Znaj, Allah te ojačao, da se pod šathom podrazumijevaju riječi kojima se izražava neka istinita tvrdnja a koje, sa svog ranga i mjesta koje zauzima kod Allaha koje mu je On dao, iznosi neko bez Božijeg naređenja, s tim da to iznosi na način koji se posmatrača doima kao hvalisanje. Ako on to kaže po naređenju, on time upoznaje (posmatra-ča, odnosno slušaoca) sa Božijim naređenjem, odnosno onim što je Allah odredio da će biti i on time nema namjeru da se hvališe i ponosi. Alejhisselam je rekao: "Nije hvalisanje, ali ja sam prvak (svih) Ade-movih potomaka!" Time hoće reći: "Nije mi namjera da se hvališem i ponosim u odnosu na vas ovim sa čim vas upoznajem, nego vas o tome obavještavam za vaše vlastito dobro u vezi sa tim i da biste znali za ovu Allahovu blagodat prema vama što je vašem Vjerovjesniku kod Allaha dat takav rang."

Kod onih koji su se obistinili, šath predstavlja poskliznuće, uko-liko jednom takvom nije naređeno da izjavi to što izjavljuje. Ako to izjavljuje po naređenju, on će to reći onako kako je rekao i Alej-hisselam.

Zato on, s.a.v.s., pojašnjava pa kaže: "Nije hvalisanje." Kao da je time rekao: Ja znam da sam Allahov rob kao što ste i vi Njegovi robo-vi, a rob ne treba da se hvališe, ponosi i uzdiže iznad drugog roba ako im je isti Gospodar. Tako je govorio i Isa, a.s. On je počeo sa (svojim) robovskim statusom, što je na stepenu Alejhisselamovih riječi: "Nije hvalisanje." Znajući da će se zbog svjetla vjerovjesništva, za koje je imao predispozicije i pripravnost, za njega nužno govoriti da je on Allahov sin, dokazujući nevinost i čednost svoje majke, on govori svom narodu: "Ja sam Allahov rob. (Merjem, 30.) Na samom početku upoznavanja sa Božijim imperativom i određenjem te svjedočenjem u stanju u kojem nije uobičajeno da njemu slični (djeca u kolijevci) govore, on (time ustvari govori): "Ja nisam ničiji sin. Moja majka je čista i nevina. Nisam, dakle, Allahov sin. Kako On (Uzvišeni) ne prihvata (i nije Mu svojstveno da ima) suprugu, tako isto ne prihvata (i nije Mu svojstveno da ima) dijete, već sam ja, poput vas, Allahov rob."

Sve ovo što je Isa, a.s., rekao, da nije bilo po Božijem naređenju, sa njegove strane bi to bio šath, odnosno šathijjat, jer su to riječi koje ukazuju na rang koji mu pripada kod Allaha a doimaju se kao hva-lisanje i ponos te uznošenje nad sebi sličnima. Božiji ljudi su daleko od toga da bi sami sebe odvajali od sebi sličnih ili da bi se uzdizali i ponosili. Zato je šath, odnosno šathijjat izraz gluposti duše. Od onoga ko se je obistinio na Božijem putu nikada neće poteći šathijjat jer onaj ko se obistinio i ne vidi drugo osim svoga Gospodara, a neće se valjda ponositi i hvalisati u odnosu na svoga Gospodara, tako da on nikada po sebi neće ni iznositi neke tvrdnje nego će se strogo držati svoje robovske pozicije, uvijek spreman za naredbe koje mu se daju i hitar u njihovim izvršenjima. Sve na svijetu on vidi u takvoj poziciji, tj. da su robovi. Ako bi učinio šath, on bi bio zastrt od onoga za šta je stvoren i zapao bi u neznanje o sebi i o svom Gospodaru. Ako bi se desilo sve ono što neko tvrdi, kao što je moć da oživljava, usmrćuje, da postavlja na položaje, da skida sa položaja, to ne mora značiti da on kod Boga uživa neki visoki položaj. Status takvoga o tom pitanju je kao status lijeka koji zatvara ili otvara stolicu, pokazujući djelotvornost u smislu posebnog stanja, tako da to ne ukazuje na njegov položaj kod Allaha. Ili, kao status sihirbaza (mađioničara), koji posebnošću svoga umijeća u očima gledalaca stvari predstavlja tako da im zavarava njihov vid i odvraća ih od toga da vide istinu u pogledu onoga sa čime on nastupa. Ko god čini šath, čini to usljed nemara. Mi niti smo kada čuli ni vidjeli za nekog veliju (bogougodnika) koji je usljed gluposti duše pokazao šath i koji je i kod Boga stvarno velija (bogougodnik) a da obavezno poslije toga nije pokazao svoju ovisnost o Bogu i poniznost, vraćajući se na svoju osnovu, tj. robovsku poziciju, nakon čega bi kod njega nestalo tog ponosa koji ga je bio zahvatio. Taj ponos i uznošenje je jezik koji odražava stanje šatha. Kada je iznošenje istinitih tvrdnji na ovakav način pokuđeno, šta tek onda reći za onoga koji iznosi lažne tvrdnje!?

(U vanjskom svijetu Allah ne daje blagodati da bi se mi kicošili, oholili, ponosili, nego da bismo bili zahvalni na njima Uzvišenom Allahu i da bismo u njima uživali te da bi to trošili po Njegovom nare-đenju, a ne po našem nahođenju. Tako je isto I sa blagodatima u du-hovnom smislu, pa je šathijjat sve te blagodati, i jedne i druge, upo-trebljavati bez Njegovog naređenja.)

Ako neko kaže: "U čemu se ogleda laž po pitanju šatha kad kod nekog vidimo da pokazuje djelovanje i vrši uticaj?", mi odgovaramo: Divno je to pitanje! Božiji ljudi vrše uticaj isključivo svojim iskrenim stanjem, ako su uistinu Božiji ljudi, i upravo to se kod njih naziva šathom ukoliko to ne čine po Allahovom naređenju, kao što je zasigurno potvrđeno za vjerovjesnike da su oni sve činili po Božijem naređenju.

Što se tiče oblika laži koja je slična šathu, ona se sastoji u tome da neko na poseban način koristi Božija imena, čineći s njima čuda i neobična djelovanja koja se i događaju, a ne kazujući da je to rezultat djelovanja samog Božijeg imena već prisutnima sugerirajući ili tvrdeći da je to rezultat jačine njegovog stanja i visokog položaja kod Boga te da je on uistinu Božiji štićenik, a ustvari je lažac u svemu tome. To se ne naziva šathom niti se za onoga ko to radi kaže da je on onaj ko čini šath, nego je to čista i omražena laž.

Šath je, dakle, istinita izjava potaknuta glupošću duše koja se nije oslobodila svoje prirode i koja svome vlasniku potvrđuje da je, u tom stanju, udaljen od Allaha.

Ovoliko je dosta o spoznaji šatha.

Ibn Arebi, El-Futuhat el-mekkijje, Poglavlje 195.: "O spoznaji šatha", 4/24-27.