Dakle, radi se o kur'anskim ajetima koji govore o stvaranju Adema, a.s., ili čovjeka kao takvoga, a u kojima se veli da Uzvišeni Allah nakon davanja (ob)lika čovjeku, udahnjuje u njega od Svoga rūha/duha, ako bi se navedeni ajeti doslovno preveli, a pogotovo pogrešno razumjeli u smislu da Uzvišeni Bog ima ''Svoj duh'' čiji dio udahnjuje u čovjeka. Suština mog objašnjenja, ukratko, svodi se na to da u čovjeku ne postoji dio Božijega rūha (duha), kako bi se to moglo na prvi pogled zaključiti. Katkada se kod nas, pak, čuje takvo tumačenje ili objašnjenje. Budući da sam nedavno zamoljen od strane jednog prijatelja da ovo svoje objašnjenje dodatno pojasnim i argumentiram te objavim u pisanoj formi, kako bi ono bilo dostupno većem broju ljudi, odlučio sam, s Božijom pomoći, udovoljiti njegovoj molbi na ovaj način, iako sam to pitanje već koncizno objasnio u svom tekstu pod naslovom Semantika riječi rūh u Kur'anu i komentarima Kur'ana objavljenom u Glasnik Rijaseta (vol. LXXI, br. 11-12, 2009, str. 1089-1102), gdje sam sa semantičke tačke gledišta analizirao višeznačno značenje riječi rūh u Kur'anu.

Allah, dž.š., nije Rūh/Duh

Da bi se ispravno razumjeli navedeni dijelovi kur'anskih ajeta potrebno je predznanje ili predrazumijevanje tri stvari: a) muslimanskog ehl-i sunnetskog učenja (creda) o Uzvišenom Bogu, b) kur'anskog načina izražavanja (uslūb) i c) značenjskih finesa u bosanskome jeziku.

Što se tiče muslimanskog ehl-i sunnetskog učenja o Uzvišenom Bogu, potrebno je naglasiti one temeljne odlike, kao što su: da Uzvišeni Allah nije fizičko tijelo (džism), nije supstancija (dževher), nije akcident ('ared), nije bestjelesni duh (rūh)... Prema tome, budući da On, Uzvišeni, nije rūh, već stvoritelj rūha, onda je nemoguće da jedan dio ''Njegova duha'' bude udahnut u čovjeka, tako da je vjerovanje da svako ljudsko biće unutar svoga tijela sadrži dio Uzvišenog Boga – neistinito i neispravno. Oni koji tako misle, dakle, za to nemaju dokaza. Ovo je prva činjenica koju valja imati na umu. Riječ je o itekako ozbiljnoj stvari jer se tiče pitanja ispravnog vjerovanja u Uzvišenog Allaha.

Značenje prijedloga min

Druga činjenica tiče se kur'anskog načina izražavanja. U ovom slučaju radi se o razumijevanju dvije stvari: 1) značenja prijedloga min (od) prije riječi: rūhī i rūhihi i 2) značenja prisvojnih zamjenica u: rūhī i  rūhihi, tj. prisvojnih zamjenica moj i njegov ili, u drugim slučajevima, tvoj i naš.

Prijedlog min u Kur'anu ima više značenja. Za potrebe našega objašnjenja ovdje su nam važna dva značenja: značenje partitativnosti, tj. označavanje dijela nečega (teb'īd), i značenje eksplikativnosti (bejān). Pojasnimo obje značenjske intencije putem primjera.

 Primjer za teb'īd: Enfikū min tajjibāti ma kesebtum / Udjeljujte od lijepih stvari koje ste stekli (el-Bekare, 267). Ovdje prijedlog min, dakle, ima značenje dijela nečega, tj. udjeljuje se dio iz imovine koju čovjek stekne, a ne cijela imovina. (Isto značenje prijedlog min ima, npr., i u: el-Bekare, 271, Ja Sin, 47, itd.). 

Primjer za bejān: fe innellahe e'adde li l-muhsināti minkunne edžren 'azīma / Allah je, doista, pripremio svima vama (ženama) koje činite dobra djela nagradu veliku (el-Ahzab, 29). Prijedlog min (od) ovdje je u značenju objašnjenja (bejān), tj. svim  suprugama Vjerovjesnika, s.a.v.s., Uzvišeni je pripremio nagradu veliku jer su sve one, bez izuzetka (teb'īd), bile muhsināt – dobročiniteljice. (Isto značenje min ima, npr., u: el-Bekare, 61, el-Isra, 82, Feth, 29, itd.).

U ajetima: ve nefahtu fīhi min rūhī (el-Hidžr, 29, Sad, 72) i ...ve nefeha fīhi min rūhihi (es-Sedžde, 9) prijedlog min ima značenje bejānijje, tj. značenje objašnjavanja udahnjivanja duše (rūha) u čovjeka, a ne značenje teb'īda, tj. da je rūh dio Uzvišenog Allaha. Drugim riječima, rūh je od Njega (kao nešto stvoreno, Njegovo stvorenje: kuli r-rūhu min emri rabbī), a ne dio Njega.

