لَلَّهُ أَشَدُّ فَرَحًا بِتَوْبَةِ عَبْدِهِ المُؤْمِنِ، مِن رَجُلٍ في أَرْضٍ دَوِّيَّةٍ مَهْلِكَةٍ، معهُ رَاحِلَتُهُ، عَلَيْهَا طَعَامُهُ وَشَرَابُهُ، فَنَامَ فَاسْتَيْقَظَ وَقَدْ ذَهَبَتْ، فَطَلَبَهَا حتَّى أَدْرَكَهُ العَطَشُ، ثُمَّ قالَ: أَرْجِعُ إلى مَكَانِيَ الذي كُنْتُ فِيهِ، فأنَامُ حتَّى أَمُوتَ، فَوَضَعَ رَأْسَهُ علَى سَاعِدِهِ لِيَمُوتَ، فَاسْتَيْقَظَ وَعِنْدَهُ رَاحِلَتُهُ وَعَلَيْهَا زَادُهُ وَطَعَامُهُ وَشَرَابُهُ، فَاللَّهُ أَشَدُّ فَرَحًا بِتَوْبَةِ العَبْدِ المُؤْمِنِ مِن هذا بِرَاحِلَتِهِ وَزَادِهِ. (البخاري ، مسلم و الترمذي)

"Doista se Allah raduje pokajanju Svoga podanika vjernika više nego čovjek koji dođe u jednu pogibeljnu pustaru, koji sa sobom ima jahalicu na kojoj su mu hrana i voda. On potom zaspi, a kada se probudi, njegova jahalica je otišla. Potom krene da je traži dok dobro ne ožedni te kaže: 'Vratit ću se na svoje mjesto na kojem sam bio, zaspat ću tu i umrijeti!', pa se vrati i spusti svoju glavu na podlakticu kako bi umro. Kad se probudi, njegova jahalica je kod njega, a na njoj njegova poputbina, hrana i piće. Allah se obraduje pokajanju Svoga roba vjernika više nego što se obradovao ovaj čovjek svojoj jahalici i poputbini.“[1]

Svakodnevno vidimo i čujemo da se ummet budi. Islamsko buđenje već decenijama nedopustivo polahko, sporo, ali napreduje. Neke od država s muslimanskom većinom bez obzira na sve poteškoće i opstrukcije polahko, ali sigurno napreduju na političkom, ekonomskom, vojnom, naučnom i drugim poljima ljudskog djelovanja. Jedina religija čiji se broj sljedbenika konstantno povećava jeste islam. Ponovno dominiranje islamske civilizacije na svjetskom nivou pitanje je samo trenutka.

Bitno je da se u vezi s tim zapitamo: "U kakvom stanju nas zatiču ove promjene?" Ili još bolje: "Možemo li mi značajnije učestvovati u ovim promjenama?!"

Preduvjet svih značajnijih promjena na kolektivnom planu jeste izgradnja duhovno snažnih, moralno nepokolebljivih i intelektualno moćnih pojedinaca koji će davati svoj maksimum u organiziranom djelovanju.

Musliman je svjestan da je osnova svakog uspjeha snažna svijest o Gospodaru, Njegovoj Moći, Znanju i Volji i da ga sve ono što narušava tu svijest vodi u propast. Zbog toga nastoji čim učini grijeh, odn. bilo šta od onoga što ga udaljava od Allaha, dž.š., da se pokaje!

I ovaj put – put duhovnog izrastanja i jačanja, kao i svi drugi naporni i dugi putevi, počinje prvim korakom. Odlučnim ograđivanjem i udaljavanjem od svega onoga što nas odvodi s tog puta. Taj prvi korak je pokajanje (tevba).

Tevba je ostavljanje grijeha iz straha od Uzvišenog Allaha, spoznaja prezrenosti grijeha, kajanje za njegovo činjenje i čvrsta odluka da se nećemo vratiti tom grijehu.

Tevba je kajanje za ono što je prošlo i okretanje Allahu, dž.š., u onome što je pred nama.

Tevba je štit od očaja i beznađa! Tevba je stvaranje prilike za novi život!

Tevba je izvor dobra na dunjaluku i uzročnik sreće na ahiretu.[2]

Od čega se pokajati?

