Bavljenje trgovinom je jedna od priznatih i islamom pohvaljenih ljudskih aktivnosti u sticanju i raspolaganju materijalnim dobrima. Ta aktivnost, međutim, ima moralna načela kojih se musliman mora pridržavati, jer su nastala na osnovnim izvorima islamske vjere: Kur'anu i Sunnetu. Moralne norme su, po šerijatu, ujedno i pravne, pogotovo u ovoj oblasti ljudskog djelovanja gdje su poštenje, čestitost i vjerska svijest najčešće na ispitu. Jačanje islamskog morala vrši se kroz duboku vjeru u proživljenje poslije smrti i konačnu odgovornost pred Stvoriteljem za svoje ovozemaljske čine. To vjerovanje snaži izgradnju unutarnjeg moralnog korektiva koji ga vodi pravednosti, čestitosti, dobroti i poštenju, a odvraća od svega onoga što je suprotno Božjoj zapovijedi.

Trgovina je jedan od vidova ljudske djelatnosti u kojoj je čovjek stalno izložen mogućnosti da posegne za tuđim pravom (hakk) i na taj način postane grešnikom koga čeka teška kazna na Ahiretu. Zbog toga Kur'an daje tako jasne i konkretne upute licima koja se bave ovom vrstom posla, što se najbolje vidi iz slijedećih ajeta: "Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kad drugima mjere na litar ili kantar - zakidaju. Kako ne pomisle da će oživljeni biti na Dan veliki, na Dan kada će se ljudi radi Gospodara svjetova dići!" (el-Mutaffifun, 1-6) " Pravo mjerite na litru i ne zakidajte, a na kantaru ispravno mjerom mjerite, i ljudima prava njihova ne umanjujte i zlo po Zemlji, nered praveći, ne činite, i bojte se Onoga koji je stvorio i vas i narode davnašnje!" (eš-Šu'ara, 181-184.) (...)

Trgovinom se podjednako mogu baviti i muškarci i žene, a predmetom trgovine može biti sva pokretna imovina (tekstil, kućni namještaj, poljoprivredni proizvodi, stoka..) kao i nepokretna (zemlja, kuće), dakle sve ono što vjernik po islamskim propisima smije posjedovati. Pod šerijatsko-pravnim pojmom 'urud et-tidžareti ('ard - materijalna dobra namijenjena zamjeni ili prodaji, tidžaret - trgovina) podrazumijevaju se "sve materijalne vrijednosti u ličnom vlasništvu, - osim zlata i srebra, - namijenjena zamjeni ili prodaji u cilju sticanja profita". Prema ovoj definiciji usvojenoj u pravnoj nauci hanefijskog, hanbelijskog i šafijskog mezheba, zlato i srebro, u obrađenom ili neobrađenom obliku, zbog svoje osobite vrijednosti i osnovnog sredstva plaćanja u to doba - ne ubrajaju se u trgovačku robu.

Na trgovačku robu koja je u posjedu godinu dana, daje se zekat u iznosu od 2,5% uz napomenu da se daje na glavnicu, tj. robu koja se posjeduje i na profit koji se ostvaruje. Zekat se, dakle, ne daje samo na zaradu od trgovine, već i na ono što predstavlja osnovni kapital iz čega je proizašla ta zarada.

Kur'an i Sunnet o zekatu na trgovinu

Obaveza zekata na trgovinu, prema islamskoj ulemi, proističe iz ovog kur'anskog ajeta: - O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo (el-Bekare, 267.) Komentatori Kur'ana, poput Taberija, imami Džessasa, imami Razija i svih drugih relevantnih mufessira Kur'ana sunitske pripadnosti, tumače kur'anske riječi enfiku min tajjibati ma kesebtum - "udjeljujte od lijepih stvari koje stičete" tako što se ova odredba ima odnositi na sve ljud­ske aktivnosti, pa tako i trgovinu, što će reći da je ovo jedna od odredbi koje imaju opšti karakter ('amm) i da se odnosi na sve pravne adresate. Nema nikakvog valjanog i priznatog razloga da ova odredba može podleći šerijatsko-pravnom pravilu tahsis - izuzimanje iz opšte odredbe.

Opštost pojma emval (imetak, imovina) nalazi se i u drugim kur'anskim ajetima. Tako, na primjer, kada Kur'an govori o onima koji su džennetskim životom nagrađeni ka­že: - A u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi. (ez-Zarijat, 19) Dakle, u džennetu su oni koji su davali milostinju, ali i ono što nije milostinja već ispunjavanje vjerske dužnosti, a to je, očito, zekat.

