Husein Đozo u svom komentaru Kur'ana nije mogao zaobići ni ustanovu idžtihada.[1] Smatrao je da mi u ovom dijelu svijeta, suočeni sa zahtjevima vremena i savremenim evropskim životom, osjećamo potrebu za jednom novom savremenijom interpretacijom i razradom kur'anske misli. Jer, razrada određenog pitanja, bez obzira čija je, ne može biti vječna niti obavezujuća za druge generacije. On će eksplicitno kazati:

„Idžtihad, ma čiji bio, ne obavezuje druge.“ Kazivao je da Kur'an u primjeni objave veliku pažnju poklanja čovjeku, stavlja mu širok prostor izučavanja i ukazuje da razum i nauka mogu biti ogroman značaj u razumijevanju i rješavanju pitanja iz domena idžtihada. Đozo je, aktualizirajući određene probleme i nudeći rješenja, ukazao da u islamu nema nepogrešivih ljudi pa nema ni vječnih rješenja.

Husein Đozo, u pogledu islamske misli, konstatirat će da je ona doživljavala svoje „plime i oseke“. Bolesne ambicije pojedinaca svojim postupcima sakrivali su njezin sjaj i njezine istine.

„U svemu tome najsudbonosniji moment je bio zatvaranje vrata funkcioniranju idžtihada.“[2]

 „Moć 'apsolutnog idžtihada' bila je potpuno potkopana; 'relativni idžtihad bio je dopušten'. To je ili značilo da je bilo dopušteno da se zakon iznova tumači unutar sopstvene pravne škole ili se pak – i to je bila najviša tačka originalnog zakonodavstva – pružala mogućnost nastavljanja eklektičkog i uporednog proučavanja zakona različitih škola kako bi se našao prostor za ograničenu ekspanziju u pojedinostima.“[3]

 Islam se zadržao samo u nekoliko obreda, nije više bio prisutan u političkom, društvenom i ekonomskom životu.

Ulema se zatvorila u šablonizirani rad prvih generacija izvedenih prije više od hiljadu godina zanemarjući svoju obavezu na potrebe savremenijeg života. Husein Đozo konstatira:

„Život nije stajao. Javljali su se novi problemi koji su tražili svoje rješenje. Tih rješenja nije bilo jer ih ulema nije htjela tražiti u osnovnim koncepcijama islama sadržanim u Kur'anu i Muhammedovoj praksi. Čak je to zabranjivala, jer je proglasila da su vrata idžtihada zatvorena.“[4]

Sa zatvaranjem vrata idžtihada nastala je puna stagnacija u svim oblastima života i daljni razvoj života zadržan je u šablonima prvih mudžtehida.[5] Husein Đozo će kazati:

„Ukidanjem idžtihada, ulema je onemogućila svaki kontakt sa Kur'anom, koji su zamjenila djela (kitabi) raznih autora. Oko takvih djela koja sadrže shvaćanja, mišljenja i stavove prve uleme – mudžtehida, ulema se kasnije vrtjela u zatvorenom krugu preko hiljadu godina. Ona je na taj način od prvih mudžtehida stvorila jednu vrstu idola koji su na relaciji život – Kur'an stoljećima stajali kao krupna prepreka. Njihove su riječi takoreći praktično derogirale Božiju riječ.“[6]

Ovdje Đozo, čini se, govori o parazitiranju današnjih muslimana na račun preživjelih rješenja selefi-saliha. U ovim riječima vidimo izravni odjek riječi iz El-Menara:

„Muslimanima je Božijom Knjigom data svjetlost, ali su oni tu svjetlost zamijenili tamninama ružnog taklida.“[7]

Husein Đozo ističe da su prvi mudžtehidi naglašavali da ono što oni izvode iz Kur'ana i sunneta predstavlja samo njihovo mišljenje koje nikog ne obavezuje, čak ni u njihovo vrijeme, a pogotovu kasnije.[8]

Ebu Hanife o svom idžtihadu kaže: „Mi smo dali svoje mišljenje za koje smatramo da je najbolje. Ko dođe sa boljim rješenjem od našeg, ono je preče da se slijedi... Nije dozvoljeno nikome da uzima naše mišljenje sve dok ne sazna naše dokaze.“[9]

