AL-GAZALI
Ġazzālijeva ličnost doista neosporno dominira historijom muslimanske misli: zapadni islamisti evociraju imena sv. Augustina ili svetog Anselma, Pascala ili Descartesa, ponekad neumješno, kad pokušavaju odrediti njenu intelektualnu i vjersku fizionomiju. Međutim, sama činjenica da ta imena izlaze potpuno prirodno iz njihovog pera već je znak za mjesto koje ti islamisti pokušavaju dati Ġazāliju u galeriji velikih ljudi Islama. Mi, s naše strane, moramo pokušati da brzo odredimo mjesto njegovog djela u povijesti kalāma.
Prije svega, to djelo je golemo i raznoliko: logika, polemika, pravo, kalām, askeza, mistika, Ġazzāli je istraživao različita područja muslimanske vjerske znanosti, ako ne već s potpunom originalnošću, a ono barem s dovoljno umijeća, tako da se još i danas neka od njegovih djela, koja su postala klasična, i dalje studiraju u velikim džamijama. Djelo koje prikazuje njegov život, taj život o kojem nam u maloj i slavnoj knjizi priča s toliko žara.
Rođen 450/1058 u Tūs-u, u Hurāsānu (istočna Perzija), revnosno je studirao pravo i pravne znanosti najprije u rodnom gradu, a zatim na Ğurğānu i Nišapuru gdje je bio učenik Imam al-Haramaīna. Nezasitan duh, nemirna priroda, duša u biti religiozna, nije zakasnio, da, nakon veoma poletnog studiranja fiqha (bio je šāfi'īt) i kalāma, proživi krizu skepticizma. Nakon dva mjeseca sumnje, tokom kojih je došao dasumnja u svjedočanstvo samih osjetila kao i u prve principe razuma, "svjetlost", koju je pripisao Bogu, potpuno je izliječila njegovu "bolest". S novim žarom, odlučuje započeti iz početka objektivno ispitivanje glavnih učenja koja su u njegovo vrijeme privlačila duhove željne istine.
Započinje s kalāmom. Priznaje mu zasluge, analizira njegove metode, granice. Ali, kalām ga više nije zadovoljavao. Još manje falsafa, helenistička filozofija Fārābija, Avicenne, itd...; nakon što ju je u potpunosti usvojio, hrabro odbacuje mnoge njene teze, koje su u njegovim očima neusporedive s islamskom dogmom. Učenje ta'līmīta, vrste šiitskih teozofa, također je proučio i odbacio. I napokon, evo spasa: Makkījev Qūt al-qulūb, Muhāsibijev Ri'āya, Ğunaid, Šiblī i Bistāmi otkrivaju mu kraljevski put afektivne spoznaje, tajne mukāšafāta, plod božije inspiracije, gnose mudraca. To je put sufija.
Osobina te spoznaje je da se, prije svega, doživjelo. Ğazzālī je u to, intimno uvjeren. Ostavio nam je priču o svojim dugim kolebanjima, čiji nas živi opis podsjeća na borbe sv. Augustina u noći kada je napustio svoje zemaljske veze. Prenaglivši se možda zbog utjecaja, u kojem se pritisak političkog događaja ne treba zanemariti, napokon napušta svoja briljantna predavanja o Bağdādiju. Povlači se u Siriju i tamo dvije godine živi kao pravi sūfī, ide na hodoščašće, najprije u Jeruzalem, zatim u svete gradove Arabije. Mora da je čak boravio i u Aleksandriji i tamo se upoznao s Evanđeljem i kršćanskim tradicijama.
Tokom deset godina, daleko od svakog učenja, vodi život u izgonu, vraćajući se u rijetkim intervalima u rodnu zemlju da vidi svoju djecu i prijatelje. Povučen život tokom kojeg, po vlastitom svjedočanstvu, prima toliko objava da mu je nemoguće da ih bilo kome saopći. Ipak ne dopušta da su mu godine skepticizma, a zatim sasvim dijalektičkog studiranja, iscrpljujući srce i opterećujući razum raspravama, učinile vrlo teškim nastup tog jakog stanja ekstaze, koju hvale kao viši cilj. Više no ikada, intimno je uvjeren da je jedino "put sufija" ovdje dolje, za revnu dušu, posljednja riječ religije.
