Znaj da je jednoboštvo nastojanje da se postigne znanje u čovje-ku, odnosno u onome ko traži da sazna da je Allah, koji ga je stvorio, Jedan (Bog) koji nema druga u Svojoj božanstvenosti. Jednost je svoj-stvo Boga, a ime proizašlo iz tog svojstva je Jedini i Jedan. Što se tiče samosti (jedinosti), ona se također dovodi u vezu s jednim i ne poima se i ne razumijeva osim s jednim, u smislu odricanja sličnosti ili druga.

Značenje pojma jedinosti je u smislu samostalnosti, samodostatnosti i neovisnosti, a to je nastojanje da se postigne usamljenost ili odvojenost, pa kada se to pripiše nekome kome je to svojstveno, onda se on naziva osamljenim, samostalnim i neovisnim.

Jednoboštvo je dakle djelo i čin koje čini monoteist da bi to u njemu rezultiralo znanjem da je Allah jedan (Bog). Uzvišeni kaže: Kada bi u njima (nebesima i Zemlji) bilo bogova osim Allaha, propala bi. (El-Enbija, 22.) Pošto ne propadaju nego je sklad i red u njima, a to se ogleda u trajanju svijeta i njegovom postojanju, to upućuje na to da kada ne bi bio Jedan Tvorac i Upravitelj svijet ne bi mogao ni opstojati.

Ovo je Božiji dokaz, u svijetu, Božije jedinosti. U tome se slaže i razumski dokaz. Kada bi bio jači argument i dokaz od ovoga u vezi s tim, Allah ne bi posegnuo za ovim, nego bih naveo taj drugi jači dokaz. On nas sa takvom mogućnošću nije upoznao niti nas je uputio na istraživanje nekog drugog dokaza.

Neki su se ljudi opteretili iznalaženjem nekog drugog dokaza o tom pitanju, pa su se na izvjestan način ogriješili o ovaj dokaz. Oni su objedinili i neznanje i neodgojenost prema Bogu o pitanju Božijeg doka-za o Njegovoj jednosti. Što se tiče njihovog neznanja, oni nisu saznali stupanj dokaza o Njegovoj jednosti u ovom kur'anskom ajetu, tako da su ga zanemarili, a što se tiče neodgojenosti, ona se ogleda u tome što oni takva shvatanja vide potpunijim u dokazivanju Božije jednosti od onog dokaza koji Sam Bog navodi o Svojoj jednosti. To su uradile kasnije generacije učenjaka teologa koji su se bavili ovim pitanjem. Što se tiče učenjaka ranijih generacija, kao što je Ebu Hamid, Imamu-l-haremejn, Ebu Ishak El-Isfiraini, šejh Ebu-l-Hasan itd., oni su se strogo držali ovog Božijeg argumenta i trudili se da ga naglase i potvrde te su se u objašnjavanju strogo držali Božije upute o tom pitanju, držeći se odgoja prema Uzvišenom Allahu i znajući stupanj tog argumenta.

Znaj da je govor o vjerovanju u to da je Allah jedan Bog jedan od načina potvrđivanja Njegovog postojanja. Pošto je ovdje riječ o Božijoj jednosti, nema potrebe da mi ustvrđujemo samo postojanje Boga, jer je utvrđeno da On postoji i kod onih koji su oprečni nama o pitanju vjerovanja u Njegovu jednost.

Što se tiče potvrđivanja Njegovog postojanja, to je moguće saznati pomoću razuma jer po razumu prevagnjuje mogućnost Njegovog posto-janja nad Njegovim nepostojanjem. Mi imamo dva načina u dokazivanju vjerovanja u Njegovu jednost. Prvi je način da se mnogobošcu kaže: "Mi se slažemo u tome da neko poseban stoji iza svega ovoga i da postoji kao subjekat, a najmanji broj toga je jedan, pa ko kaže da toga ima više od jednog, neka on iznese argumente kojima će potvrditi to što tvrdi", pa neka oponent bude taj koji će se potruditi da iznese dokaze kojima će potvrditi da pored tog jednog postoji i drugi.

