za intencijom Kurʼāna potrebno je držati se  “matice Knjige“ (ummu l-kitāb). 

Ovdje “matica Knjige“ (ili “glavnina Knjige“) znači razumijevanje Kurʼāna iz njegove cjeline, a nipošto se ne aludira na način izdvajanja iz Kurʼāna (a protiv Kurʼāna!) jednog njegova āyata, retka, izričaja ili stavka. Pogotovo se ne smije taj izdvojeni redak ili stavak Kurʼāna, kroz zastranjela tumačenja, usmjeriti protiv cjeline Kurʼāna i okretati protiv glavnine Kurʼāna. 

A kako znademo šta je  “cjelina Kurʼāna“, šta je  “glavnina Kurʼāna“? 

To doznajemo iz dobronamjernog i  moralno odgovornog čitanja Kurʼāna,  kao i iz glavnih tokova islamske tradicije. 

Veliki klasični tokovi islamske tradicije uvijek su čuvali poruku cjeline Kurʼāna, bdjeli su nad njom i pazili da je niko ne oskrnavi.

(...)

Autor: Enes Karić