Kako, međutim, ostati indiferentan prema nesrećama vremena? Kako se pomiriti s propadanjem običaja, dvoličnošću i drskošću "ljudi religije", s poniženjem vjere, prodiranjem bezbožnosti i lažnih ideja? Ġazzālī se odlučuje na to da napusti svoj mir i da se angažira u borbi, to više što je razjašnjena politička situacija postala povoljna za njega. Prijatelji ga uvjeravaju da je "oživotvoritelj" Islama, onaj kojeg je Bogobećao poslati, na početku svakog stoljeća, svom odabranom narodu. Pogotovo što, nalog koji mu je dao "sultan epohe" da ponovo počne predavati u Nišapuru potpomaže prijateljski nagovor. Ġazzālī "se vraća" u svijet izliječene duše. Neko vrijeme predaje u Nišapuru, ali se ubrzo povlači u Tus, među svoje učenike. Tamo osniva medresu i hanqu (samostan sūfija). Na kraju umire 505/1111, jednodušno poštovan kao wālī (svetac) i vrlo brzo dobiva legendarnu aureolu.
Plodan život kako vidimo; kroz mnogobrojne peripetije, kojima obiluje njegov život, vidimo volju koja se, prije svega, brine za vjersko iskustvo. Ġazzālī podređuje ostvarenju tog iskustva sve vrednote, tu uključivši-a to je novost u toj formi u povijesti Islama-i sam kalām. To je jedan od prvih aspekata te tako kompleksne ličnosti: Ġazzālī nije mutakallim, a još manje čisti faqih, pravnik, premda ono što je napisao na tom području i dalje predstavlja autoritet u muslimanskom svijetu. Duh "oživotvoritelja religije" je suviše nemiran za to da nađe mirnu struku i da u njoj počine. Nezasita želja, strašan kritički duh-pročitajmo samo ponovo u Ihyji žestoke napade protiv fiqha i kalāma- "zebnja od smrti" na kojoj inzistira, koliko u svojim govorima toliko i u duhovnim napisima, i sva njegova senzibilnost u biti religiozna, doveli su ga do toga da probudi jedan za drugim različite dijelove muslimanskog znanja, a da se definitivno ne zaustavlja niti na jednom. On je više moralist, nego duboki metafizičar.
Ta religiozna duša, ipak, zbog toga ne poznaje manje kalam i obrađuje ga poznavajući stvar: Ġazzālī često pazi da na to upozori svoje čitaoce. U zadnjem poglavlju morat ćemo izbliza ispitati stav slavnog muslimanskog mislioca. Ovdje moramo reći barem nekoliko riječi o ideji koju si je o njemu stvorio. Obrađivao ga je ex professo i precizno u Iqtisādu, razvijajući ono što nam Risāla al-Qudsīya ukratko daje. Od početka snažno označava predmet kalāma, a to je Bog u sebi samom, Bog u svojim svojstvima, Bog u djelima, Bog u poslanicima, i to prema onome što nam je Poslanik prenio.Važna znanost, štoviše potrebna, ali to je kao potreba za lijekom koji je neophodan onima koji su bolesni. Jer što se tiče vjere, po Ġazzāliju, ljude možemo podijeliti u četiri kategorije:
1) Oni koji vjeruju u Boga i Njegove poslanike, koji su predani Božijoj službi ('ibāda) ili nekom zanimanju. Apsolutno je beskorisno uznemiravati njihovu vjeru iznoseći im teze kalama.2) Nevjernici i heretici. Među njima su prostaci, slabi duhom, kruti u slijepoj tradiciji, naviknuti na pogreške od mladih dana, mogu biti uvjereni samo bičem i mačem, kako nam povijest i pokazuje. Diskusija s njima, a i to nam povijest pokazuje, samo povećava njihovu tvrdoglavost.
3) Oni koji su preko tradicije primili religiozna vjerovanja, ali koji su inteligentni, otvoreni. Nastaju sumnje koje uznemiruju njihov mir. S njima se moramo blago ophoditi, citirati im tekstove iz Qur'āna, hadīta, poučne riječi koje dolaze od pobožnih osoba koje oni cijene. Moramo paziti da ih ne uvedemo u dijalektičke svađe. Još i više, treba im za neka nejasna mjesta dati, najviše, ukratko prikladan odgovor. I napokon,
4) Oni koji, među nevjernicima, pokazuju sklonosti za razumijevanjem i koji izgleda da žele istinu, pokolebani kakvi jesu u svom stanovištu. Njih treba, uvijek blago, bez dijalektičke strogosti, pokušati dovesti do istine putem kalāma.
U Ihyji, Ġazzālī se vraća na ljekovit karakter kalāma i detaljno pokazuje način na koji se može upotrijebiti taj opasni lijek. Praktički, njegova jedina korist je da sačuva vjeru ljudi iz naroda, da onemogući da je argumenti heretika pokvare.
Taj radikalni stav bi bio ruševan da Ġazzālī nije sa žarom tvrdio, s upornošću koju nikad nije napustio, da je pravi izvor spoznaje, onaj koji stvarno otkriva zbilju stvari, neposredna znanost koju Bog šalje, znanost mukāšafa, ona koje postajemo dostojni primjenjujući Zakon i askezu (muğāhada). Relativizam kojim Ġazzālī udara na kalām je tako jak da mu pretpostavlja, na području diskurzivne znanosti, fiqh: tu posljednju znanost, koja je bar hrana, a ne samo lijek.
Da li je tu, konačno, autentična Ġazzālijeva misao o kalāmu? U to bismo mogli sumnjati, ako bismo, ostavljajući novoobraćenog Ġazzālija, živog polemičara, konzultirati mirnog Ġazzālija, onog koji objektivno klasira različite grane znanja. Tada kod njega nalazimo koncepciju kalāma, koja je umjerenija, štoviše na kraju točnija, ako se držimo stava kasnije pravovjernosti: kalām se u njoj promatra kao vjerska znanost principa 'ilm al-usūl i postaje sinonim za tauhīd. Kalām je taj "koji jedini spasava duše", "jedini smiruje njihov strah od posljednjeg suda". Poistovjećuje se s osnovnim vjerovanjima koja se oslanjaju na Qur'ān i hadīt i razmišljanje. Na to ćemo se vratiti.Ako već ne možemo promatrati Iqtisād kao posljednju Ġazzālijevu misao koja se tiče kalāma, ostaje ipak da je to jedini priručnik koji nam je o njemu ostao. Dakle, tu se pokazuje odlučna volja da se ostane vjeran ašaritskoj pravovjernsti. Autor tu pojednostavljuje do krajnosti dijalektičke rasprave, smanjuje i, štoviše, obustavlja filozofska istraživanja koja je Imam al-Haramaīn obilato uključio u svoj Šāmil. "Tradicionalna" poglavlja o poslanstvu, uskrsnuću tijela, eshatologiji su kratka. To, međutim, ne sprječava da teološke teze i zaključci ostanu uvijek vjerni samom pravcu škole. Ljudska djela koja stvara Bog, a koja se samo "pripisuju" čovjeku, božiji voluntarizam, potreba za objavom da bi razum spoznao da mora upoznati Boga, itd... centralne teze ašarizma u potpunosti su zadržane. Više svojom metodom, načinom izlaganja i rezoniranja, Ġazzālī uvodi novotarije. To će također biti karakteristika "puta modernih".
