Utvrđivanje nisaba, dakle iznosa koji neko treba posjedovati i procenat koji se mora izdvojiti uslijedilo je poslije objavljivanja ovog kur'anskog ajeta: " Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu - navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali" (Et-Tewbe, 34-35).

U skladu sa ovim kur'anskim ajetom Muhammed a. s. je, kako prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Muslim (Muhtesar Sahihu Muslim, str. 138, hadis 507) rekao: "Vlasnik zlata i srebra ako ne bude davao zekat, na Sudnjem danu će to biti uvaljano i zatim usijano u vatri džehennemskoj, a potom će se žigosati čelo njegovo, prednja i leđna strana njegova. Kad se ohladi usijat će se ponovo, i tako neprekidno u toku dana dužine pedeset hiljada godina, do konačnog Allahovog Suda među ljudima. Tad će vidjeti svoj put: - ili Džennetu ili Džehennemu".

  1. a) Kako je utvrđen nisab na zlato i srebro?

Nema spora među islamskom ulemom da je nisab utvrdio sam Muhammed a.s. u svojim brojnim iskazima, od kojih navodimo ovaj koji je prenio Alija r.a. i koji se nalazi i citira u gotovo svim fikhskim djelima koja govore o zekatu, a bilježe ga i Ebu Davud i Bejheki: "Kad budeš imao 200 srebrnjaka koji pregodine kod tebe, od toga ćeš dati 5 srebrnjaka, a na zlato si obavezan dati tek onda kada budeš imao 20 zlatnika, pa kada budu u posjedu godinu dana, daje se pola zlatnika, a ako je više, obračun ide po istom osnovu".

Ibni Madždže i Daru Kutni bilježe od Ibni Omera i Aiše r. a. da je Božiji Poslanik praktikovao da od dvadeset i više zlatnika uzima pola zlatnika, od 40 zlatnika - jedan zlatnik.

Sve pravne škole i svi islamski učenjaci uzimaju da je za zekat nužno posjedovanje 200 srebrnjaka ili 20 zlatnika, da ih treba posjedovati godinu dana lunarnog a ne sunčevog kalendara (to jest 354 dana), da ovo posjedovanje ne bude opterećeno dugom ili uskracivanjem osnovnih potreba.

Izvjesne razlike nastaju onda kada treba odrediti težinu i kvalitet, odnosno čistocu zlatnog i srebrnog novca. O ovom pitanju postoje brojne rasprave. O tome su pisali: Ebu Ubejd u djelu El-Emval, Belaiziri u Futuhu-l-buldan, El-Maverdi u El-Ahkamus-sultanijje, Nevevi u El-Medžmu'u, Makrizi u En-Nukudu-l-kadimeti-l-islamijjeti, Ibni Haldun u djelu El-Mukaddimetu... Od savremenika spomenimo dr Jusufa el-Karadavija i njegovo djelo Fikhuz-zekati i magistarski rad Nadžmuddin el-Kurdija koje u cijelosti obrađuje porijeklo i nastanak islamskog novca, razlike, težine i način obračunavanja samog imaoca ili onih koje je dužan izdržavali. Naslov djela je El-Mekadiru'š-šerijjeti vel ahkamu-l-fkhijjeti el-muteallikati biha: kejl, vezn, mikjas.

Ibni Haldun smatra da je odnos između dirhema (srebrnog) i dinara (zlatnog) takav da šerijatski dirhem odgovara sedam desetina miskala zlata. Arapi su u vrijeme Vjerovjesnika imali mjere kao što su: ukija koja je sadržavala 40 dirhema, ritl je imao 12 ukija itd. Do težine dirhema se dolazilo tako što se na jednom tasu vage nalazio dirhem ili dinar koji se vagao, a na drugoj određen broj zrna srednjeg ječma. Težina jednog miskala čistog zlata je 72 zrna srednjeg ječma, a dirhem 7 desetina od toga, tj. 55 zrna ječma. Prema hanefijskoj pravnoj školi, težina jednog dirhema iznosi 3,21 gram. Ako je nisab 200 dirhema (ili miskala) to znači da je dužan dati zekat onaj ko ima srebra u iznosu od 642 (641,5) grama.

