¨A kada im je Poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima  je Knjiga dana – za leđa svoja Allahovu knjigu odbacuju, kao da ne znaju, i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik¨' I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nuditi i od čega nikakve koristi imati neće iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno za ono za što su se prodali, kad bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kad bi samo znali! (el-Bekare, 101-103) 

 

Opće značenje

 

Ne čudi činjenica da se unuci, u pogledu oholosti i prkosa, ponašaju poput djedova. Oni su, dakle, naslijedili od svojih predaka iskvarenost, griješenje i prkos.

Oni su zabacili za leđa Allahovu Knjigu, kao da ne znaju da je to Allahova Knjiga objavljena Njegovom vjerovjesniku, i slijede puteve sihra i vradžbina koje su im šejtani kazivali u vrijeme Sulejmana, a. s. A Sulejman, a. s., nije bio sihribaz, niti je postao nevjernik zbog podučavanja sihru. Ali su šejtani ti koje zle misli donose ljudima i zavaravaju ih da oni znaju nevidljivo. Podučavali su ih sihru sve dok se on nije proširio među svijetom.

I kao što su vođe Jevreja slijedili sihr i čarobnjaštvo, isto tako su slijedili i ono što je objavljeno dvojici dobrih ljudi ili meleka Harutu i Marutu u babilonskom kraljevstvu. Uzvišeni Allah, dž. š., je njih dvojicu spustio na Zemlju radi podučavanja sihru i to kao kušnju ljudima od strane Uzvišenog Allaha. Njih dvojica nisu podučavali sihru radi sihra nego samo da bi ukazali na njegovu neistinu kako bi ljudima bila jasna razlika između mu'džize i sihra. Allah kuša svoje robova kako On to hoće, kao što je npr. rijekom iskušao Talutov narod. U to vrijeme, sihr je uzeo velikog maha. Sihribazi su pokazivali čudnovate stvari a koje su mogle biti razlogom sumnje u vjerovjesništvo. I onda Allah, dž. š., šalje dvojicu meleka da poduče ljude vrstama sihra kako bi otklonili sumnju i udaljili neprijatnost s puta... S tim, da su oni upozoravali ljude u podučavanja sihru i njegovoj upotrebi za nanošenje neprijatnosti i štete. Kada bi nekog podučavali, govorili bi: ¨Ovo je samo ispit i iskušenje od Allaha, nemoj zbog toga nevjerovati, boj se Allaha i nemoj ga koristit na nanošenje štete! Onaj ko ga nauči da se zaštiti od njegove štete i da otkloni neprijatnosti od ljudi, takav je uspio i potvrdio je svoj iman! A onaj ko se poduči sihru vjerujući da je to ispravno kako bi ljudima nanosio neprijatnosti, taj je zabludio i nevjernik postao!¨ Ljudi su se, u pogledu sihra, podijelili u dvije skupine: skupina koja je, podučavajući se sihru, imala dobru namjeru da zaštiti ljude od njega; druga skupina je imala ružnu namjeru da njime rastavi čovjeka i njegovu porodicu, prijatelja od prijatelja, ubacujući tako neprijateljstvo i mržnju među ljude. Ovakvi su propali danjalučki i ahiretski, jer su spoznali da onaj ko se isključivo posveti stvarima kojima druge uznemiravaju, takvi neće imati udjela na ahiretu. Loše li je ono za što su sebe prodali, kad bi samo to razumjeli i spoznali!

A da oni koji podučavaju sihru vjeruju u Allaha i strahuju od Njegove kazne, Allah bi ih nagradio lijepom nagradom za njihova djela, nagradom koja je vrijednija od onoga čime su se oni zabavili. Iz ovih štetnih stvari proizaći se samo teškoća, propast i uništenje!

Povod Objave

Ibnu'l-Džewzi, Allah mu se smilovao, kaže da o povodu Objave ovog ajeta ima dva mišljenja:

Prvo: Jevreji ne bi  upitali Allahovog Poslanika nešto iz Tewrata a da im on ne bi odgovorio. Tako su ga upitali i o sihru, raspravljajući s njim o tome, pa je objavljen ovaj ajet. Ovo je mišljenje Ebu'l-'Alije.

Drugo: Kada je Sulejman, a. s., spomenut u Kur'anu, medinski Jevreji su rekli: ¨Zar se ne čudite Muhammedu koji tvrdi da je sin Dawudow bio vjerovjesnik? Allaha nam, on je bio samo sihribaz!¨ I onda je objavljen ajet: ¨A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici...¨ Ovo mišljenje navodi Ibn Ishaq.

