Kada je riječ o prijevodima originala na drugi jezik, vrlo je bitan i prevodiočev stil. Stil svakog djela, pa i onog prevedenog na drugi jezik, itekako utječe na recipijentovo razumijevanje i intrepretiranje toga djela. Ovo tim prije što iskustveni svijet biva u jeziku ne samo odražen već i analitički registriran pa je zato uvijek podložan jednom načinu interpretacije karakterističnom za dati jezik. Zbog toga je vrlo važan stil jezika samog prevodioca kada je riječ o prevedenim djelima:

            „Ljudi u velikoj mjeri potpadaju pod utjecaj jezika koji je postao medij izražavanja           u njihovoj zajednici...; stvarni svijet je nesvjesno ugrađen u njihove jezičke navike... Čak i srazmjerno jednostavni opažaji mnogo više zavise od društvenih oblika koje            zovemo 'riječi' nego što bismo mogli pomisliti... Mi vidimo i čujemo i na drugi            način doživljavamo u velikoj mjeri onako kako nas jezičke navike naše zajednice         predisponiraju za određeni izbor interpretacije.“[1]

Kad je posrijedi Asadov prevodilački opus u The Message of the Qur'an, želimo ovdje ukazati na dva pitanja: Asadova sloboda kao prevodioca te njegov odnos prema kur'anskoj riječi i rečenici. Ovo posebno ističemo jer prema savremenim teorijama prevođenja sloboda prevodioca u prevođenju je otvoreno pitanje: odanost originalu ili prilogođavanje duhu jezika. Sloboda ne znači prepričavanje teksta zato što je prevodilac dužan postići identičnost sadržaja, ona se ogleda u širokoj obrazovanosti, uspostavljanju ekvivalencija, kreativnosti i reformuliranju originalnog teksta u duhu jezika na koji se prevodi.

Lingvisti naglašavaju da riječi moramo shvatiti kao elemente pojmovnih sfera kojima pripadaju. To su leksička ili semantička polja čvrsto organizirana u rječniku svakoga jezika: „Rječnik svakoga jezika otjelovljuje naročitu viziju svijeta; on implicira određenu filozofiju života i poredak vrijednosti koje jedna generacija predaje drugoj“ (Stepphan).[2]

            Asad je ostao vjeran originalu samim tim što u podnožnim napomenama naglašava i doslovno značenje. Njegov odnos prema kur'anskim riječima i rečenicama je vrlo sistematičan i racionaliziran. U prvim čitanjima Asadovog prijevoda Kur'ana možemo primijetiti neke stilske razlike u odnosu na druge prijevode koje su prvenstveno rezultat Asadovog truda da dođe do same poruke Kur'ana. One posebno dolaze do izražaja kada ga uporedimo s ostalim prijevodima (npr. s onim na bosanskome jeziku) gdje su kur'anske riječi uglavnom prevedene tako što je dat njihov doslovni prijevod. Kur'anske riječi u Asadovom prijevodu nisu samo prevedene, one su opisane vrlo različitim izrazima. Teoretičari prevođenja su upozoravali da prevodilac (posebno kao komentator) često izlazi izvan granica prijevoda da bi preveo neke doslovne riječi. Asadov opus u prevođenju Kur'ana je ilustrativan primjer za tu konstataciju. On donosi mnoge podnožne napomene u kojima objašnjava kako i zašto se baš opredijelio za određeno prijevodno rješenje. Evo nekoliko primjera:

وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُوا التَّوْرَاةَ وَالْإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْهِم مِّن رَّبِّهِمْ لَأَكَلُوا مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم ۚ مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ ۖ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاءَ مَا يَعْمَلُونَ

 

(...) i kad bi se oni samo istinski pridržavali Tevrata i Indžila i cijele (Objave) koju im je sa Plemenitih Visina podario njihov Gospodar, oni bi, zaista, uživali u svim blagodatima neba i zemlje. Neki od njih slijede Pravi Put, ali što se većine tiče - ružno je, zaista, ono što čine![3] (Asad).

