Aktuelnost procesa obrazovanja u našim krajevima u periodu osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini privlačila je pažnju mnogih istraživača. To pitanje je danas aktuelnije nego ikada ranije. Međutim, da bismo govorili o školstvu i procesu obrazovanja u našim krajevima toga perioda, morali bismo imati daleko više prostora. U jednom članku ne bismo zadovoljili ni najosnovnije potrebe. Pa ipak, radi interesantnosti određenog tipa škola iz tog perioda, koje su mogle biti raširene po većim provincijskim mjestima osmanske Turske pa i kod nas, zadržaćemo se na obrazovnim institucijama tzv. buq’a medresama i školama dar al-hadis. Predmetu ćemo pristupiti kroz nekoliko pitanja tematski strogo vezanih za ove institucije, ne upuštajući se pri tome (ni u jednom momentu) u druga pitanja vezana (bilo) za prenošenje raznih tipova škola u naše krajeve ili za proces širenja i djelovanja tih škola, nego da objasnimo:
- zašto raniji istraživači nisu ukazivali na tip buq’a škole i zašto se nisu koristili prvorazrednim izvorima,
- šta znači ime takvih škola,
- u koju grupu bi se one mogle svrstati, a u vezi s tim daćemo poseban osvrt na obrazovnu instituciju dar al-hadis Livno-Prusac.
Prema raspoloživim i sasvim pouzdanim izvorima, buq’a škole su bile raširene ili su bar postojale u najvažnijim kulturnim centrima Bosne i Hercegovine u prva tri vijeka osmanske vlasti u našim krajevima. U Sarajevu nalazimo dvije buq’a medrese, u Mostaru jednu, a u Pruscu takve nema, ali je postojala stručna škola za hadis. Samo ovaj podatak koji ukazuje na postojanje ovakvog tipa škole u Mostaru i Sarajevu, a ne i u Pruscu, odnosno da se dar al-hadis nalazi u Pruscu, a ne i u dvama drugim centrima Sarajevu i Mostaru, govori o srodnosti izučavane materije u buq’a školama i dar alhadisu.
Buq’a škole kao da su iščezle na isteku sedamnaestog vijeka. Možda su postojale i poslije toga perioda, ali u pisanim radovima na srpskohrvatsskom jeziku o njima nema traga. Zbog toga se i postavlja pitanje: šta je bilo uzrok da istraživači i svi oni koji su pisali o školama i obrazovanju u ovim krajevima ove škole i ne spomenu? Zašto su ostale nepoznate? Za neke istraživače mogli bismo naći objašnjenje u tome što nisu poznavali orijenttalne jezike, jer ih nedokučivost izvora udaljuje od istine. U ovom slučaju, zanemarujemo subjektivne stavove, bez obzira na to čiji su, jer moramo biti pravični i objektivni. Objašnjenje za drugu grupu istraživača, koji su znali ili bar donekle poznavali orijentalne jezike i koji su se mogli koristiti primarnim izvorima, koji su im bili dostupni, nalazimo u samom imenu ovih škola i parcijalnom pristupu istraživanja i izučavanja škola ovih centarra. Rasvjetljavajući rad ovih škola, postavlja se, prije svega, pitanje zašto su dobile naziv buq’a, što se u prijevodu može svesti na: komad tla ili područje, kraj, pokrajina, fleka, zemlja i sl. Međutim, ako imamo u vidu da to nije običan komad zemlje, oblasti i dr., već područje koje se karakteriše svojom okolinom, pitomošću i ljepotom, ili da je to boja koja se razlikuje od drugih svojom svježinom, onda dolazimo do zaključka da se pokušalo ukazati na to da se nešto vrijedno ne nalazi u bespuću nego u prirodno lijepom mjesstu. Za ovu vrstu škola imamo nekoliko izvora, ali se koristimo i podacima Evlije Čelebije, za koga često kažemo da u korištenju njegovih podataka moramo biti oprezni. Međutim, na ovom mjestu smatramo da treba da skrenemo pažnju na to da Evlija Čelebi govori o buq’a školi u Sarajevu, koju je podigao hadži-Osman, a Hazim Šabanović je prevodi sa mesdžid. Istina, H. Šabanović u napomeni kaže da je Evlija Čelebi upotrijebio za taj objekat naziv buq’a. Prema podacima Evlije Čelebije, škola se nalazila iznad Careve ćuprije, a bila je posjećenija od drugih škola. H. Šabanović ističe da se tabuq’a (kod njega mesdžid) u narodu zove Tabački mesdžid, da bi kasnije donio hronostih u prijevodu, koji je na turskom zabilježio Evlija Čelebi:
„Hadži-Osman je za Božiju ljubav,
Podigao ovu građevinu, dom studenata,
Neka mu Bog olakša put u raj.