Što se tiče Ġazzālijevog "kritičkog", polemičkog stava, prema kalāmu, vidjet ćemo da ga njegovi sljedbenici napuštaju. Dosta je značajno da Iqtisād nije klasično djelo za studij kalāma u velikim džamijama. Ġazzālī kojeg jednodušno hvalimo i prihvaćamo, doctor communis, to je Ġazzālī iz Tahāfuta, tj. branitelj dogme protiv lažnog racionalizma i razoritelj falasifa, Ġazzālī koji je kalāmu dao taj precizni instrument što je aristotelovska logika; to je Ġazzāli iz Ihyje, tj. onaj koji je znao spriječiti "znalce" da se definitivno ne izgube u smrtonosnoj dijalektici koje je uključio sufizam u pravovjerje.

VIA ANTIQUA I VIA MODERNA
U svojoj Muqaddimi, Ibn Haldūn potvrđuje da je Ġazzālī prvi koji je pisao po "metodi modernih", tvrdnja koju su poslije njega ponovo uzeli i koju, npr., nalazimo kod Muhamed 'Abduha. "Put starih" po Ibn Haldūnu je onaj koji prikazuje Bāqillānī i kojeg najprije karakterizira atomizam, a zatim ta veza koja je uspostavljena između filozofskih principa i dogme, tvrdnja da lažnost dokaza pokazuje lažnost predmeta koji hoćemo dokazati. Koja je, doista, osovina metode starih? Da li bi to bila činjenica da se ne bave filozofskimproblemima? Više ne, pošto Bāqillānī raspravlja o supstancama i akcidentima, o praznom, itd... Slijedimo naše čitanje Ibn Haldūna: "Zatim su ispitali preliminarna pravila znanosti kalāma onakva kakva se nalaze kod starih. Doveli su u pitanje mnoga od njih pomoću samih argumenata koji su doveli do tih prethodnih stavki, argumenata koje najvećim dijelom dugujemo filozofima i "naturalistima". Te prethodne postavke ispitane u svjetlosti logike dovele su ih do toga da više ne dopuštaju da lažnost povlači za sobom lažnost dokazanog predmeta kao što je tvrdio kadija (al-Bāqillānī).Ta metoda postaje svojstvena njihovoj tehnici, koja se razlikuje od prve. Zove se 'put modernih'". Tako je, u očima Ibn Haldūna, razlika između starih i modernih u tome, što prvi dopuštaju Bāqillānījev princip (lažnost dokaza povlači za sobom lažnost dokazanog predmeta), dok ga drugi, poslije uvođenja aristotelovske logike, odbacuju.
Što znači taj princip koji spominje Ibn Haldūn? Ništa drugo nego nužnu i uzajamnu vezu koju uspostavljaju stari između svoje filozofije prirode i dogme. Sada će ta veza biti prekinuta. A do toga će dovesti upotreba "nove" logike. Dakle, korištenje te logike dovodi do podjele: to opažamo čitajući duge rasprave iz Šāmila. U via antiqua imamo posla samo sa starom logikom, koja, u prvom redu, dolazi iz fiqha i u kojoj se aristotelovski silogizam još nije pojavio; u via moderna ovaj posljednji postaje glavni. Morat ćemo se vratiti na važnost i metodološku vrijednost tog razvoja.
Put starih, između ostalih ilustriraju Bāqillānī i njegov učenik Sumnānī. S Ğuwainijem će se, međutim, perspektive promijeniti. U jednoj novoj tezi koju će mu posvetiti, šejh Ğabr dolazi do sljedećih zaključaka:
1. -Što se tiče metode argumentacije, Ğawainī se razlikuje od svojih prethodnika Aš'arīja i Bāqillānija: on stvarno koristi, za obranu dogme, nabrajanje i podjelu (al-sabr wal-taqsīm), i podjelu apsurda (qiyās al-hulf) i direktno dokazivanje (al-qiyās al-mustaqīm). Prije njega aš'ariti se služe samo s ova dva posljednja. Zadovoljavali su se time da stvaraju čas govorne argumente, čas nabrajanje (al-sabr).
