Pored pojedinaca ili grupa koje, svojim ponašanjem, uzdižu sport na razinu duhovnosti, postoje sportske discipline, koje svojim metodama treninga, ponašanja i utjecaja na pojedinca, iskazuju duhovnost kao bitan, pa čak i jedini cilj.

Glavna hipoteza ovog rada glasi: Borilačke vještine su jedan od legitimnih dijelova islamske umjetnosti i islamske prakse (sunnet) Muhammeda, a.s.

Podhipoteze ovog rada su:

Borilačke vještine dostižu duševno-duhovni preobražaj i upoznaju čovjeka sa prirodom stvarnosti,

Borilačke vještine karakteriše uska veza između umjetnosti i znanja,

Borilačke vještine su gotovo uvijek u vezi sa vjerom (religijom), kao i duhovnom i naučnom spoznajom i

Borilačke vještine, u sprezi sa duhovnom spoznajom, daju čovjeku svojstvo nepobjedivosti.

U tom smislu, već decenijama vode se rasprave o tome da li je karate[1], naprimjer, borilačka vještina ili borilački sport. Razlika između ta dva koncepta jeste u samom pristupu treningu, koji je kod karatea kao vještine usmjeren ka usavršavanju psihofizičkih sposobnosti pojedinca s ciljem pripremanja za realnu borbu na ulici, gdje su odgovarajuća tehnika i duhovne sposobnosti nezaobilazne i nemjerljive, dok je za karate kao sport bitan sportski rezultat, čemu je podređen i sam način treniranja, koji najčešće podrazumijeva izbacivanje iz upotrebe tehnika koje mogu ozbiljno povrijediti protivnika. Taj proces „omekšavanja“ prošle su sve borilačke vještine, čiji cilj je bio da postanu, ili sportske discipline, ili putevi duhovne samorealizacije (npr. aikido, shotokai karate do i sl.). WTF[2] Tae kwon do se, naprimjer, potpuno transformisao u sportsku disciplinu i borilačku vještinu, što je ozvaničeno prihvatanjem tae kwon doa kao sportske discipline od Olimpijskog komiteta 1988. godine na Olimpijadi u Seulu (Južna Koreja). Kung fu je, nasuprot tome, uvijek smatran umjetnošću.

Ova tri koncepta (sportski; realni, vještina; i duhovni, spoznaja) prisutna su u skoro svim borilačkim vještinama.

U zavisnosti od naroda kojem pripada određena vještina, duhovnost tog naroda bit će uključena i u samu vještinu kao njen sastavni dio. Zato je cilj ove knjige da dokaže da su borilačke vještine sastavni dio islamske tradicije, umjetnosti i duhovnosti (budući da im je cilj isti), zatim da objasni kako i na koji način duhovnost mijenja način ponašanja pojedinca, ali i njegovu borilačku tehniku, te da ukaže na smjernice mogućeg razvoja borilačkih vještina kod muslimana.

S obzirom na da islamska tradicija[3] ne razdvaja sveto od profanog, borilačke vještine ili borba kao jedna od strogih obaveza (farz) muslimana spominje se u osnovnim izvorima islama (Kur’anu i u sunnetu) sa dva aspekta: sa aspekta duhovnog (zikr[4], ma’rifet[5] i sl.) i sa aspekta profanog (tehnika, izdržljivost i sl.). Tako se u Kur’anu, podstičući vjernike na borbu, kaže:

„O vjernici, kad se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite, da biste postigli što želite.“[6] „O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na putu Njegovu se borite, da biste postigli što želite.“[7] „...a, na srca njihova pokrivače da ga ne bi razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur’anu, Njega Jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg.“[8] „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadeset izdržljivih, pobijedit će dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedt će hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedt će dvije stotine; a ako vas bude hiljada, pobijedit će, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi.“[9]

Kao nijedan drugi poslanik, vjerovijesnik ili reformator, Muhammed, a.s., mučen je i ugnjetavan tokom trinaest godina boravka u Mekki. Sljedećih deset godina provedenih u Medini bio je prisiljen voditi ratove, sve dok cijeli Arapski poluotok nije prihvatio islam. Za cijelo to vrijeme, Muhammed, a.s., nikada nije ispoljio ni najmanji znak želje za osvetom. Naprotiv, koristio je svaku priliku da oživi ljudska srca dobrotom, plemenitošću i iskrenošću, bez obzira o kome se radilo.