Malik kaže: "Ja sam čovjek koji daje pogrešna i ispravna rješenja. Ako je moje mišljenje u skladu sa Kur'anom i Sunnetom onda ga prihvatite, a ako nije, onda ga odbacite".[10]

 Šafija kaže: „Ne slijedite me u svemu što kažem.“[11]

Ahmed ibn Hanbel kaže: „Ne oponašajte mene, niti Malika, niti Šafiju, niti Sevrija, već sami proučavajte kao što su i oni proučavali. Proučavajte vašu vjeru, jer je puka imitacija (taklid) bilo koga osim besprijekornog (misli na Muhammeda, a.s.) ružna stvar. To je (taklid) slijepilo onih koji vode.“[12]

 Spomenuta mišljenja ukazuju da je idžtihad otvoren sve dok postoji islam i muslimani i da su ljudska rješenja podložna promjenama. Samo su Kur'an i Sunnet stalni i nepromjenljivi.

Zato, insistiranje na idžtihadu danas ne znači umanjivanje vrijednosti „sunneta“[13] Muhammeda, a.s. Postavlja se pitanje prakse:

„Da li u prihvaćanju svih pojedinosti te prakse kao gotovih rješenja jedanput zauvijek datih ili prihvaćanje prakse kao načina primjene kur'anske misli na probleme života? U tome je suština ovog pitanja.“[14]

Govoreći o istini, Husein Đozo smatra da je najtragičnije za nju ako se onaj ljudski i vremenski elemenat u njoj blokira, začahuri i sakrije.

To se često dešavalo u razvoju islamske misli koja je mirovala pod „debelim plaštem šerhova, hašija i hamiša“.

Iako je islamska misao dinamična, revolucionarna i progresivna „taklid“ je onemogućavao da se do nje dopre i da se razumije.[15] Ipak, Đozo konstatira i kaže:

„Pomoću ustanove idžtihada omogućena je njena modifikacija u svim prilikama, njeno obnavljanje i prilagođavanje u svim vremenima.

Ostajanje na jednoj modifikaciji, na jednoj formi njene praktične primjene koja svakako nosi u sebi obilježje vremena i prilika, čak obilježje i samoga modifikatora – mudžtehida, jer i on unosi u nju svoje lično, modificirajući je onako kako je shvaća i kako shvaća prilike i život – islam najstrožije zabranjuje.“[16]  

Ne može se prihvatiti mišljenje da islamska misao nije bila determinirana potrebama i uvjetima datog historijskog trenutka. Dakle, primjena forme prilagođena je sredini i odgovarajućem nivou društva.

Vrlo malo je bilo pokušaja da se određenoj stvari dadne islamska zakonska norma. Zato Đozo ističe da ustanova idžtihada mora uvijek biti otvorena.On konstatira:

„Vremena su se mijenjala, rađale su se nove potrebe, iskrsavali novi problemi, a propisi koji su odgovarali i regulirali sasvim drugačije situacije i rješavali druge probleme – ostali su isti. Šta je moglo drugo ostati muslimanima nego da se nužno nađu pred alternativom: ili ostati okovan u ranijim formama i oblicima života i shvaćanja i tako tapkati na jednom mjestu, gdje se stalo vrlo davno – ili se osloboditi tih formi i poći drugim tuđim putem.

Mi se upravo sada nalazimo u situaciji jasne polarizacije snaga u ovom smislu. Na jednoj strani imamo jednu određenu grupu 'progresivnih' elemenata, koji su se oslobodili okova i traže nove puteve i nove oblike."[17]

Zbog potrebe dinamiziranja i nove interpretacije islamske misli, Muhammed Ikbal će kazati: „Smatram, da je potpuno opravdana želja sadašnje generacije naprednih muslimana da ponovo interpretiraju osnovne pravne principe u svjetlu svog vlastitog iskustva i izmijenjenih uvjeta savremenog života. Kur’an poučava da je život proces konstantnog progresivnog stvaranja, što traži da svaka generacija, vođena ali neometana radom svojih prethodnika, ima pravo da rješava svoje vlastite probleme.“[18]

Đozo će konstatirati da su bila i drukčija promišljnja: „Na drugoj su strani muslimanske mase koje nisu voljne da se po svaku cijenu oslobode ranijih formi, jer nemaju dovoljno garancije da ovo novo nije tuđe.“[19]

 Zbog takvog odnosa prema islamskoj misli Husein Đozo će prozvati muslimane da snose odgovornost za skrivanje objavljene istine, jer je nisu objašnjavali jezikom vremena u kojem su živjeli i prilagođavali potrebama života.