Asad u napomenama Poruke Kur'ana daje doslovni prijevod imali bi šta jesti od onog iznad njih i onog ispod stopala njihovih kazavši da je to aluzija na blagoslov koji prati ostvarenje duhovnih istina. Za početak ajeta lew ennehum eqȃmȗ ukazuje da se odnosi na istinsko pridržavanje Tevrata i Indžila, slobodnog od proizvoljnih izopačenja i mišljenja punih želja ('izabrani narod', doktrina o 'Božijoj naravi Isusa' itd.).[4] Ustvari, stavovima koje iznosi u podnožnim napomenama Asad se rukovodi i nudi prijevode ajeta koje čitamo u Poruci Kur'ana.

Uporedimo ovaj prijevod s jednim od onih na bosanskom jeziku:    

Da se oni prihvate Tevrata i Indžila i onoga što im je objavljeno od Gospodara njihova, imali bi šta jesti od onog iznad njih i onog ispod nogu njihovih! A ima i Sljedbenika Knjige pravednih, ali je ogavno ono što većina njih čini. (Karić)

Za drugi primjer uzet ćemo deveti ajet sure El-Qari'a (فَأُمُّهُ هَاوِيَةٌ). Asad prevodi sa „bezdan progutat će“.[5] U tom ajetu je upotrijebljen izraz „majka“ (ar. umm) koji je, po Asadu, idiom iskorišten u Kur'anu za označavanje nečeg što obuhvata ili omotava. Asad će to u podnožnoj napomeni pojasniti u doslovnom prijevodnom smislu: „njegova majka (tj. cilj će biti bezdan) - misli se na bezdan patnje i očaja.“[6]

            Isto tako je Asad postupio i u suri En-Nahl (4):

خَلَقَ الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ فَإِذَا هُوَ خَصِيمٌ مُّبِينٌ

On stvara čovjeka od (puke) kaplje sjemena: i pogledaj - to isto biće pokazuje sa obdarenom moći da misli i prepire se.

            Radi usporedbe, navodimo prijevod istog ajeta na bosanskome jeziku:

On je čovjeka stvorio od kaplje sjemena, pa čovjek odjednom - neprijatelj očit! ( Karić).

Šta je Asada u ovom konkretnom slučaju opredijelilo za gornji prijevod? On će navesti mišljenje Zamahšerija[7] i Razija pa će na tragu njihovih mišljenja zaključiti „da je ovaj odlomak dat s namjerom da istakne čovjekovu besprimjernu osobinu kao racionalnog bića - osobinu koja može voditi do najvećih dostignuća, ali ga može isto tako dovesti u potpuno bespuće“.[8] Slobodan prijevod ove, po Asadu duboko eliptične rečenice, rezultat je njegove želje da označi sve ljudske osobenosti.

            Postoji još jedna vrlo zanimljiva poteškoća kada su prijevodi u pitanju a riječ je o prijevodu fraza, koncepata, izraza. Na ovo stavljamo poseban akcenat jer postojanje jedne riječi, fraze ili izraza za neki apstraktni pojam nesumnjivo može utjecati na način mišljenja običnog čovjeka bilo da mu skreće pažnju na sam pojam čineći ga svjesnijim njegovog postojanja, bilo da mu nameće jedan unaprijed dat društveno ustanovljeni misaoni stav, koji on nesvjesno usvaja. Kant je još isticao da se riječi ne mogu lahko prevoditi na druge jezike jer one izražavaju naročit mentalitet nacije koja ih upotrebljava, a ne određene predmete koje čovjek ima na umu dok misli. U tom smislu Asad je vrlo značajan kao prevodilac Kur'ana jer on pored prijevoda rečenica, koje nam privlače pažnju svojom slikovitošću, nudi i specifične prijevode nekih ključnih kur'anskih koncepata.

            Kao što smo imali priliku vidjeti, kada Asad objašnjava neki od kur'anskih koncepata, on zahvaća svaki aspekt koji se bavi tim konceptom pokušavajući riječima istaći sveobuhvatnost datog pojma. On, prema tome, jednostavno izbjegava objasniti neki koncept jednom riječju ili jednom rečenicom. Naravno, to je samo dokaz o sveobuhvatnosti kur'anske misli. Navest ćemo nekoliko primjera u ovom kontekstu poput onog sadržanog u kur'anskoj upotrebi sintagme ruhu-l-qudus. Dio 87. ajeta sure El-Bekara Asad ovako prevodi:

وَآتَيْنَا عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ الْبَيِّنَاتِ وَأَيَّدْنَاهُ بِرُوحِ الْقُدُسِ

(...) i Mi smo udostojili Isaa, sina Merjemina, svim dokazima istinitosti i osnažili ga Svetim Nadahnućem (...)