Brojni su i hadisi iz kojih se saznaje da je zekat na trgovačku robu obavezan i da se to praktikovalo za vrijeme Muhammeda, a. s. Podsjećamo na one predaje koje se najčešće spominju u hadiskim i fikhskim djelima sa visokim stepenom sigurnosti u njihovu vjerodostojnost. Prolazeći pored jedne skupine trgovaca, Ebu Davud navodi da je Alejhiselam rekao: - Trgovci, trgovinu prate obećanja i zakletve, pa to čistite zekatom.

Daru Kutni bilježi da je ashab Semure bin Džundub rekao: "Naredio nam je Božiji Poslanik (Allah s njim bio zadovoljan) da dajemo zekat na svu trgovačku robu."

Daru Kutni bilježi hadis koji je prenio ashab Ebu Zerr: "Na deve (krupnu stoku) daje se određeni dio zekata, i na ovce (sitnu stoku) se daje određeni dio zekata, i na tekstil se daje određeni dio zekata. Praksa davanja zekata na trgovinu u Alejhiselamovo vrijeme nastavljena je i poslije njegove smrti. O tome su brinuli najodgovorniji ashabi, među kojima i same halife, što se vidi iz primjera drugog halife Omera bin Hattaba koji je podsjećao na ovu obavezu, čak i one ashabe koji nisu bili veliki trgovci, niti su imali većeg kapitala kao što je na primjer, ashab Hammas, kome je Omer naredio: "Pretvori vrijednost svoje robe u novac i podijeli zekat."

Da je davanje zekata na trgovačku robu smatrano vjerskom dužnošću govori i naredba halife Omer bin Abdul-Aziza jednom od svojih namjesnika: "Dobro kontroliši trgovce i njihov kapital. Na svakih 40 dinara, za zekat uzmi jedan dinar. Ako imaju manje, onda srazmjerno tome. Zekat uzmi sve dok budu posjedovali najmanje 20 dinara".

Na osnovu svega što je izloženo, za islamsku ulemu sunitskog mezheba, nema dilema da je zekat na trgovačku robu vjerska dužnost prvog stepena.

Propisi o zekatu na trgovačku robu

Da bi se imovina u ličnom posjedu smatrala trgovačkom ('urud), šerijatskim pravom su predviđena dva uvjeta: čvrsta odluka (nijjet) da se želi prodati i, realizacija prodaje.

Dakle, nije dovoljna samo želja za trgovinom i zaradom, već i realizacija te želje. Tako, na primjer, ako neko kupi auto s namjerom da ga koristi za ličnu upotrebu, ali mu se iznenada ukaže prilika da ga proda uz zaradu, pa to i učini, - takva prodaja se neće smatrati trgovinom. Međutim, ako kupi auto s namjerom da ga odmah preproda, ali u nemogućnosti da tu svoju odluku odmah realizuje i bude ga koristio za svoje potrebe, - auto će imati status trgovačke robe. U prvom slučaju osnovni nijjet je bio - lična upotreba, a u drugom - trgovina, pa je prodajom ostvarena i druga pretpostavka za ispunjenje uvjeta kojim se ovakav vid poslovanja smatra trgovinom ('urud et-tidžare). Ovaj princip vrijedi kako za pokretnu, tako i nepokretnu imovinu.

Prema hanefijskoj pravnoj školi, proračun zekata se vrši tako što se uzima u obzir vrijednost imetka na početku i na kraju godine, bez obzira što je tokom godine dolazilo do pada ili porasta nisaba, pa u nekim momentima bio i veći nego što je na kraju godine. Uzima se, dakle, srednji iznos poslovanja tokom godine (uz prethodni popis cjelokupne imovine, pa i ono što je nekome posudio) i na cjelokupni iznos daje se 2,5%.

Trgovci ne izdvajaju zekat na dućane tj. poslovni prostor, jer to po šerijatu ima status sredstva za rad, a na sredstva za rad se prema općoj saglasnosti islamske uleme - ne daje zekat.

Izvršavanje ove obaveze može biti na dva načina: izdvajanjem same robe na koju se daje zekat, ili proračunavanjem određenog iznosa u novcu. Pri tome, trgovac bi trebao voditi računa da postupi onako kako je bolje za onoga kome daje zekat, a ne kako je njemu lakše. Trgovac ne bi smio dovesti lice kome je dao zekat u takvu situaciju da primljenu robu mora prodati i po nižim cijenama od stvarnih kako bi došao do novca. Zbog toga neki islamski učenjaci kažu da je zekat najbolje dati u novcu, pa će siromah sam sebi uzeti što mu je potrebno i trošiti u ono što je njemu i njegovoj porodici neophodno.