Što se tiče izučavanih predmeta, Ğuwainī je prvi među aš'aritima koji je interpretirao svojstva habariyya, dok su prije njega aš'ariti odbijali da to učine. Isto tako, on je prvi uključio u kalām, na organski način, atomizam kao normalni postupak da se pokaže opstojanje Boga, njegovih svojstava i početka svijeta (vremenski ili ontološki početak).Što se nas tiče, bili bismo manje kategorični od šejha Ğabra. Čini nam se da Ğuwainī ne predstavlja vođu "modernih", već se više smješta između ta dva reda: u isto vrijeme, kada je počeo upotrebljavati aristotelovski silogizam, sačuvao je postupke stare logike i korištenje atoma i modusa koje se događa po normalnoj evoluciji koju su pripremili njegovi prethodnici. Otuda i njegova velika važnost u povijesti kalama.
Ovdje bi također trebalo upozoriti na odlučujući utjecaj koji je, u izvjesnom pogledu, imala falsafa, na "put modernih", taj pokret koji je stvorio ljude poput al-Kindija, al-Farābija, Avicenne (Ibn Sina), Averoesa (Ibn Rušd). Morat ćemo pokazati značenje tog intelektualnog pokreta u Islamu, kao i to u kojoj mjeri možemo govoriti o muslimanskoj filozofiji. Zasada jednostavno kažimo da falasifi nisu teolozi, već točno njihovi protivnici. Duh koji ih oživljuje-krajnji racionalizam, determinizam, - mogao je samo napasti vjerski stav aš'arita, koji je sav prožet apsolutnom Božijom slobodom i Njegovom svemoći. Ali njihov utjecaj bio je ogroman. Čak i kada ih sumnjiče u vezi s pravovjernošću zbog nekih teza, nisu propustili priliku, a da protuudarcem ne obilježe stvaranje službene teologije na odlučujući način. Boreći se protiv njih, jedan od njihovih najžešćih protivnika, Ġazzālī, dolazi do toga da obnavlja Islam i čini da kalām postaje svjestan sam sebe u tvrdnjama svojih glavnih teza.
Taj put, koji nazivamo "put modernih" bio je sve u svemu najoriginalnija misao razvijenog ašaritskog kalāma. Zapamtimo, kao njegove najkarakterističnije predstavnike, Šahrastānīja (umro 548/1153), Fahraddīn ar-Rāzīja (umro 606/1210), Isfahānija (umro 749/1348), itd. Šahrastānī i Isfahāni su se otvoreno borili protiv Ibn Sinā-a. Što se tiče Rāzīja, iako tvrdi da je potpuni aš'arit, ipak ne oklijeva prihvatiti maturiditske teze, štoviše mu'tazilitski utjecaj. Drugi moderni, možda ne toliko hrabri, ipak neće oklijevati da posude od falasifitskog utjecaja brojne teze, iz logike, filozofije prirode ili metafizike: možemo čak reći da se taj utjecaj kod njih jasnije osjeća, nego kod Rāzija ili Šahrastānija. Radi se o jednom od "najpravovjernijih" pravaca koji proizlazi od Iğija (umro 756/1355). Kao Ğurğānī (umro 816/1412) koji se potvrdio aš'aritom. Vrlo blizak po metodi bit će mu njegov protivnik Taftazānī (umro 791/1389), koji je po tendencijama maturidit i komentator velikog maturidita Nasafija.Pokušat će se suprotstavljati zaključcima falsafe, ali stavljajući se u isti položaj u koje je i ona. Kroz te različite preradbe, helenistički filozofi mogli su djelovati- indirektno- na muslimanski mentalitet. Službeno učenje mu, naime, sve odobrava, od momenta kada su zaštićeni glavni "pravovjerni" doprinosi. U velikoj džamiji u Tunisu, npr., kroz Taftazānija i Ğurğānija (a da ne govorimo o priručnicima "krutog konzervativizma") i dalje se proučava kalām višeg stupnja.