Koje su to negativnosti koje nas sprečavaju da jače iskoračimo na putu našeg osobnog i kolektivnog uspinjanja i napredovanja? Svako od nas dobro zna sebe i svoje slabosti, a ovdje ističemo one koje su prepoznatljive u našem bošnjačkom narodu i za koje se trebamo pokajati:

  • Pokajati se od svog dosadašnjeg načina života koji je bio bez jasnog cilja i pravca, pa često, upravo zbog toga, ispunjen stresom i depresijom;
  • pokajati se od formalnog obavljanja namaza, udjeljivanja sadake uz ružne i neumjesne prigovore, od licemjerja u našim poslovima i aktivnostima;
  • pokajati se od umišljenosti, sebičnosti i oholosti;
  • pokajati se od lijenosti, nekorisnog trošenja vremena, pasivnosti i neuključivanja u društvene aktivnosti na razini džemata, naselja, Zajednice;
  • pokajati se od lošeg mišljenja o čovjeku, posebno muslimanu, od sumnjičenja, neosnovanih optužbi, brojnih ogovaranja, ismijavanja, maltretiranja i vrijeđanja drugih, zavidnosti, mržnje, zlobe i pakosti;
  • pokajati se za neshvaćanje i nerazumijevanje naše pozicije koju imamo kao Božije halife na Zemlji;
  • pokajati se, čak, i za naše dosadašnje činjenje pokajanja, bez iskrenosti i stvarne želje da se promijenimo i odlučnosti da budemo bolji!

Šta pokajanje podrazumijeva?

Musliman nije bezgrešni melek, niti poslanik zaštićen od grijeha, nego je biće koje griješi. Ali, kada učini kakav grijeh, brzo se vraća Allahu, moleći Ga za oprost. To je osobina pravih vjernika:

إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَوْا إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُوا فَإِذَا هُمْ مُبْصِرُونَ[3]

Oni koji su Allaha svjesni, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi...

Pokajanje podrazumijeva trenutno napuštanje grijeha, čvrstu odluku da se u budućnosti grijeh neće ponoviti te nastojanje da se nadomjesti propušteno. Kajanje i osjećaj tuge zbog našeg proteklog načina života su neophodni. To je, ustvari, srž pokajanja i time se nadomještavanje propuštenog upotpunjuje. Kako da taj osjećaj tuge ne bude obavezan, kada je to bol koja se neminovno rađa nakon pune spoznaje o životu koji je protraćen u srdžbi Uzvišenog Allaha.[4]

Najbolje vrijeme za pokajanje, za početak duhovnog preobražaja jeste sada – sad, odmah i ovdje. Samo onaj koji posjeduje duhovnu volju, snagu i energiju (himmet) da nadiđe stanje u kojem se nalazi, može postići ono što želi.

Čim počinimo grijeh, treba se pokajati i ne odgađati pokajanje. Uvijek je teško riješiti i osloboditi se onoga za čim nam strasti žude. Onaj koji odgađa pokajanje podsjeća na čovjeka koji treba iščupati drvo, pa uvidi da je jako i da se može iščupati samo uz veliki napor, pa kaže: "Ostavit ću ga jednu godinu, pa ću mu se opet vratiti", a on zna da stablo što više ostaje u životu, samo još više širi korijenje, a on što duže živi sve je slabiji.[5]

Nemojmo se dovesti u poziciju da na kraju svoga života ili još gore na Sudnjemu danu, žalimo za onim što smo mogli učiniti, samo da smo bili razumniji i odgovorniji prema svome životu.

Jedan od onih koji je dosegao spoznaju je rekao:

"Kada se melek smrti pojavi pred Allahovim podanikom, obavijesti ga da mu preostaje još samo jedan časak koji mu ni za tren oka neće produžiti. Tada će čovjek osjetiti tugu i žalost, pa da ima i cijeli ovaj svijet, napustio bi ga samo da sastavi s tim još jedan časak kojim bi se zadovoljio nadomještavajući u njemu propušteno, ali to mu ne polazi za rukom. To je pravi smisao Allahovih, dž.š., Riječi:

... prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!" Allah, sigurno, neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.[6]

Kada musliman učini grijeh obaveza mu je da iskreno izrazi žaljenje zbog toga, da se Allahu, dž.š., pokaje i da nastoji da taj grijeh poništi činjenjem dobrog djela iste vrste.[7] Treba to učiniti poput naših roditelja, Adema, a.s., i h. Have, kada su zbog grijeha kojeg su počinili izgubili sigurno tlo pod nogama i s velikim strahom i neizvjesnošću u svoju budućnost obratili se Allahu, dž.š., riječima:

رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ[8]

"Gospodaru naš" – rekoše oni – "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni – propast ćemo!"

