Važnost i odgovornost sudske vlasti prepoznata je i u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., koji je često bio sudija i ostavio osnovna načela postupanja za buduće generacije. Protekom vremena neke norme, običaji i ponašanja izgube svoje mjesto u društvu. Postaju neprimjenjivi i zamjenjuju se drugima. Naravno da svako društvo zbog različitih kultura, običaja i ponašanja ima i drukčije norme koje se postepeno mijenjaju. Promjene su prisutne, ali se i vraćaju norme ili običaji koji su se ranije nekada primjenjivali.

            Kroz rad se želi istražiti priroda funkcije sudije, na koji način treba biti imenovan i kako treba postupati u parnici. Odgovornost sudije se prije svega ogleda u činjenici da odlučuje o veoma značajnim pitanjima stranaka, te njegova odluka često određuje njihovu budućnost. Kako bi odgovorio u cijelosti ovoj funkciji, mora posjedovati znanje da odgovori složenim pravnim zadacima treba posjedovati i opće znanje, a prije svega treba postupati savjesno i nepristrasno. Pored navedenog, u radu se želi istražiti da li su postupanja u parničnom postupku i dokazivanje u hadisima primjenjiva u parničnim postupcima u Bosni i Hercegovini i u kojoj mjeri.

Iako je prošlo 1400 godina, neki hadisi mogu se primijeniti ili se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Također, u pogledu dokazivanja, zanimljivo je ko, na koji način i putem čega treba dokazati sporne činjenice. Ovo se posebno odnosi na dokazivanje putem saslušanja stranaka i svjedoka.

 

  1. Priroda sudijske funkcije

 

            Obavljanje funkcije sudije donosi ugled u društvu te, u odnosu na druge poslove, i veću zaradu. Ovo često potakne veliki broj pravnika na želju da budu sudije ne razmišljajući o svojim mogućnostima, prije svega znanju i dosadašnjim rezultatima rada. O teretu sudijske funkcije najbolje govori sljedeći hadis: „Ko bude imenovan za sudiju među ljudima taj je zaklan bez noža.“[1]

Zbog ovog hadisa odbijalo se da se bude sudija, jer obavljanje ove funkcije često je put Džehennemu dok je teško zaraditi Džennet. Naime, Osman b. Affan rekao je Ibn Omeru: ,,Idi i budi sudija.” ,,Zar me nećeš toga poštediti, o Vladaru pravovjernih?”, upita on. Osman reče: ,,Idi i budi sudija ljudima.” ,,Poštedi me, o Vladaru pravovjernih!”, ponovo će on. ,,Naređujem ti da ideš i budeš sudija”, reče Osman. On reče: ,,Ne požuruj! Jesi li čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: 'Ko zatraži utočište od Allaha, On će ga zaštititi od onoga od čega se utjecao?'“ ,,Jesam”, reče Osman, a on će na to: ,,Ja se utječem Allahu da me sačuva od toga da budem sudija.” Osman će na to: ,,A šta te sprečava da budeš sudija, kada je i tvoj otac sudio?” Ibn Omer reče: ,,Sprečava me to što sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je kazao: 'Ko bude sudija, pa bude sudio po neznanju, bit će stanovnik Vatre. Ko bude sudija pa bude sudio krivo, i on će biti stanovnik Vatre. A ko bude sudija pa bude sudio po istini i pravdi tražit će da se spasi pa makar i bez nagrade i bez kazne', pa čemu da se nadam nakon ovoga.”[2]

Postupanje sudije će se kažnjavati ili nagrađivati na sljedeći način, „tri su vrste sudija; jedna vrsta će u Džennet, a dvije u Džehennem: sudija koji će u Džennet je onaj koji spozna Istinu i presudi prema njoj; sudija koji spozna Istinu, a presudi krivo - on će u Džehennem; i sudija koji sudi ljudima po neznanju - i on će u Džehennem.“[3] Navedeno ukazuje da dva načina postupanja vode ka Džehennemu, dok samo jedan put vodi ka Džennetu. Također sudiju obavezuje da posjeduje znanje o rješavanju pravnog problema, jer je i to put ka Džehennemu. Međutim gleda se i namjera sudije, „ukoliko se sudija (prilikom suđenja) trudi (da donese pravednu presudu), pa ispravno presudi, imat će dvije nagrade, a ukoliko se trudi (da pravedno presudi) pa pogriješi, imat će jednu nagradu.“[4] Dvije nagrade dobija iz razloga što jednu nagradu dobija za to što se trudio da pravilno presudi, a drugu zato što je pravilno presudio.[5]

            Sudijska funkcija je nužna u svakoj državi, te ne mogu svi odbijati da je vrše. Dvostruko lakše zarađivanje Džehennema nosi sa sobom i veću nagradu za pravilno postupanje, zbog toga „ko bude tražio da bude sudija među muslimanima sve dotle dok to ne postigne, pa mu pravednost prevlada nad nepravednošću, zaslužit će Džennet. Međutim kod koga nepravednost prevlada nad pravednošću, zaslužit će Džehennem“.[6] Za sudijsku funkciju je potrebno i određeno iskustvo i ne preporučuje se žurba za njeno obavljanje. Zabilježeno je da su dva čovjeka ušla (u Medinu) na kapiju od strane plemena Kinde, a Ebu Mes'ud el-Ensari je sjedio u kružoku. Oni rekoše: ,,Ima li među vama neko da nam presudi?” Neki čovjek iz kružoka reče: ,,Ja ću”, a Ebu Mes'ud uze šaku pijeska, baci je na njega i reče: ,,Polahko. U (Vjerovjesnikovo, s.a.v.s.) vrijeme nije odobravano žurenje za suđenjem.”[7]