Prenosi se od Ebu Hammada Ukbe b. Amra r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika s.a.v.s., kako kaže: 'Mnoge ćete zemlje osvojiti, a Allah vam je dovoljan (kao pomagač), pa nemojte da neko od vas zanemari svoje strijele.'“[10] Stalnom vježbanju, privrženosti vještini i održavanju visoke razine uvježbanosti Poslanik, s.a.v.s., pridavao je posebnu brigu, govoreći: „Ko dobro nauči gađanje, a zatim ga ostavi nije naš, zapravo, jako griješi.“[11] Rekao je i sljedeće: „Nema natjecanja nad trčanjem bosim nogama, konjskim trkama i bacanjem koplja.“[12] Božiji Poslanik, s.a.v.s., zahtijevao je od boraca da njihova obučenost u borilačkim vještinama dostigne razinu strasti. Rekao je: „Svaka je strast nevaljala pojava, pohvalna je samo u tri slučaja: kad čovjek lijepo uvježba konja, kad se neko lijepo igra sa svojom suprugom i kad neko dobro gađa lukom i strijelom. Sve je to jako potrebno.“[13]

Da li borilački sport čini ljude agresivnijim? Da li borilačke umjetnosti čine one koji su agresivni još opasnijim? Početnici, zapravo, počinju trenirati borilačke vještine da bi se osigurali za stvarnu situaciju i da bi stekli osjećaj snage i sigurnosti. Osim pogrešne predstave, da se na brz način mogu naučiti nepogrešive tehnike[14], odlučujući momenat za odluku da se bave nekom borilačkom umjetnostima je i želja, da se, kod eventualnog sukoba, bude jači, odnosno nepobjediv[15]. Zbog toga neki neiskusni učenici borilačkih umjetnosti vjeruju u neku vrstu čuda da je određeni stil jedinstven i nepogrešiv, što iskorištavaju šarlatani i oni koji žele da brzo zarade novac podučavanjem ovih umjetnosti. Svako zainteresovan za borilačke umjetnosti treba da zna, da samo dugotrajno, istinsko treniranje i sakupljanje pravog borilačkog iskustva mogu biti od koristi onima koji žele da poboljšaju svoje sposobnosti samoodbrane. Kao što imaju želju za posjedovanjem oružja, mnogi ljudi imaju ponekad i želju da poznaju jednu ili više borilačkih umjetnosti. Pobornici borilačkih umjetnosti u novije vrijeme često su osobe koje nisu sportski orijentisane, već osobe koje imaju manjak samopouzdanja. Nasilnici se skoro nikada ne bave klasičnom borilačkom sportskom disciplinom. Važna pretpostavka za vladanje situacijom je realna procjena vlastitih sposobnosti i mogućnosti protivnika. Nepotrebno agresivno ponašanje, gnjev ili grubo nasilje su se iz iskustava u borbama pokazali kao nesvrsishodni i kao česti uzroci poraza. Hladna glava, unutrašnji mir i sposobnost da se sačeka pravi momenat su često, kod borbi sa jačima, posebno važni za uspjeh. Uspješno bavljenje borilačkim sportom bez samokontrole[16] praktično je nemoguće. Učestvovanje u takmičenjima zahtijeva svijest o odgovornosti i pridržavanje strogih pravila. Visok stupanj discipline i obzir prema slabijima se stoga provlači poput crvene niti kroz ideologiju borilačkih vještina.

 

Metod rada

U evropskom smislu, umjetnost (u najširem smislu riječi) jeste specifična ljudska djelatnost koja u sebi nosi elemente osjetilnosti, a uključuje kreativni momenat[17], samo sačinjeno djelo i njegovo doživljavanje. Umjetnost je svaka sposobnost estetskog izražavanja određenih osjećaja, misli, doživljaja pomoću govorne ili pisane riječi, pomoću instrumenata ili ljudskog glasa, boje, mimike, linije i drugih elemenata. Umjetnost je sačinjavanje nečega s osjećajem ljepote.[18] Riječ estetika potječe od grčke riječi aestetos, što znači osjećajni, opažajni. Estetika je filozofska disciplina koja ispituje lijepo, odnosno vrijedno u umjetnosti, a po nekima i u prirodi. Ona istražuje bitne uvjete i kriterije, posmatranje, opći smisao, značenje i bit umjetnosti. Pojmovi umjetnost i estetika preuzeti su u muslimansku misao, koja se bavi umjetnošću i estetikom, u 20. stoljeću. Umjetnost se u arapskom jeziku označava riječju „al–fenn“ (sintagma „al-fenul-islam“), dok se pojam estetika označava sintagmom „usul al-džemal“ ili češće upotrebljavanom sintagmom „husnul-džemal“, što znači „pravila ljepote“.