„Smatramo da bi funkciju idžtihada morala uvijek djestvovati i po ukazanoj potrebi intervenirati u svim situacijama, ne ostavljajući nikakve mogućnosti stihiji i vakuumu.“[20]

Kada imamo sve to pred očima, on će doslovno kazati:

„Zar obustavljanje funkcije ustanove idžtihada, zar svođenje cjelokupne nauke islama na nekoliko obreda, zar puna izolacija islama iz života nije najočitije skrivanje istine!

Teška kazna u vidu Božijeg prokletstva, koja je u predmetnom ajetu predviđena za one koji skrivaju istinu, neće moći mimoići ni sve one generacije islamske uleme iz dekadentnog perioda koje su sakrivale istinu islama, time što je nisu objašnjavale jezikom vremena u kojem se živjelo i prilagođavale potrebama života.“[21]

Naime, ne može se u Đozinom razumijevanju idžtihada izbjeći sloboda.

Đozo ističe da sloboda predstavlja najbitniji faktor u razvoju ljudske misli. Bez slobode nema ni stvaranja, ni progresa. Zatvaranje u određene granice i krugove predstavlja najveću smetnju u razvoju ljudskog roda. To je prava stagnacija i tapkanje u istom mjestu. Sagledavajući ukupnu situaciju islamske misli, Đozo će kazati:

„I islamsku misao u njenome razvoju pratile su iste teškoće. Ona se, na žalost, suprotno svojoj dinamičnosti, vrlo rano počela zamrzavati u kultovima mezheba i prvih mudžtehida. Formiranje mezheba, opredjeljivanje i okupljanje oko njih, kao i stvaranje i kasnije podržavanje kulta prvih mudžtehida i prve uleme dovelo je do punog zastoja. U tim prvim oblicima primjene kasnija ulema ju je začahurila i sve do naših dana držala je u tim okvirima ne dozvoljavajući nikome da dođe do njih.

Pravilan razvoj islamske misli moguć je jedino u uvjetima pune slobode kako unutar islamskog društva tako i van njega. Ona se ni u kom obliku ne smije nametnuti.“[22]

 Kada Husein Đozo govori o islamskoj misli, „njezinom šabloniziranju“ i „životu po preživjelim šablonima“, uvijek je na tragu poznate rečenice iz El-Menara koja glasi:

„Čuvati ono što se već ima lakše je negoli pronaći ono izgubljeno.“[23]

Dakle, umjesto neprestanog razmišljanja, istraživanja, kretanja i aktivnosti u pravcu borbe za dobro, ulema će prihvatiti put izolacije, mirovanja i trpljenja.

Đozo će kazati da puni povratak idžtihada oslobađa čovjeka svih vrsta predrasuda, od zavisnosti, straha i slijepog slijeđenja.

Naime, prema Đozinoj koncepciji islama „Cijela povijest islama podjeljena je na vremena idžtihada i vremena taklida, rekli bismo na cikluse idžtihada i cikluse taklida! To su dvije snažne sile koje se nadmeću i u permanentnoj su borbi.“[24]

U ovom poglavlju mi ćemo ukazati na Đozin odnos prema hadisu. On će kazati da je hadis plod idžtihada Božijeg Poslanika i da Poslanik, a.s., nije davao hadisima karakter objave, a nije dozvoljavao ni da se hadisi bilježe u njegovom vremenu. To ukazuje na jednu činjenicu da je Kur'an Božija riječ a hadis ljudsko dijelo. Zato će Đozo slijedeći put Muhameda Abduhua i škole El-Menar kazati da su pored Muhammeda, a.s., kao mudžtehida bile i prve generacije selef-i salih i da to nije bila sterilna i okamenjena zajednica, već je svojom dinamikom i idžtihadom bila zajednica „sjajnih mudžtehida“.

On će njihovu praksu smatrati „idžtihadom prvog reda“. U tom pogledu Đozo kaže:

„Mislim da će nam sada biti mnogo lakše shvatiti prirodu i smisao Hadisa, njegov odnos prema Kur'anu. Prije svega potrebno je odgovoriti na pitanje, da li je Hadis plod idžtihada ili Objave? Da li je Muhammed, a.s., u onom što nazivao hadisom postupao po svom rasuđivanju i nahođenju i na osnovu svojih zaključaka ili po nadahnuću, Objavi?