Ostaje da se put modernih, što se tiče njihovog nerazlikovanja falsafe i kalāma, zapliće. Ibn Haldun to jasno vidi. Doista, to nerazlikovanje, koje se osjeća i kod Rāzija ili Ğurğānija, postaje odlučujuće u brojnim kasnijim raspravama, u kojima se principi, predmet i zaključci dviju disciplina nikako ne razlikuju. Radije kažimo: u kojima falsafa uzima ime kalāma, u kojima je kalām često samo preudešena falsafa. Brojni autori se u tom smislu angažiraju u preuzimanju, ako je zgodna prigoda, poslije ši'ita Nāsiraddin at-Tūsija, obranu Avicenne protiv Ġazzālija, Šahrastānija ili Taftazānija. Na tome nećemo insistirati, jer ta djela prihvaćaju svako mišljenje kako (čak i više) o povijesti falsafe tako i o povijesti kalama. Ipak, neki od njih, barem oni koji su ostali najvjerniji metodologiji kalāma, a pozvat će se na Īğija, dobili su građansko pravo u službenom učenju: tako Baidāwi, Siyālkūti, Dauwānī.
Ma kakva bila hipoteza, ipak ne izgleda da bi takvo nerazlikovanje u zametku samih principa puta modernih bilo od koristi onome što je mogla postati falsafa ili onome što je mogao postati kalām. Glose, komentari i rasprave postaju brojniji, često s velikim bogatstvom argumentacije ili nekih originalnih stavova. To nikako nije bilo u korist stvaranja kalama kao teološke znanosti. Najjasniji rezultati tih istraživanja, koja su u svom principu ipak simpatična, bio je da se ubrza, preko reakcije, učenje kalāma u strogim okvirima "krutog konzervativizma".

KRUTI KONZERVATIVIZAM
Ta prevlast koja se daje filozofiji neće proći bez bijesa vjerskih duhova koje užasava pretjerana spekulacija i vidjet ćemo Ibn Taimiya i njegovog učenika Ibn al-Ğauzija kako vode žestoku borbu protiv samog kalāma. Ali tu je to samo prolazna vatra: kalām će se ubrzo ukrutiti pod ašaritskom odjećom i, gubeći svježinu prvog žara, otvrdnut će u stereotipnim okvirima "priručnika", beskonačno i ponovo komentiranih. Usporedimo Ğawharāt at-tauhīd od Bāğūrīja s Muhassalom od Rāzīja: to su iste velike podjele, isti odgovori, isto "bezvremenstvo": skolastika u lošem smislu riječi malo po malo je umrtvila duhove i spriječila teologe da imaju osobnu misao, da vježbaju svoj kritički duh da načmu sa simpatijom, ako već ne s hrabrošću, probleme koje moderni život oštro postavlja.
Taj period "konzervativizma" u mnogo čemu je najdulji u povijesti kalāma. Produljuje se na četiri ili pet stoljeća, na cijelo "moderno doba" zapadnog svijeta. Uostalom, odgovara tim dugim stoljećima ukočenosti u kojima cijeli muslimanski svijet, pod nadzorom turskog mača, razmišlja o sebi. Ekonomski, evo ga u vlasti evropskih zemalja, nakon što je izgubio vlast i isključivo pravo na putevima u Indiji. Kulturno, muslimanska misao prestaje da napreduje. Kalām, kao i ostale islamske znanosti, živjet će u vlastitoj prošlosti. A to je bila, u službenom učenju, neosporna vladavina strogog ašarizma. Povratak najstrožim idejama o Božijem voluntarizmu, a koje se redovito oslanjaju na apsolutnu negaciju svakog djelovanja drugih uzroka i koje su često ponovo, nerazrješivo vezane za atomističku kozmologiju starih. Da li su isto tako bili zaboravljeni i "moderni"? Ne. Naime, jedna od najznačajnijih slabosti tog krutog konzervativizma bila je da nije znao postati svjestan vlastitih stavova. Istina je da nas je vrijednost univerzalnosti aristotelovske logike, nakon što smo se jednom s njom sreli, mogla samo i dalje privlačiti. Nije uzalud žigosala duhove. Tako će pristaše konzervativizma staviti jednu do druge, a da to neće ni opaziti, staru i novu logiku, i više nego jedanput, branit će svoje stare teze postupkom argumentacije koji će ih uništiti. To sigurno nisu oni koji će odbaciti racionalne suptilnosti! Njihovi veliki učitelji su Aš'arī, Bāqillānī, Isfarā'inī, Ğuwainī. Međutim, tokom dokazivanja dodali su im bez reda teze i rasprave Taftazānija, Ğurğānija, štoviše Šahrastānija ili Rāzija. Jukstapozicija uostalom, a ne eklekticizam. Priručnici iztog doba često su compendium čitave prošlosti, međutim uokviren i kodificiran najoštrijim rješenjima škole. Ne radi se o tome da napredujemo; već o tome da opskrbimo pamćenje studenata tekstovima koje treba naučiti, a njihov duh najboljim mogućim doktrinalnim garancijama.
