1. KONCEPCIJA BOGA I PRIRODA NJEGOVIH ATRIBUTA - Prema aš'aritima, Bog je jedan, on je jedinstveno, vječnopostojeće Biće; On nije supstanca, nije tijelo, nije akcident, nije ničim ograničen, nije u prostoru. On posjeduje atribute kao što su spoznaja, moć, život, volja; on čuje, vidi, govori.

O prirodi Božanskih atributa postojala su prije aš'arita dva ekstremna stajališta. S jedne strane, postojali su ekstremni atributisti (sifatisti), antropomorfisti (mugassimin) i komparativisti (mušabbihin), koji su govorili da Bog ima sve atribute pomenute u Qur'anu i da svi takvi atributi, kao što su da Bog ima ruke, noge, uši, oči i Njegovo čvrsto sjedenje (istiwa) na Prijestolju, moraju biti uzeti u njihovu doslovnom smislu. Ovakav stav o Božjim atributima čisti je antropo-morfizam, koji implicira Božje tjelesno postojanje. S druge strane, bili su mu'taziliti koji su tvrdili da je Bog jedan, vječan, jedinstven, apsolutno Biće koje ne pogađa nikakva dvojnost. Njegova esencija sadržana je sama u sebi. On nema nikakvih atributa izvan Svoje esen-cije. Njegova bit je, na primjer, spoznavanje, moć, gledanje, htijenje itd. Oni ne prihvataju tezu da su Božji atributi strani i da su dodani Njegovoj esenciji.

Aš'ariti su branili stajalište koje je, takoreći, zauzimalo poziciju izmirenja između dvaju ekstremnih gledišta. U skladu sa sifatistima i u suprotnosti prema mu'tazilitima i "filozofima" (onima koji su bili pod grčkim utjecajem), aš'ariti su govorili da Bog ima atribute općenito. Oni su klasificirali Božje atribute u dvije glavne grupe: (i) sifat-i salbiyya ili negativni atributi i (ii) sifat-i wugudiyya tj. egzistencijalni ili pozitivni atributi. Prema njima bilo je sedam sifat-i wugudiyya koje oni također nazivaju sifat-i 'aqliyya ili racionalni atributi, a to su: spoznaja, moć, volja, život, slušanje, gledanje i govor.

Ekstremni sifatisti su mislili da čak i atribute Boga koji impliciraju Njegovu tjelesnu egzistenciju također treba uzeti u njihovu doslovnom smislu. Nasuprot njima, aš'ariti su smatrali da Bog ima očito antropomorfne atribute, bez sumnje, ali ih ne treba shvatati u njihovu doslovnom smislu. Oni su vjerovali bila kaifa, tj. bez pitanja "kako" i bila tašbih, tj. bez izvođenja bilo kakve usporedbe.

Aš'ariti ovdje izvode princip da su atributi Boga jedinstveni i da se bitno razlikuju od atributa stvorenih bića i kao takvi ne mogu se s njima porediti. Ovo znači da, ako je bilo koji kvalitet ili termin primijenjen na Boga, on mora biti shvaćen jedinstveno, a nikad u smislu kako se nor-malno koristi kada se primjenjuje na stvorena bića. Zbog doktrine muha-lafa, aš'ariti su smatrali da mi ne možemo pripisati bilo koji atribut Bogu mimo onoga kako je to primijenjeno u Qur'anu. Božji atributi se razliku-ju od stvorenja, ne u stepenu već u vrsti, tj. u čitavoj njihovoj prirodi.

Aš'ariti su, nasuprot mu'tazilitima, govorili da "Bog ima atribute koji su mu vječno inherentni i da su dodatak Njegovoj esenciji..." Ovi atributi su vječni ali niti su identični s njegovom esencijom, niti se posve od nje razlikuju, niti su nešto drugo od Njegove esencije. Bog spoznaje, na primjer, to znači da Bog ima spoznaju kao atribut sebi inherentan i, mada to nije sasvim isto što i Njegova esencija, ipak nije nešto sasvim različito i drugačije od Njegove esencije. Aš'ariti ovdje brane vrlo tešku poziciju.

Oni su bili između dvaju polova dileme. Tu nisu mogli da pri-hvate vječne atribute Boga kao identične, niti pak posve različite od Božje esencije!