Put do imenovanja na poziciju sudije je dug i težak, i treba ga isključivo zaslužiti svojim moralnim osobinama, znanjem i radom. Naime, „ko bude tražio da bude sudija i angažira one koji će mu u tome pomoći (da to postane), bit će prepušten sam sebi. A ko bude sudija ne tražeći to i ne angažirajući nikog za to, Allah će mu spustiti meleka koji će ga usmjeravati“.[8] Također, Allah je uz sudiju sve dok ne počne činiti nepravdu, a kada počne činiti nepravdu On ga napušta a šejtan ga preuzme (i ustrajno ga upućuje na zabludu).[9] Sigurno je da zbog odgovornosti sudija pri suđenju ima veća pomoć od Allaha u odnosu na druge poslove, ukoliko je njegov put do sudije i rad ispravan. Međutim ukoliko to nije slučaj te kako Muhammed, s.a.v.s., navodi da bude prepušten sam sebi ili još gore da ga šejtan preuzme, onda rad sudije postane u velikoj mjeri težak i dodatno se povećavaju mogućnosti za put Džehennemu, odnosno da će njegove odluke nanijeti štetu strankama ili samo jednoj stranci.

            Iz navedenih hadisa i događaja ashaba Muhameda, s.a.v.s., dolazimo do zaključka da sudija mora da bude nepristrasan, nezavisan, mora imati znanje, dovoljno radno iskustvo, do funkcije sudije da dođe isključivo svojim radom bez pomoći bilo kojih osoba, a da treba suditi na osnovu Kur'ana, hadisa i drugih izvora šerijatskog prava.

            U Bosni i Hercegovini imenovanje sudija i nadzor nad njihovim radom obavlja Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (Vijeće). Ne može se reći da se odbija imenovanje na poziciju sudije, ili da kandidati vode računa o svojim mogućnostima i sposobnostima. Naprotiv, veliki je broj kandidata koji žele da obavljaju ovu funkciju, te je vrlo odgovoran zadatak Vijeća da upravo imenuje kandidate na poziciju sudije koji će imati sve potrebne osobine za zakonit i pravilan rad. Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravnog lica,[10] te nije podložno bilo kakvom utjecaju, što mu ostavlja široke mogućnosti u ostvarivanju zadatka. Zadatak Vijeća je da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe.[11]

Uvjeti za imenovanje na dužnost sudije su: (a) da je državljanin Bosne i Hercegovine; (b) da je intelektualno i fizički sposobna da obavlja sudijsku dužnost; (c) da ima diplomu pravnog fakulteta iz Bosne i Hercegovine ili Socijalističke federativne republike Jugoslavije ili nekog drugog pravnog fakulteta, pod uvjetom da je diploma koju je izdao taj pravni fakultet nostrificirana u skladu sa zakonom; (d) da ima položen pravosudni ispit u Bosni i Hercegovini ili Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji; (e) ili, izuzetno od odredbe alineje (d), da ima položen pravosudni ispit u periodu između 6.4.1992. godine i 31.3.2004. godine u nekoj od država koja je ranije bila dio Socijalističke federativne republike Jugoslavije i da je vršio dužnost sudije ili tužioca u Bosni i Hercegovini u periodu između 6.4.1992. godine i 31.3.2004. godine,[12] te da se odlikuje profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima.[13]

Pored navedenih uvjeta, potrebno je odgovarajuće radno iskustvo u radu kao sudije, tužioca, advokata ili drugo relevantno pravno iskustvo, nakon položenog pravosudnog ispita. Potrebna dužina radnog iskustva zavisi od suda za koji se vrši imenovanje, tako za Sud Bosne i Hercegovine[14], vrhovne sudove entiteta[15] i Apelacioni sud Brčko distrikta[16] potrebno je osam godina, za kantonalne, odnosno okružne sudove pet godina[17], dok je za općinske, odnosno osnovne sudove potrebno tri godine[18]. Nezavisnost i nepristrasnost sudije je osigurana i što se sudije imenuju doživotno, s tim što im mandat može prestati u slučaju da podnesu ostavku, navrše starosnu dob propisanu za obavezan odlazak u penziju ili budu smijenjeni s funkcije iz razloga utvrđenih zakonom.

            Vijeće poduzima posebne aktivnosti u cilju što pravilnijeg imenovanja sudija, te je od septembra 2014. godine izmijenjen način imenovanja u skladu sa Pravilnikom o kvalifikacionom i pismenom testiranju kandidata za pozicije nosilaca pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini[19]. Ovim Pravilnikom uvedena je obaveza kvalifikacionog testiranja za kandidate koji ne obavljaju dužnost sudije ili tužioca, a prijave se na poziciju sudije ili tužioca u pravosuđu Bosne i Hercegovine bilo kojeg nivoa i kandidate koji obavljaju dužnost sudije ili tužioca i koji se prijave na poziciju sudije ili tužioca u pravosuđu Bosne i Hercegovine bilo kojeg nivoa, a nemaju ocjenu rada za posljednje tri godine.[20]

Pored polaganja kvalifikacionog ispita, pismeni ispit su obavezni položiti kandidati koji nisu nosioci pravosudne funkcije, a prijave se na poziciju sudije okružnog ili kantonalnog suda, entitetskih vrhovnih sudova, Suda BiH, Višeg privrednog suda, Apelacionog suda Brčko distrikta BiH i kandidati koji obavljaju dužnost sudije ili tužioca i nemaju ocjenu rada za posljednje tri godine, a prijave se na navedene pozicije.[21] Pravilnikom je napravljena razlika u pogledu uvjeta za imenovanje s obzirom na to da je za kandidate za poziciju sudije okružnog ili kantonalnog suda, entitetskih vrhovnih sudova, Suda BiH, Višeg privrednog suda, Apelacionog suda Brčko distrikta BiH propisan i pismeni ispit, s obzirom na to da je za obavljanje ovih pozicija potrebna dodatna stručnost i znanje.

