Koje su im bile pobude teško je utvrditi, ali je sigurno da su pojedini od njih, uvjeravajući mase u istinitost učenja Starog i Novog zavjeta koristili, između ostalog, brojne navodne „kur’anske kontradiktornosti“ želeći izazvati sumnju u autentičnost objave. Također su navodili ajete kojima Kur’an „potvrđuje“ autentičnost obaju zavjeta kakvi su npr. 46., 66., i 68. ajeti sure El-Maide, 17. ajet sure Hud, itd., gdje Uzvišeni govori:

Da se oni pridržavaju Tevrata (Tora) i Indžila (Evanđelje) i onoga što im objavljuje Gospodar njihov, imali bi šta jesti, i od onoga što je iznad njih i od onoga što je ispod nogu njihovih. Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih. (El-Maide, 66)

I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti. (El-Ankebut, 27)

 

U prvom dijelu se pak želi skrenuti pažnja kako bi svako trebao govoriti o sebi i svojoj vjeri, a ne u ime drugog što je, zasigurno, opasna bolest današnjice, dok u nastavku govorimo onako kako se vjernici prepoznaju kroz pojedine kur’anske ajete i kroz druge objavljene knjige.

 

Iz/boriti se da govorimo o svojoj vjeri

Vjerovatno su njemački orijentalisti kroz povijest bili najuporniji u odbrani staro i novozavjetnih dogmi i kršćanskog vjerovanja u cjelini, nerijetko i kroz subjektivno

tumačeni kur’anski tekst. Profesor Adnan Silajdžić piše: „Dugo vremena se u Evropi mislilo kako je kršćanstvo i u moralnom i u praktičnom smislu jedino ispravna religija. Iz takvog gledišta razvit će se ideja evropskog političkog unilateralizma, koja će karakterizirati Evropu sve do pojave Straussa odnosno njegova djela Das Leben Jesu/Život Isusa, od kojeg počinje prvi tj. filološki znanstveni kritički pristup izvorima kršćanstva.“1

Kroz povijest se uglavnom kritički propitivala misija islama i njegovih izvora. Postavlja se pitanje da li je iko relevantan govoriti u ime drugoga? „Ako želimo afirmirati ideju ili iskustvo kulturnog pluralizma, onda – reći će El-Biruni2 – treba poći od principa, na kome danas insistiraju rijetki poklonici moderne filozofije jezika: ‘ne govoriti lično’ nego pustiti druge – u njegovom slučaju hinduse – da govore (o njima samima).“3

Tako i danas, pogotovo nakon 11. septembra i rušenja tornjeva blizanaca u USA, napisano je na hiljade članaka o agresivnoj prirodi Kur’ana i islamske tradicije u cjelini, i to iz pera nemuslimana. Srušene tornjeve pojedinci su iskoristili kao dobar povod da potvrde istinitost svojih tendencioznih napisa govoreći u ime islama i o islamu. U posljednje vrijeme samo je donekle terminologija promijenjena, jer je termin fundamentalizam zamijenjen terminom terorizam. S druge strane se čini da su muslimani, a pogotovo njihova intelektualna elita, umorni i iscrpljeni od konstantnog pravdanja da nisu krivi, takoreći ponašaju se kao da su u „Knockdown-u“.

U aprilu 2011. godine poznati francuski Institut za istraživanje društvenih odnosa anketirao je građane u četiri evropske zemlje (Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Holandiji) o njihovom odnosu prema islamu i muslimanima. Prema rezultatima istraživanja 40% Nijemaca, 47% Britanaca, 42% Francuza i 44% Holanđana smatraju islam i muslimane opasnošću po evropski identitet.

U nastavku ćemo govoriti o nekima onako kako oni govore o sebi.

Možemo postaviti pitanje da li religija danas može, i kako, odgovoriti na izazove modernog vremena. Odgovor bi bio jasan: samo temeljno poznavanje kur’ansko/biblijskog učenja može dati razultat. Tek nakon ovoga temeljnog znanja govor o vjeri može početi. Ipak, u diskusije i tada treba ulaziti hrabro i sa puno strpljenja i mudrosti. Naime, nije važno samo objasniti šta se vjeruje nego i zašto se nešto vjeruje. Stoga, ako se nema jak argument i jasan odgovor na postavljeno pitanje, bolje je šutjeti.4

Kur’an kaže:

I ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh, i vid i razum, za sve to će se, zaista odgovarati.  (El-Isra, 36)

Također, Kur’an tretira pitanje tendencioznog govora o Bogu pa kaže: Reci: „Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.“ (El-A‘raf, 33)

 

Trajna ljubav

Ljubav je emotivno stanje bliskosti. Sternbergovi tipovi ljubavi su bliskost, odanost i strast. Gotovo da ne postoji čovjek koji nije u emotivnom stanju ljubavi, bez obzira koga voli. Voljeti Boga je ljubav za koju se biva nagrađen na oba svijeta. I to stanje ljubavi, ako je iskreno najjače je i najpostojanije. Zato je za nas vjernike posebno važno emocionalno stanje ljubavi kroz bliskost s Bogom. Kaže se i da je najvažniji aspekt vjere – ljubav. Pa ko voli Boga voljeće i Njegova stvorenja, neće im nepravdu činiti. Pored islamske, za kršćansku duhovnost također je presudna ljubav; bez ljubavi nema uspjeha.5