Istinska tevba podrazumijeva napuštanje grijeha i vraćanje pod okrilje Allahove milosti i zaštite. Iskrenost tevbe ogleda se u veličini promjene u ljudskom životu, njegovih planova, razmišljanja i djelovanja.

Tevba ima za cilj da okrene čovjeka u pravom smjeru i da on svoj maksimum da na putu dobra. Zato od nje nema nikakve svrhe ako se ona učini na samom kraju ovosvjetskog života. Allah, dž.š., kaže:

وَلَيْسَتِ التَّوْبَةُ لِلَّذِينَ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ حَتَّىٰ إِذَا حَضَرَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ إِنِّي تُبْتُ الْآنَ وَلَا الَّذِينَ يَمُوتُونَ وَهُمْ كُفَّارٌ ۚ أُولَٰئِكَ أَعْتَدْنَا لَهُمْ عَذَابًا أَلِيمًا

Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: "Sad se zaista kajem!", a i onima koji umru kao poricatelji. Njima smo bolnu patnju pripremili.[9]

Učini tevbu, jer je tevba razlog Allahove ljubavi prema tebi, zar Svevišnji nije rekao:

إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ

Doista, Allah voli one koji se mnogo kaju i one koji se mnogo čiste.[10] Da li postoji veća sreća i da li vjernik može biti više sretan od onoga trenutka kada sazna da ga njegov Gospodar voli?! A to će saznati onoga trenutka kada Mu se iskreno okrene, skrušeno i ponizno, visoko podignutih ruku, tražeći oprosta za svoje grijehe.[11]

U čemu je smisao pokajanja?

Jedan zapadni autor je rekao: "Veličina islama nije samo u tome što je jasno pokazao pravi put nego u tome što je pokazao kako se uvijek sa stranputice može vratiti na pravi put!"

O višestrukim koristima i smislovima tevbe nadugo se može govoriti, a naglašavamo samo dva:

  • Oslobađanje od grijeha!

Tevbom se stvaraju osnovne pretpostavke za duhovno jačanje pojedinca, a samim time i za njegovo opće napredovanje. Grijesi nas stalno prikivaju za zemlju nemoralnosti, sebičnosti, zlobe i pakosti i ne dopuštaju nam da se vinemo u nebo čestitosti, nesebičnosti, poštovanja i ljubavi. "Grijesi su za vjerovanje", kako to kaže Ebu Hamid el-Gazali, "poput štetne hrane za tijelo. Ona se stalno gomila u utrobi sve dok ne promijeni narav ljudske prirode, a da to čovjek i ne osjeti i sve dok mu ne uništi zdravlje, pa u jednom trenutku oboli, a u drugom već umre. Isto je i s grijesima."[12] Grijesi ne samo da sprečavaju značajnije izrastanje i napredovanje čovjeka nego ga polahko, a on toga često uopće nije svjestan, uništavaju!

  • Krenuti rasterećen dalje. Krenuti ispočetka!

Čovjek u životu namjerno ili nenamjerno počini mnoge greške. Ogriješi se o sebe, druge ljude, Allaha, dž.š. Nepravedno osumnjiči, obmane, iskoristi druge. Nanese moralnu ili materijalnu štetu drugome. I to ga prati cijeloga života. To mu postaje teret koji ga sve više opterećuje. Često se budi iz sna smoren mišlju o onome što je učinio.

Čak i kada izmirimo svoje materijalne obaveze prema drugom, ostaje osjećaj da nismo na primjeren način odgovorili, da se nismo odužili. Tu je mjesto iskrenog pokajanja (tevbe). Da se nakon izmirenih obaveza skrušeno i iskreno obratimo Allahu, dž.š., priznajući našu slabost i Njegovu jakost, našu nemoć i Njegovu nadmoć i da uputimo iskreno obećanje da se takvom načinu života nećemo vratiti!

Samo pravi vjernik može nakon iskrenog pokajanja krenuti ispočetka, samo se on u potpunosti može riješiti i raščistiti s ružnom prošlosti i početi novi život, jer Poslanik, s.a.v.s., kaže:

‏عن ‏أبي عبيدة بن عبد الله ‏عن ‏أبيه ‏قال ‏قال رسول الله ‏صلى الله عليه وسلم  التَّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لا ذَنْبَ لَهُ

Onaj koji se iskreno pokaje zbog grijeha, kao da grijeh nije ni počinio![13]

Kako li je lijepa priča koju spominje Ibnul-Kajjim u djelu Medaridžus-salikin kada govori o ovoj velikoj neizmjernoj Allahovoj milosti po ljude, pa kaže:

"Od jednog čestitog prethodnika prenosi se da je u jednoj uličici vidio kako se vrata kuće otvaraju i iz nje izlazi dječačić plačući i tražeći pomoć. Iza njega je bila majka koja ga je istjerivala. Nakon što ga je istjerala, ispred njegovog lica zalupila je vrata i zaključala ih. Krenuo je dječačić, napravio nekoliko koraka i stao. Razmišljao je. Nije znao, pored svoje kuće iz koje je istjeran, drugu kuću koja bi mu pružila utočište. Nije poznavao nikoga drugog pored svoje majke da bi ga prihvatio. Tužan, slomljena srca, ponovno se vratio kućnim vratima. Našavši ih zaključana, legao je ispred njih, svoj obraz je spustio na prag i zaspao. Nakon nekog vremena, vrata su se otključala i na njih je izašla majka. Vidjevši svog sinčića kako spava s obrazom položenim na prag, nije mogla da se suzdrži, da ga ne uzme u naručje. Prihvatila ga je u naručje, poljubila i rekla: 'Sinčiću moj, kuda ideš od mene? Ko će ti pružiti utočište pored mene?! Zar ti nisam rekla da mi se ne suprotstavljaš i da mi ne budeš nepokoran? Zar ti nisam rekla da me svojim ponašanjem ne tjeraš da postupim suprotno svojoj milosti, brizi i dobru koji ti želim?!' Zatim ga je unijela u kuću." Razmislimo o ovom majčinom postupku, ovim majčinim riječima, a zatim poslušajmo riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: Allah je milostiviji prema Svojim podanicima od majke prema svome djetetu."[14]

Kako dalje?

Naravno, ne možemo se odjednom osloboditi svih tereta prošlosti. Ali, bitno je krenuti ovim putem, jer, i najduži put počinje prvim korakom. Ozbiljno porazgovarajmo, sami sa sobom, i sagledajmo kakvim životom živimo i kuda nas on vodi. Krenimo od pojedinačnih grijeha i odlučimo da im se više ne vraćamo. Bez obzira na teškoće nemojmo im se vraćati. Ako želimo mijenjati svijet, tu odlučnost i snagu pokažimo prvo na sebi!

U jednom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., poredi odbojnost i prijezir prema grijehu s prijezirom da budemo bačeni u vatru. Razvijajmo kod sebe svijest, da je grijeh vatra koja ne uništava samo nas, nego i naše porodice, naše društvo i ubija u nama nadu da musliman može ostvariti uspjeh još na ovom svijetu!

Pokajmo se iskreno Allahu, dž.š., za grijehe i slabosti koje imamo i odlučno krenimo naprijed. Bez snažnih pojedinaca, nema ni uspješnog kolektivnog rada, bez racionalno osmišljenog kolektivnog rada nema uspješnog društva, a ako to ne ostvarimo, onda smo pronevjerili emanet koji nam je Allah, kao Svojim halifama na Zemlji, povjerio!

Mnogi od nas su bili u smrtnoj opasnosti, izgubili su sve ono što im je osiguravalo život i ostala im je samo puka nada. Tako se osjećaju oni koji okrenu leđa Allahu, dž.š. Pokajanjem se čovjek diže iz ponora i vraća u život nastavljajući svoj hod prema Uzvišenom Gospodaru, a On to jedva čeka!  

 

[1] Hadis bilježe: El-Buhari, Muslim i Et-Tirmizi.

[2] Više v.: http://www.el-asr.com/tekst/osobine-iskrenih-vjernika/iskreno-pokajanje-tevba (23. 7. 2011).

[3] Kur'an, El-E'raf, 201.

[4] Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, VII, str. 18.

[5] Ebu Hamid el-Gazali, nav. djelo, VII, str. 169.

[6] Kur'an, El-Munafikun, 10–11.

[7] Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, VII, str. 133.

[8] Kur'an, El-E'raf, 23.

[9] Kur'an, En-Nisa, 18.

[10] Kur'an, El-Bekara, 222.

[11] http://www.el-asr.com/tekst/osobine-iskrenih-vjernika/iskreno-pokajanje-tevba (23. 7. 2011).

[12] Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, VII, str. 25.

[13] Ibn Madža, Sunen, "Kitabuz-zuhd", br. 4.240.

[14] http://www.el-asr.com/tekst/osobine-iskrenih-vjernika/iskreno-pokajanje-tevba (23. 7. 2011). Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.

 

Autor: Zuhdija Hasanović

Iz knjige:  40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom