(...) Znaj da se kušanje uopće kod sufija definiše kao prvi početak doživljavanja (Božije) pojave (tedželli) i to je stanje koje iznenadi srce roba. Ako to potraje dva daha ili više, to se već zove šurbom (pijenjem, gustiranjem). Da li iza pijenja ima i napojenosti ili ne, sufije se u tome razilaze. Od jednog od njih se prenosi da je pio te se i napojio, odnosno utolio žeđ. Tako se to od njega prenosi. Od Ebu Jezida se prenosi da je napajanje (nakon kojeg se više ne osjeća žeđ) nešto što je nemoguće. Svako govori na osnovu svog stanja. Svaki takav govor, tj. svaka takva opcija je, po nama, na određen način ispravna u tarikatu.

Znaj da se njihovim riječima "prvi početak doživljavanja pojave" stavlja do znanja da svaka pojava ima početak i taj početak je kušanje te pojave. To je moguće jedino onda ako Božija pojava bude u nekom od likova, ili u vidu Božijih imena, ili imena stvorenoga, i nikako drugačije. Ako pojava biva u vidu značenja, njen početak je i sama ta pojava (sva je sadržana u svom početku). Takva pojava, nakon svog početka, nema nikakvog određenja kojem bi se čovjek kasnije postepeno koristio, za razliku od pojava u likovima iz kojih on izvlači razna značenja, odnosno koristi se raznim značenjima tih likova. Tako je i sa značenjima svih imena; viđenje u početku pojave imena nije istovjetno viđenju tog istog imena poslije, za razliku od početka pojave u značenju, gdje je svo viđe-nje sadržano u samom početku, tako da onaj ko to doživljava, nakon tog univerzalnog poimanja značenja kasnije ne izvlači nikakvu novu pouku. Ta ista stvar se kasnije može raščlanjivati u smislu objašnjenja ili izra-žavati na ovaj ili onaj način, a ustvari se radi o jednoj zbilji na koju smo mi ukazali u uvodu ove knjige u jednom stihu:

Oku se pojavilo svjetlo Njegovog lica

I sve do sada ono nije ništa drugo do to što je.

Početak (viđenja) tog svijetla bilo je samo to svjetio (koje je ostalo takvo kakvo jeste i koje ne trpi promjenu) a sve o čemu smo mi kasnije govorili je ustvari razrada te jedne univerzalne zbilje spoznate tim viđenjem tog Jednog Bića.

Većina ljudi zauzimaju oprečne stavove u vezi sa ovom univer-zalnom zbiljom, odnosno jednim Bićem (Bogom) i doživljaju Njega. Zato njihov govor nije usklađen pa onaj ko u njihovom govoru traži osnovu za koju bi se držao i na kojoj bi se temeljili svi njihovi izrazi i objašnjenja, neće se snaći.

Naš govor je vezan jedan s drugim i podupire jedan drugi, jer je izraz jedne zbilje i ovo je upravo njena analiza. Ovo što mi govorimo zna onaj ko zna odnose između pojedinih kur'anskih rečenica u pogle-du sklada njihovog nizanja jednih u odnosu na druge. Takav zna šta je to što povezuje dvije susjedne rečenice Kur'ana, makar one formalno uzevši izgedale sasvim nevezane. Ta međusobna nevezanost između dvije kur'anske rečenice ima svoju tačnost. Međutim, nužno je da pos-toji odgovarajući zajednički aspekt, koji ih povezuje. Taj aspekt daje da određena kur'anska rečenica bude u vezi sa sebi susjednom jer je to Božiji poredak i sklad.

Mi nismo vidjeli da je iko u jeziku ili gramatici ovo razmatrao osim Er-Rummanija, jednog od gramatičara arapskog jezika. On je napisao i komentar Kur'ana. To mi je pričao jedan od onih koji je gledao taj komentar i obavijestio me da je on u svom komentaru slijedio ovaj metod. Ja nisam vidio taj komentar, međutim ja sam u Maroku, u gradu Marakešu, vidio Ebu-l-Abbasa Es-Sebtija, humanista, koji je slijedio upravo takav metod u tumačenju Kur'ana i sa njim sam o tome poraz-govarao, a spadao je u one koji su obdareni odmjerenošću.

Znaj da je kušanje različito s obzirom na različitost pojava. Ako je pojava u nekoj formi (liku), kušanje je na nivou mašte. Ako je poja-va na nivou Božijih ili svjetskih imena, u tom slučaju je kušanje na razumskom nivou. Kušanje na nivou mašte utiče na duše, a kušanje na nivou razuma utiče na srce. Uticaj kušanja na dušu daje kao rezultat borbu sa sobom na tjelesnom planu, kao što je gladovanje (gladovati se smije samo u smislu posta), žeđ, noćno bdijenje, spominjanje Allaha jezikom, učenje Kur'ana, naređivanje pozitivnog a sprječavanje nega-tivnog, borba na Allahovom putu, odricanje od imetka ako je sam, tj. ako nema porodicu niti šejha.