Drugi način su riječi Uzvišenog: Da u njima (nebesima i Zemlji) ima bogova osim Allaha, propali bi. To je jedna premisa. Druga premi-sa su nebesa i Zemlja, hoću reći: sve osim Allaha, i to nije propalo. Dakle, to je ta druga premisa, a ono što povezuje te dvije premise, to je sam čin propadanja nebesa i Zemlje, pa pošto nebesa i Zemlja ne propadaju, te premise su dovoljan dokaz o jednosti Onoga koji iza svega ovoga stoji, a to je ono što se traži.

Mi smo to rekli zbog toga što, kad bi pored jednog Boga posto-jao neki drugi ili više bogova, tom drugom Bogu ne bi preostalo ništa drugo osim da se sa voljom prvog Boga složi ili da se ne složi. Kada bi se i složili, nije nemoguće pretpostaviti njihovo međusobno neslaganje i iščekivati čija volja od njih dvojice će prevagnuti. Ako bi se oni razišli i ne složili u volji, bilo stvarno ili pod pretpostavkom, onda nije isključeno da bi u mogućem (svijetu) došla do izražaja volja obojice u isti mah, a to je nemoguće, jer svijet ne može u isti mah prihvatiti iz-vršavanje suprotnih naređenja i stavova, ili pak njihova volja ne bi došla do izražaja.

Druga pretpostavka je da bi do izražaja došla volja jednog od njih dvojice a drugog ne. Dalje, ako obje volje ne dolaze do izražaja (nego samo jedna), to znači da jedan od njih nije Bog. Nužno je da kod jednog od njih dolazi do potpune realizacije volje, dok je drugi uskraćen u realizaciji svoje volje, čime pokazuje nemoć, a nezamislivo je da je Bog nemoćan, nego je Bog Onaj čija se volja provodi i izvršava, a to je Allah, Jedan, koji nema druga. Na ovakav je način dokazivao i Halil (Ibrahim, a.s.) u iskazima i primjerima. On je vidio i zaključio da ono što prolazi i iščezava ne može biti ono što čuva svijet. Bogu nije svojstveno nestajanje i iščezavanje. Iščezavanje je nešto što se događa onome koji iščezava nakon što nije bio iščezao, a tako nešto se ne dešava Bogu iz razloga koje je lahko dokazati. Nebeskim tijelima kao što je zvijezda, Mjesec, Sunce dešava se nestajanje i iščezavanje, tako da nijedno od njih nije Bog i ovo je upravo onaj način i metoda do-kazivanja na koji sam Uzvišeni ukazuje riječima: Da u njima (nebesi-ma Zemlji) ima bogova osim Allaha, propali bi. Svaki dokaz koji se ne oslanja na ovo značenje, pa to i nije dokaz. Zatim Uzvišeni Allah kaže u vezi priče i riječi Ibrahimovih, a.s., ovo: To je Naš dokaz kojeg smo dali Ibrahimu. (El-En'am, 83.) On nije iznio ništa drugo. Božanske riječi: Naš dokaz, tj. Naš dokaz koji smo iznijeli kao argument o Našoj jednosti, a to su upravo Naše riječi: Da u njima (nebesima i Zemlji) ima bogova osim Allaha, propali bi. Ovim dokazima i njima sličnim hoće da se kaže i potvrdi da je Allah Jedini Bog, tj. da tu nema drugog Boga izuzev Njega Jedinog. (Da bi nam istina koja se iznosi spomenutim ajetom bila još jasnija i shvatljivija, Allah je dao da se u ljudskoj zajednici pojavi fenomen dvojne ličnosti. Ako čovjekom kao mikrokosmosom, njegovim nebesima i zemljom, vladaju dvije ličnosti, onda je on nenormalan. Neko će to nazvati šizofrenijom, ovim ili onim nazivom. U svakom slučaju riječ je o nenormalnoj ličnosti. Ističući Ibrahima, a.s., kao oličenje monoteista, Uzvišeni za njega, odnosno za njegovo vjerovanje kaže: Zar je Ibrahimova vjera nepoželjna ikome drugom osim onom ko je nenormalan'? (El-Bekare, 130.) Iz toga pro-izlazi da su monoteisti normalne ličnosti, oni drugi nisu.)