Prema Asadu, često korištena riječ ruh[9] u Kur'anu dolazi u smislu Božijeg nadahnuća. Tako Kur'an ističe da je Allah, dž.š., sve vjernike osnažio Svojim nadahnućem (bi rȗhin minhu)[10], a Asad ističe da je Poslanik, a.s., na svog ashaba Hasana Sabita prizivao blagoslov ruhu-l-qudusa.

U istoj suri (253. ajet) ovu sintagmu Asad prevodi kao „Sveto nadahnuće“. Međutim, dosta je konkretniji u objašnjenju ovoga kur'anskog koncepta tek u prijevodu i komentaru 102. ajeta sure En-Nahl: Kaži: „Melek Džibril, Sveto Nadahnuće, postupno spušta Kur'an od Stvoritelja tvoga (...)“ Ovdje će Asad istaći da je Sveto nadahnuće, kako on već prevodi ruhu-l-qudus, kur'anski sinonim za Božiju objavu. Međutim, doslovan prijevod - Duh Svetosti - isto je tako moguć ako se ovaj izraz primijeni na meleka koji saopćava Božije Objave vjerovjesnicima. U drugom ajetu sure En-Nahl riječ ruh odnosi se na Objavu a u Poruci Kur'ana čitamo kao Božansko nadahnuće (junezzilu-l-melaiketi bi-r-ruh). Asad se, prema tome, slaže da ruhu-l-qudus, u kontekstualnom smislu, negdje označava Džibrila, a negdje Kur'an, ali on pribjegava da ga doslovno protumači. U mnogim slučajevima, doslovan prijevod određenih kur'anskih rečenica, sintagmi nudi, tek u podnožnim napomenama Poruke Kur'ana. Primjera radi, u suri Eš-Šura (52) ruhu-l-qudus znači Kur'an, a Asad nudi prijevod koji odražava sam naslov njegova prijevoda i komentara, Poruka Kur'ana:

وَكَذَٰلِكَ أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ رُوحًا مِّنْ أَمْرِنَا ۚ 

I na taj način, isto tako, (Muhammede), Mi smo i tebi objavili poruku koja život daje, (a koja dolazi) po zapovijedi Našoj.

            Kur'an je dat s namjerom da vodi čovjeka intenzivnijem duhovnom životu, kazao bi on, i zbog toga je gornji prijevod ajeta takav kakav jeste. Metodom komparacije lahko možemo utvrditi da Asad pokušava obuhvatiti sve aspekte kur'anskih koncepata i da je njegov stil prepoznatljiv u tome smislu. Za njega je nedovoljna jedna riječ ili čak jedna rečenica da iskaže značenje kur'anskoga koncepta.

            Tako je s mnogim kur'anskim konceptima kada su, naprimjer, sadržani samo u jednoj rječi. Asad ide za tim da obuhvati mnoge aspekte koji nam izbjegavaju u jednoobraznom prijevodu: riječ hanif prema Asadovom viđenju označava „ostavljanje svega što je lažno“[11]; džihad označava odbrambeni rat jer je muslimanima dozvoljen rat samo u samoodbrani, oni ne smiju biti agresori[12]; hidžret pored historijskog značenja, ima i moralnu odrednicu - seoba iz zla prema Bogu - kako naglašava Asad.[13]

            Prepoznatljivost njegova stila je posebno manifestna u prijevodnim rješenjima nekih kur'anskih riječi kakva je riječ kafir[14]. U bosanskim prijevodima Kur'ana ona uvijek dolazi u značenju „nevjernik“ dok je Asad prevodi kao „onaj koji poriče (ili odbija priznati) Istinu“.[15] Ako tu riječ prevedemo kao nevjernik, ulazimo u specifično restriktivan smisao tog pojma, a ona, prema Asadu, ima šire i općenitije značenje u spiritualnom smislu ovog termina, bez obzira da li se on odnosi na spoznavanje vrhovne Istine (postojanje Boga) ili na neku doktrinu objavljenu u Božijoj Knjizi, ili na sam o sebi evidentan moralni sud, ili na priznavanje primljenih blagodati i izražavanje zahvalnosti za njih.[16] Sintagmu ellezine keferu, tako frekventnu u Kur'anu, Asad prevodi kao: „oni koji su uporni u poricanju istine“. Korištenje prošlog vremena označava svjesnu namjeru, njihovu odlučnost na kufr.