To je mjesto istinske spoznaje,
Dom savršenih ljudi. Abdal-Nabi reče mu hronostih:
Hram za one koji studiraju i mole se Bogu”
970/1562/2
Povodeći se za šejh-Sejfuddinom Kemurom, H. Šabanović hronostih ove škole prevodi pogrešno. Čitajući stihove u originalu, otkrivamo na četiri mjesta da ovaj objekat označava školu, a ne mesdžid. Na nekim mjestima autor ‘Abd an-Nabi je direktno, a na nekim metaforički kazivao značenje ovog objekta. U prvom je na dosta direktan način ukazao na to da je škola i upotrebljava naziv dom, kuća učenika; u drugom je metaforički naziva mjestom spoznaje i kućom savršenih. U trećem distihu ‘Abd an-Nabi je sasvim jasan i koristi se nazivom buq’a. Za školu kaže da je podignuta „učenicima” koji tu žive, koji ostaju radi sticanja znanja da bi, zatim, i sami podučavali druge, te da ne idu u borbu. Prema tome, hronostih bi trebalo ovako prevesti:
Radi Boga Hadži Osman
sagradi ovu građevinu - dom učenika.
Bog mu olakšao (put) u džennet!
To je kuća istinske spoznaje,
Kuća onih koji su savršeni.
‘Abd an-Nabi reče joj hronostih,
Podiže Buq’u učenicima qa’idinima.
Analizirajući sadržaj ovih stihova, primjećujemo da je riječ o školi, a ne o mesdžidu ili džamiji. Tom značenju ide u prilog činjenica što ni džamija ni mesdžid u našim krajevima nemaju ulogu prave škole, kao što je to bilo u arapskom svijetu ranog islamskog perioda. U osmanskoj Turskoj su škole, bez obzira na vrstu, imale do tada već utvrđenu tradiciju, i kao takve prenesene su uporedo sa širenjem islama. Čak su i u Istanbulu, neštoranije, džamije izgubile svoju obrazovnu ulogu kakva im je bila namijenjena.
Izgradnjom brojnih medresa, džamije su bile oslobođene obrazovne funkcije. Neosporno je da je ekonomski momenat imao odlučujuću ulogu pri podizanju ovih škola. Riječ je, kao što se vidi, o veoma jednostavnim zgradama, koje su se ponegdje sastojale samo iz jedne veće prostorije - dvorane za predavanje (dershane), bez drugih pratećih objekata. Vjerovatno su bile na višem nivou od mekteba, pa i nižih medresa. Prema raspoloživim podacima možemo zaključiti da su to bile stručne škole. Jedna od takvih škola razvija se u medresu, ali ne tako da njen ugled i ugled njenih profesora doprinosi prerastanju u medresu, nego zbog opšte nevolje koja je zadesila Sarajevo. Ova buq’a je izgorjela u velikom požaru 1697. godine, a na njenim zidinama dobrotvor Ibrahim Misrija podigao je drugu „dershanu”. S obzirom na to da postoje podaci koji se odnose na lična primanja profesora ovih škola, zatim da su poznati i predmeti koji su izučavani u tim školama, moći ćemo izvući zaključak u vezi sa svrstavanjem tih škola u grupe i istovremeno indirektno ukazati, posredstvom ličnih primanja profesora, da je buq’a o kojoj je riječ bila zaista škola, a ne mesdžid. Spaljivanje Sarajeva 1697. godine bilo je, bez sumnje, najteža nevolja u cijeloj njegovoj istoriji, a naročito za lica čija je egzistencija