ZEKAT NA POLJOPRIVREDNE PROIZVODE

Prema islamskom učenju sve što je Allah stvorio, stvorio je za čovjeka. Na više mjesta se u Kur'anu govori o vodi, zemlji.... zakonima po kojima se odvija život i nemoć čovjekova da utiče na te zakone i poredak stvari koje je on uspostavio. Intervencijom čovjeka u uspostavljenu harmonije i sklada, čovjek narušava, ugrožava i dovodi u pitanje i sopstveni opstanak na zemlji. Kur'an opominje čovjeka da razmisli o svijetu koji ga okružuje, o prirodi i onome što on, čovjek, u žurbi za sticanjem materijalnih dobara, ili naprosto - oholosti, i ne primjećuje. Podsjetimo na neke od ovih ajeta: - A Zemlju smo prostrli i po njoj nepomične planine razbacali da na njoj sve s mjerom raste, i dajemo vam iz njih hranu, a i onima koje vi ne hranite. Ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti - vi time ne možete raspolagati. (el-Hidžr, 19-22) - Neka čovjek pogleda u hranu svoju: Mi obimnu kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta, i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanje vama i stoci vašoj. ('Abese, 24-32) - On je taj koji stvara vinograde, poduprte i ne poduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite, - jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike. (el-En'am, 146).

Prethodni ajet je potpuno jasan u pogledu obaveze zekata. Ako se ima u vidu i ajet koga smo već ranije citirali: "O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stičete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo", onda je jasno što su dileme oko obaveznosti zekata na poljoprivredne proizvode potpuno isključene. Razlika između ove vrste zekata i zekata na druga materijalna dobra je u tome što se na poljoprivredne proizvode zekat daje odmah i nije potrebno (tačnije: ne smije se) čekati da bude u posjedu godinu dana, jer Kur'an upozorava da se daje "na dan žetve i berbe.." Prema vjerodostojnim hadisima Muhammeda, a. s., i procenat davanja je različit u odnosu na druge vrste imovine. U najpoznatijim zbirkama hadisa Buhariji i Muslimu, kao i drugim hadiskima i fikhskim djelima navodi se više hadisa koji imaju identičnu poruku: daje se 1/10 ili l/5, - što ovisi o tome da li se zemlja prirodno natapa ili se vještački navodnjava. Buharija bilježi da je Muhammed a. s. rekao: "U onome što napaja nebo, izvor, ili je vlažno (močvarno) - ima jedna desetina (zekata), a u onome što se natapa fizičkim radom - ima (se dati) jedna petina." Muslim prenosi od Džabira da je Alejhiselam rekao: "Na ono što napajaju rijeke i oblaci, daje se desetina, a na ono što se natapa crpljenjem vode iz zemlje - jedna petina."

Islam vrednuje, cijeni i uvažava lični trud i napor, pa je otuda i razlika u procentu davanja. Ondje gdje je uložen veći trud i napor, pa i materijalna sredstva, procenat zekata je manji. U odnosu na druge vrste imovine, procenat davanja zekata na poljoprivredne proizvode je, kako se vidi, - veći. Ovo je zbog toga da bi se naglasilo kako je zemlja dar Božiji svim ljudima. Poljoprivredni proizvođač nije vlasnik već korisnik općeg dobra, pa u njegovim proizvodima ima hakka i drugih ljudi.

Među islamskom ulemom nije postignuta suglasnost po pitanju vrsta poljoprivrednih proizvoda na koje se treba dati zekat, kao ni o nisabu, - najmanjem iznosu od koga treba početi računati procenat. Hanefijska pravna škola drži da se zekat daje na sve što niče iz zemlje, svejedno radilo se o žitaricama, voću ili povrću. Ovaj stav je proizašao iz kur'anskog principa da se zekat ima dati na sve ono što "Mi iz zemlje dajemo". Ovaj ajet ima opšte značenje, pa izuzimanje nekih proizvoda proturječilo bi tekstu (nass) Kur'ana. Dakle, na sve što zemlja daje, treba dati zekat, pa nabrajanje poljoprivrednih proizvoda na koje treba, a na koje ne treba dati zekat, nema kur'anske podloge. Ovaj stav hanefijske pravne škole je kod savremene islamske uleme uglavnom prihvaćen, pa se u tom pravcu kreću i fetve suvremenih islamskih autoriteta.

Što se tiče nisaba, Ebu Hanife stoji na stanovištu da na poljoprivredne proizvode nema nisaba i da treba zekat dati bez obzira na količinu i vrstu proizvoda[1] bilo ih mnogo ili malo.