U Bibliji stoji:

„Jahve, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce, srce tvoga potomstva, tako da ljubiš Jahvu, Boga svoga, iz svega srca svoga i iz sve duše svoje, i da živiš.“ (Ponovljeni zakon, 30:6)

A u Kur’anu Uzvišeni kaže:

Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha. (El-Bekare, 165)

 

Oni njih vole, tj. kumire, tagute, idole i sl. kao što bi u najmanju ruku trebalo voljeti Allaha, dž.š., ali oni koji ispravno vjeruju više vole Allaha nego oni njih, jer iskreno ispovijedaju vjeru Allahu, i ne dijele ljubav između Njega i nekog drugog, budući da pridruživanje nekoga u ljubavi podrazumijeva krnjavost, a Allah ne prima to, kao što stoji u vjerodostojnom kudsi-hadisu, naime: „Uzvišeni Allah kaže: ‘Ja najmanje trebam pridruživanje, pa ko uradi neko djelo i u njemu Mi pridruži nekoga Ja ga ostavim, a to djelo pripada onom ko Mi je pridružen!“6

 

Ljubav prema Isau/Isusu

Muslimani Isa, a.s./Isusa prepoznaju samo kao poslanika koji uživa izuzetno veliku deredžu i neponovljiv ugled. On je poslanik sa kozmičkim kerametima/čudima, no i pored toga ne priznaju mu se Božanski atributi. O Božanskom utjelovljenju u Isau nema ni primisli. Njegova čovječnost i njegov duh odgovaraju potpuno prirodi i duhu ostalih poslanika, a svaki od poslanika je imao neke posebnosti koje ga izdvajaju od drugih, pa je isti slučaj i sa Isaom, a.s.

Prema Evanđelju po Marku, prilikom Isusova krštenja, otvorilo se nebo i sišao je Duh Sveti u obliku goluba te se čuo glas nebeskog Oca: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina.“ (Marko 1, 11)

Kur’an u slijedećem ajetu govori drugačije, pa kaže: O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: „Trojica su!“ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. ( En-Nisa, 171)

 

Kršćani vjeruju da je Riječ Božija došla u Isusu Kristu. Darjabadi će reći za dio ajeta: i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, „da je rođen Isa, a.s., kroz riječ Božiju“, a Kutb komentira „On je Isaa stvorio zapoviješću za ljudski život“, kako je rečeno na drugom mjestu u Kur’anu, naime: Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne: ‘Budi!’ – i ono bude. (Alu Imran, 47) Tu stvaralačku riječ dao je Merjemi, time je bez tjelesnog oca stvorio Isaa kao što je i Adema, a.s., stvorio bez roditelja.7

Interesantno je navesti i tumačenje Mevdudija koji veli „dok je učenje ranijih kršćana tvrdilo da je Isa, a.s., rođen Božijom zapoviješću bez učestvovanja oca, kasnije su aleksandrijskom filozofijom toliko zavedeni, da su najprije izraz kelima („zapovijed“) zamijenili s „Riječju Božijom“, a to potom preveli sa „Logos“ gradeći na tome učenje o Logosu, koje im je bilo potrebno da bi iz njega izveli učenje o Božanskoj naravi Isaovoj. Na taj način su došli do shvaćanja da je Bog Sebe samog ili Svoje atribute očitovao u osobi Isaovoj. Usporedi također (Ivan, 1:1-14). Taberi pak izraz kelima poima kao navještenje koje Bog putem meleka upućuje Merjemi, te Božiju radosnu vijest njoj. I duh od Njega – ovdje je jasno da je Bog Uzvišeni još davno udahnuo od ruha svoga Ademu, pa on postade čovjekom, ali i pored toga nije proglašen sinom Božijim.

Ovdje je Isa označen kao „duh od Boga“, a u suri El-Bekare, u 253. ajetu se kaže:

Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni izdigao. A Isau, sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Džibrilom ga podržali. Da je Allah htio, ne bi se međusobno oni poslije njih ubijali, kad su im jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli; neki od njih su vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali, ali Allah radi ono što On želi. (El-Bekare 253)

U oba slučaja to znači da je Bog dragi svom poslaniku Isau poklonio Duha Svetoga, koji je ispunjen najvećim vrlinama te je bio savršenstvo istine i pravednosti, bez i prisjenke zla. Iako su kršćani prvobitno primili isto učenje, i u ovom su smislu prekoračili mjeru zamijenivši „duh od Boga“ s „Duhom Božijim“.

