U skorije vrijeme sve je prisutnije mišljenje da je Hadis nastao kao rezultat idžtihada Božijeg Poslanika i da ne postoji nikakva teorija da mu se da status objave. Gledano sa stanovišta obaveza rada po hadisu, za nas uopšte nije bitno da li mu dati status objave ili idžtihada, s obzirom da Kur'an obavezuje svakog vjernika i vjernicu, da živi u duhu Muhammedovih, a. s., uputa i da je u svemu slijede. Po Kur'anu je svaki vjernik i vjernica dužan da slijedi Muhammeda, a.s., i drži se njegovih uputa i preporuka, svejedno bile one njemu objavljene ili su rezultat njegovog sopstvenog idžtihada. To se jasno vidi iz ovih kur'anskih riječi: »O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i onaj svijet; to vam je bolje i posljedice su ljepše« (Nisa, 59.) »Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće — pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš.« (Nisa, 80.).

»I budite poslušni Allahu i budite poslušni Poslaniku i oprezni budite! A ako glavu okrenete, onda znajte da je Poslanik Naš dužan da samo jasno obznani.« (Maide, 92.). »... Ono što vam Poslanik kao nagradu da to prihvatite, a ono što vam zabrani ostavite.« (Hašr, 7.) No, da bi se shvatio pravi smisao i priroda hadisa, i njegov odnos prema Kur'anu, potrebno je objasniti da li je on nastao kao rezultat idžtihada Muhammeda, a. s., ili mu je objavljen. To je posebno važno znati iz razloga što mnogi pridaju važnost samo onome što je od Allaha dato i objavljeno, a zanemaruju sve drugo bez obzira što ih Kur'an obavezuje na njegovo slijeđenje i prihvatanje. Odmah želimo da naglasimo, da je Muhammed, a.s., znanje koje nazivamo hadisom primao od Svevišnjeg Allaha, dž. š., nekim od poznatih načina objave. To je neosporna činjenica koju može da odbaci samo onaj koji ne drži do jasnih dokaza. Svaki pokušaj da se kompletnoj Muhammedovoj, a. s., praksi da status idžtihada je, bez sumnje, proizvoljan i ne bazira se ni na kakvim šerijatskim argumentima. Naprotiv, suprostavlja se kur'anskim stavovima i stavu Božijeg Poslanika. Brojni su kur'anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika koji nas uvjeravaju da je Muhammed, a. s., u objašnjenju, razradi i primjeni kur'anske misli djelovao po nadahnuću Uzvišenog Allaha, a ne kao mudžtehid. Da bismo se u to potpuno uvjerili navešćemo samo neke od njih: 1) »Mi smo i prije tebe samo ljude kao poslanike slali i objavljivali im - pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate — jasne dokaze i knjige. A Tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili«. (Nahl, 43 i 44.) »Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze i da bude vjernicima uputa i milost.« (Nahl, 64.) Dva navedena ajeta iz sure En-Nahl jasno nam ukazuju na ono što smo već ranije isticali, a to je da je Muhammed, a. s., odabran za poslanika koji ima zadatak, da doslovno dostavi i objasni Kur'an ljudima. Da je neko u stanju da objasni jednu materiju mora u najmanju ruku da pozna njen jezički i suštinski smisao. Sasvim bi izgledalo nelogično, kada bismo jednom nepismenom čovjeku povjerili tuma-čenje i objašnjenje nekog naučnog djela, za čije je objašnjenje potrebna velika stručnost u toj oblasti. Posebno bi to bilo nelogično kada bi on djelo tumačio stručnjacima iz te oblasti. To zdrav razum apsolutno ne bi mogao da prihvati. Pa kako onda da prihvati, da nepismeni Muhammed koji nije znao ni čitati ni pisati, tumači i objašnjava Kur'an Arapima koji su u to vrijeme dostigli kulminaciju u retorici i pjesništvu? Ako usvojimo konstataciju da Muhammed, a.s., sem Kur'ana nije primio nikakvo drugo znanje: pretpostavimo da je