Nabrajanje tih priručnika i nihovih autora moglo bi biti dugačko. Ovdje ćemo se ograničiti na to da se podsjetimo na dva imena od kojih se jedno nalazi na početku, a drugo na kraju tog dugačkog perioda, a koja su imala i čuvaju u službenom učenju najbolje mjesto. Hoćemo kazati da su to šejh as-Sanūsi iz XV st. Slavan po svojim traktatima o kalāmu, koji se raspoređuju na tri stupnja učenja, i Ibrāhim al-Bağūrī, rektor Azhara u XIX st., koji je komentirao svoje prethodnike, samog Sanūsija i Laqānija, kao i Faudālija, svog učitelja. Između Sanūsija i Bağūrija razlike su minimalne. Možda bismo mogli upozoriti na veću prilagodivost kod drugog koji je bio šafi'it, nego kod prvog koji je bio malikit. Ali u XIX, kao i u XV st., iste rasprave, (s istim argumentima) protiv protivnika, mu'tazilita, falasifa, itd... prestaju postojati.
Obnova, koju je doprinos falsafe mogao donijeti kalāmu, definitivno je propala. Zbog toga što nije znao priznati autonomiju filozofije, što je htio biti filozofija, kalām "modernih" se otvorio prema strogom konzervativizmu. Ovaj je od modernih sačuvao samo njihov ukras za prilagodljivost argumenata, a tu prilagodljivost je stavio u službu teza koje su nekad do krajnosti pojednostavljene u svojoj brizi za strogom pravovjernošću škole da ne kažemo komformizma.
Da li će se nas smatrati suviše strogim? Jedan od onih koji će pokušati prekinuti taj san, šejh Muhamed 'Abduh, opisao je u svom čuvenom Risālāt at-tauhīd, sudbinu kalāma, jednom kad se već nepromišljeno pomiješao s filozofijom: "Različite racionalne znanosti osnivale su se na jednoj jedinoj, (i . . .) studiranje te jedine discipline se slijedilo, kako u onome što se odnosi na njene prve principe tako i u onom što se odnosi na njen razvoj, prema metodi koja se mnogo više približava običnom ponavljanju tekstova, nego kritičkom istraživanju. Poslije toga, znanost više nije napredovala".
Navodeći svađe koje su nastale zbog pitanja halifata i logomahije koja je okarakterizirala rasprave, isti autor dodaje: "Zato, onaj koji izučava knjige toga vremena, u njima nalazi samo rasprave o riječima, istraživanja o metodama, a još k tome ih nalazi samo u malom broju knjiga koje je izabrala slabost, a posvetila nemoć". Autor pripisuje tajnazadak činjenici da su se muslimanski učenjaci odaljili od vrela Islama. "Izbacili su razum iz svoga područja, raspravljali su samo tretirajući griješne i nevjerne ljude; toliko su duboko zašli na tome putu da su oponašali neke narode koji su prethodili Islamu i koji su izjavili da su religija i znanost nespojivi".

Autor: Nerkez Smailagić