Što se tiče nakita kod muškaraca, veli dalje Ibn Tej­mije, ako je šeriatski dozvoljen, na njeg se ne daje zekat, kao što su ukrasi na sablji, prsten od srebra, a na onaj nakit koji nije dozvoljen muškarcima daje se zekat, kao npr. zlatno posuđe. Različita su miš­ljenja, u pogledu davanja zekata na nakićene opasače, kacige i pancire... Malik i Šafija smatraju da treba dati zekat i da to ne treba držati, dok Ebu Ha­nife i Ahmed to smatraju dozvoljenim ako je od srebra. Kićenje konjske opreme spada pod obra­čun zekata kod najpoznatijih islamskih naučnika. Po Maliku, Šafiji i Ahmedu to, čak, nije dozvoljeno raditi na konjskoj opremi. Isto tako, pod obračun zekata potpada, prema većini: tintarnica, surmadan i slični pribori, sve jedno, bili od srebra ili zlata.

Pod nakitom se misli ono što žene nose. Sva is­lamska ulema smatra (idžma) da je dužnost dati zekat na nakit koji nije dozvoljeno nositi, kao zlatan prsten za muškarce, a po mišljenju Ebu Hanife dužnost je zekat dati i na onaj nakit koji je dozvo­ljeno nositi, bilo kod žena ili kod muškaraca. U tom smislu je predaja koju prenosi Ibn 'Umer, da je jed­na žena došla Vjerovjesniku, alejhis-selam, sa svo­jom kćerkom na čijoj ruci su bile dvije vrijedne zlat­ne narukvice, pa joj je on rekao: "Jesi li na ovo da­la zekat?" Reče: " Ne!" -Na to joj Alejhisselam reče: "Želiš li da ti zbog njih - Allah na Sudnjem danu odredi dvije narukvice od vatre?" Skinula ih je ta­da, stavila pred Božijeg poslanika a. s. govoreći: -Dajem ih u ime Allaha i Njegova poslanika." Veli Aiša r. a.: "Ušao je kod mene Božiji posla­nik i vidio na mojim rukama burme od srebra pa re­če: "Šta je to, Aiša?" Rekoh: "Načinila sam ih da bi se tebi uljepšala!" "A jesi li na to dala zekat?" Odgovorih: "Ne!" On mi tada reče: "To ti je dovoljno da padneš u džehennem". Esma kći Jezidova veli: "Ušla sam sa svojom tetkom kod Božijeg poslanika, a na sebi smo imale zlatne narukvice, pa nam on reče: "Da li ste za to dale zekat?" Odgovorile smo, da nismo, zbog če­ga on nastavi: "Zar se ne bojite da vas Allah ne kazni za to vat­renim narukvicama? Dadnite na to zekat!"

Većina islamskih naučnika veli: "Zekat se ne da­je na dozvoljeni nakit", svoj stav zasnivaju na hadisu kog prenosi Džabir: "Na nakit nema zekata" Međutim, Buharija je zabilježio sljedeći hadis iz kog se vidi potreba davanja zekata i na nakit: "Podijelite od imetka, pa makar u tim vašim nakiti­ma".

Dare Kutnija u svom "Sunenu" sa senedom na­vodi, da je Fatima b. Kajs rekla: "Donijela sam Vjerovjesniku ogrlicu u kojoj je bilo 70 miskala zlata i rekla: "Božiji poslaniče, uzmi od nje što je propisa­no. On je potom od nje uzeo 1,3/4 miskala". Ebu Davud navodi u svom Sunenu da je Ummi Selema rekla: "Stavila sam sebi jednu ogrlicu od zlatnika i upitala: "Božiji poslaniče, je li ovo gomila blaga?" -Odgovorio je: "Kad imovina dostigne vrijednost na koju se daje zekat, pa se od nje dade zekat, tada se to ne smatra gomilanjem imovine."

Abdurahman b. Kasim prenosi od svog oca da je Aiša, vjerovjesnikova supruga, u svojoj sobi zbrinjavala kćerke svoga brata, koje su bile siro­čad, imale su nakit ali na njega nisu davale ze­kat. Od Nafi'a se prenosi da su Ibni Omerove kćerke i djevojke koje su bile pod njegovom zaštitom ima­le zlatni nakit, a iz njega nisu izdvajale zekat. Kćerke Esme binti Ebu Bekr su imale zlatni na­kit u vrijednosti 50 hiljada dirhema a na njega nisu davale zekat, što neki pravnici uzimaju kao do­kaz neobaveznosti davanja zekata na ženski nakit. Stanovište je Ibn Umera i Seida b. El-Musejjeba da je vlasnik nakita oslobođen zekata. Interesantno je mišljenje Enesa koji kaže: "Ze­kat na nakit treba dati samo jedne godine i više ni­kada, ma koliko on bio u vlasništvu dotične oso­be".