Ako bude imao šejha, u pravom smislu riječi, koji ga odgaja, on će sve što posjeduje staviti na raspolaganje šejhu, i to što je ponudio u potpunosti će ostaviti, i formalno i stvarno, tako da to više uopšte neće biti njegovo viasništvo, makar mu to u njemu bilo i neprijatno zbog njegove nejakosti u vjeri ili bude osjetio poteškoću u tome. On u davanju tog imetka ne treba puno držati do slasti ukoliko je osjeća prilikom davanja.

Ako prilikom davanja osjeti poteškoću, to davanje je ispravno i utemeljeno i ono ništa neće poremetiti njegovu namjeru u davanju. Ako prilikom davanja osjeti slast i užitak, on to nije dao po svojoj pameti. U tom slučaju, ako slasti vremenom nestane, moguće je da će se i pokajati, za razliku od onog prethodnog, kada je u sebi doživljavao poteškoću i neprijatnost. Ukoliko u vezi sa davanjem prilikom kojeg je osjećao poteškoću i neprijatnost a kao izraz posebne Božije pažnje vremenom doživi slast, nakon što kod njega bude otklonjeno ono što je u njemu izazivalo neprijatnost, on će biti još postojaniji na tom stupnju.

Tako smo i mi ostavili ono što smo posjedovali. U to vrijeme nisam imao šejha kojeg bih konsultovao o tom pitanju, odnosno kojem bih imetak dao na raspolaganje. Međutim, o tome sam konsultovao svog oca, Allah mu se smilovao, i nakon konsultacije s njim o tom pitanju, ostavio sam sve što sam imao. Znači, o tom pitanju nisam se ni na kog drugog pozivao, jer u to vrijeme nisam ni imao šejha na derviškom putu. Ja sam taj imetak ostavio onako kako umrla osoba napušta svoju porodicu i svoj imetak. Drugim riječima, sve je to bilo nakon mog dogo-voranja, o tom pitanju, sa mojim ocem i konsultacije s njim. On je tražio da raspolaganje tim imetkom prepustim njemu, što sam ja i učinio. Nikad ga poslije toga nisam upitao šta je uradio s tim. Eto to je rezultat kušanja koje utiče na dušu. Bilo bi to nužno svakom dervišu.

Osnova svemu ovome je to što je Ebu Bekr, r.a., sav svoj imetak predao Vjerovjesniku, s.a.v.s., kada mu je rekao: "Donesi mi to što imaš!" Omer, r.a., mu je donio oko polovine svoga imetka. Vjerovjes-nik, s.a.v.s., nije odredio šta i koliko da donesu tom prilikom. Da im je on odredio, obojica bi postupili upravo onako kako im je odredio Poslanik, s.a.v.s. On je, s.a.v.s., zapravo htio da se razluče rangovi dobrih ljudi kod njih samih, tj. da to i oni sami uoče, pa je Ebu Bekru, r.a., rekao: "Šta si ostavio svojoj porodici?" On je odgovorio: "Allaha i Njegovog Poslanika." Ovo je krajnji odgoj, vaspitanost i uljudnost, budući da je rekao: "...i Njegovog Poslanika." Da je on rekao (samo): "Allaha", on ništa od toga ne bi mogao uzeti nazad sve dok mu to Allah izravno, bez posrednika, ne bi vratio, i to izravno i stanjem i kušanjem. Pošto je on to znao, rekao je: "... i Allahovog Poslanika." Da mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio nešto od tog imetka, on bi to za potrebe svoje porodice prihvatio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer je on svojoj porodici i njega, s.a.v.s., ostavio, tako da on raspolaganje s tim imetkom prepušta onome koga je Vlasnik imetka učinio svojim zamjenikom. Pogledaj kako je divno postupio i koliko je samo jaka spoznaja Ebu Bekra, r.a., o nivoima stvari i pojmova! Omer, r.a., je mislio da će on toga dana preteći Ebu Bekra, r.a., jer je smatrao da davanjem oko polovine imetka čini veliku stvar. Zatim je Vjerovjesnik, s.a.v.s., upitao Omera ibn El-Hattaba: "Šta si ostavio svojoj porodici?" On je odgovorio: "Oko polovine imetka." Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Razlika između vas dvojice je kao što je razlika između vaša dva odgovora." Omer, r.a., je tim povodom rekao: "Saznao sam da ja Ebu Bekra nikada neću preteći!"

Čovjek treba imati visoku ambiciju, tj. stremljenje, težeći za najvećim nivoima kod Allaha i ispunjavajući obavezu svakoga nivoa.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekru, r.a., nije vratio ništa od njegovog imetka, da bi prisutnima stavio do znanja ono što je on znao o iskrenosti Ebu Bekra, r.a., u vezi s tim. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je znao da je Ebu Bekr, r.a., pažljiv i milostiv (i prema svojoj porodici). Da mu je vratio nešto od tog imetka, to bi dalo povoda neshvatanju i dvosmislenom tumačenju u vezi sa Ebu Bekrom, r.a., tj. da je on računao na pažnju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kom slučaju bi Pos-lanik, s.a.v.s., zbrinuo Ebu Bekrovu, r.a., porodicu.