Moramo odmah reći da je bez osnova tvrdnja da je Hadis djelo jedne vrste objave i da se Muhammed u svemu upravljao nadahnućem i inspiracijom, dobijenom neposredno od Boga. Isto tako je bez osnova pozivanje u tome na ajet: Ve ma jantiku anil heva – On ne govori proizvoljno o sebi. To što govori je Objava koja je objavljena. Ovdje se misli na Kur'an jer su Muhammedu, a.s., protivnici prigovarali u vezi Kur'ana, koji im je dostavljao i tumačio, a za kojeg su oni tvrdili da ga on izmišlja.

Očito ni Muhammed, a.s., nije propisivao hadisima karakter objave.

To se jasno vidi iz zabrane popisivanja hadisa. On je u tome polazio od činjenice da je Kur'an Božije dijelo a hadis ljudsko - njegovo. Da nije ovako gledano na Hadis, sigurno bi bio naredio njegovo popisivanje, kao što je to učinio u odnosu na Kur'an.

U tom smislu u islamu postoji vrlo značajna ustanova idžtihad, čija je funkcija primjena islamske misli i istraživanje najprikladnije i najbolje odgovarajuće forme primjene u datom vremenu i datim uslovima života.“[25]

Međutim, nesumnjivo je da je Đozo kazao da je Muhammed, a.s., dao prvu i najautentičniju razradu i primjenu islamske misli.

Upravo zbog toga imamo dovoljno razloga kazat će Đozo da vjerujemo da je Muhammed, a.s., djelovao kao mudžtehid.

Razrađujući i primjenjivajući kur'ansku misao Đozo će kazati:

„Naime, ne može se nikako poreći, da Muhammedova razrada i primjena islamske misli nije bila uslovljena i determinirana potrebama, problemima i uslovima datog historijskog trenutka. Muhammed, a.s., je primjenjivao islamske koncepcije i principe na određenu sredinu u određenom vremenu. Forme takve primjene morale su biti prilagođene takvoj sredini i odgovarati nivou društvenog razvoja. Inače, ne bi mogli biti sprovođene niti prihvaćene. Muhammedova, a.s., razrada postavljala je temelje jednom novom društvu u prvoj fazi svog razvoja vodeći računa o svim okolnostima, u kojima se nalazilo to društvo. Upravo u tome i leži njegov velik uspjeh. Vanredno dobro je poznavao tokove i zakone razvoja, pa se znao u njih uključiti. Bio je pun realizma, svjestan da živi na zemlji da mora poštovati njene zakone. Njegovo ponašanje i njegov odnos prema životu najbolje potvrđuje njegovu ljudsku prirodu.“[26]

Husein Đozo za ovakav pristup prema hadisu smatra veoma značajnim, jer postaje „živ i dinamičan“ a ne „zatvoren u zaleđenim formama“. On postaje suština, a ne forma. On će doslovno reći:

„Ovaj način prilaza Muhammedovoj, a.s., praksi ne bismo smjeli shvatiti kao umanjivanje vrijednosti i značaja Hadisa. Naprotiv, takav odnos prema Hadisu daje mu mnogo veću i trajniju vrijednost. Time on postaje živ i dinamičan mehanizam koji je u stalnom kretanju i razvoju. Kada bismo ga gledali u okoštanim, zatvorenim i prvobitnim, zaleđenim formama praktične primjene, tada bismo mu sigurno iskopali grob. Najtragičnije je u današnjem razvoju što smo više gledali na riječi i slova nego na misao i duh, više smo vodili računa o formi nego o suštini.“[27]

Takođe, Husein Đozo kazat će da se u budućnost mora ići licem okrenutim prema budućnosti, a ne natraške. U tom pogledu najbolji primjer je njegov odnos prema instituciji zekata, sadekatu-l-fitra, postotak i visine davanja. Kada se opredjeljuje za prioritete osam naznačenih kategorija u Kur'anu, on će se opredjeliti za (fi sebilillahi), gdje prije svega vidi fond za održavanje Islamske zajednice i njenih obrazovnih zavoda.

U tom pogledu on je slijedio svoje učitelje Šejh Šeltuta i Rešid Ridaa, odnosno školu El-Menar.