Zadržat ćemo našu pažnju na riječima kufr i džahilijjet. Pojmovna struktura, rječnici, semantička polja višestruki značenja ovih pojmova dali su Asadu prostora (a naravno i drugim prevodiocima) da izbjegnu njihovo doktrinarno prevođenje.

Riječ kafir izvodi se iz korijena kfr a jedno od njegovih značenja je nezahvalnost (okrutno odbijanje nečega što je ponuđeno uz veliku ljubaznost). Kur'an ne kori kafire zbog toga što oni nemaju vjerske ubjeđenosti, već zbog njihove arogancije (Izutsu). Kur'an govori o njihovom teološkom učenju koje je u određenim segmentima bilo korektno (oni su vjerovali, naprimjer, da je Allah stvoritelj svijeta )[17]. Međutim, bili su nemarni spram značenja znakova Božije blagodati. Kur'an osuđuje njihovu aroganciju zbog koje nisu bili u stanju shvatiti i priznati nešto novo.

Riječ džahilijjet izvodi se iz korijena džhl (predislamsko vrijeme u Arabiji obično se prevodi kao vrijeme neznanja) ima određene konotacije sa neznanjem ali primarno značenje je plahovitost, osjetljivost na čast i prestiž, arogancija, stalna sklonost nasilju i odmazdi. Ljudi džahilijjeta su bili isuviše ponosni da prihvate ideje islama. Muslimani nisu nazvali Ebu-l-Hakema imenom Ebu Džehl zbog toga što on nije razumio islam, već zbog toga što se on borio protiv muslimana arogantno, slijepom i neobuzdanom strašću (Armstrong).

Asad ima na umu da su elementi predislamskog pogleda na svijet i život ustvari čast (muruwwah) i plemenitost (karam), te su oni (Kurejšije) u svojoj aroganciji vrlo osjetljivi na novu koncepciju života općenito. Upravo zato oni poriču Istinu.

Uzet ćemo 26. ajet sure El-Feth. Evo nekoliko prijevoda karakterističnih u tom smislu:

Dok su oni koji su uporni u poricanju Istine gajili ustrajan prijezir u svojim srcima - ustrajan prijezir (rođen) iz neznanja - Allah je svisoka dao Svoj (dar) mira Poslaniku Svome i vjernicima, i obavezao ih duhom svijesti o Allahu: jer oni su bili najdostojniji ovog (Božanskog dara), i potpuno su ga zaslužili, a Allah ima poupuno znaje o svemu. (Asad)

Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici - a oni i jesu najpreči i najdostojniji za to - a Allah sve zna. (Korkut)

Kada je u srcima onih koji istrajavaju u nevjerovanju rasla karakteristična arogancija, arogancija džahilijjeta, onda je Bog spustio svoj duhovni mir na Njegovog Poslanika i na vjernike, i obavezao ih sa formulom samokontrole - a oni i jesu najdostojniji i najprikladniji za to. (Izutsu)[18]

Ovdje su karakteristični prijevodi sljedećih kur'anskih riječi iz navedenog ajeta: hamijjeh, hamijjete-l-džahilijjeh, kelimete-taqva.

Asad: hamijjeh (stubborn disdain - ustrajan prijezir); hamijjete-l-džahilijjeh (stubborn disdain of Ignorance - ustrajan prijezir iz neznanja); kelimete-taqva (the word of God-consciousness - duh svijesti o Allahu);[19]

Nasr: hamijjeh (zealotry - fanatizam); hamijjete-l-džahilijjeh (zealotry of the Age of Ignorance - fanatizam doba neznanja); kelimete-taqva (word of reverence - riječ poštovanja);[20]

Korkut: hamijjeh (žar); hamijjete-l-džahilijjeh (žar paganska); kelimete-taqva (ispunjavanje onog zbog čega će postati pravi vjernici);

Pandža-Čaušević: hamijjeh (ponos); hamijjete-l-džahilijjeh (neznabožački ponos); kelimete-taqva (riječ bogobojaznosti - kelimei-šehadet);

Vrlo je zanimljiv u ovom kontekstu Asadov prijevod 17. ajeta sure El-Gašije:

أَفَلَا يَنظُرُونَ إِلَى الْإِبِلِ كَيْفَ خُلِقَتْ

Zar se oni ( koji poriču onaj svijet) nikada ne zagledaju u oblake vodom bremenite, (i zar pažljivo ne promatraju) kako su stvoreni?