Allahovom Vjerovjesniku, s.a.v.s., Abdurrahman ibn Avf je također donio sav svoj imetak, pa mu ga je on čitavog vratio i rekao: "Zadrži svoj imetak!" Naime, on od njega to nije ni tražio, jer da je od njega to tražio, to bi i prihvatio, kao što je prihvatio i od Ebu Bekra, r.a.

Kušanje na nivou razuma rezultira duhovnim vježbama, čišće-njem i dotjerivanjem morala, etike i ćudi. Borba sa sobom na duhov-nom planu automatski u sebi sadrži i borbu sa sobom na tjelesnom planu, a borba na tjelesnom planu ne mora u sebi nužno sadržavati i borbu na duhovnom planu. Borba na duhovnom planu je potpunija jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., i poslat da upotpuni moral, etiku, plemenitu ćud itd. Kome je to sve imanentno, odnosno prirođeno, njegovo biće je prosvijetljeno i čisto, a kome to nije prirođeno, on to duhovnim vježba-ma može postići.

Duhovna vježba i znači ovladavanje nečim čime se nije ovladalo i što pruža otpor te iskazuje neposlušnost pa ko ovlada nečim čime prije nije ovladao, on je ispunio uvjet vježbe i time od svoje duše (nefsa) otklonio svojeglavost, nepokornost, buntovnost itd., jer takva duša voli karijerizam i prednost nad drugima.

Duhovne vježbe oslobađaju dušu od takve misli, njene moći i dominacije, ne dajući joj mogućnost da se uzdiže nad drugima, jer je i njoj i njima zajedničko to da su robovi i da su svi u Božijoj vlasti.

Takva duša ne diže glavu mimo druge. Ona ide za tim da izvrši Allahova naređenja, budući da su joj upućena od Allaha, želeći također da svi robovi požure izvršiti naredbu svoga Gospodara iz poštovanja prema Njegovoj Uzvišenosti, u kom slučaju joj ne pada na pamet da u izvršavanju te zapovijedi pretekne nekog drugog, čime bi se i odlikovala nad drugima, jer joj takve mogućnosti ne daje pravi stupanj duhovnih vježbi.

Duhovne vježbe i vode tome da dušu izvedu i oslobode od svih negativnih i nepoželjnih ciljeva.

Što se tiče kušanja pojava na nivou značenja čiji početak je isto-vremeno i njihova zbilja i suština, na što smo već ukazali, onome ko to kuša nisu nužne ni duhovne vježbe ni borba sa sobom, jer duhovne vježbe trebaju samo onome kome je teško da se preda i potčini. Ko je jogunast, svojeglav, buntovan, takvome trebaju duhovne vježbe i borba sa sobom, a borba sa sobom i donosi osjećaj poteškoće. Takav vid kušanja i doživljaja koji je sav sadržan u svom početku, kojom prilikom se upoznaje sušta zbilja, kako smo to već spomenuli, ne ostavlja mo-gućnost poteškoće koju bi trebalo savladati u duhovnim vježbama. Takav je sam po sebi ponizan. To mu daje viđenje te zbilje (Boga) u jednom jedinom trenutku. Što se tiče osjećanja tjelesnih poteškoća, ono se vezuje za prirodu a ne za dušu. Takav doživljava užitak u poteškoći. To je zbog toga što mu je Allah predočio prava kojima treba udo-voljavati.

Tako, preko jasnog jezika od Njega, a taj jasni jezik je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenosi se da je rekao: "I tvoje oko ima pravo, kojem trebaš udovoljiti, i tvoja duša ima pravo, kojem trebaš udovoljiti, i tvoj gost ima pravo, kojem trebaš udovoljiti, i tvoja porodica ima pravo, kojem trebaš udovoljiti, pa ispuni svima njihova prava."

Onaj ko je kušao tu jedinstvenu zbilju (Boga) postupa po onome što mu je zakonom propisano. On uopšte nema potrebe raditi duhovne vježbe da bi to prihvatio. A Allah govori istinu i On upućuje na pravi put.

Nakon doživljavanja te pojave, kušanje će ti rezultirati znanjem kojim ćeš se obistiniti u njegovom kriteriju i nivou te kakvu pristojnost to iziskuje kada se doživljava. To što se kušalo izgleda kao nedostižno, usljed čega će ti se javititi žeđ za tim, ukoliko do tada nisi vjerovao. Ako vjeruješ, žeđ će ti biti izazivana vjerom, povećavati se i smanjivati srazmjerno toj vjeri.

Onaj ko nije vjernik on uopšte i nema žeđi za znanjem proizašlim iz (Božije) pojave. Ako i osjeća žeđ za znanjem, to nije zbog (Božije) pojave nego zbog misaonog poticaja. A što se tiče znanja proizašlih iz Božijih pojava, to ne može nikako drugačije nego putem vjere, a gdje god ima vjere, ona je popraćena i žeđu za tim znanjem, i tako se kušanje povećava, pa shvati!

Ibn Arebi, El-Futuhat el-mekkijje, Poglavije 248.: "O zevku (kušanju, doživljaju)", 4/265-267.