Prema Ebu Hanifi i med spada u poljoprivredne proizvode i na njega treba dati jednu desetinu. Med je produkt pčela koji nastaje od raznih cvjetova, trava i drugog bilja, može se vagati i pohraniti na duže stajanje, kao što je slučaj i sa žitaricama. Kao što nema nisaba na poljoprivredne proizvode, tako nema nisaba ni na med, pa je pčelar dužan da izdvoji jednu desetinu meda bez obzira koliko ga imao.

ZEKAT NA STOKU

Izbjegavanje zekata na stoku je ne samo okvalifikovano kao grijeh, već Muhammed, a. s., opisuje i kako će biti okajavanje takvog grijeha: "Nema ni jednog vlasnika goveda, ovaca (u nekim predajama i deva) na koje nije dao zekat. a da neće biti dovedena (stoka) da ga na Sudnjem danu gazi svojim papcima i probada svojim rogovima."

Zekat na stoku je dužnost poslije ispunjenja slijedećih uslova: treba posjedovati nisab, da je stoka u ličnom posjedu godinu dana, da provodi na ispaši više od pola godine (saime), da ne bude radna (namijenjena za oranje, vuču i prenos tereta ...)

Ovi uvjeti su uglavnom kod svih pravnih škola. O nekim pitanjima, kao što je nisab na goveda, postoje stanovite razlike među islamskom ulemom, ali će ovdje biti rečeno samo ono što je u skladu sa hanefijskim mezhebom.

Što se tiče nisaba na deve, za nas ovdje nije toliko važno da se ističu sve pojedinosti, naprosto zbog činjenice da u nas nema deva i da ne tangira naše muslimane. Međutim, treba napomenuti da je nisab zekata na deve kod nekih islamskih učenjaka jednak nisabu zekata na goveda. Ovo mišljenje, prije svih Se'id bin el-Musejjiba, Ebu Kalabe, Muhammed bin Šihaba i još nekih, - nije priznato i po njemu se ne ravnaju muslimani bilo kog mezheba.

Zekat na goveda se ne daje ako ih je manje od 30. Poslije ovoga broja u svim mezhebima je usvojen ovaj princip:

  • od 30 do 39 - jedno june u drugoj godini,
  • od 40 - 59 - jedno goveče u trećoj godini,
  • od 60 - 69 - dvoje junadi u drugoj godini,
  • od 70 - 79 - jedno june u drugoj i goveče u trećoj godini,
  • od 80 - 89 - dvoje goveda u trećoj godini,
  • od 90-99 - troje junadi u drugoj godini itd.

Po ovom principu idu i bivoli i bivolice. Na samu telad se ne daje zekat.

Zekat na ovce i koze se daje po ovom principu:

  • od 40 do 120 - jedna ovca ili koza,
  • od 121 do 200 - dvije ovce ili dvije koze,
  • od 201 do 399 - tri ovce ili koze,
  • od 400 do 499 - četiri ovce ili koze, itd.

Za svaku slijedeću stotinu daje se po jedna ovca ili koza. Na samu janjad se ne daje zekat, ali ako je u stadu onda se broje zajedno sa ovcama. Stoka mora biti zdrava i ne može se dati staro i bez zuba (ako su zubi ispali zbog starosti), šugavo, bolesno, najmanje, najmršavije itd. "Ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili, - kad ni vi sami to ne biste primili, osim zatvorenih očiju". (el-Bekare, 267).

Osim na goveda, ovce i koze, Ebu Hanife smatra da se zekat treba dati i na konje koji su na ispaši, ne koriste se za jahanje, vuču ili prenos tereta. On to poredi sa devama, jer se i deve upotrebljavaju u iste svrhe kao i konji. I dok je utvrđen nisab: na pet deva-jedna ovca, na 10 deva dvije ovce, i tako do 20, - na konje nije utvrđen nisab.

O nisabu na konje ne govore ni druge pravne škole, jer se kod njih na konje, magarce i mazge ne daje zekat, pa nije ni bilo potrebe za utvrđivanjem nisaba.

Prema hanefijskom mezhebu, ne mora se izdvojiti stoka na koju se daje zekat i u živu je predati onome kome je namijenjena, već se to može učiniti i u protuvrijednosti novcem, pod uvjetom da taj novac doista i odgovara stvarnoj vrijednosti, ovce ili govečeta koje je ostalo kod davaoca zekata.

Autor: Ibrahim Džananović, "Zekat na trgovačku robu, poljoprivredne proizvode i stoku", Glasnik, VISA u SFRJ, LII, 1989, br. 5, str. 483-490.

 

[1] Prema drugim pravnim školama nisab na pšenicu je pet veskova što iznosi 653 kg.