            Ukoliko izvršimo poređenje osnovnih principa koji se traže za poziciju sudije, jasno zaključujemo da principi koji su sadržani u hadisima, isti su sadržani u pravu Bosne i Hercegovine. Posebno treba naglasiti da je imenovanje sudija u Bosne i Hercegovini zasnovano na modernim principima, što ukazuje da protekom vremena hadisi ne gube vrijednost. Jedina razlika koja se uočava je što se ne shvata težina i odgovornost obavljanja funkcije sudije. Međutim Vijeće sa svojim nadležnostima i velikim brojem kandidata može da uspješno izvrši svoj zadatak i odabere sudije koji će nezavisno i nepristrasno postupati u skladu sa ustavima, zakonima i drugim pravnim aktima.

 

  1. Postupanje sudije u parničnom postupku

 

            Iako je sve češće prisutno mišljenje da se šerijatsko pravo razlikuje od prava iz država Evrope, pa tako i Bosne i Hercegovine, navedeno se ne može prihvatiti. Tako, iz događaja kada su parničari došli kod Davuda, a.s., koji je opisan u Kur'anu, i to suri Sad 21-26. ajet, proizlaze osnovna načela parničnog postupka dispozicije, kontradiktornosti, neposrednosti, usmenosti, nepristrasnosti i nezavisnosti, a povreda dovodi do ostvarenja žalbenih osnova povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.[22] Također su česta pogrešna mišljenja vezana za krivično šerijatsko pravo. Jedan od najčešćih mitova povezan sa šerijatskim pravom je da sudija uvijek mora nametnuti fiksne i unaprijed određene kazne za svako krivičnog djelo, te zapadni pisci često ukazuju na nefleksibilnu prirodu šerijatskog prava.[23]

Sudija je po šerijatskom pravu dužan izreći više kazne propisane u Kur'anu za nekoliko vrlo teških krivičnih djela, ali on ima puno veću slobodu za kazne za manje ozbiljna krivična djela.[24] Zakon sadrži precedentno pravo, pravila i ograničenja koja uključuju kreativnu pravdu.[25] Sudija po šerijatskom pravu je slobodan stvoriti nove mogućnosti i ideje za rješavanje novih problema povezanih s kriminalom. [26] Također u pogledu građanskog prava, zastupljeno je mišljenje da je mehr cijena mlade, umjesto toga, to je svota novca ili neka druga ekonomski vrijedna imovina koju muž mora dati za ženu.[27]

 

2.1. Kako suditi?

 

            Nakon što sudija bude imenovan i počne sa radom, potrebno je istom ukazati kako se sudi. U vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., sudije su imale najboljeg savjetnika za suđenje, kako u pogledu procesnog dijela tako i primjene materijalnog prava. Osnovni savjet Muhammeda, s.a.v.s., jeste da se ispoštuje načelo kontradiktornosti. Naime, bilježi se da je Alija kazao: ,,Allahov Poslanik, s.a.v.s., imenovao me je za sudiju u Jemenu. Rekao sam mu: ,,Allahov Poslaniče, šalješ me a ja sam mlad i ne znam kako se sudi.” On reče: ,,Allah će ti uputiti srce i učvrstiti jezik. Kad se pred tobom pojave dvije osobe koje su u sporu, nipošto ne donosi presudu dok ne saslušaš obje strane. Tad će ti se pokazati kako ćeš presuditi.” Nakon toga sam uvijek (tako) sudio (ili je kazao: Nakon toga više nisam imao dileme u pogledu suđenja).”[28] Od svih principa građanskog sudskog postupka ovaj je najstariji.[29] Može se reći da njime počinje historija organizovane zaštite subjektivnih prava.[30]

            U pogledu primjene materijalnog prava bilježi se sljedeće: ,,Pošto je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlučio Muaza uputiti u Jemen, reče: ,,Kako ćeš suditi, ako se pred tobom -pojavi spor?” ,,Sudit ću prema onome što je u Allahovoj Knjizi.” - reče on. ,,A ako (o tome) ne nađeš ništa u Allahovoj Knjizi?” - upita. ,,Onda po sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.“, reče o. ,,A ako (o tome) ne nađeš ništa ni u sunnetu Allahovog Poslanika, ni u Allahovoj Knjizi?”, ponovo će Vjerovjesnik, s.a.v.s. On reče: ,,Onda ću dobro razmisliti i (na osnovu toga) presuditi.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., potapša ga po grudima i reče: ,,Hvala Allahu, Koji je darovao izaslaniku Allahovog Poslanika ono sa čim je zadovoljan Njegov Poslanik.”[31]

Ovim hadisom ukazuje se na hijerarhiju pravnih propisa i da je prvo potrebno primijeniti Kur'an kao osnovni izvor šerijatskog prava, a u slučaju da pravna situacija nije normirana Kur'anom, onda se primjenjuje sunnet, a ukoliko ni sunnetom nije normirano onda se posredno na osnovu ovih izvora izvodi rješenje pravnog pitanja. U posljednjem slučaju sudija će imati u vidu osnovne principe šerijatskog prava, analogiju i sudsku praksu, te primjenom svega navedenog riješiti pravnu situaciju. Nauka usuli-fikha je naučavala da je u šerijatu Bog zakonodavac (el-hakim), da Božansko pravo tumače učenjaci (ulema) a da državi pripada pravo uređivanja primjene Šerijata (es-sijase el-šer‘ijje).[32]