Islamska umjetnost je posebna forma islamske kulture koja je zasnovana na razumijevanju i intuiciji tevhida, odnosno Božije jednoće, transcendentnosti i neizrecivosti. Islamska umjetnost stoga je bitna (suštinska), anikonična, znakovna i simbolička. Islamska umjetnost nastoji da nadiđe formu, da probije formu, da stigne do tevhida. Sve što postoji, a što nas oduševljava, djelo je Uzvišenog Allaha. Smisao islamske umjetnosti jeste obožavanje Allaha, dž.š. Bilo koja slika koja nas vodi zaboravu Allaha, dž.š., zabranjena je (haram). Islamska estetika, kao i islamska umjetnost počiva na načelu tevhida. Ona ga stavlja na same osnove njene biti: ''Allah je lijep i voli ljepotu.“[19] Temeljna obilježja islamske umjetnosti su: kaligrafija, arabeska, zikr, učenje Kur'ana, iluminacija, arhitektura. Arhitektura je promišljeno oblikovanje prostora. Džamija predstavlja prazan prostor (našu svijest ništa ne zaokuplja osim Uzvišeni Allah), zato što u džamiji sve zove Uzvišenom Allahu. Umjetnost treba biti kristalizacija najuzvišenijih duhovnih moći, vrijednosti, kvintesencija (sama bit vjerovanja).

Postoji važna, često nedovoljno uočena razlika, između ratničkih vještina i proste tuče. Razliku ne čine sposobnosti ili poznavanje posebnih zahvata. Izvor svih ratničkih vještina jeste u zamisli da one predstavljaju dio sveobuhvatnog obučavanja čiji je krajnji cilj korjenit preobražaj samog bića onoga ko se posvetio vježbanju. Često je ovaj korijen zanemaren, omalovažen, ili potpuno odbačen. Uprkos tome, duhovnost je srce ratničkih vještina.[20]

Najčešće arapske riječi za pojam umjetnosti, poput riječi sina'ah i fenn, ne označavaju samo umjetnost u suvremenom značenju tog pojma na Zapadu, već i ispravne i valjane postupke. Štaviše, islam uvijek naglašava usku vezu između umjetnosti i znanja, kao što je tradicionalno bilo potvrđeno u islamskom svijetu kroz djelovanje brojnih vodećih umjetnika i zanatlija, koji su uvijek iznova naglašavali da umjetnost proizlazi iz spoja tehnike, umijeća (fenn) i mudrosti (hikma).[21]

Borilačke vještine, a posebno one u islamu, uvijek su sadržavale ove tri komponente, koje ih, s obzirom na način i potrebno vrijeme treniranja, kao i na njihov cilj, ubrajaju u umjetnosti kao takve. Pored toga, majstor borilačkih vještina mogao je biti samo onaj ko je dobro poznavao medicinu, književnost, kaligrafiju, religiju, astronomiju i druge znanosti svoga vremena. Takvi su bili samuraji i nindže u Japanu, zatim monasi manastira Shaolin u Kini, a posebno muslimanski borci, kako u početku islama tako i kasnije.

 

Klasifikacija borilačkih vještina

Postoji više klasifikacija borilačkih vještina. Za ovaj rad, međutim, najbitnija je klasifikacija prema ciljevima i načinu vježbanja, prema kojoj se sve borilačke vještine mogu podijeliti na tri vrste škola:

spoljašnje (tvrde) škole baziraju se na razvijanju fizičke snage mišića i tetiva putem raznih fizičkih vježbi. Karakteristika ovih škola jeste vanjska manifestacija fizičke snage kroz fizički pokret. Vrhunac dostignuća kod ovih vještina jeste izvođenje pokreta, automatizovano i bez razmišljanja velikom brzinom i snagom. „Kičmena moždina čuva uspomene često ponovljenih pokreta, pa je dovoljno samo sjećanje kičmene moždine da dođe do izvođenja nekih pokreta koji zahtijevaju brzo usklađivanje“. „Primijećeno je da se pod utjecajem treniranja određenih fizičkih vježbi, naročito uspostavljaju brze reakcije u sistemu: čulo-određena mišićna grupa, npr. oko-noga (kod nogometaša), oko-trup (kod boksera).“[22] Ovoj grupi pripada danas najveći broj škola kung fua, a od nje se razvio i najveći broj okinavljanskih i japanskih karate škola. Ove škole mogu se smatrati tariqatom[23].