on, inspirisan ljepotom i stilom Kur'ana, možda mogao da shvati njegov jezički smisao, što je sasvim apsurdno, no kako je mogao na osnovu te inspiracije da upozna, način primjene propisa koji su u Kur'anu samo načelno spomenuti, a za koje Kur'an ne daje nikakva objašnjenja, kao što su namaz, post, zekat, hadž itd. Dakako, on to nije mogao znati. O tome je jedino mogao biti podučen od Gospodara svjetova. Allah je svoga Poslanika podučio značenju Kur'ana preko meleka Džibrila, ili mu je to znanje udahnuo, ili mu ga je dao na neki drugi način od poznatih načina objave. U to nas uvjerava devetnaesti ajet sure El-Kijame: »Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo.« (Kijame, 16-19. ajet) Isto uvjerenje pruža nam i slijedeći hadis: Ibn Šihab kazuje da je halifa Omer b. Abdul-Aziz jednog dana zakasnio sa namazom, te je kod njeg ušao Urve b. Zubejr i upoznao ga da je isto tako jednom prilikom, dok je još boravio u Kufi, sa namazom zakasnio Mugire b. Šu'be, pa ga je upozorio Ebu Mesud el-Ensari rekavši mu: »Šta je to Mugire? Zar ne znaš da je Džibril došao Božijem Poslaniku i klanjao pred njim, pa je klanjao Božiji Poslanik. Zatim je klanjao, pa je klanjao Božiji Poslanik. Zatim je klanjao, pa je klanjao Božiji Poslanik. Zatim je klanjao, pa je klanjao Božiji Poslanik. Zatim je klanjao, pa je klanjao Božiji Poslanik. Zatim mu je rekao: 'Ovo ti je naređeno'.« Iz hadisa se vidi da je Džibril, za svaki namaz došao Muhammedu, a. s., i pokazao mu kako se koji od njih obavlja i u kom vremenu.

»Da nije Allahove dobrote i njegove milosti prema tebi, — neki pojedinci njihovi su bili naumili da te prevare — ali su samo sebe prevarili, a tebi nisu nimalo naudili. Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i uči te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi!" (Nisa, 113.) »On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.« (Džum'a, 2.) »Kada pustite žene, onda ih, prije nego što ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ili na lijep način zadržite ili ih velikodušno otpremite. I ne zadržavajte ih da bi ste im učinili nasilje; a onaj ko tako postupi — ogriješio se prema sebi. Ne igrajte se Allahovim propisima i neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. Allaha se bojte i da Allah sve zna — na umu imajte!« (Bekare, 231.) Imami Šafija u pogledu navedenih ajeta kaže: »U spomenutim ajetima Allah, dž. š., naglašava da je Muhammedu, a. s., objavljen Kitab i mudrost. Kitab je Kur'an, a mudrost nije ništa drugo do sunnet ili hadis. Ovako je riječ hikmet u navedenim ajetima shvatila većina islamskih učenjaka. Da se pod rječju hikmet u navedenim ajetima misli na hadis, uvjeriće nas i ovaj kur'anski ajet: »I pamtite (o supruge Božijeg Poslanika) Allahove ajete i mudrost koji se kazuju u domovima vašim; Allah je uistinu dobar i sve zna.« (Ahzab, 34.) 3) »Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome - to je samo objava koja mu se objavljuje.« (Nedžm, 1—4.). U ovom ajetu je sasvim jasno rečeno da Muhammed, a. s., ne govori po hiru svome, nego sve što kaže je objava koja mu se objavljuje. Neki smatraju da se ovaj ajet odnosi na Kur'an, što znači da Muhammed, a. s., ne kazuje Kur'an od sebe, jer su, kako vele, neprijatelji islama njemu prigovarali u vezi Kur'ana da ga on izmišlja. Međutim, s obzirom da ovaj ajet ima općeniti smisao, a ne postoji sebebi-nuzul koji bi odredio njegovo konkretno značenje, poznati mufesiri, Ibn Abas, Kurtubija, Ibni Kesir, Ševkanija i Vedždija stoje na stanovištu da se on odnosi i na Kur'an i na Hadis. Što znači da Muhammed, a. s., propise vjere ne priča po hiru svome, nego što kaže objava je koja mu se objavljuje. Isti smisao potvrđuju i slijedeći ajeti: »Reci: »Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice', niti: 'Meni je poznat nevidljivi svijet, niti vam kažem: 'Ja sam melek' — Ja slijedim samo ono što mi se objavljuje«. Reci: »Zar su isto slijepac i onaj koji vidi? Zašto ne razmislite?