Odnos obavezujućih tekstova Kur'ana i sunneta (nass) i njihovog tumačenja izražava u islamu relacije uma i autoriteta, svetog i ljudskog, stalnog i promjenljivog.[33] Za te odnose karakteristična je načelna nadmoć autoriteta nad umom (,,Nema mjesta idžtihadu[34] ako postoji obavezni tekst”), ali i praktično autonomna uloga uma pošto se ljudskom djelatnošću određuje smisao, cilj, obim važenja i način primjene svetog teksta.[35] Muhammed, s.a.v.s., ukazao je i na psihičko stanje prilikom suđenja. Kako bi se pravilno sudilo potrebna je maksimalna koncentracija sudije i usredočenost na slučaj, te neka sudija ne sudi dvojici zavađenih u stanju kada je ljut.[36]

            Također u hadisu nalazimo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., odredio da dvojica koji su u sporu sjede ispred sudije.[37] Na ovaj način se osigurava da se stranke primjereno ponašaju, ne da hodaju ispred sudije, a također sudija može da gleda reakcije stranaka prilikom iznošenja navoda, kao i provođenja dokaza.

            U našem pravu također je načelo kontradiktornosti jedno od osnovih načela. Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke.[38] Primjenom ovog načela obezbjeđuje se stvarna ravnopravnost stranaka u postupku i pretpostavke za objektivno suđenje.[39] Primjena materijalnog prava se zasniva na principu hijerarhije, tako da sud primjenjuje ustave, kao najviši pravni akt u našem pravu, zatim zakone i onda ostale podzakonske akte. U slučaju da određena situacija nije normirana na sudiji je dužnost da na osnovu osnovnih načela riješi nastali pravni problem, s tim da posebno jaku ulogu ima sudska praksa. U parničnom postupku ne postoji obaveza stranaka da ustaju prilikom iznošenja navoda, kao što je to slučaj u krivičnom postupku.

 

2.2. Načelo formalne istine i teret dokazivanja u parničnom postupku

           

            Parnični postupak može se temeljiti na načelu materijalne istine kada je obaveza suda da utvrdi istinito činjenice na kojima zasniva svoju odluku, te načelu formalne istine kada je sud vezan za dokazane činjenice od stranaka bez obzira šta je ustvari istina. Muhammed s.a.v.s. rekao je: „Ja sam samo čovjek kome dolaze parničari. Moguće je da neko od njih bude rječitiji od onog drugog pa da pomislim da on govori istinu i donesem presudu u njegovu korist. Ali kome ja tako dosudim pravo drugog muslimana, neka zna da je to dio Džehennema pa neka ga prihvati ili neka ostavi.“[40] Iz ovog hadisa zaključujemo da je zastupljeno načelo formalne istine, jer Muhammed, s.a.v.s., na osnovu dokaza izvedenih od stranki donosi odluku, jer navodi da bude rječitiji od onog drugog, što upućuje da on samostalno ne utvrđuje istinu već samo na osnovu činjenica i dokaza od stranaka.

            Načelo formalne istine upućuje na teret dokazivanja. Stranka koja želi da ostvari pravo mora da dokaže činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, dok suprotna stranka može da dokazuje činjenice kojima osporava pravo tužitelja. U hadisu se navodi: „Kad bi ljudima bilo davano na osnovu njihovih optužbi, oni bi od drugih ljudi tražili i krv i imovinu njihovu, međutim okrivljeni ima pravo na zakletvu. [41] Dakle, ukoliko bi bilo drugačije bio bi još veći broj parničnih postupaka, i još više zloupotreba, s tim da se pravo na zakletvu može smatrati davanjem iskaza tuženog. Postoje situacije kada obje stranke dokažu činjenice, te je u tom slučaju potrebno pravilno primijeniti pravo. Zabilježno je da su se dvojica ljudi sporila oko deve i svaki od njih je dokazivao da ona pripada njemu jer se otelila dok je bila kod njega. Allahov Poslanik, s.a.v.s., presudio je da ona pripada onome kod koga se nalazila.[42] Iz sljedećeg hadisa jasno zaključujemo na kome je teret dokazivanja, s obzirom na to da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Tužitelj treba imati dokaz, a tuženom je dovoljna zakletva.”[43] Dakle, tužitelj treba pribaviti dokaze kao što su svjedoci ili materijalni dokazi, dok je tuženom za dokazivanje činjenica dovoljna zakletva. Međutim svakako da i tuženi treba predložiti dokazna sredstva kako bi dokazao činjenice koje iznosi u toku postupka. Drugim riječima i kada odlučuje primjenjujući pravila o teretu dokazivanja sud prethodno vrši ocjenu dokaza i, tek pod uslovom ako ta ocjena ne da rezultat, odluku donosi primjenjujući pravila o teretu dokazivanja.[44]

            U parničnim postupcima u Bosni i Hercegovini također je zastupljeno načelo formalne istine. Dužnost je stranaka iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.[45] Teret dokazivanje je prioritetno na tužitelju jer treba dokazati činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve. U našem pravu također je moguće da obje stranke dokaže svoju navode, tako, naprimjer, u slučaju štete, tužitelj može dokazati na koji način je nastala, da je odgovoran tuženi i dokazati visinu štete, dok tuženi dokaže svoje navode da je i tužitelj doprinio nastanku štete. Sud će u ovom slučaju odlučiti prema pravilima o podijeljenoj odgovornosti.[46]

 

2.3. Načelo slobodne ocjene dokaza

 