bila vezana za vakuf. Pa ipak, permanentna lična primanja, gledajući kroz prizmu opštih nedaća, značila su mnogo, mada su u poređenju s primanjima za slične poslove iz ranijih dana ona bila i sasvim neznatna. Primanja profesora škole lbrahima Misrije, podignute na zgarištu spaljene buq’a medrese u Sarajevu, određena vakufnamom iz 1118.h. (počinje 05.aprila 1706) iznose svega 20 groša ili 800 akči godišnjeg a prema drugoj zabilješci M. E. Kadića u toj spaljenoj buq’i predavao je na izmaku XVII vijeka H. Husejn Muzaferija uz primanja od 15 akči dnevno. Pošto je spaljivanjem Sarajeva izgorjela i ova škola, njen profesor Muzaferija ostao je bez posla, a đaci bez predavanja. Bosanski valija lbrahim-paša podnosi molbu Istanbulu da se Muzaferiji isplaćuje po 15 akči dnevno iz prihoda džizije bosanskih Cigana od dana kada je Muzaferija ostao bez posla, s tim da predaje đacima u Carevoj džamiji. Treća škola ove vrste, koja se sastoji samo iz prostorije za predavanje, daće nam više podataka. Mada ova škola nije djelovala u ovim centrima, već u Banjoj Luci, ipak, s obzirom na predmete koji su u njoj izučavani, ona je važna za ovaj tip škola. Njen značaj je u tome što je u njoj izučavan samo hadis. Imajući u vidu odomaćenu metodu izučavanja tradicije, kojoj prethodi izučavanje čitavog niza disciplina, može se zaključiti da njeni polaznici nisu početnici. Prema tome, škola je bila naprednijeg kursa.
Takva škola bi se mogla nazvati pripremnom školom za izučavanje hadisa, koja predhodi školi dar al-hadis. Na ovakvu konstataciju navodi nas još jedna činjenica, a to je da buq’a Ferhad-paša Sokolovića u Banjoj Luci prerasta u dar al-hadis, a lična primanja profesora povećavaju se sa 15 na 25 akči dnevno. Najzad, ovakvu školu (buq’u) nalazimo i u Mostaru, koju je podigao Roznamedži Ibrahim-efendija, a to je dar al-qurra’ i dar al-hadis zvana «buq’a medresa» u Karađoz-begovoj mahali. To nas navodi na zaključak da su u ovim centrima (Sarajevu, Mostaru i Pruscu) i u formalnom i u stvarnom pogledu bile zastupljene tipizirane niže, srednje i više škole kakve su izgrađivane na sve strane u osmanskoj Turskoj. Da bismo ovu konstataciju dopunili i proširili naše saznanje o školstvu toga vremena te da bismo školu za izučavanje tradicije (dar al-hadis) izvukli iz anonimnosti, moraćemo i njoj nešto kasnije posvetiti posebnu pažnju, i to iz više razloga:
- što ona kao takva djeluje u Pruscu, dok se u druga dva centra ne javlja u takvoj formi;
- što sužava djelovanje sufizma tamo gdje djeluje kao škola;
- što time odbacujemo raniju tvrdnju o slabom izučavanju hadisa u našim krajevima kao posebne discipline;
- što se koristimo izvornim podacima iste škole jednog drugog mjesta nedaleko od Prusca i najzad;
- što nam pruža arhitektonsku sliku škole, podatke nastavnog programa dar al-hadisa, visinu primanja profesora, iznos stipendije studenata i druge podatke od naučne vrijednosti.