            Što se tiče imenice ibil, ona u pravilu označava deve, ali Asad je došao do još jednog značenja: oblaci koji nose kišnu vodu[21] želeći uvođenjem ovog novog značenja riječi ibil kur'ansku poruku „osloboditi“ rezerviranog značenja - samo za ljude nekog posebnog okoliša i vremena. Deva je uvijek bila objekat divljenja zbog njezine posebne izdržljivosti, ali bismo tim značenjem gornji ajet ograničili isključivo za Poslanikove savremenike. Kur'anski pozivi da se pažljivo promatraju čuda svemira kojeg je Bog stvorio bez iznimke upućeni su ljudima svih vremena i svih okoliša:

            „Zato, postoje svi razlozi za pretpostavku da se imenica ibil ovdje ne odnosi na     deve već na 'oblake bremenite vodom', tim više što je jedna takva aluzija na       čudesan, ciklički proces isparavanja vode, uzdizanja pare prema nebu, njezinu     kondenzaciju i, konačno, njezino padanje na zemlju bez sumnje više u skladu sa           sljedećim spominjanjem (u ajetima 18-20) neba, brda i zemlje, nego što bi bilo             pozivanje na deve, koliko god divne i spomena vrijedne ove životinje mogu biti.“[22]

            U suri El-'Araf (40), kada se kaže da poricateljima Istine i oholima kapije nebesa neće biti otvorene, upotrijebljena je riječ džemel. Asad je i ovu riječ nije htio prevesti kao deve:

وَلَا يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ حَتَّىٰ يَلِجَ الْجَمَلُ فِي سَمِّ الْخِيَاطِ

(...) i oni neće u Džennet ući dok upredeno uže ne prođe kroz ušicu iglenu.

Ovdje se poziva na Ibn Abbasa koji je istu riječ čitao kao džummel što znači debelo uže ili upredeni konopac ( وقرأ ابن عباس: «الجمل»، بوزن القمل).[23]

            U suri El-Bekara (238) sintagmu ve-s-salati-l-vusta prevodi kao: Klanjajte na najuzvišeniji način, a u podnožnim napomenama navodi da doslovno značenje tog termina znači „srednji (izvanredni) namaz“ i da postoje mišljenja da se on odnosi na poslijepodnevni (asr) namaz. Nadalje, iznoseći mišljenje Muhammeda Abduhua da to može značiti „najplemenitiju vrstu molitve - namaz iz sveg srca, s čitavim duhom okrenutim prema Bogu, s nadahnutim strahopoštovanjem prema Njemu i s razmišljanjem o Njegovoj riječi“, donosi ovaj prijevod: „Uvijek čuvajte namaz! Klanjajte na najuzvišeniji način stojeći pred Allahom u pobožnoj poslušnosti.“ Pošto se ovaj ajet nalazi između odredbi koje se odnose na bračni život i razvod, slijedi poziv na sjećanje na Boga - zaključuje Asad - a svijest o Bogu do svog najpunijeg izražaja dolazi u namazu.[24]

Evo još jednog primjera gdje je Asad posegnuo za lingvističkim razumijevanjem kur'anskoga teksta. Riječ tajr doslovno označava nešto u obliku ptice i to značenje navodi Asad. Međutim, on ide dalje u lingvističkom objašnjavanju te riječi, gdje imenica tajr (mn. tair) može označavati leteća stvorenja, jer je glagolska imenica (letenje) izvedena iz glagola tare (on je letio). Prema tome, Asad na temelju upotrebe riječi tajr u predislamsko vrijeme, kao i u Kur'anu (7:131; 27:47; 36:18-19; 17:13;) dolazi do zaključka da ta imenica vrlo često označava sudbinu ili usud, dobar ili loš. U tom smislu on razumijeva i prevodi 49. ajet sure Ali 'Imran:

(...) Dolazim vam s porukom vašeg Uzdržavatelja: Stvorit ću vam od gline nešto poput lika (vaše) sudbine s Allahovom dozvolom (...)