Istakli smo da Ebu Hanife zastupa stanovište da treba izdvojiti zekat na nakit, što mu mnogi ospora­vaju i vele: "U prvo doba islama ženama je bilo za­branjeno nošenje nakita, kako se to može vidjeti u Bejhekinoj i nekim drugim zbirkama hadisa, jer Bo­žiji poslanik nije kategoričkom naredbom odredio davanje zekata na nakit koji se nosi već na ono što prelazi upotrebu, tj. na nakit koji stoji a ne nosi se, jer se to smatra pretjerivanjem i luksuzom što se vidi iz hadisa u njegovim riječima: "Krupne debele narukvice od zlata", jer je to, kako vele, zabranjeno budući je pretjerivanje, što obavezuje na davanje zekata.

Šejh Muhammed Sulejman Feredž veli: "Mišlje­nje ovih naučnika je pretežnije i jače u odnosu na stanovište Ebu Hanife, jer, ako žena uzima nakit u cilju uljepšavanja, u umjerenoj količini, na to neće biti obavezna davati zekat, ali ako taj nakit prelazi normalne količine i vrijednosti, to je onda kicošenje i luksuz koji obavezuje na davanje zekata. Žene se kite shodno mjestu, običajima, navikama i uku­su". Lejs veli: "Nakit koji se stalno nosi ne podliježe zekatu, ali nakit nabavljen i kupljen iz imovine koja podliježe zekatu samo zato da bi se ta imovina umanjila pa da ne podlegne zakonskom propisu, nije oslobođen zekata".

Na ostali nakit kao što je: biser, koralji, topazi, almazi i sl. nema zekata po suglasnom mišljenju is­lamskih naučnika (ittifakan), izuzev ako je to nami­jenjeno za trgovinu, kada i to, kao trgovačka roba, potpada pod obavezu zekata. (…) Ako je nakit polomljen, prekinut ili rasut i nije u upotrebi kod žena, smatra se kao da je ispravan i za upotrebu, osim ako je žena odlučila da ga više ne stavlja na sebe. Ako je polomljeni nakit iz kate­gorije zabranjenog za nošenje, na njeg se daje ze­kat, jer se uzima kao čuvano blago i kapital.

Ukoliko je žena odlučila da nakit koji je namije­njen za trgovinu koristi i za nakit, to je neće oslo­boditi davanja zekata bez obzira na njenu odluku, jer je dužnost davanja zekata na trgovačku robu pretežnija od njezine namjere, pa se takva njezina namjera ne uvažava, kao što se ne uzima u obzir kod trgovca stokom što nabavljenu stoku privre­meno koristi u vlastite svrhe na svom posjedu dok ne dođe kupac, već on ima obavezu davanja zeka­ta na to, ostvarivao korist ili ne. Isto tako, sve ono što je dozvoljeno nositi muškarcu od nakita kao: srebreni prsten, nakićena sablja, ukrašen pojas, zlatni nos (ako je svoj izgubio u ratu ili mu je ostranjen operativnim putem) i sl. na to se uzima propis koji važi za ženski nakit iako se formom i oblikom razlikuje od ženskog nakita.

Nisab na nakit

Nisab na nakit je u onom smislu u kom smo go­vorili o nisabu na težinu zlata i srebra. Ako žena ima nakita u vrijednosti 200 dirhema ali po težini is­pod 200 dirhema, neće biti obavezna zekatu. Ako težinom dostigne 200 dirhema nastupa obaveza zekata. Međutim neki usvajajući druga mišljenja i stavove o nakitu i govore na poseban način, ističući da je njegova cijena bitnija od težine i da to treba uzeti u razmatranje čim dosegne vrijednost nisaba, zanemarujući težinu, pa je potrebno izdvojti zekat u iznosu od 2,50%. Drugi taj stav ne usvajaju, smat­rajući, da je težina uslov obračunavanja i da se na tom osnovu može uspostaviti zaduženje, pa vele: "Kada težina nakita bude 20 miskala a njegova vrijednost 30 miskala, na ime zekata će se dati pola miskaia (0,50) a na ime prelazeće vrijednosti se ne­će ništa više povećavati". Kada žena posjeduje nakit koji ne nosi, kao oki­ćenu sablju i sl., na to će dati zekat, analogno oba­vezi muškarca da da zekat na posjedovani ženski nakit, odnosno onaj koji mu nije potreban i koji mu nije dozvoljeno nositi.

Na osnovu izloženog, a u skladu sa šeriatskim propisima, potrebno bi bilo svake godine izvršiti, shodno postojećim cijenama zlata i srebra obra­čun nisaba, što ne predstavlja neku naročitu teš­koću, zlato na 91,6 grama i srebro 641,5 grama. Stanovište Ebu Hanife je sasvim jasno, argumentovano i opravdano i za nas sasvim prihvatljivo što trenutno, a i u perspektivi treba istraživati, dora­đivati i razrađivati.

Autor: Muharem Omerdić, "Zekat na zlato, srebro i nakit", Islamska misao, 1983, br. 53.