Prerastanje Buq’a škole u Dar Al-Hadis

Sve do sada bile su nam škole dar al-hadis u našim krajevimma sadržinski nepoznate, a naša saznanja o tim školama počivala su nazabilješkama Evlije Čelebije. Čak ni H. Inaldžik ni I. H. Uzunčaršili u svojjim djelima ne daju mnogo podataka o ovim školama. Sve što su rekli svodi se na naziv škola, visinu primanja profesora i opšte konstatacije. Slično je i s podacima iz kasnijeg perioda. Dar al-hadis u vrijeme sultana Sulejmana I (1550-1556) postaje vrhunska škola. Njeni profesori primaju sto akči dnevno. Tim primanjima ova škola je otišla najdalje od svih drugih. Ranije osnovani dar al-hadis u Jedreni (osnovao ga Murad II), mada je bio viša škola, nije bio u rangu Sahna - najviše obrazovne institucije osmanske turske toga vremena. To se ogledalo i u ličnim primanjima. Profesor ove škole primao je četrdeset, a profesor Sahna pedeset akči dnevno. Takav dar al-hadis prenijet je u naše krajeve. Interesantno je da se ni jedna škola dar al-hadisa nije duže vremena zadržala. U vezi s tim iznijećemo neke nove podatke, koji će, nadamo se, pomoći da se ovo pitanje svestranije razmotri. Neosporno je da su vakufname pisana djela najpouzdaniji izvori za proučavanje vaspitno-obrazovnog procesa u kulturnim centrima. Utemeljivači velikog broja škola, opšteg, srednjeg i višeg, a posebno stručnog obrazovanja, određivali su i predmete koji će se izučavati, primanja profesora, broj učenika itd. Radi ilustracije zadržaćemo se na vakufnami Mustafa-bega Ibrahimagića iz Livna (kliski sandžak, kadiluk Skradin), koji se kasnije odselio i nastanio u Kairu u mahali Salibe, kako stoji u vakufnami graditelja ove livanjske škole dar al-hadis. Prema programu i predmetima koji su izučavani u ovoj školi, vidi se da je to bila viša škola. Za nju je karakteristično da je ona neka vrsta odsjeka Sahna, gdje je izučavanje hadisa obavezno za studente, a islamsko pravo i egzegeza Qur’ana fakultativni predmeti. Mesnevija se spominje kao četvrti predmet, za koju je poznato da je isključivo sufijskog karaktera. I ona je imala tretman fakultativnog predmeta.
Predavanja, prema programu, treba da teku po strogo utvrđenom redu. Pošto je škola stručnog karaktera, zahtijeva se da ona počnu neposredno poslije molitve u ranim jutarnjim časovima, bez obzira na godišnje doba. Prvo predavanje mora biti uvijek iz hadisa. Na taj način i predavač i slušaoci pristupaju predavanju potpuno svježi i odmorni, čime je istaknuta važnost tradicije islama i specifičnost škole. Poslije predavanja iz hadisa slijedi predavanje iz islamskog prava.
Pošto islamsko pravo koje se uglavnom oslanja na Qur’an i hadis, obrađuje i područje privatnog i društvenog života, zatim odnose među ljudima i odnose na relaciji čovjek - Bog, to osnivač ove škole želi da istakne njegovu važnost na taj način što ga uvrštava odmah poslije hadisa. Predavač je morao biti kompletna ličnost i, prije svega, muhaddis, profesor i stručnjak hadiskih nauka i svih njegovih pratećih disciplina. Ostim toga, podrazumijevalo se da posjeduje solidno znanje iz cijelog niza sporednih racionalnih znanosti: poetike, stilistike, retorike, logike, filozofije, pa i apologetike. Prema primanjima predavača i drugim mjerilima škola, dar alhadis u Livnu možemo svrstati u višu školu. Ona je mogla davati jedan tip akademskog obrazovanja. Profesor ove škole primao je dnevno, prema vakufnami, četrdeset akči (blizu jedan zlatnik ili vrijednost dvije ovce), kao i profesor na dar al-hadisu Murata II u Jedreni.
Imajući u vidu kanunnamu sultana Mehmed-hana iz 1029. (počinje 08.12.1619.), koja je odredila titulisanje u opštoj i službenoj korespondenciji, osnivač ove škole bio je sandžak-beg. On se oslovljava sa »qudwa al-umarra’i al-kiram ‘umda al-kubara’i al fahham» (vođa časnih emira, oslonac ponosnih velikana), iz čega se može izvući zaključak da je škola svrstavanna u više. Cijeneći nauku, ovaj dobrotvor je bio posebno izdašan prema slušaocima ove škole. Njihova stipendija je bila zaista velika. Bila je u visini plate radnika, zaposlenog u ovoj školi na dužnosti portira, na održavanju čistoće u sali za predavanje, dvorištu škole i fontani. Bio je zaveden veoma strog kućni red škole. Od ranog jutra počinju predavanja. Svaki prekršaj je povlačio i određenu kaznu. Profesoru je bilo dato ovlaštenje da može izbaciti nedisciplinovanog slušaoca iz škole, u koju ih je, opet, on primao. U ovoj vakufnami se ne spominje imaret, osim na jednom mjestu kad je riječ o održavanju. Međutim, kako je škola internatskog tipa, vjerovatno je da je imala nešto slično imaretima, kao što je u svim sličnim školama toga perioda. Za sada nemamo nikakvih podataka o arhitektonskom izgledu zgrade.
Čak ni M. Bećirbegović u svom radu ne govori o njoj. Svi podaci o ovoj školi, sažeti u njenoj vakufnami bili su u Zborniku Muhameda Enveri Kadića. Vakufnama daje dosta podataka. Prema njima, zgrada ima šesnaest soba i veliku prostoriju za predavanje (dershanu). Može se pretpostaviti da su prostorije ove škole bile tako postavljene da je svaka soba imala svoj prisstup sali za predavanje. Škola je noću morala biti osvijetljena, što potvrđuju i riječi njena osnivača «...da se postavi po jedan kandilj ispred velikih vrata dar al-hadisa i jedan u hodniku same zgrade». Ako ovu školu posmatramo sa stanovišta savremene nastave, ne možemo joj dati posebno povoljnu ocjenu, ali u okvirima šesnaestog i sedamnaestog vijeka možemo, svakako. Za svakog polaznika ove škole bila je predviđena zasebna soba, što govori o tome da je njihovom komforu posvećena velika pažnja. I sa materijalne strane polaznici su bili u veoma povoljnom položaju. Tako, na primjer, oni primaju, dnevno, dvostruko više od polaznika Gazi Husrev-begove medrese. I ako bi taj slušalac uštedio četverodnevna primanja za tu vrijednost mogao bi kupiti ovcu prosječne vrijednosti. Prilikom prijema polaznika u školu, prednosti su imali kandidati iz udaljenih mjesta, čime je vakif omogućivao da se obrazovni kadar školuje i stvara za šire područje. Ne upuštajući se u pitanje teritorijalne pripadnosti ovih mjesta, zadržaćemo se na sadržaju gornje vakufname, koja je sačinjena u prisustvu Abaza ef. Perviza, pisara carskog divana. Mustafa-beg Ibrahimagić je kupio imanje od Mehmed-bega Ibrahimovića i spahije Mehmeda Ahmetovića u mahali Kethoda-zade Mehmedagića. Imanje se proteže između posjeda: Mehmed-Čelebije Hadžibalića, Hadži Murata Jusufovića, Hadži Saliha Sinanovića, Hadži Mustafe Isovića i Mahmuda-Čelebije Alića. S druge dvije strane imanje je bilo ograničeno javnim putem. Bilo je zasađeno voćem, a na njemu su bile dvije kuće. Novi vlasnik je sagradio na ovom imanju zgradu sa šesnaest soba (vrata) i salom za predavanje za školu dar al-hadis. Istovremeno je na tom zemljištu sagradio i trideset dućana i uvakufio ih, a u Lale pašinoj mahali, također u Livnu, podigao je i osnovnu školu. Ustupio je svoj imetak 6x100.000 akči i uvakufio pod sljedećim uslovima:
- da se trgovine izdaju pod kiriju;
- da se novac, predat muteveliji, oplođuje svake godine sa 10%;
- da sredstva treba dati samo trgovcima, uz jak zalog i koji mogu platiti                      - da se ne sarađuje s vojnicima, povjerenicima, pokrajinskim predstavnicima vlasti, niti s onim koji je ranije loše poslovao. Ukratko, ne davati sredstva onome ko je slab i nepovjerljiv. Vakif zabranjuje da se sarađuje, na ovom polju, sa stanovnicima drugih naselja;
- da profesor koji će predavati hadis i držati opšta predavanja u dar al-hadisu bude muhadis koji je sposoban da predaje i egzegezu Qur’ana, tradiciju, islamsko pravo, Mesneviju i ostale discipline iz područja tradicionalnih nauka i koji je dobar poznavalac poetike, stilistike i retorike, islamske dogmatike, logike i svih disciplina iz područja racionalnih nauka;
- da studenti stanuju u petnaest spomenutih prostorija, po jedan u sobi;
- da profesor svakog dana obavezno prvi čas drži predavanje iz hadisa;
- zatim, obavezno drži drugi čas, za one koji žele postići više znanja iz područja islamskog prava - predmeta koji daje praktičnu korist. Treći čas držaće se predavanje iz egzegeze Qur’ana onima koji to žele;
- da se isplaćuje profesoru, od prihoda spomenutih dućana i zarade na uloženu gotovinu dnevno četrdeset akči kao plata, a studentima pojedinačno po pet akči dnevno;
- da se daje prednost studentima koji dolaze sa strane;
- da se studenti lijepo vladaju.