Nisu se mogli složiti s mu'tazilitskim stanovištem i prihvatiti identitet atributa s Božjom esencijom zbog toga što bi to bilo virtuelno odbijanje atributa. Oni također nisu mogli prihvatiti da su ovi vječni atributi nešto sasvim različito ili nešto drukčije i odvojeno od Boga, jer bi ih to vodilo mnogostrukosti eternalija i stavu protiv Božjeg jedin-stva. Stoga su smatrali da su ovi atributi u jednom smislu uključeni, a u drugom isključeni iz Božje egzistencije. Općenito je poznato da aš'ariti nisu držali esenciju (mahiyya) i atribute (sifat) različitim stvarima i da oni ne mogu biti drukčiji u slučaju Boga, Svevišnjeg Bića. Aš'ariti su pravili razliku između značenja ili konotacije (mafhum) stvari i njene zbilje (haqiqa). Kada je riječ o njihovu značenju, atributi i Božja esencija nisu isto, a kao takvi atributi su dodatak Božjoj esenciji, tj. oni imaju različita značenja. Značenje dat (biti) različito je od značenja raznih atributa. Božja esencija, na primjer, nije spoznavanje, moć ili mudrost, ali ako se ima na umu njihova najviša haqiqa (zbilja ili aplikacija), atributi su inherentni Božanskoj biti i otuda nisu nešto različito ili nešto drukčije od Božje esencije.

Da bi potkrijepili gornje stajalište aš'ariti su razvili slijedeće argumente:

Analogni argument aš'arita starije generacije kaže da Božja djela dokazuju da on zna, da ima moć i htijenje; ona također dokazuju da On ima spoznaju, moć, volju itd., zbog toga što se osnova zaključka ne može razlikovati u različitim stvarima. Što je istina u slučaju stvorena bića, mora također biti istinom i u slučaju Božanskog Bića. U slučaju ljud-skog bića pod "spoznavanjem" razumijevamo onoga tko ima znanje i čak zdrav razum i tko izvodi liniju razgraničenja između jedne esencije i njenih atributa. Analogno, razlika mora biti izvedena između Božje esen-cije i Njegovih atributa. Esencija i atributi ne treba da budu slijepo po-stavljeni u Božansko Biće. Otuda Božji atributi ne mogu biti identični s Njegovom biti, kao što su to mu'taziliti smatrali. Međutim, ovo analogij-sko zaključivanje vrlo je slabo, jer ono što je istina za konačno biće ne treba da bude nužno istinito za beskonačno biće. Ipak, prema doktrini muhalafa, Božja spoznaja, moć ili volja, zapravo svi njegovi racionalni atributi, imaju posve različita značenja ako se primijene na stvorena bića.

DRUGO, oni su tvrdili da, ako su svi Božji atributi identični s Njegovom esencijom, Božanska esencija mora biti homogena kombi-nacija kontradiktornih kvaliteta. Na primjer, Bog je milostiv (rahim), a također osvetoljubiv (qahhar); oba kontradiktorna atributa će konstituirati esenciju Boga koji je jedan, jedinstven i nedjeljiv (ahad), a to je apsurd.

Dalje, ako su atributi identični s Božjom esencijom i ako su, na primjer, Njegova spoznaja, moć i život Njegova sama esencija, ne bi ničemu služilo njihovo pripisivanje Njemu, jer bi to konačno bila virtu-elna primjena Njegove esencije na nju samu, što je beskorisno. Otuda Božanski atributi ne mogu biti identični s Božanskom esencijom.

TREĆE, ako se atributi Boga ne razlikuju od Njegove esencije, značenja različitih atributa bit će egzaktno ista, jer je Božja esencija jednostavno i nedjeljivo jedinstvo. Značenja spoznavanja, htijenja i življenja, na primjer, bit će upravo ista, i tako će spoznaja značiti moć ili će moć značiti život itd. To je također apsurd. Ovi različiti atributi impliciraju različita značenja i otuda ona ne mogu biti identična s Božjom esencijom. Njegova esencija je jedna i On ima mnogo atributa vječno inherentnih u Njemu; mada nisu identični s Njegovom esen-cijom, oni ipak nisu apsolutno različiti od nje.

  1. PROBLEM VJEČNOSTI QUR'ANA - Postoji velika opreka o pitanju je li Qur'an stvoren ili nestvoren i vječan. Ovo pitanje povezano je s drugim pitanjem: da li je govor jedan od Božjih atributa ili nije. Ortodoksni muslimani, uključujući aš'arite, govorili su da Bog ima govor kao jedan od svojih sedam racionalnih atributa, a s obzirom na to da su njegovi atributi vječni, Božanski govor, tj. Qur'an, također je vječan.