            Ovo načelo podrazumijeva da sudija nije vezan za dokaznu snagu određenog dokaza, odnosno da jedni dokazi imaju jaču dokaznu snagu od drugih. Naprimjer, da uvid i čitanje isprava imaju jaču dokaznu snagu od saslušanja svjedoka. Sud prema specifičnostima konkretnog slučaja i rezultatima konkretnog istraživanja slobodno, bez formalnih ograničenja, ocjenjuje izvedene dokaze i formira svoje uvjerenje o dokaznim, odnosno nedokazanim činjenicama po pravilima logike i psihologije.[47] U hadisima je upravo zastupljeno ovo načelo. Naime, bilježi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., presudio na osnovu zakletve i jednog svjedoka.[48]

            Muzhir veli: ,,Prilikom jedne parnice tužitelj je imao samo jednog svjedoka, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., od njega zahtijevao da se, umjesto drugog svjedoka, zakune Allahom. Pošto se zakleo, on je presudio u njegovu korist.” Na temelju ovoga su Malik b. Enes, Šafija, Ahmed b. Hanbel i Ishak mišljenja da se, ukoliko tužitelj nema dva svjedoka, može donijeti presuda u njegovu korist ako se, umjesto drugog svjedoka, zakune. Ebu Hanife smatra da se presuda ne može donijeti na osnovu jednog svjedoka i zakletve; za to su potrebna najmanje dva svjedoka.[49] Iz postupanja Muhammeda, s.a.v.s., jasno zaključujemo da je dovoljan i jedan svjedok, naravno ukoliko sudija smatra da govori istinu. U situaciju kada su dva čovjeka pred Vjerovjesnikom,s.a.v.s., prisvajali istu kamilu (ili: životinju), a ni jedan nije imao svjedoka za to. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je presudio da ona pripadne obojici, po pola.[50] U sličnoj situaciji Muhamed s.a.v.s. je presudio na isti način, kada su dva čovjeka prisvajali istu kamilu. Svaki je doveo dva svjedoka, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,presudio da ona pripadne obojici, po pola.[51]

            U vrijeme života Allahovog Poslanika s.a.v.s. vjera je bila u puno većoj mjeri zastupljena nego danas, te je zakletvom stranka dokazivala činjenice. Tako se bilježi da su se dva čovjeka parničili kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., u vezi s opremom, a ni jedan nije imao svjedoka. Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: ,,Neka bace strelice, (pa na koga padne strelica) da se zakune na ono što tvrdi (i ako se zakune da njemu pripadne), sviđalo vam se to ili ne sviđalo.”[52] Na ovaj način Muhamed, s.a.v.s., nije htio da bilo koju stranu obaveže na zakletvu već ovakvim nesumičnim izborom dolazi se do toga koja će stranka dati zakletvu. Iako se iz ovoga može pogrešno zaključiti da nije teret na tužitelju, teret dokazivanja je na tužitelju.[53] Sudija u šerijatskom pravu treba da traži da se stranka zakune na način kako je to radio Vjerovjesnik s.a.v.s., i to:  ,,Zakuni se Allahom, osim Koga drugog boga nema, da njemu (tj. tužitelju) kod tebe ne pripada ništa.”[54]

            U parničnim postupcima u Bosni i Hercegovini također se primjenjuje načelo slobodne ocjene dokaza. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza, a sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.[55] U pogledu zakletvi one nisu normirane u našem pravu u parničnom postupku, s tim da je normirano saslušanje stranaka. Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.[56] Dokaz saslušanjem stranaka izjednačen je sa drugim dokazima, pa se može izvoditi radi dokazivanja iznijetih spornih pravno relevantnih činjenica.[57] Međutim postoje mišljenja u sudskoj praksi da se odluka ne može isključivo zasnivati na iskazu tužitelja.[58] Ipak, pošto se stranka saslušava u vlastitoj stvari, ona se ne može na saslušanje prinuditi, ali kao i svjedok odgovara krivično za neistinit iskaz.[59]

Ovakva situacija nije bila uvijek kroz historijski razvoj parničnog postupka. Tako nalazimo da je u ranijem pravu Jugoslavije sudija mogao odlučiti da provede dokaz saslušanja stranaka samo kada nema drugih dokaza ili kada i pored drugih dokaza ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica, dok izvođenje ovog dokaza nije bilo dopušteno u postupku zbog smetanja posjeda.[60] Navedena pravila upućuju na zaključak o supsidijarnosti, odnosno o potpunom isključenju ovog dokaznog sredstva iz sistema dokazivanja.[61]     

 

2.4. Zloupotreba prava u parničnom postupku

 

            Vođenje parničnog postupka podrazumijeva angažovanje suda, kako sudije tako i drugih službenih radnika suda koji postupaju po naredbama sudije. Nije rijetka situacija da određene osobe često pokreću parnični postupak iako je vrijednost predmeta spora neznatna, ali to opravdavaju ostvarivanjem ,,lične satisfakcije”. Na ovaj način često se pribavlja i imovina koja pripada drugoj strani. Također dolazi do pokretanja postupaka protiv istih stranaka, sa istim tužbenim zahtjevom temeljenim na istim činjenicama kao u drugim postupcima koji se vode ili su pravosnažno okončani. Ovakve radnje su zabranjene. Naime, najmrži čovjek Allahu je zagriženi parničar.[62]

            U parničnim postupcima Bosne i Hercegovine ukoliko dođe do pokretanja parničnog postupka sa neznatnom vrijednosti predmeta spora, nema izričite odredbe da se zbog toga tužba odbacuje, već se provodi postupak osim ako je predmet parničnog postupka tužba za utvrđenje i utvrdi se da tužitelj nema pravni interes. Ovo su sporovi male vrijednosti. Sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000 KM u BD, u postupku pred sudom BiH iznos od 10.000,00 KM, a u FBiH i RS iznos od 5.000,00 KM, zatim smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne prelazi navedeni iznos, a sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi navedeni iznos.[63]