Što se tiče jedinosti samog Božijeg Bića, kakvo je Ono Samo po Sebi, ne zna se kakvo je Ono da bi se o Njemu donio sud jer Njemu, tj. Njegovom Subjektu, odnosno Biću, nema ništa slično iz svijeta, tako da Mu ne sliči nijedna stvar i ništa.

Onaj ko je pametan ne upušta se u govor o Njegovom Biću, izu-zev po obavještenju od Njega Uzvišenog. I pored tog obavještenja koje od Njega dođe, mi ne znamo kakav je odnos tog obavještenja u odnosu na Njega, zbog našeg nepoznavanja Njega Samoga, nego vjerujemo u Njega onako kako je On (o Sebi) rekao (i šta je time htio reći) i onako kako On Sebe zna.

Po vjerozakonu i razumu dokaz u vezi sa Njegovim Subjektom i ne zasniva se na nečemu drugom osim na negaciji sličnosti (Boga sa stvorenim). Ovaj način (dokazivanja) je blizak i prihvatljiv većini teoretičara. Što se tiče onoga ko je monoteist na osnovu vjere, on u odnosu na svjetlo razuma ima i dodatno svjetlo - svjetlo vjere, i upravo to svjetlo je ono koje donosi sreću. Ono se uopšte ne postiže dokazima već je izraz posebne Božije pažnje i pomoći prema onome kod koga se to svjetlo nađe, a vezano je za potvrđivanje donosioca Božijeg obavješ-tenja u onome o čemu ga obavještava o Sebi, i samo na takav način. Vjera nije vezana i nije uslovljena za nešto više od ovoga. Ako se uspostavi veza u obavještavanju i dođe do pravog i istinskog otkrovenja, to je jednim drugim svjetlom, a ne svjetlom vjere, međutim, potpuno se poklapa sa syjetlom vjere. To svjetlo je ono svjetlo koje mu otkriva kako jedinost Njega Samoga tako i jedinost svakog drugog stvorenja, po čemu se razlučuje i razlikuje od drugih. Bez obzira što tu može, ali i ne mora, postojati i neko svojstvo koje je zajedničko sa drugima, nužno je da postoji jedinost koja ga odlikuje i koja je njegova posebnost te kojom se razlikuje od svakog drugog. Kada ovo svjetlo robu otkrije da je svako stvorenje jedino kao takvo, tada zasigurno sazna pomoću ovog svjetla da i Uzvišenom Allahu pripada jedinost koja je specifična i posebna samo za Njega. Ta jedinost se može shvatiti u smislu jedinosti Bića, pa je jedini po Subjektu, ili se pak može shvatiti u smislu jedinosti po rangu (jedinosti Boga kao Boga), čime se otkrovenje podudara sa razumskim dokazom, znajući zasigurno da Božiji Subjekat ima jedinost koja je Njemu svojstvena i ta jedinost je upravo Njegovo Biće.

Ovo je značenje riječi Ebul Atahije: "U svakoj stvari On ima znak (ajet) koji upućuje i ukazuje na to da je On Jedan." Taj znak je ustvari jedinost i jedinstvenost svega onoga što je poznato, svejedno bilo toga mnogo ili ne bilo, jer jedno mnoštvo ima svoju jedinost, pa se kaže jedno mnoštvo, koje pripada samo njemu a ne nekome drugome. Jedi-nost je ustvari i u zbilji odrično svojstvo, pa ono nije uslovljeno da ga neko potvrđuje kao što misle neki sufije. Ko kaže i zagovara da potvrđu-je Jedinoga, želeći time da potvrdi i istakne jedinost Njegovog Bića, to nije ispravno, a ako hoće svojim riječima da potvrdi jedinost Njega kao Boga, onda je to ispravno. Onaj koji je jedini po Svom Biću, on je jedini Sam po sebi. Božiji ljudi znaju da je i potvrđivanje te jedinosti širk (idolatrija), jer Onaj ko je jedini Sam po Sebi, On nije jedini time što ga ti potvrđuješ, tako da ti Njega ne potvrđuješ nego On Sam Sebe potvr-đuje, a ti znaš da je On Jedini, a ne da si Ga ti potvrdio kao jedinog. Zato je neko od našeg društva rekao: "Svako onaj ko Ga potvrđuje Jedinim, osporava Ga jer jedinost Jedinog ne ovisi o potvrđivanju Njegove jedi-nosti od strane nekog drugog." Kada bi to bilo prihvatljivo, bilo bi to dvojstvo. Bila bi to onda jedna jedinost po njemu Samome a druga jedi-nost koju Mu pripisuje i potvrđuje monoteist. Tako bi On bio Jedini Sam po Sebi a i Jedini po potvrđivanju Njegove jedinosti od strane drugoga, pa bi imao dvije jedinosti, čime bi se, u suštini, negiralo da je On Jedini. Šta god se ne može potvrditi drugačije nego njegovim negiranjem ono uopšte ne može biti postojano. Naše stvarno potvrđivanje Njegove jedinosti je zapravo samo šutnja, javno i tajno. Dok progovoriš, pokazao si postojanje, a kada izađeš na pozornicu postojanja, to je već idolatrija. Šutnja je svojstvo koje aludira na ništavilo, odnosno na nepostojanje, tako da šutnjom jedinost egzistencije (postojanja) pripada Njemu.