Isa, a.s., je najavio Israilovim potomcima da će iz skromne gline njihovih života oblikovati viziju uzvišene sudbine i da će ta vizija, oživljena njegovim od Boga datim nadahnućem, postati, s Božijom dozvolom i snagom njihove vjere, njihova stvarna sudbina.

Vjerovatno Asad poseže za ovakvom interpretacijom riječi tajr na osnovu glagola tetajjere (on je pripisao zlu slutnju njemu ili on je slutio zlo od njega). Asad navodi u komentaru da se značenje kur'anske sintagme jettajjeru bi Musa (oni bi za nesreću svoju okrivili Musaa)[25] temelji na tome. Naime, prema predislamskom arapskom običaju, pogađanje budućnosti ili ustanovljenja neke slutnje bilo je iz leta ptica pa se u klasičnom arapskom jeziku riječ tair često koristi da označi sudbinu ili udes, dobar ili zao.[26] Evo 13. ajeta sure El-Isra koga Asad razumijeva u tom kontekstu: Sudbinu svakog ljudskog bića Mi smo vezali za njegov vrat; (...), ili 47. ajet sure En-Neml: Oni odgovoriše: „Mi slutimo zlo od tebe i onih koji te slijede!“ Reče on: „Vaša sudbina, dobra ili zla, nalazi se kod Allaha; da, vi ste narod u iskušenju.“

Autor: Doc. dr. Rifet Šahinović

Glasnik br 11-12, 2016

 

Umjesto zaključka

Kur'anski i'džaz dolazi do izražaja u prijevodima Kur'ana na druge jezike. Nijedan prijevod ne znači da je Kur'an pročitan. Svako vrijeme traži da se Kur'an čita u novim prijevodnim formama jer prijevod Kur'ana ne može prenijeti sve intencije kur'anskog originala. Posebno, prijevodi doslovnog značenja ponajmanje prenose intencije originala. Prijevodi sa podnožnim napomenama ili mnogim interpolacijama u samom prijevodu imaju za cilj prenijeti kur'ansku poruku. Takav je prijevod Asada na engleskom jeziku ili Čaušević-Pandža na bosanskom jeziku.

Prijevod treba čitati kao prijevod, a ne kao original. Niti postoji konačno čitanje Kur'ana niti se može uraditi konačan prijevod.

 

[1] Lešić, Jezik i književno djelo, 100.

[2] Odličan primjer je bosanski jezik - engleski jezik (plavo more i plava kosa - blue sea, fair hair).

[3] Kur'an, 5: 66.

[4] Asad, Poruka Kur'ana, 153.

[5] Boravište će mu bezdan biti - Korkut.

[6] Asad, Poruka Kur'ana, 999 (101: 9/2).

[7] Po Zamahšerijevim riječima u Keššafu jedno tumačenje ovog ajeta je da je čovjek, nakon što je bio puka kaplja sjemena, čestica materije bez svijesti i pokreta, postao visoko složen (ar. mintiq), kadar da raspravlja samostalno (za neki prijedlog ili protiv njega) hrabro se sučeljavajući u raspravama i jasno formulirajući svoje dokaze. A u tome leži znak Božije stvaralačke moći. Drugo tumačenje je da je čovjek sklon da postane takmac u raspravama protiv svoga Uzdržavatelja odbijajući da prizna upravo svoga Stvoritelja (فيه معنيان، أحدهما: فإذا هو منطيق مجادل عن نفسه مكافح للخصوم مبين للحجة، بعد ما كان نطفة من منيّ جماداً لا حس به ولا حركة، دلالة على قدرته. والثاني: فإذا هو خصيم لربه، منكر على خالقه).

[8] Asad, Poruka Kur'ana, 386 ( 16:4/5).

[9]Termin rūh se u Kur’anu spominje u više značenja. Jedno značenje je Objava jer se njome postiže život srca i duše. Ruhom se označava snaga kojom se podupiru neki vjerni robovi. Kur’anski termin rūhu-l-emīn odnosi se na Džibrila.