Postupak u sporovima male vrijednosti razlikuje se od općeg parničnog postupka, kraći su rokovi za izjavljivanje žalbe i paricioni rok, te nije dozvoljena žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud će odbaciti tužbu ukoliko utvrdi da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravosnažno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, da se tužitelj pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva i da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.[64] Nakon što se pokrene parnični postupak, ukoliko sud ne odbaci tužbu, dužan je onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku,[65] te će sud u toku postupka kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM stranku, odnosno do 5.000 KM u Brčko distriktu, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili umješača koji su svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebili prava priznata u parničnom postupku.[66] 

 

2.5. Sudska nagodba

           

            Do pokretanja parnice dolazi jer stranke ne mogu da se dogovore oko nastalog spora. Nemogućnost postizanja dogovora može biti i razlog što nemaju posrednika, odnosno treću stranu koja će ukazati način mirnog rješavanja spora. Sudija je dužan pokušati da stranke postignu sporazum o nastalom sporu, zaključe sudsku ili vansudsku nagodbu. Muhammed, s.a.v.s., nastajao je da se stranke izmire i prije nego što dođe do pokretanje postupka. Prenosi se da su se stanovnici Kubaa (jednom prilikom) toliko potukli da su jedni druge kamenicama gađali. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo za to, rekao je: ,,Pođite sa mnom da ih izmirimo!”[67]

Muhammed, s.a.v.s., davao je i prijedloge za rješavanje sporova. Tako se bilježi da je Ka'ba, radijallahu anhu, u džamiji tražio od Ibn Ebi Hadreda naplatu duga što ga je kod njega imao i da su podigli svoje glasove toliko da ih je čuo i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj sobi, izišao im, otkrio zastor (na vratima) svoje sobe i viknuo: ,,Ka'bu!” ,,Odazivam ti se, Allahov Poslaniče!” - odgovorio je on. ,,Snizi od svoga duga ovoliko!” - rekao je i pokazao prstima polovinu. ,,Učinio sam, Allahov Poslaniče” - rekao je on. ,,Ustani (Hadrede) i plati mu ga!”, rekao je Alejhisselam.[68]

Također je zanimljiv i sljedeći prijedlog nagodbe: bilježi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Neki čovjek je od drugog kupio zemlju. Čovjek koji je kupio zemlju našao je u njoj ćup zlatnika. Rekao je onome od koga ju je kupio: ,,Uzmi od mene svoje zlatnike jer sam ja od tebe kupio samo zemlju, a ne i zlatnike.”  Vlasnik zemlje je rekao: ,,Ja sam ti prodao zemlju i sve što je u njoj.” Otišli su nekom čovjeku da im presudi. Čovjek kojem su došli je upitao: ,,Imate li vi djece?” Jedan od njih je rekao: ,,Ja imam sina.” Drugi je rekao: ,,Ja imam kćerku.” Čovjek je rekao: ,,Neka se tvoj sin oženi njegovom kćerkom, uzmite od toga za sebe i podijelite sadaku.”[69]

Međutim prilikom izmirenja, odnosno zaključenja nagodbe mora se voditi računa da se postigne sporazum u skladu sa šerijatskim pravom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ,,Pomirenje je dozvoljeno među muslimanima, osim onog kojim se zabranjuje dozvoljeno ili dozvoljava zabranjeno. Muslimani su dužni poštovati (dogovorene) uslove osim onih kojima se zabranjuje dozvoljeno ili dozvoljava zabranjeno.” Tako bi, naprimjer, bila nedozvoljena sudska nagodba kojom bi se jedna strana drugoj obavezala da umjesto duga u novcu drugoj strani preda opojna pića ili svinjsko meso.

            U našem pravu sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu.[70] Također se sudska nagodba ne može zaključiti u pogledu svih sporova. Pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati.[71] Tako, naprimjer, stranke ne mogu zaključiti sudsku nagodbu o razvodu braka ili izdržavanju djeteta.

 

2.6. Donošenje različitih presuda od nepristrasnih sudija

 

            U sudskoj praksi zastupljene su situacije kada se u istim slučajevima sa različitim strankama donose različite presude, iako se tužbeni zahtjevi temelje na istim činjenicama i dokazima. Ovo negativno utječe na pravnu sigurnost, ali se ne može osporiti pravo sudije da presudi po slobodnom nahođenju. U hadisu, Muhammed, s.a.v.s., ukazuje na jednu takvu situaciju, i to: ,,...dok su dvije žene bile zajedno sa po jednim svojim sinom, naiđe vuk i pojede jedno dijete. Jedna od njih reče onoj drugoj: ,,Tvoga sina je pojeo.” ,,Pojeo je tvoga sina! ” - reče ona druga. Otišle su zajedno Davudu, s.a.v.s., da im presudi, pa on presudi u korist starije. Zatim su istupile pred Sulejmana, sina Davudova, s.a.v.s., i obavijestile ga o sporu pa on reče: ,,Dajte mi nož da ga raspolovim za vas dvije.” ,,Nemoj, Allah ti se smilovao, to je njen sin - reče mlađa, i on donese presudu da mladoj pripadne dijete.” Kroz ovaj slučaj je ukazano da su Božiji poslanici donijeli različite presude, s tim da se u njihovom postupanju ne može posumnjati u nezavisnost i nepristrasnost. Sulejman, s.a.v.s., do pravilne odluke došao je korištenjem logike i općeg životnog iskustva.

            U parničnim postupcima u Bosni i Hercegovini dužnost suda je da ocijeni dokaze prema svom općem životnom iskustvu i znanju, primjenjujući stavove psihologije i logike.[72] Posebno će sud biti dužan da postupa na ovaj način u sporovima gdje stranke ne mogu slobodno raspolagati tužbenim zahtjevom, kao što su bračni i porodični sporovi.