Možemo kazati da je ovo jedna od najznačajnijih fetvi, (odnosno idžtihada) Husein Đoze.

O tome mr. Ibrahim Džananović kaže:

„Među onim rješenjima iza kojih je stalo Vrhovno islamsko starješinstvo je rješenje o davanju zekata i zekatu-l-fitra za vjerskoprosvjetne zavode Islamske zajednice. Ovo njegovo rješenje, s obzirom na argumentaciju i stajanje iza njega najvećeg dijela uleme i ulu-l-emra, može se nazvati obavezujućom fetvom.“[28]

Autor: dr. Ejub Dautović 

Glasnik br. 3-4, 2016

[1] „Idžtihad je tumačenje kur'anskih ajeta i Sunneta i traganje za prvanim normama u ovim izvorima, ili rješavanje određenih pitanja čiji se rješenje na prvi pogled na nazire u Tekstu (nass.)“. (Ibrahim Džananović, Idžtihad u prva četiri stoljeća islama, Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice u SFRJ, Sarajevo, 1986.,str. 13.)

[2] Đozo, isto, II, str.85.

[3] Fazlur Rahman,Duh Islama, Prosveta, Beograd, 1983.,str. 119.

[4] Đozo, isto, II, str. 85.

[5] O idžtihadu v. više u: Muhamed Rešid Rida, „Pitanja i odgovori“, Novi Behar, X/1936., br. 4-5, str.41-44. Preveo Šukrija Alagić. Tekst preuzet iz serije članaka El-Menara, „Usulu-l-islami ve mekasiduhu“ (Osnovi i ciljevi islama), te od istog autora „Emalijju dinijjetun“, Novi Behar, 1923-33., br. 1-2-3-, preveo Šukrija Alagić. Tekst preuzet iz El-Menara, II, br. 28. (13.6.1899.)

[6] Đozo,isto, II, str.92.

[7] El-Menar, IV, str.298.

[8] „Znam da islamska ulema traži potpuno prihvatanje popularnih islamskih škola, iako ona sama nije nikad našla da je moguće zanijekati teoretsku mogućnost idžtihada. ...Nisu li osnivači naših pravnih škola zahtijevali ikada za svoja rasuđivanja i za svoje interpretacije trajno važenje. Nikada.“ (Muhammed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, (2. dopunjeno izdanje), El-Kalem, Sarajevo, 2000. str. 195-196.

[9] I. Džananović, Isto,str. 83.

[10] Isto.str.84.

[11] Isto.str.84.

[12] Isto.str.84.

[13] Sunnet – riječ, postupak i praksa Poslanikova drugi je izvor šerijata. (Ibrahim Džananović, Isto, 6.)

[14] Husein Đozo, Islam u vremenu,str. 15.

[15] „Ipak su s vremena na vrijeme pojedinci sebi otvarali ova vrata, a averzija prema taklidu je postojala sve izraženija među modernistima, koji su shvaćali opasnost fosilizacije zajednice i njenog načina života i koji su s pravom vjerovali da će novo istraživanje usul al-fikha poslužiti muslimanima da nađu put prema prosperitetu u modernom dobu kako su već jednom prosperirali.” Annemarie Schimel, Odgonetanje Božijih znakova – fenomenološki pristup islamu, El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 343.

[16] Đozo, Prijevod Kur’ana s komentarom, II, str. 97.

[17] Isto, str.,102.

[18] Muhammed Ikbal, isto, str. 196.

[19] Đozo, isto, str. 102.

[20] Isto, 103.

[21] Isto, 85-86.

[22] Đozo, Isto, III, str. 185.

[23] Menar, IV, str. 298.

[24] Prof. dr. Enes Karić, Đozino tumačenje Kur’ana i pitanje selef-i salih-a, objav. u Zborniku Fakulteta islamskih nauka pod naslovom “Život i djelo Husein ef. Đoze”, Sarajevo, 1998., str. 79.

[25] Đozo, Islam u vremenu, str. 26- 27.

[26] Isto, 28. i 29.

[27] Isto, str. 31.

[28] Mr. Ibrahim Džananović, Đozino tumačenje Kur’ana i pitanje selef-i salih-a, objavljeno u Zborniku Fakulteta islamskih nauka pod naslovom “Život i djelo Husein ef. Đoze”, Sarajevo 1988., 106.