unutrašnje (mehke) škole baziraju se na vježbama disanja, te koncentracije i vizualizacije u pokretu, s ciljem da se probudi vitalna energija tijela (ki) u tački koja se nalazi malo ispod pupka. Kinezi taj predio zovu tan tien, a Japanci tandem ili hara. Oduvijek se na Istoku smatralo da je snaga, koja se na taj način razvijala, neuporedivo veća od one koja se može ispoljiti čisto fizičkim vježbanjem (nei kung utjecaj vlastitom energijom na protivnikov ki). Brze reakcije više nisu: čulo-određena mišićna grupa, nego: (intuicija)[24]-određena mišićna grupa. Ovom sistemu borbe pripadaju danas poznate škole kineskog boksa: Tai Chi Chuan, Pa Kua Chang, Hsing I i još neke druge, a od japanskih škola: Aikido, Nanbudo Karate Do, Shotokai Karate Do i dr. Ove škole mogu se smatrati hakikatom[25] i

spoljašnjo-unutrašnje (tvrdo-mehke) škole koriste najkarakterističnije tehnike prethodnih škola. Ovaj sistem povezao je snagu, čvrstinu, koncentraciju i vizualizaciju te specifičan način disanja kojim se pobuđuje ki. Najpoznatije škole su: Wing Chun Kung Fu, Uechi ryu Karate Do, Goju ryu Karate Do, Ninjutsu i dr. Neke od ovih škola se mogu smatrati ma'rifetom[26], a neke hakikatom.

 

Rezultat bavljenja borilačkim vještinama

Sposobnost koja se razvija u određenom obliku u većini ratničkih vještina jeste intuitivno predviđanje protivnikovog sljedećeg pokreta. Kod „tvrdih“ škola to se čini „čitanjem“ nesvjesnih tjelesnih pokreta protivnika (neverbalna komunikacija), dok se kod unutrašnjih škola to dešava na unutrašnjem nivou putem intuicije, telepatije i sl. U islamu to je stupanj tewekula (aktivnog pouzdanja u Allaha, dž.š.). Druga važna sposobnost jeste, kroz vlastiti duhovni mir, nepobuđivanje nasilnog ponašanja protivnika (npr. Ninjutsu i Tai Chi Chuan).

U svim ratničkim vještinama, kao i u svim školama pokreta, velika pažnja poklanja se podučavanju detalja položaja i pokreta, ali ne zato da bi se postigla određena tačnost zahvata, već zato što majstorova ispravka prije govori učeniku sljedeće: „Da je tvoj duh u pravom stanju, on bi se ispoljio u tvom kretanju i bio bi ovo.“ Ono što je važno jeste duh koji se može izraziti u beskonačnom broju pokreta, ali podjednako postoji nebrojena količina pokreta koji ga ne izražavaju. Pa čak i naizgled ispravan pokret, ali pokret bez duha, neće biti pravi izraz. Ispravka majstora može ukazivati na taj nedostatak, čak i kada je vanjski oblik naizgled tačan.[27]

Krajnji cilj vrhunskih majstora borilačkih vještina (Tai Chi Chuan, Hsing I, Pa Kua Chang i sl.) i istinskih sufija[28], je potpuna pokornost Bogu, tj. potčinjavanje vlastite volje Božijoj Volji. “Misticizam, ili duhovna kultura, u islamu se predstavlja kao smanjivanje onoga što se zove 'Ja', uz istovremeno povećavanje Božanskog prisustva u nama.”[29] Za Morihej Uješibu ratnički put je put prihvatanja ljubavi: ”Ratnički put je primanje ljubavi koja stvara, štiti i odgaja sva bića prirode; uvježbavanje ovog puta je prihvatanje i propuštanje ljubavi kroz cijelo naše tijelo i um.”[30]

O praktičnim posljedicama duhovnog uzdizanja svjedoči poznati hadis kudsijj[31]:

„Objavio sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob približava Mi se nafilama, sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi.[32] Ako Me zamoli, udovoljit ću mu; ako zatraži Moju zaštitu, zaštit ću ga. Ni za šta se ne dvoumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim.“[33] Imami Gazali, tumačeći ajet gdje Uzvišeni Allah kaže: „Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti“[34], kaže: „Ako će se oni boriti, kako će Allah Slavljeni biti Taj Koji kažnjava pokrečući vjernike; kakvo je onda značenje naredbe njima za borbu? Stvarno značenje ovog ajeta crpi se iz velikog mora otkrovenja bez kojeg ne može vanjsko tumačenje, a ono je da čovjek upozna način vezivanja fizičkih postupaka (ef'al) sa stvorenom moći (potencijalnom energijom) i da shvati način vezivanja (te) moći s Allahovom metafizičkom, nestvorenom, moći tako da mu se otkrije nakon objašnjenja mnogih skrivenih stvari istinitost Njegovih riječi, neka je On uzvišen i slavljen: 'Nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.'“[35]

Allahova zaštita Svojih prijatelja rezultira posebnim sposobnostima[36] i samopouzdanjem Njegovih štićenika. Kada je hazreti Alija, r.a., upozoren u vezi s namjerom da ga podmuklo ubiju, rekao je: „Doista, nada mnom je čvrst štit Božiji! Kada dođe dan moj, on će biti skinut s mene i predat će me smrti. Tada, niti će strijela skrenuti u stranu, niti će rana zacijeliti.“[37]

Govoreći o vezi između Goju ryu karatea, Shinto religije i joge, Gogen Jamaguchi, osnivač japanskog Goju ryu karatea, kaže:

„I sam sam bio iznenađen otkrivši koliko su asketizam, religiozna i jogi praksa utjecali na moj karate. Otkrio sam da mogu da se krećem na vrlo misteriozan, ali i prirodan način. I ostvario sam moć opažanja događaja i prije nego što se dese. Živeći religioznim životom otkrio sam da je karate vježbanje zasnovano samo na snazi veoma ograničeno. Ne mogu preporučiti takav način. Sudeći na temelju mojih godina i iskustva, ''fizika'' je kod mene sada opala, ali osjećam da sam dobio dublje i vrednije stvari i ne osjećam da ja 'opadam'. Čini mi se kao da sam na uzbrdici kojom zauvijek idem naviše.“[38]

Osnovna načela islamske duhovnosti blisko su povezana sa osnovnim načelima borilačkih vještina, posebno onih koje stavljaju veći akcenat na duhovnost nego na fizičku spremnost. Naravno, i u slučaju duhovnosti treba imati dovoljno opreza, s obzirom da svaka duhovnost ne vodi sreći i duhovnom napretku. Postoje brojni slučajevi zloupotrebe s ciljem stvaranja lažnog autoriteta, moći i slično.

U slučaju islama, postoji sasvim dovoljan broj znakova (granica) koji u tom smislu mogu pomoći. S obzirom na to da svaka umjetnost, a posebno islamska, podrazumijeva specifičnu ljudsku djelatnost koja sadrži kreativni momenat, samo sačinjeno djelo i njegovo doživljavanje i sačinjavanje s osjećajem ljepote, borilačke vještine s pravom se mogu smatrati dijelom islamske umjetnosti, jer njihov razvoj i tok neizistavno sadrži ljepotu, doživljavanje i oplemenjivanje onoga ko ih vježba. Drugi momenat, koji ih svrstava u red umjetnosti jeste njihova sposobnost transcendencije, tj. nadilaženja materijalnog i prodiranje u suštinu samog postojanja, a to je temeljni princip islamske umjetnosti (princip tevhida). Razboritost i vladanje sobom su, pored istrajnosti i čvrstoće, vrline koje svaki borac može postići vježbom. Iskustva stečena na treningu i na sportskim takmičenjima utječu i na duhovna saznanja. Nemogućnost vladanja sobom i nesigurnost su česti stvarni razlozi za grubosti, koje se, zbog sigurnosti na treningu, kod borilačkih umjetnosti ne tolerišu, a oni koji ih čine većinom ne treniraju duže vremena.