Što se tiče vječnosti Qur'ana, aš'ariti su ponovno prihvatili jednu posredničku poziciju između ekstremnih stanovišta zahirita i mu'tazi-lita. Hanbaliti i drugi zahiriti (ekstremne, ortodoksne škole), smatrali su da je Božji govor, tj. Qur'an, sastavljen od slova, riječi i glasova inherentnih Božjoj esenciji i stoga je vječan. Neki hanbaliti su išli još dalje pa su smatrali da su omot i povez Qur'ana vječni. Mu'taziliti i dio rafidita išli su u drugi ekstrem i držali da je Qur'an stvoren. Oni su poricali sve atribute Boga, uključujući atribut govora na osnovu toga da, ako bi govor bio vječni atribut Boga, onda bi postojalo mnoštvo eternalija i vjerovanje koje je politeizam, a nasuprot osnovnim načeli-ma islama. Oni su dalje smatrali da je "Qur'an sačinjen od sukcesivno uređenih dijelova, a pošto je sve sastavljeno od takvih dijelova mora biti vremenito". Otuda Qur'an mora biti stvoren. Aš'ariti su smatrali da je Qur'an sačinjen od riječi i glasova, ali da to nije inherentno Božjoj esenciji. Oni su napravili distinkciju između vanjskog i konkretnog izraza Qur'ana u jeziku i stvarnoga po sebi postojećega, njegova znače-nja i smatrali su da je Qur'an, s obzirom na to da je izražen riječima i glasovima bez sumnje vremenit (hadit); nasuprot mu'tazilitima tvrdili su da je Qur'an po svojim značenjima nestvoren i vječan. "Po sebi postojeće značenje" vječno je inherentno Božjoj esenciji. Ova značenja su izražena; njihov izraz u jeziku je vremenit. To je zbog toga što neko značenje iako ostaje isto, može biti različito izraženo u različita vremena na različitim mjestima i od različitih osoba ili naroda. Oni su dalje smatrali da je ovo značenje atribut drukčiji od spoznaje i volje i kao takav vječno je inherentan Božjoj esenciji i stoga sam vječan.

U prilog ovom stanovištu aš'ariti su razvili slijedeće argumente:

1) Qur'an je "znanje od Boga"; on je, stoga, neodvojiv od Božjeg atributa spoznaje koji je vječan i nestvoren. Otuda je on također vječan i nestvoren.

2) Bog je stvorio sve Svojom riječju kun (budi) i ova riječ koja je u Qur'anu nije mogla biti stvorena, inače bi stvorena riječ bila kreator, što je apsurdno. Stoga je Božja riječ nestvorena tj. vječna.

3) Qur'an pravi razliku između kreacije (halq) i naredbe (amr) kada kaže: "Nisu li kreacija i naredba samo Njegove?" Otuda Božja naredba, Njegova riječ ili kalam, koja je sigurno nešto drugo nego stvorene stvari (mahluq), mora biti nestvorena i vječna.

4) Dalje, Bog kaže Mojsiju: "Ja sam te izabrao među ljudima Mojim apostolatom i Mojom riječju." Ovaj stih znači da Bog ima govor. Ponovo, Bog se obraća Mojsiju riječima: "Gledaj, Ja sam Tvoj Gospodin." Ako je riječ upućena Mojsiju stvorena stvar, to će značiti da stvorena stvar tvrdi da je ona Mojsijev Gospodin (Bog) što je apsurdno. Božja riječ stoga mora biti vječna. Aš'ariti dalje, kažu da svi najrazličitiji argumenti koje su izveli mutaziliti (u Šarh-i Mawaqif pomenuto je više od osam takvih argumenata), kako bi podržali svoje uvjerenje da je Qur'an stvoren, mogu biti primijenjeni samo na izraženi Qur'an, a ne na stvarni Qur'an, što će docnije biti "značenje Qur'ana".

5) PROBLEM LIJEPE VIZIJE- O pitanju Lijepe vizije, aš'ariti inzistiraju na svom stavu pomirenja, ponovno pokušavajući da prihvate srednji put između ekstremno antroporfističkog stajališta zahirita i drugih ortodoksnih muslimana sjedne strane, i stanovišta mu'tazilita i "filozofa" s druge strane. Ortodoksni muslimani i zahiriti, posebno, smatrali su da je moguće vidjeti Boga i da će pravedne osobe zbilja imati viziju Boga kao glavnu nagradu za svoja dobra djela. Oni, dalje, kažu da Bog čvrsto sjedi na Svom Prijestolju, on postoji u raznim pravcima i vrijedan je da se na Njega ukaže i misli. Mu'taziliti i "filozofi" poricali su mogućnost gledanja Boga očima, jer bi to impliciralo tjelesnu egzistenciju, a to je apsurdno. Aš'ariti su nasuprot mu'tazilitima i "filozofima", a slažući se s ortodoksima, smatrali da je moguće vidjeti Boga, ali se nisu mogli složiti s njihovim stanovištem da je Bog protežan i da se na Njega može pokazati. Oni su prihvatili filozofijski princip da sve što je protežno i prostorno mora biti slučajno i prolazno, a Bog niti je protežno niti vremenito biće. Ova tvrdnja im je stvorila teškoću, jer ako Bog nije prostoran, a samo prostorna stvar može da se vidi, onda se Bog ne može vidjeti; ali je ovaj njihov zaključak u opreci s njihovim stanovištem da je Lijepa vizija moguća. Kako bi razriješili ovu teškoću oni potvrđuju mogućnost gledanja nekog predmeta čak i ako on nije prisutan ispred onoga tko opaža. Ovo je bila vrlo specifična i neodrživa pozicija, jer je zanemarivala sve principe optike.