Dirhem u arapskom jeziku označava predmet iskovan od srebra posebnog oblika, dok u šerijatskom pravu označava određenu težinu od srebra, svejedno bilo to srebro obrađeno ili neobrađeno. To je i razlog što se kod nas udomaćio izraz: "dram" a ne "dirhem". Potrebno je dakle 200 drama srebra, svejedno u kakvoj se formi i obliku to nalazilo. Iz ovoga proizilazi da se zekat mora dati, ako se srebro u odgovarajućoj težini nađe (641,5 grarn) u nakitu, posuđu, umjetničkim predmetima, isto kao i na ono koje je neobrađeno. Bitna je dakle težina, a ne oblik, forma i izrada.

Što se tiče zlata, nisab je 20 miskala. Težina jednog miskala ili dinara je utvrđena tako što odgovara težini od 4,58 grama zlata. Prema tome lice kod koga se nađe zlata u iznosu od 91,60 grama (4,58x20=91,60) dužan je dati zekat. Ovaj iznos u zlatu može biti samostalan ili u sastavu sa nekim drugim materijalom. Kao i kod srebra zekat će se dati bez obzira bilo zlato obrađeno ili neobrađeno, dakle, daje se ako je u zlatnicima u vidu sredstva plaćanja, ali i ako je u posudu, nakitu, umjetničkim i drugim predmetima, isto kao i na ono koje je u prirodnom neobrađenom stanju.

Prema odluci Muhammeda, a. s., zekat se daje 2,5% ili četrdeseti dio od vrijednosti na koju se stekla obaveza davanja. "Dajte 2,5% od 40 dirhema - a to je dirhem. Ali, ta obaveza ne nastupa dok ne imadnete iznos od 200 dirherna. Kad bude 200 dirhema od toga je pet dirhema zekat, a preko toga po navedenoj obračunskoj osnovi". (Hadis bilježe: Ebu Davud, Daru Kutni, Bejheki) Općenito uzevši, sva ulema je saglasna na ovaj procenat davanja i nisu uzimana u obzir vrlo rijetka pojedinačna mišljenja jer su se suprotstavljala vjerodostojnim predajama i opštoj saglasnosti islamske uleme (idžma'). Razlika je samo u tome što Ebu Hanife i Malik smatraju da je nisab za zlato od 91,60, a srebra 641,5 gram, "makar i ne bilo u svom čistom elementu", dok šafije i hanbelije uslovljavaju da je čisto i bez miješanja.

Naša, dakle, hanefijska pravna škola, drži da se zekat ima dati na zlato i srebro (ako ga ima nisab) iako su miješani sa nekim drugim metalima. Ako su zajedno u jednom predmetu zlato i srebro, gleda se čega ima više. Ako je više zlata, davaće se zekat na iznos zlata, a ako je više srebra, onda će se proračunavati na osnovu srebra. Isto tako, ako ima zlata manje od jednog nisaba, a i srebra, takođe, pa ako se objedine i dobije se nisab i tada se mora dati zekat. Ebu Hanife kaže: " Zlato će se svojom vrijednošću uključiti u srebro, pa kada vrijednost srebra dostigne vrijednost 100 dirhema, a i vrijednost zlata 100 dirhema, - ukupno 200,- daće se zekat."

Malik i Ahmed su mišljenja da se slijevanje jednog u drugo vrši u količinskom, tj. procentnom omjeru, a ne po vrijednosti. Tako npr. kada bude 100 dirhema i 10 zlatnika, ili 50 dirhema i 15 zlatnika slijevanje i spajanje će se izvršiti. Ako, pak, bude 100 dirhema i 5 zlatnika čija je vrijednost 100 dirhema, - nema sjedinjavanja.

Zastupnici teze da se zekat na zlato i srebro ne daje, ako nema nisaba u pojedinačnom iznosu, ističu da su to elementi različite vrste i ne mogu se objedinjavati isto kao što se ne mogu objedinjavati krupna i sitna stoka, već je potreban nisab za svaku vrstu posebno.

Hanefijska pravna škola stoji na stanovištu da čovjeka ne čini bogatim samo jedna vrsta kapitala, već ukupnost njegove imovine. Zbog toga se gleda na cjelokupnost imovine i njenu vrijednost, a ne samo na jednu određenu vrstu, pa se nisab, prema našoj pravnoj školi, proračunava na ukupnu imovinu.