« (En'am, 50.) "Kada im nijedan ajet ne doneseš, oni govore »Zašto ga sam ne izmisliš? – Reci: "Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje. Ovo su jasni dokazi Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju." (A'raf, 203.) Pored navedenih kur'anskih ajeta, koji nam govore da je Muhamedu, a. s., pored Kur'ana, objavljivan i hadis, postoje i brojni hadisi u tom pogledu. Zapravo, bez navedenih hadisa možda bi se dvoumili, da li se kur'anski ajeti koje smo naveli odnose i na Hadis, ili se pod riječju vahj misli isključivo na Kur'an. Hadis koji je, kao što smo ranije istakli, komentariše i objašnjava Kur'an, objasniće nam pravi smisao i navedenih ajeta, tako da poslije citiranih hadisa ne može apsolutno postojati dilema u smisao kur'anskih ajeta, niti može postojati sumnja da je Muhammedu, a. s., uz Kur'an, objavljivan i Hadis. Evo nekoliko hadisa u tom pogledu: Irbad b. Sarije veli da je čuo Božijeg Poslanika kada kaže: »Dat mi je Kur'an i još nešto slično njemu«. Ovaj hadis, kako kaže El-Hattabi, upućuje na jedno od dva značenja: 1. Da je Muhammed, a. s., pored Kur'ana dobio i drugu objavu, a to je Hadis, ili 2. Da mu je objavljen Kur'an pa je uz to poučen njegovu značenju. Darimija bilježi u svom Sunenu da je Evzaijin učitelj Hasan govorio: »Džibril je Muhamedu, a. s., donosio sunnet isto kao što mu je donosio Kur'an«. Kao potvrda El-Hattabijevoj i Hasanovoj konstataciji mogu poslužiti i ovi hadisi, iz kojih se vidi da je Džibril Muhammedu, a. s., saopštavao Hadis, ili da mu je on davan u vidu nadahnuća. »Abdullah b. Omer veli: »Božiji Poslanik je jednog dana, skinuo zlatni prsten sa svoje ruke i rekao: »Ja ga više nikada neću nositi«. Pošto su to ashabi vidjeli isto učiniše.

Upitan zašto je to učinio Muhammed, a. s., je odgovorio: »Došao mi je Džibril i saopštio da je Allah zabranio muškarcima da nose zlato«. »Ebu Seid, između ostalog kaže: Dok je Božiji Poslanik jednoga dana klanjao sa ashabima, skinuo je svoje mestve i stavio ih na svoju lijevu stranu. Vidjevši to ashabi poskidaše svoje mestve. Pošto je završio namaz, Muhammed, a. s., ih upita zašto su to učinili, a oni mu odgovoriše: "Vidjeli smo tebe da to činiš, pa smo i mi to učinili". Tada ih Muhammed, a. s., obavijesti da mu je došao Džibril i saopštio da su njegove mestve nečiste.«
»Muttalib b. Huntab kaže da je Božiji Poslanik rekao: 'Ruhul-Emin mi je ubacio u srce da neće umrijeti ni jedna osoba dok ne potroši nafaku koja joj je propisana. Pa trošite opskrbu na lijep način'.« Sve navedeno nam nedvosmisleno govori da je Muhammedu, a. s., pored Kur'ana, objavljivan i hadis, i da on nije kao što neki tvrde u razradi kur'anske misli djelovao kao mudžtehid. Da je Muhammed, a. s., u razradi Kur'ana dielovao kao mudžtehid, ne bi postojala nikakva razlika između njega i jednog običnog mufesira, koji idžtihadom na osnovu kur'anskog teksta i Resulullahovih objašnjenja tumači i objašnjava Kur'an. Naprotiv, mufesirovo tumačenje bi bilo kompletnije i mjerodavnije od Alejhiselamovog jer je on kompletirao dvije vrste idžtihada, Poslanikov i svoj. Ono što Muhammedove, a. s., riječi čini argumetnovanim i punovažnim jeste objava koja mu se objavljuje i što on ništa u stvarima vjere ne priča od sebe.

Autor: Mahmut Karalić