Moguće je vidjeti Boga čak i ako naše čulo gledanja ne dobiva odgovarajuću "impresiju" predmeta. Osim toga, moguće je za Boga da stvori u ljudskim bićima sposobnost da Ga vide bez nužnih uslova gledanja, kao što je npr., prisustvo u konkretnoj formi samog predmeta u prostoru i vremenu; nadalje, tu je normalan uslov specifičnog osjetil-nog organa, odsustvo ometanja i opstrukcije percepcije itd. lako Bog nije prostoran i ne postoji u prostoru i vremenu, On "ipak" može učiniti sebe vidljivim Svojem stvorenju kao "pun mjesec". Dalje, oni su inzis-tirali na tome da je vizija Boga moguća bez ikakve impresije na naš osjetilni organ zbog nekoga drugoga razloga. Ne postoji praktično razlika između "opažanja" i "naknadne slike" izuzev u tome da opažaj ima jedan dodatni kvalitet nad zajedničkim kvalitetima danim u oboje, a taj dodatni kvalitet, tj. utisak na čulni organ, proizveden od strane ne-kog izvanjskog predmeta, ne pravi nikakvu razliku u percepciji pred-meta. Otuda, premda ovog utiska nema u slučaju gledanja Boga, on se ipak može nazvati "viđenjem". Slabost ovog argumenta očita je sva-kom studentu psihologije, jer je predodžba moguća samo ako joj pret-hodi stvarna impresija predmeta na osjetilni organ. Zbiljski utisak predmeta stoga je također preduslov predstave u slučaju Lijepe vizije.

Aš'ariti su se suočili s još jednom teškoćom. Mu'taziliti su istakli da, ako je viđenje Boga moguće, to mora biti moguće pod svim okol-nostima i u sva vremena; ta mogućnost se duguje ili esenciji Božan-stva, ili nekom neodvojivom atributu u Njemu. I u jednom i u drugom slučaju trebalo bi da je viđenje moguće u svako vrijeme. Ako je mogu-će u svako vrijeme, ono je moguće sada, a ako je moguće sada, mi Ga moramo vidjeti sada, jer ako su svi uslovi "vizije" prisutni, zbiljsko viđenje mora uslijediti. Aš'ariti su dali naivnu primjedbu na slijedeći način: "Mi ne možemo prihvatiti nužnost da će doći do stvarna viđenja čak i kada je svih osam uslova ispunjeno."

Svoje stavove aš'ariti su potkrijepili objavom. Prema Qur'anu Mojsije je ovako molio Boga: "0, moj Gospodine, pogledaj me da bih Te mogao vidjeti." Da je viđenje nemoguće, Mojsije ne bi bio rekao tako, jer inače slijedi da je on ili znao svoju nesposobnost, ili ne, a obje alternative su apsurdne: pametna osoba poput Mojsija nije mogla ne znati za takvu nemogućnost i nije mogla moliti ono što nije moguće.

Dalje, prema Qur'anu, Bog kaže Mojsiju: "Ako planine ostanu na svom mjestu, ti Me možes vidjeti", a ako je prethodno moguće, potonje također mora biti moguće. Ovdje je uzrok čvrstina planine, u sebi nešto moguće. Stoga posljedica, vizija Boga, mora također biti moguća. Neki drugi stihovi također potkrepljuju ovaj zaključak. Postoji nekoliko kontroverznih problema drugostepenog značaja u kojima su se aš'ariti razlikovali od mu'tazilita. To su, na primjer, obećanje nagrade i prijet-nja kaznom od strane Boga; da li je Bog mogao učiniti svoja stvorenja odgovornima za akcije za koje ona nisu sposobna; da li su Božje akcije obavezne da se zasnivaju na racionalnim razmatranjima i na svrsi; je li On obavezan da čini najbolje za svoja stvorenja i je li spoznaja Boga ili priznavanje Njegove egzistencije utemeljeno na razumu, ili na objavi.

Ovi teološki problemi drugorazrednog značaja su manje ili više posljedice glavnih principa u kojima se aš'ariti i mu'taziliti razlikuju.