 

Zaključak      

           

Iz rada proizlazi da hadisi pronalaze primjenu i u pravu Bosne i Hercegovine. Prije svega, pridaje se velika dužnost sudiji i načinu izbora. Kroz hadise je ukazano da funkcija sudije nosi sa sobom veliku odgovornost i da je dvostruko lakše krenuti put Džehennemu nego Džennetu. Zbog toga ovu funkciju moraju da obavljaju osobe koje posjeduju znanje te veoma jake moralne kvalitete. Nepristrasnost i nezavisnost predstavljaju osnovna načela za imenovanje sudija od Vijeća, ali isto tako i ova načela moraju biti zastupljena u radu sudije. Do pozicije sudije mora se isključivo doći putem ličnog znanja i sposobnosti, a Vijeće osigurava da ovo bude ostvareno prilikom svakog imenovanja.

            Sudija u parničnom postupku prije svega mora poštovati osnovna načela parničnog postupka, a smatra se da je jedno od osnovnih načela modernog parničnog postupka načelo kontradiktornosti. Posebno je zanimljivo da Muhammed, s.a.v.s., kada objašnjava na koji način treba postupati sudija, prvo navodi da se moraju saslušati obje stranke. Također upućuje da se prilikom primjene materijalnog prava mora voditi računa o hijerarhiji pravnih akata.

            Iako se u islamu pokušava na svaki način pomoći ugroženim i nezaštićenim licima, u parnici se ne primjenjuje načelo materijalne istine, već formalne istine kao i u našem pravu. Stranke moraju pred sudom iznijeti sve pravno relevantne činjenice i izvesti dokaze kojima će dokazati ove činjenice. Također osnovni teret dokazivanja je na tužitelju.

            U oba pravna sistema sudija donosi odluku na osnovu načela slobodne ocjene. Postoji razlika u pogledu zakletve koja je zastupljena u hadisima, s tim da se poređenje može napraviti sa iskazom stranke jer i stranka podliježe krivičnoj odgovornosti zbog davanja lažnog iskaza.

            U hadisima se pokušava utjecati da se ne pokreću bespotrebni parnični postupci, dok se također u parničnim postupcima Bosne i Hercegovine pokušava onemogućiti zloupotreba prava u parnici i predviđene su sankcije za zloupotrebu prava. Činjenica je da se rijetko ili skoro nikako izriču.

            Posljednjih godina posebno je u našem pravu prisutno ukazivanje na zaključenje sudske nagodbe, odnosno mirno rješavanje sporova. Upravo se i u hadisu teži da se sporovi mirno rješavaju, te da se strankama predloži način rješavanja sporova.

            Sudija je slobodan prilikom utvrđivanja činjenica, te primjene materijalnog prava u oba pravna sistema, što je, svakako, pozitivno prilikom donošenja odluka. Međutim postoje situacije kada različite sudije isti slučaj rješavaju na različite načine, što umanjuje pravnu sigurnost. Prilikom donošenja odluke sudija je dužan koristiti se općim životnim iskustvom i znanjem, primjenjujući stavove psihologije i logike.

            Iz svega navedenog, jasno se ukazuje da postoje brojne sličnosti za obavljanje dužnosti sudije, kao i postupanja sudije po hadisima i u parničnim postupcima Bosne i Hercegovine.

Autor: Adis Poljić 

Glasnik br. 3-4, 2016

[1] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 233.

[2] Ibid, 233.

[3] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 234.

[4] Ibid, 235.

[5] Ibid, 235.

[6] Ibid, 235.

[7] Ibid, 236.

[8] Ibid, 237.

[9] Ebu Isa Muhammed b. Isa b. Sevre et-Tirmizi. Tirmizijin Džami'-Sunen Ebu Davuda, 4. knjiga, Travnik, Elči Ibrahim-pašina medresa, 2004., 238.

[10] Čl. 1. st. 2. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH”, broj 25/04, 93/05, 15/08 i 48/07-ZOVSTV.

[11] Čl. 3. st. 1. ZOVSTV.

[12] Čl. 21. ZOVSTV.

[13] Čl. 22. st. 1. ZOVSTV.

[14] Čl. 23. st. 1. ZOVSTV.

[15] Čl. 25. st. 1. ZOVSTV.

[16] Čl. 26. st. 1. ZOVSTV.

[17] Čl. 27. st. 1. ZOVSTV.

[18] Čl. 28. st. 1. ZOVSTV.

[19] „Službeni glasnik BiH”, broj 78/14.

[20] Čl. 4 st. 1. Pravilnika o kvalifikacionom i pismenom testiranju kandidata za pozicije nosilaca pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik BiH”, broj 78/14, 45/15.

[21] Čl. 4 st. 1. Pravilnika o kvalifikacionom i pismenom testiranju kandidata za pozicije nosilaca pravosudnih funkcija u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik BiH”, broj 78/14, 45/15.

[22] Adis, Poljić. Građanskopravni propisi Kur'ana i pravo Bosne i Hercegovine. Novi Muallim, 15. (2014.) 59., 50.

[23] International Business Publications USA. Arab League League of Arab States Business Law Handbook. Washington. Int'l Business Publication, 2007., 39.

[24] Ibid, 39.

[25] Ibid, 39.

[26] Ibid, 39.

[27] Nathan, B. Oman. How to Judge Shari'a Contracts: A Guide to Islamic Marriage Agreements in American Courts. Utah Law Review, (2011.) 1., str. 302.

[28] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani. Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 239.

[29] Borislav, Poznić, Građansko procesno pravo, 9. izd., Beograd, Savremena administracija, 1986., 152.

[30] Ibid, 152.