Pridruživanje o pitanju jedinosti se i ne pojavljuje izuzev preko postojanja stvorenja, tj. ako se stvorenje istakne takvim tvrdnjama jer stvorenja svojim zbiljama iziskuju različite odnose, zahtijevajući mnoštvo u stavu, iako je Biće jedno jedino, pa se nezgoda o pitanju jedinosti i ne dešava izuzev preko stvorenja, koja se javljaju svojim stavovima, jer je jedinost sama po sebi takva kakva nije kad je potvr-đuju stvorenja. Ovo je od Boga darovano znanje o jedinosti, koje se ne postiže teoretskim putem. Po sufijskom stavu, svaka jedinost koja je rezultat teoretskog razmatranja proizlazi iz uloženog truda.

Znaj da Božiji zakon ne govori o jedinosti samog Bića, uopšte, nego on govori i uzakonjuje jedinost i jednoću Boga, tj. da nema Boga osim Njega, a to je zbog toga što je razum ograničen i nepozvan za to. Razum je inače po mnogo čemu nepozvan zbog toga što informacije dobiva i informisan je od strane misli i svih ostalih moći koje se nalaze u čovjeku. Nema ništa da tako slijepo slijedi kao razum, a taj isti razum uobražava da posjeduje Božiji dokaz, a ustvari posjeduje dokaz koji mu dostavlja njegova misao. Misaoni dokaz ga vodi kuda hoće, a razum je kao slijepac, a pogotovo za Božiji put. Allahovi ljudi ne slijede svoje misli, jer stvorenje ne treba da slijedi stvorenje (i misao je stvorena). Umjesto toga oni su se opredijelili da slijede Allaha, pa su spoznali Allaha sa Allahom, a On je onakav kako je za Sebe rekao da je, a nije onakav kako o Njemu sudi i zastranjuje ograničeni razum.

Kako može neko ko je pametan slijediti misaonu snagu ili moć a sam on, tj. razum dijeli teoretske misli na ispravne i neispravne i nužno je ovisan o kriteriju (mjeri) kojim će razlučiti ispravnu od neispravne misli i zaključka, a nemoguće je da razlučuje koja je misao ispravna ili neispravna jer će opet pomoću misli to uraditi.

Nužno mu je da bude ovisan o Allahu u tome. Ono čemu mi pribjegavamo u razlučivanju ispravnih od neispravnih misli kako bismo o njima mogli dati ispravan sud jeste da od samog početka pribjegavamo Njemu Uzvišenom tražeći da nam o tome dadne potrebno znanje, bez naprezanja da se to postigne mislima. Na to se oslanjaju sufije i s Njim postižu znanje, a On je taj koji je poučavao vjerovjesnike, poslanike i učene Allahove ljude. Oni znaju da je krajnja granica u misaonoj spoznaji koju zagovaraju ljudi, držeći se svojih misli, ta da oni svoje dokaze izvode na osnovu osjetila.

Ibn Arebi, El-Futuhat el-mekkijje, Poglavije 172.: "O spoznaji stupnja tevhida", 3/434-437.