 

Odgojni efekti bavljenja borilačkim vještinama

Dugotrajno bavljenje borilačkim sportom, posebno ozbiljnom borbom protiv različitih protivnika, ima odgojni efekat, jer se za uspjeh mora planski raditi na poboljšanju tehnike, a ne da se izlaz traži u pribjegavanju taktikama snage i nasilja. Ukoliko ne bi postojao potrebni obzir prema početnicima od strane iskusnih boraca tokom treniranja i kada bi ih se posmatralo samo kao „topovsko meso“, kao u kameno doba, ubrzo bi ponestalo podmlatka. Jedan važan pedagoški efekat u borilačkom sportu počiva na slijedećoj spoznaji: „Pošto i sam ne želim da budem povrijeđen, i sam sam jako zainteresovan za fer-ponašanje u mojoj grupi, te se prema drugima ponašam odgovarajuće obazrivo.“ Svaki dobar učitelj na treningu strogo pazi da početnici i slabiji budu što je više moguće pošteđeni. Zajednica u kojoj se treniraju borilačke umjetnosti[39], a ne razvija senzibilitet i osjećaj za slabije, dugoročno ne može opstati. U borilačkom sportu doživljavaju se ozbiljni, neposredni okršaji sa drugim ljudima. Pri tome se uči kako odlučno zaustaviti napad protivnika i hrabro, koncentrirano i bez oklijevanja izvesti kontranapad.

Konfrontacija se rješava odlučno i vješto, ali sa mjerom i na fer-način, a i popuštanje može biti korisno. Iskustva sakupljena učestvovanjem u borilačkom sportu, odnosno prag sputavanja na koji je sportista naučen, mogu biti korisni i na privatnom planu. Dovoljno je pobijediti, niko ne mora biti povrijeđen. Mladi ljudi, koji imaju snage i energije, žele da odmjeravaju snage i da izbacuju energiju. Višak snage i prisutni potencijal agresije su opasni, kada ne postoji smislen ventil za ispražnjavanje na raspolaganju i kada se ne uči kako kontrolisano rješavati konflikte. Bavljenje borilačkim sportom uči čovjeka pravilima i usvajanjem tabua, koji omogućavaju da se takmičenje odvija na relativno bezopasan i fer-način.

Opasnosti za dobre običaje u borilačkoim sportovima ponekad dolaze od strane onih koji su prerevnosni ili još češće od trenera sa uspjesima iza sebe ili poslušnih tvoraca pravila, koji ne žele da shvate da borilačka pravila u prvom redu predstavljaju sigurnosne propise, kojih se mora korektno pridržavati, a ne instrument u rukama onih koji nisu bliski sportu ili čak imaju komercijalne interese. U nekom prvenstvu ili borbi za prvo mjesto u XY ligi, gdje se broji samo pobjeda, uvijek ima loših funkcionera, koji ne prezaju ni od toga da sportiste podstaknu na nečasne metode borbe ili na brutalnosti. Da bi sačuvali oreol oko sebe, oni traže od mladih takmičara previše i opterećuju ih, pri čemu im ne pojašnjavaju koje su stvarne opasnosti za njihovo zdravlje, niti im skreću pažnju da budu oprezni. Grozna je činjenica da su mnoge žrtve dopinga ili sportisti koji su rano prestali da se bave sportom zbog toga upropašteni, a da je njihova sportska disciplina došla na loš glas. Onaj koji se dugo i ozbiljno bavi borilačkim sportom dugoročno snižava svoj potencijal agresije, zbog utjecaja samog treninga na hormone.

Uglavnom se u pozitivnom smjeru mijenja i karakteristična ravnoteža ličnosti na duševnom planu. Onaj ko je na treningu naučio da bude oprezan sa početnikom, a poznata mu je i djelotvornost njegove tehnike na takmičenjima, nije samo oprezan prema laicima pri primjeni svojih vještina, već je sposoban i da ukroti svoju agresiju. Bavljenje borilačkim umjetnostima se odražava na opće unapređenje miroljubivosti. Sportista, koji se redovno bavi borilačkim sportom, rado se odriče posebnih aktivnosti u slobodno vrijeme. Neko koga muče bolovi nakon treninga neće više biti obijesan. Visok stupanj tjelesne iscrpljenosti nakon treninga i takmičenja smanjuje razdražljivost, a „tačka paljenja“ se pomjera znatno više. U datim prilikama ili kod uvreda, kao što je povik: „Izgleda da si kukavica!“, sportisti koji se bave borilačkim sportom često umjesto povrijeđenosti osjećaju dosadu.