Značenje prisvojnih zamjenica

Budući da je rūh ovdje je pripisan Allahu, dž.š., upotrebom prisvojnih zamjenica moj i njegov (rūhī i rūhihi), valja podsjetiti da prisvojne zamjenice u arapskome jeziku imaju dva općenita značenja zavisno do konteksta u kojem se koriste. Naime, one mogu opisivati određen atribut ili posjedovanje koje jeste ili nije dio vlastitosti subjekta. Objasnimo to na primjeru našeg jezika, a što važi i za arapski. Naime, kada nekome kažemo: ''Stavi svoju ruku u svoj džep!'' to znači da i ''ruka'' i ''džep'' pripadaju onome kome se obraćamo, ali, s tom razlikom da je ''ruka'' njegov atribut, tj. dio njega, dok je ''džep'' posjedovanje koje nije dio njega. Ili, kada mi nekome kažemo: ''Dajem ti ovo od sebe'', to ne znači da mu dajemo dio sebe, već time iskazujemo svoju počat prema njemu i naglašavamo činjenicu da mu mi to dajemo.

Isti je slučaj i sa prisvojnim zamjenicama u odnosu na Allaha, dž.š., odnosno Njegove atribute i Njegovo stvaranje. Na primjer: vallāhu jahtesu bi rahmetihi men ješā' / …a Allah daruje milost Svoju kome On hoće (el-Bekare, 105). Njegova milost je jedan od Njegovih atributa i nije stvorena. 

Počast ljudskoj duši

Važno je istaći, s jedne strane, da se Uzvišeni Allah katkada obraća Svojim stvorenjima koristeći zamjenice Moj/a ili Njegov/a kako bi naglasio činjenicu da ih je On stvorio, a, s druge strane, kako bi istakao posebnu poziciju određenog egzistenta ili stvorenja. I ovo je jedan od suptilnih odlika kur’anskog načina izražavanja. Otuda u Kur’anu imamo: nākatullāh / Allahova kamila (el-E'araf, 73), ili: bejtī, odn. bejtullāh / Allahova Kuća  (el-Bekare, 125). Za Isaa, a.s., Kur'an kaže da je on: rūhun minu (en-Nisa', 171) (doslovno: Rūh od Njega), tj. da je on posjednik duše (rūha) od Uzvišenog Allaha koju je on poslao po meleku Džibrilu - koji je, također, zbog svoje posebne pozicije među melecima nazvan rūh (Merjem, 17) - da je dostavi hazreti Merjemi. Ovaj min ovdje sada označava ishodišnu tačku (ibtidā'u l-gāje) - što je, isto tako, jedno od značenja prijedloga min u Kur'anu – tj. hoće se kazati da je duša (rūh) Isaa, a.s., od Uzvišenog Allaha i da je On njezin stvoritelj.

Prema tome, kada Uzvišeni Allah Sebi pripisuje rūh, time se želi kazati da On, Uzvišeni, tom rūhu - tj. duši, npr. Ademovoj i Isaovoj, a.s., ili, pak, duši kao takvoj, a čime se aludira na njezinu čudesnost i stvaralačku tajnu koja je samo Njemu poznata - ukazuje posebnu počast među stvorenjima koja je On stvorio. Uostalom, i pojam nefha (udahnjivanja) pripisuje se Njemu Uzvišenom a, zapravo, na temelju autentičnih hadisa znamo da su meleci ti koji udahnjuju ili vade duše ljudima. Pripisivanjem rūha i njegova udahnjivanja Sebi, Uzvišeni Allah nas podsjeća da je On primarni Uzrok svega što se događa u stvorenom svijetu: A Allah stvara i vas i ono što radite (es-Saffat, 96).

Prevodilački prijedlog

Budući da doslovni prijevodi ajeta: (el-Hidžr, 29, Sad, 72): ...i udahnem u njega od Svoga Duha  i (es-Sedžde, 9): ...i udahnuo u njega od Svoga Duha (es-Sedžde, 9) na bosanski jezik mogu implicirati pogrešno razumijevanje u smislu da u čovjeku postoji ''dio Božijega duha'' – izuzev ako se u prevodilačkoj ili komentatorskoj napomeni navede da se radi ''o metafori za Njegovo obdarivanje čovjeka životom i svješću, tj. dušom'' (Asad) - smatram da je navedne ajete, na temelju navedenoga, prikladnije prevesti kao: ...i udahnuo dušu u njega (Čaušević) ili: ...i u nj udahnem dušu (Korkut) ...i njega život udahnem (Karić), odnosno moj prijedlog je slijedeći: ...i dušu mu od Sebe udahnem.

 

Autor: Almir Fatić