Tako, primjerice, u suri Es-Sedžde, 9. ajet, gdje se govori o procesnom razvijanju ljudskoga embrija stoji: Zatim mu savršeno udove uobliči i (doslovno: od Duha svoga) život mu udahne – i On vam i sluh i vid i pameti daje – a kako malo vi zahvaljujete! To znači: On mu daje svjesnu dušu, koja je najveći Božiji poklon čovjeku i stoga se opisuje kao „dah Njegova duha“. U ovom ajetu koji naglašava čisto ljudsku prirodu Isaovu i odbacuje vjeru u njegovu božanstvenost, Kur’an podvlači da je Isa kao i svi drugi ljudi „od Njega stvorena duša“.

Svaka vjera ima svoje argumente koji su za njeno učenje presudni i logični. Za kršćane Sin Božiji je temeljna postavka Biblije, u koju, kao takvu, nema sumnje (pogledati npr. Luka 9, 35). U Novom Testamentu je „Sin Božiji“ ili jednostavno „Sin“ mesijanski opis za Isusa. Sam Bog ga opisuje kao svoga sina (Luka, 9, 35) a i sam Isus se tako predstavlja i navješćuje svoje Božansko porijeklo. Ako ga to, dakle, tako onda je dužnost svakog stvorenja to i prihvatiti. On je vječan i kroz njega postoji sve. Sam sotona je zapazio Isusovu svetost i objavi dao kosmičku dimenziju. (Luka, 4, 41)

 

Crtice iz Tevrata i Indžila

Kršćani vjeruju da je Biblija inspirativna Riječ Božija i jedina jasna objava Božija dostavljena povjerljivim lancem prenosilaca. Riječ Božija je došla u Isusu Kristu. Muslimani vjeruju da je Kur’an savršena Riječ Božija, dostavljena preko meleka Džibrila bez ijednog jedinog slova izmjene. Kršćani to apsolutno odbacuju. Sa islamskog stanovišta Kur’an je kitab, zbirka svih prijašnjih objava pa tako i Tevrata i Indžila. Kur’an je furkan, rastavljač istine od neistine, kompilacija svih dotad objavljenih Božanskih propisa i zakona. Ipak, Kur’an nigdje ne spominje riječ Biblija nego su spomenuti upravo Tevrat i Indžil (Tora i Evanđelje) te druge objave i suhufi.

Kur’anski ajet: Da se oni pridržavaju Tevrata (Tora) i Indžila (Evanđelje)... (El-Maide, 66) u kršćanskoj literaturi se navodi kao „jak argument“ i potvrda ispravnosti biblijskog učenja. Ovako je subjektivno i selektivno navedeno u mnogo knjiga i članaka.8

Interesantan je prijevod i tefsir ovoga ajeta kod Asada, koji glasi: „Izraz we lev ennehum ekāmū („kad bi se samo stvarno pridržavali toga“) – naime Tevrata i Indžila – odnosi se na ispunjenje tih knjiga u njihovom prvobitnom duhu bez proizvoljnih iskrivljavanja prema vlastitim željama, što Kur’an tako često židovima i kršćanima predbacuje, kao primjerice predodžbu o „izabranom narodu“ kod židova, i kršćansko učenje o navodnom božanstvu Isaa i „otkupljenju“ za njegove sljedbenike.“

U istoj suri Kur’an govori: O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna. (El-Maide, 15)

Ovo je kur’anski dokaz da Indžil nije originalan, tj. nije u onom obliku kakav je dostavljen od Boga. Dakle, ovdje se navodi nepotpunost Tevrata i Indžila kakvi se danas nalaze u Bibliji. Zasigurno je zatajeno jedinstvo Boga u Indžilu, dok je u Tevratu zatajena kazna za preljubnike, zabrana kamate, a i u Tevratu i u Indžilu je zatajen dolazak posljednjeg poslanika i objava posljednje Božije knjige – Kur’ana. Kad Kur’an govori o ranijim objavama jasno je da se aludira na tačnu i neiskrivljenu objavu, bez obzira bio to Tevrat, Indžil ili bilo koja druga knjiga ili suhuf, i samo su kao takvi u Kur’anu navedeni kao primjer istinitosti, originalnosti i pravoga puta.

LITERATURA

  1. Enes Karić, Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.
  2. Besim Korkut, Prevod Kur’ana, El-Kalem, Sarajevo 1990.
  3. Ibn Kesir, Tefsiru-l-Kur’ani-l-azim, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Zagreb, 1996.
  4. Ibn Džerir et-Taberi, Džami’u-l-bejan fi te’vili-l-Kur’an, Daru-l-fikr, Bejrut 1988.
  5. Sejjid Kutb, Fi zilali-l-Kur’an, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 1997.
  6. Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, FIN, Sarajevo 2006.
  7. Andreas Maurer, Bassiswissen Islam (Osnovno znanje o islamu), SCM HansslerVerlag, 2008.
  8. Biblija, Novi Zavjet, DD „Dom štampe“, Zenica 2002.

 

Autor: Bahrudin Omeragić 

Glasnik br. 3-4, 2013