 

Zaključak

Svaka, pa čak i „najtvrđa“ borilačka vještina, u sebi nosi elemente duhovnosti, bez kojih ona ne bi bila moguća, kao što su: koncentracija, odbacivanje svega suvišnog iz vlastitih misli, kao i poseban borbeni duh, koji nalaže postizanje savršene kontrole tijela, emocija i misli, bez obzira na opasnost kojoj je borac izložen. Druge, „mekše“, ali ne i slabije, borilačke vještine transcendiraju prostor i vrijeme, i stižu u carstvo duhovne spoznaje, do te mjere da svako suprotstavljanje napadu silom smatraju zabranjenim. Njihov je cilj, kroz razne vrste manevara, neutralisati protivnikov napad, a da se protivnik ne povrijedi. Vrhunac tih nastojanja predstavljaju kineski Tai Chi Chuan i japanski Aikido. Za Aikido se kaže da je to vještina ljubavi. One to, međutim, nikada ne bi postigle da u svoje temelje nisu uključile duhovnost.

Zbog stalnih ratova, predislamski Arapi su imali razvijenu borilačke tehnike na nivou uslovnih refleksa. Bili su majstori borilačkih vještina svoga vremena. Nedostajala im je samo duhovna nadgradnja za postizanje druga dva stepena u borilačkim vještinama, a to im je pružio islam. Na isti način, današnji muslimani bi trebali istražiti moderne borilačke vještine i prilagoditi ih načelima islamske etike i islamske umjetnosti. Dugogodišnja posmatranja ponašanja osoba koje se bave borilačkim sportom pokazuju da aspekt samoodbrane, što trening traje duže sve više pada u drugi plan. Agresija skoro nikada ne počinje od onih koji se bave borilačkim sportom. Primjena naučenog izvan mjesta treninga je naročito rijedak izuzetak.

Sa samopouzdanjem kao rezultatom rastuće borbene snage nestaje potreba za primjenom sile. Uvježbani sportisti koji se bave borilačkim vještinama bivaju rjeđe izazvani, jer očigledno posjeduju izgled koji druge odvraća od namjere da ih se verbalno ili nasilno napadne. Samosvjesni govor tijela signalizira: „Oprez, ovo nije lagahan plijen.“ Onaj ko se bavi borilačkim umjetnostima postaviće sebi prije ili kasnije pitanje zašto to čini. Je li smisao u tome da svoje vještine samoodbrane dovede do savršenstva? Je li u potrazi za iskustvom zajedništva ili ima želju za unutrašnjim ispunjenjem i poboljšanjem njegove duševne ravnoteže? U toku karijere sportiste, koji se bavi borilačkim umjetnostima, pojaviće se različiti odgovori. Namjera da se vrši agresija biće utoliko manje izražena što se sportista bude duže ozbiljno bavio borilačkim sportom.

Autor: dr. Amir Topoljak

Glasnik br. 5-6, 2016

[1] Bez obzira na prisutnost karatea u sportskom nadmetanju, karate se, ipak, smatra borilačkom vještinom više nego sportskom disciplinom.

[2] Za razliku od WTF Tae Kwon Do-a (World Taekwondo Federation), ITF Taekwondo (International Taekwon-Do Federation) se orijentisao ka cjelovitom razvijanju borilačke tehnike, uključujući u nju i neke aspekte misticizma.

[3] Pod islamskom tradicijom podrazumijevam kako Kur’an, sunnet (Praksa Muhammeda, a.s.), idžma (jedinstveni stav islamskih učenjaka jednog vremena) i kijas (analogija), i ostale islamske znanosti kao što su islamska umjetnost, tesawwuf i sl.

[4] Zikr je sjećanje (spominjanje) na Allaha, dž.š.

[5] Ma’rifet je mudrost ili spoznaja viših duhovnih istina.

[6] Kur'an, 8:45.

[7] Isto, 5:35.

[8] Isto, 17:46.

[9] Isto, 8: 65-66.

[10] Muslim

[11] Isto, str. 214.

[12] Isto, str. 213.

[13] Muhammed Rewwas Qal'ahdži, Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika, El-Kalem Sarajevo, Zenica, 2006., str. 213.

[14] Tehnika pruža mogućnost slabijem da se suprotstavi znatno jačem protivniku. Međutim to ne znači da je dovoljno vidjeti i memorisati tehniku i time postati superioran. Tek kada tijelo, nakon višegodišnjeg treniranja, bude u stanju izvršiti naredbe uma bez deformacije same tehnike, može se govoriti o efikasnosti i primjeni tehnike u stvarnoj situaciji.