[31] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 244.

[32] Fikret, Karčić, Studije o Šerijatskom pravu i institucijama, Drugo dopunjeno izdanje, Sarajevo, El-Kalem, 2011., 216.

[33] Fikret, Karčić, Šerijatsko pravo - reformizam i izazovi modernosti, Sarajevo, Savremeni islamski mislioci, 2009., 10.

[34] Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova, a definiše se kao ,,napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima”

[35] Fikret Karčić, Šerijatsko pravo - reformizam i izazovi modernosti, Sarajevo, Savremeni islamski mislioci, 2009., 10.

[36] Ebu Isa Muhammed b. Isa b. Sevre et-Tirmizi, Tirmizijin Džami'-sunen Ebu Davuda, 4. knjiga, Travnik, Elči Ibrahim-pašina medresa, 2004., 241.

[37] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 242.

[38] Čl. 10. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH-ZPP BiH, ,,Službeni glasnik BiH”, broj 36/04, 84/07, 58/13; Čl. 5. Zakona o parničnom postupku FBiH-ZPP FBiH, ,,Službene novine FBiH”, broj 53/03, 73/05, 19/06, 98/15; Čl. 5. Zakona o parničnom postupku Republike srpske, ,,Službeni glasnik RS”- ZPP RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13; Čl. 5. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ,,Službeni glasnik Brčko distrikta BiH”- ZPP BD, broj 08/09, 52/10.

[39] Senad, Mulabdić, Građansko procesno pravo, Gračanica, Grin, 2010., 64.

[40] Muhammed Nasiruddin, Muslimova zbirka hadisa, Sažetak, Sarajevo, El-Kalem, 2004.,457.

[41]Ibid, 457.

[42] Musned Ebu Hanife. Hadiska zbirka Musned Ebu Hanife, Bihać, 2007., 175.

[43] Ebu Isa Muhammed b. Isa b. Sevre et-Tirmizi, Tirmizijin Džami'-Sunen Ebu Davuda, 4. knjiga, Travnik, Elči Ibrahim-pašina medresa, 2004., 246.

[44] Ranko Keča, O teretu dokazivanja u parničnom postupku, Zbornik radova Pravnog fakulteta Novi Sad, 47. (2013.) 3., str. 86.

[45] Čl. 12. st. 1. ZPP BiH; Čl. 7. st. 1. ZPP FBiH; Čl. 7. st. 1. ZPP RS; Čl. 7. st. 1.  ZPP BD

[46] Čl. 192. st. 1 Zakona o obligacionim odnosima, Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i Službeni list RBiH broj 2/92, 13/93, 13/94.

[47] Jozo Čizmić, Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Privredna štampa, 2009., 53.

[48] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 256.

[49] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 256.

[50] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 260.

[51] Ibid, 261.

[52] Ibid., 261.

[53] Vidi: Supra 2.2.

[54] Ebu Davud Sulejman ibn Eš'as es-Sidžistani, Sunen Ebu Davuda, 5. knjiga, Novi Pazar, El-Kelimeh, 2012., 263.

[55] Čl. 13. ZPP BiH; Čl. 8. ZPP FBiH; Čl. 8. ZPP RS; Čl. 8.  ZPP BD

[56] Čl. 130. ZPP BiH; Čl. 163. ZPP FBiH; Čl. 163. ZPP RS; Čl. 276. ZPP BD

[57] Senad, Mulabdić, Građansko procesno pravo, Gračanica, Grin, 2010., 282.

[58] Ovo proizlazi iz Odluke Kantonalnog suda u Tuzli, broj 32 0 Mal 010353 14 Gž od 08.09.2014. godine.

[59] Senad, Mulabdić, Građansko procesno pravo, Gračanica, Grin, 2010., 282.

[60] Siniša Triva, Građansko procesno pravo. Zagreb, Narodne novine, 1964., 440.

[61] Ibid, 440.

[62] Muhammed Nasiruddin, Muslimova zbirka hadisa, Sažetak, Sarajevo, El-Kalem, 2004.,457.

[63] Vidi: Čl. 362. ZPP BiH; Čl. 429. ZPP FBiH; Čl. 429 ZPP RS; Čl. 408 ZPP BD

[64] Čl. 34. st. 1. ZPP BiH; Čl. 67. st. 1. ZPP FBiH; Čl. 67. st. 1. ZPP RS; Čl. 180. st. 1.  ZPP BD

[65] Čl. 15. st. 2. ZPP BiH; Čl. 10. st. 2.  ZPP FBiH; Čl. 10. st. 2. ZPP RS; Čl. 10. ZPP BD

[66] Čl. 343. ZPP BiH; Čl. 406. ZPP FBiH; Čl. 406. ZPP RS; Čl. 139. ZPP BD

[67] Muhamed ibn Ismail, el-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, Sažetak, Sarajevo, El-Kalem, 2004., 518.

[68] Muhamed ibn Ismail, el-Buhari, Buharijina zbirka hadisa, Knjiga 2, Sarajevo, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, 2009., 381.

[69] Muhammed Nasiruddin, Muslimova zbirka hadisa, Knjiga 2, Zenica, Kuća mudrosti, 2004., 143.

[70] Čl. 55. st. 1. ZPP BiH; Čl. 88. st. 1. ZPP FBiH; Čl. 88. st. 1. ZPP RS; Čl. 201. st. 1.  ZPP BD

[71] Čl. 56. st. 2. ZPP BiH; Čl. 89. st. 2. ZPP FBiH; Čl. 88. st. 2. ZPP RS; Čl. 202. st. 2.  ZPP BD

[72] Odluka Vrhovnog suda Republike srpske,  broj 118-0-Rev-07-000 312 od 07.05.2008. godine.