  1. b) Nisab i procenat davanja zekata su nepromjenljivi

Općevažeći stav svih generacija islamskih učenjaka je da je nisab na zlato 91,60 grama i srebra 641,5 gram i da se daje 2,5% te vrijednosti je dosljedno prakticiran sve do danas. Prakticiran je sve do sada jer je taj postotak odredio sam Muhammed a.s. Međutim, ima pokušaja, istina vrlo rijetkih da se istakne kako je ovaj procenat određen u Poslanikovo vrijeme kada je životni standad bio na mnogo manjem stupnju nego sada, pa bi shodno uslovima današnjeg standarda i uslova života ovaj procenat davanja zekata trebao biti veći i da bi trebao pratiti inflaciju. Ističe se da je u vrijeme Muhammeda a. s. u opticaju bio zlatni i srebrni novac, a danas je papirnati čija vrijednost stalno varira, u pojedinim zemljama je visoka inflacija, a procenat davanja zekata ostaje isti, pa se kaže da je ostajanje na tim kriterijumima od 2,5% danas vrlo teško održivo i neispravno u odnosu na korisnike zekata, jer su na taj način zakinuti. Ovakvo mišljenje je bilo aktuelno naročito od prije tri decenije zahvaljujuci ponajprije pakistanskom naučniku Fazlur-Rahmanu koji je bio i predsjednik Komisije za islamska istraživanja.

Ovaj stav je naišao na opštu osudu uleme u Pakistanu, ali nije mogao ostaviti ravnodušne ni naučnike u drugim islamskim zemljama. Isticana je opasnost od ovakvih mišljenja, posebno kada su došla od jednog naučnika kao što je Fazlur-Rahman i od čovjeka koji je zauzimao tako važno mjesto kao što je predsjednik Komisije za islamska istraživanja. Osude su bile tako jake i žestoke da se morao povući sa svoga položaja. Neslaganja sa ovim stavom Fazlur-Rahmana izrazili su mnogi naučnici širom svijeta i gotovo da nije bilo nikoga ko bi prihvatio mijenjanje procenta davanja zekata. Jusuf el-Karadavi u svom djelu Fikhuz-zekati (t. I, str. 244-246) svoje zamjerke na ovaj prijedlog izrazio je u sedam tačaka. Ovdje ukazujemo samo na one najosnovnije zamjerke koje su, smatramo, dostatne da bi se moglo shvatiti, ipak, da Fazlur-Rahman nije bio u pravu:

  1. Procenat davanja zekata odredio je sam Vjerovjesnik, pa bi mijenjanje toga procenta bilo .izravno negiranje, potiranje i mijenjanje Teksta, a to je suprotno islamskom učenju: " Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe". (en-Nur, 63). Ima li se u vidu kur'ansko upozorenje da Poslanik "ništa ne govori po hiru svome, već je to Objava koja mu se obznanjuje", jasno nam je da mijenjanje utvrđenog Sunneta ne korespondira sa Kur'anom.
  2. Suprotno je idžmau - opštoj saglasnosti svih islamskih učenjaka i islamskog svijeta koji na tome istrajavaju već XIV stoljeća.
  3. Zekat je vjerski propis koji nema privremeni već trajni karakter i spada u jedan od osnovnih temelja islamske vjere na kome se gradilo islamsko biće i jedinstvo islamske zajednice. Kad bi se diralo u osnovne postulate vjere i ostavilo da usvojene principe svako tumači po svome i mijenja ono što je Poslanik decidno odredio, to bi neminovno vodilo razgradivanju principa koji su izraz islamskog jedinstva. Idžtihadom se tumače osnovni izvori šerijata: Kur'an i Sunnet, dakle tumače a ne mijenjaju ili dokidaju. Razlike u tumačenju osnovnih izvora mogu biti u pojedinostima i perifernim pitanjima, ondje gdje Tekst dopušta mogućnost razlicitog tumačenja, a nikako zadiranje u najvitalnije temelje vjere i reviziju osnovnih principa.
  4. Ono što podliježe povećanju podliježe i smanjenju. Ako bi se u određenim uvjetima povećao procenat davanja zekata, isto tako bi se u nekim drugim mogao i smanjiti, pa bi to davanje moglo i da iznosi i ispod 2,5%. U zemljama koje imaju prirodna bogatstva i gdje su riješeni svi socijalni problemi moglo bi se i ići na ukidanje ove vjerske obaveze. Analogno tome moglo bi doći i do ukidanja i nekih drugi vjerskih propisa. Tako npr. broj rekata u namazu je odredio Muhammed a.s., pa bi se moglo postaviti pitanje: kad se može promijeniti procenat davanja u zekatu, zašto se ne bi mogao promijeniti i broj rekata u namazu koje je on takođe odredio i, tako, postepeno dovesti u pitanje uopće potrebu i svrsishodnost namaza. Šta bi onda od islama ostalo?! Islam je i sačuvan zahvaljujući tome što su njegovi osnovni principi nepromjenljivi i što se niko kroz istoriju islama nije usudio da dira u njegove vjerske principe.
  5. Zekat nije jedina islamska ustanova kojom se rješavaju problemi siromašnih, nevoljnika i onih kojima je pomoć potrebna. Postoje i druge islamske ustanove kao i mogućnost oporezivanja bogatijih građana i to je ono što je podložno promjenama koje diktira vrijeme i ekonomska nužnost, za razliku od zekata koji je vjerski propis i kao takav nepromjenljiv. Dozvoliti mogućnost mijenjanja procenta davanja zekata, znači otvoriti proces revizije i mijenjanja i drugih vjerskih odredbi koje počivaju na nepobitno utvrđenom Sunnetu posljednjeg Allahovog vjerovjesnika Muhammeda a. s.

Ovo su, u najkraćem, zamjerke koje su upućene Fazlur-Rahmanu od strane Jusufa el-Karadavija i drugih islamskih učenjaka na njegovu inicijativu da se poveća procenat davanja zekata.

  1. c) Nisab zekata je osnova za obračun zekata na novac

Danas se, uglavnom, čisto zlato i srebro ne nalazi u opticaju kao sredstva plaćanja. Države su uvele metalni novac koji se kuje od bakra, nikla, aluminijuma, ali je u opticaju najčešće papini novac. Kod obračunavanja zekata na novac u obzir će se uzeti nisab na zlato, jer je zlato međunarodno platežno sredstvo, s tim što će se voditi računa o cijeni zlata u mjestu gdje obveznik daje zekat. Dakle, lice koje posjeduje ušteđevinu i višak novaca koga nije upotrebljavao godinu dana, raspitat će se i utvrditi cijenu zlata. Ako za novac koji posjeduje, može dobiti zlata u najmanjem iznosu od 91,60 grama to znači da on ima nisab i daće zekat u iznosu od 2,5% na novac koji posjeduje. Pri tome mora se voditi računa da svaki novac, tj. sve monete koje su opticaju u bilo kojoj državi podliježu zekatu, što će reći da ušteđevina bi1o koje vrste novca koja je bila u posjedu godinu dana podliježe obavezi zekata.

Prema učenju našeg mezheba bitno je udovoljiti osnovnom smislu i svrsi zekata, a to se ne ostvaruje samo davanjem zekata isključivo onom imovinom koja je dostigla nisab (ako ima zlato - da mora dati u zlatu; srebro - da mora dati u srebru; ovce - da mora izdvojiti ovcu;...), već se ovoj dužnosti udovoljava i tako što se zekat može dati i u protuvrijednosti novcem. Slično je i sa deviznim računima, što znači da se protuvrijednost može proračunati u našim konvertibilnim markama, naravno, vodeći računa o adekvatnom iznosu. Lice koje u toku godine bude imalo nisab, proračunat će godišnji prosjek koliko se kod njega nalazilo. Uzeće, dakle, onaj iznos koji je imao na početku godine i onaj koji posjeduje na kraju godine, naći godišnji prosjek i na taj prosjek izdvojiti 2,5%.

Autor: Ibrahim Džananović, "Kako se utvrđuje nisab i kako se daje zekat", Glasnik, VISA u SFRJ, LII, 1989, br. 4, str. 357-365.