Navodi se osam kontekstualnih značenja riječi rūh u Kur'anu: ljudska duša, melek Džibril, veliki melek, Objava, milost, naredba,vjetar koji nastane od puhanja i život. (Vidjeti ajete u Kur’anu za svako navedeno značenje: El-Isra’, 85; En-Nahl, 102; En-Nebe’,38; En-Nahl, 2; El-Mudžadele, 22; En-Nisa’, 171; Et-Tahrim, 12; El-Vaki‘a, 89). Kada se u Kur’anu naglašava čista ljudska narav Isaova i pobija vjerovanje u njegovu Božanstvenost, spominje se da je Isa, kao i svako drugo ljudsko biće, bio „duša stvorena od Njega“ (rūhun minhu). (En-Nisa’, 171)

Ovim izrazom se hoće kazati da se Božijom naredbom u njemu našla i duša (rūh). Prema tome, termin rūh koristi se u svom primarnom značenju: duh života i duša.

[10] Kur'an, 58: 22.

[11] Kur'an, 6: 79.

[12] Kur'an, 4: 71/87, 4: 91/113, 2: 190/167.

[13] Kur'an, 4: 97/124.

[14] U 4. ajetu sure El-Muddessir ovaj pojam se javlja prvi put u kur'anskoj Objavi.

[15] Izuzetak je jedan slučaj u Kur'anu (57: 20) gdje participska imenica kafir znači orač tla. Prema Asadu, ovdje je tako nazvan bez ikakve pejorativne implikacije jer je kafir tu onaj koji pokriva, tj. sjeme posijano zemljom.

[16] Asad, Poruka Kur'ana, 926.

[17] Kur'an, 29: 61-63; 27:14; 2: 89)

[18] Nasr u svom prijevodu i komentaru (The Study Qur'an) ovako objašnjava ovaj ajet: Fanatizam u njihovim srcima odnosi se neumjereno ponašanje zbog čega su mekanski nevjernici zabranjivali muslimanima obavljanje hodočašća. Neki misle da fanatizam upućuje na specifične radnje povezane s ovim događajem rezultirajući ugovorom, poput mekanskog odbijanja da prihvate riječi: U ime Boga, Samilosnog, Milostivog, i Muhammed je Božiji poslanik, kao što je počinjao ugovor na Hudejbijji. Ali, najvjerovatnije se to odnosi na općeniti kontarst između stanja nevjernika i vjernika. U tom pogledu, fanatizam vremena neznanja (jahilijjah), koji se odnosi na fanatizam perioda idolatrije prije dolaska objave, može se razumijeti u doslovnom značenju 'fanatizam strastvene oholosti' kao što jahl označava ne samo neznanje kako je bilo kasnije razumijevano. Jahl znači tvrdoglava oholost (ponos), zbog čega se postaje predmetom podložnosti strasti tako da osoba ne može razlikovati dobro od zla, istinu od neistine. Vjernici su primili spokojstvo od Boga, što znači mir, strpljenje, dostojanstvo koje je suprotno strastvenoj oholosti. To znači, iako su izgledali slabi zbog spiječenosti obavljanja hadža, vjernici su osjećali dostojanstveno i ponosno, dok su njihovi protivnici postale žrtve vlastitih strasti i time sebi naškodili. Riječ poštovanja (word of reverence) može ukazivati na zajedničku vjersku formulu, vjerovatno na svjedočanstvo nema božanstva osim Boga. Ibn Adžibe kaže da se svjedočanstvo vjere odnosi na riječ poštovanja. Zbog toga što to čisti karakterne osobine, odstranivši bolest i hipokriziju iz srca (S.H.Nasr, The Study Qur'an, 1254 ???).

[19] Asad, The Message of the Qur'an, The Book Fundation, England, 2003, str. 898.

[20] Nasr, The Study Qur'an, HarperCollins, New York, 2015, str. 1254.

[21] U Lisanu-l-Arebu i Tadžu-l-Arusu spominje se ovo značenje riječi ibil.

[22] Asad, Poruka Kur'ana, 972.

[23] Zamahšeri navodi da je Ibn Abbas rekao kako Bog ne bi mogao izmisliti tako neprimjerenu metaforu kao „prolazak deve kroz iglene ušice“(وعن ابن عباس رضي الله عنه: إنّ الله أحسن تشبيهاً من أن يشبه بالجمل، يعني أن الحبل مناسب للخيط الذي يسلك في سمّ الإبرة، والبعير لا يناسبه؛).

[24] Asad, Poruka Kur'ana, 51.

[25] El-A'raf, 131.

[26] Asad, Poruka Kur'ana, 214 (95).