Također je uvjetovao:
- da se postavi po jedan kandilj (svijećnjak) ispred velikih vrata dar al-hadisa i jedan u hodniku same zgrade;
- da se kupuje ulje za gorivo, potrebno za rasvjetu od večeri do jutra;
- da portir stanuje u jednoj sobi. Njegova je dužnost da pali i gasi kandilje, da mete i čisti dershanu, dvorište i šadrvan. Kad bude obavio dužnost kako treba, davaće mu se dnevno pet akči;
- da studenti mogu biti primani i otpuštani samo na temelju mišljenja i odluke profesora. Prostorije ne smiju biti prazne. Smutljivci i neradnici ne mogu stanovati u školi. Vakufnama je sačinjena početkom gumada al- ’ula-a 1052. h. (počinje jula 1642.) a ovjerio je Ahmad ibn Yusuf, kazasker Rumelije. Nama je zanimljivo pitanje kada je ova škola mogla iščeznuti s lica zemlje i zašto o njoj nema nikakvih podataka?
Odgovor bi se možda, mogao potražiti u burnim vremenima koja su mogla izazvati nesigurnost i kod samog mutevelije i dužnika, što je, vjerovatno, rezultiralo iščezavanjem gotovine. Stalno opadanje vrijednosti akče također je moglo doprinijeti da vakuf propadne. Ni politička situacija u Bosni nije obezbjeđivala nesmetan razvoj ove škole. Od ukupno 48 kadiluka, koliko ih je bilo u Bosni koncem XVII vijeka, pod stvarnom turskom vlašću bilo ih je još tri-četiri, a i oni su uznemiravani stalnim upadima ili prijetnjom ustanika. U tom opštem haosu sredstva vakufa su mogla nestati i škola vremenom potpuno iščeznuti. Kad svodimo naš osvrt o buq’a školama i školama dar al-hadis ne možemo zanemariti a da ne spomenemo slijedeće činjenice:
- da se u našim krajevima poklanjala izuzetna pažnja izučavanju hadisa,
- da su buq’a institucije bile škole a ne mesdžidi,
- da su buq’a škole bile neka vrsta pripremnih škola za izučavanje hadiskih nauka,
- da su ponegdje prerastale u dar al-hadis,
- da je dar al-hadis bila viša obrazovna strogo stručna škola za izučavanje hadisa sa svim njegovim pratećim disciplinama.
- da su profesori buq’a škola primali dnevno, na ime ličnih primanja, po petnaestakči,  a profesori dar al-hadisa u Banja Luci, 25 akči dnevno, dok su u Livnu primali po 40 akči dnevno, što jasno govori da buq’a škola nije bila u rangu „haridž” medrese, čiji je profesor kao početnik startao s 20 akči dnevno, nego da je bila niža škola stručnog karaktera,
- da profesor u školi dar al-hadis mora biti muhaddis, stručnjak za hadiske naučne discipline i najzad, da je ovo samo jedan vid dokaza o izučavanju hadisa u ovim krajevima.

Autor: Omer Nakičević