[15] Nepobjedivost je moguće postići, ali to je duhovni stupanj gdje tehnika biva samo sredstvo za ekspresiju duhovne stvarnosti, koji samo rijetki uspijevaju dostići. Historija svjedoči o takvim primjerima, kao što su: Muhammed, a.s., Ali ibn Ebi Talib, r.a., ismailijski asasini, templari, Mijamoto Musaši, Yang Lu Chan itd. U poznatom hadisu-kudsijji kaže se: ...Moj rob Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljiću, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitiću ga. (Buharija i Muslim)

[16] Samokontrola se izgrađuje kako kroz fizički tako i kroz duhovni trening. Potpune kontrole nad vlastitim tijelom nema ako ne postoji kontrola uma, što se postiže raznim duhovnim vježbama kroz duži vremenski period. Osnovni cilj duhovnih vježbi je eliminacija vanjskih utjecaja na čovjekovo djelovanje. Onog momenta kada um, a ne emocije, bude vladao tijelom, tek tada će biti moguće ostvariti punu samokontrolu.

[17] U psihologiji je poznat kao treća faza stvaralačkog mišljenja (faza iluminacije, prosvjetljenja), kada mislilac iznenada biva nadahnut idejom (rješenjem) nekog problema.

[18] Vidi: http://hr.wikipedia.org/wiki/Umjetnost i http://bs.wikiquote.org/wiki/Umjetnost17.2.2011.

[19] Sahih Muslim, 91, kao i Vesaelu šiije

[20] Zoran W. Belić, Hod kroz bespuće, Beograd, 1989., str. 11.

[21] Vidi: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu u modernom svijetu, str. 46.

[22] Boažije, prema: Meho Smajić, Osnovi tjelesnog odgoja, Sarajevo, 2000., str. 28-29.

[23] Tariqa, Duhovna staza ili put duhovnog ozbiljenja kojim hodi sufija kao Salik (Putnik)...

[24] Na početnim nivoima svijest o sebi i protivniku je neophodna, dok na višim nivoima nije.

[25] Al-Haqiqa: Najdublja zbilja svake stvari; primordijalna narav čovjeka i svijeta; sinonim za apsolutnu božansku Bit (Ad-Dat).

[26] Al-Ma'rifa: Gnoza: „Najviši oblik sufijske spoznaje koja podrazumijeva posvemašnje duhovno ozbiljenje Salika. Riječ je o krunskom duhovnom ozbiljenju, koje ima za rezultat stanje duhovne identifikacije spoznavatelja i spoznanog, kako na epistemološkom (tevhid er-suhud) tako i na egzistencijalnom planu (tevhid el-vugud).

[27] Zoran W. Belić, Hod kroz bespuće, str. 64.

[28] Sljedbenici islamskog misticizma.

[29] Muhammed Hamidullah, Muhammed, a.s., knjiga 1, život, str. 97

[30] Zoran W. Belić, Hod kroz bespuće, str. 68.

[31] Govor Allaha, dž.š., kroz usta Muhammeda, a.s.

[32] “Nema moći, snage, ni energije osim s Uzvišenim i Veličanstvenim Allahom.“ To znači da je rob Allahov (čovjek) postao medij (instrument) čijim radnjama upravlja Uzvišeni Allah.

[33] Buhari i Muslim

[34] Kur'an; 9 : 14.

[35] Isto, 8 : 17.

[36] Nadnaravne sposobnosti su dar Allaha, dž.š., kao što je slučaj sa Mi'radžom (uznesenjem u više nebeske sfere) Muhammeda, a.s.: „Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolicu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“ (Kur’an; 17: 1.)

[37] Ali ibn Ebu Talib, Nahg al-balaga (Staza rječitosti), str.73, govor 61.

[38] Časopis Sensei br. 3, Klub za atletsku gimnastiku, Knjaževac, 1989., str. 45.

[39] Islamska umjetnost, koja je neikonična, suštinska umjetnost, u svom sastavu sadrži i borilačke umjetnosti, kao sredstvo za eliminaciju ljudskih slabosti i nadilaženje forme, tj. sredstvo za stizanje do Tewhida, odnosno Božije jednoće, transcedentnosti i neizrecivosti. Sve što postoji, a što nas oduševljava, djelo je Uzvišenog Allaha. Prema tome, smisao islamske umjetnosti jeste obožavanje Allaha, dž.š.