Tumačenjske prefinjenosti

  1. Ovaj plemeniti ajet obuhvata ono što Jevreji pri sebi imaju od nevaljalštine, pokvarenosti namjere i nastojanja u nanosenju štete Allahovim robovima. Sihr je poznat kod Jevreja; njihova povijest je poznata po njegovim manifestacijama. Oni su ti koju su zabacili Allahovu Knjigu, koji slijede put sihra i koji rade na tome da upropaste umove ljudi i njihova vjerovanja putem sihra, mađiončarstva i zablude. Ovo ukazuje na činjenicu da su Jevreji  osnova svakog zla i ishodište svake smutnje. Psihologiju Jevreja Kur'an je oslikao ovim preciznim slikanjem: ¨Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce.¨
  2. Ebu Hajan kaže: ¨Kao što prethodni ajeti sadrže prijetnju u Allahovim Riječima: ¨...pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.¨ ¨...i jedino nevjernici u njih u njih neće da vjeruju.¨ - i spominje odbacivanje obaveza od strane Jevreja i odbacivanja Allahove Knjige, kao i slijeđenje šejtana uz znanje što će im nauditi i od ćega nikakve koristi neće imati – ajet koji ih slijedi sadrži lijepo obećanje za onoga ko vjeruje i ko bogobojazan je. Dakle, ovi ajeti objedinjuju prijetnju i obećanje, podsticaj i zastrašivanje, upozorenje i obveseljavanje. Tako da u njima imamo udaljavanje od predmeta (govora) s jedne do druge teme i obavještavanje o skrivenom poslije skrivenog  na harmoničan način, poput svjetlećih bisera na ogrlici koja sadrži blistavu jasnoću u prizorima blaženstva, podučavajući tako istini onoga ko joj priđe. A ona nije ono što se pročita u knjigama, ono što se studira, putuje ili druženje sa učenjacima, ili predmet raspravljanja: ¨On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.¨ Onaj ko se priključi najpodesniji joj  pozdrav iskazuje.¨
  3. Allahove Riječi: ¨...mnogi od onih kojima je Knjiga dana – za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju...¨ - iskazane su glagolom nebedhe/odbacuju i werae'z-zuhur /za leđa. Time je iskazano uvećanje odvratnosti i prijekora spram Jevreja, budući da nisu radili po Allahovoj Knjizi. Oni su se od nje u cjelosti udaljili. Osoba koja se nečega boji, ona to ismijava a prihvaća se legendi iz sihra i mađioničarstva.

Sejjid Qutb veli: ¨Oni kojima je dana Knjiga, oni Allahovu Knjiga odbacuju za leđa. Sasvim je prirodno što su je oni poricali i nisu po njoj postupali. Međutim, to je tako slikovito iskazano da se značenje iz djelokruga svijesti prenosi na djelokrug osjetila. Njihove aktivnosti  predstvaljene su uobraženom materijalizovanom dinamikom. Ovo ponašanje je prikazano kao bijedno; popraćeno nezahvalnošću i popricanjem; označeno grubošću i glupavošću; priozvodi loš odgoj i grubost. Mašti se nadaje kako oni dugo uživaju u ovom okrutnom dinamizmu, dinamizmu odbacivanja Allahove Knjige.¨

  1. Zajedniča uporedba u navođenju izraza ¨šejtani¨ i ¨sihr¨ u ovom plemenitom ajetu ogleda se u tome da sihr predstavlja traženje pomoći od pokvarenih i zlih džinskih duša. Šejtani tvrde da oni znaju nevidljivo i time zavode ljude a ljudi im se priklanjaju pri teškoćama, kao što Uzvišeni kaže: ¨I bilo je je ljudi koji su pomoć od džinova tražili, pa su im tako obijest povećavali.¨

Ibn Džerir i el-Hakim navode da je Ibn 'Abbas rekao: ¨Šejtani se uspinju na nebo da bi prisluškivali, pa kad nešto čuju onda na to pridodaju hiljadu laži. Time opijaju srca ljudi i oni ih uzimaju za savjetnike. Allah je to raskrio u slučaju Sulejmana ibn Dawuda koji je pao ispod prijestolja i pošto je umro, šejtan je stao na put govoreći: 'Ljudi, hoćete li da vas obavijestim o Sulejmanovoj ruznici kojoj ni jedna druga ravna nije!?' 'Hoćemo!' – povikaše prisutni. I šejtan onda izvadi riznicu – kad ono - sihr. Narodi su su smjenjivali... I potom je Uzvišeni Allah objavio uzrok zašto su Sulejmana, a. s., zvali sihirbazom.¨

 

  1. Kur'an pojam ¨sihra¨ izražava riječju ¨kufr¨ u ajetu: A Sulejman nije bio nevjernik.... Kontekst ovoga iskaza ukazuje da se pod ovim misli na ¨sihr¨, tj. kao da je rečeno: Sulejman nije bio sihribaz... Ovakav način izražavanja posredstvom riječi ¨kufr¨ je radi odvratnosti i ružnoće sihra, kao što je Uzvišeni rekao za onoga ko ne obavi hadž a u mogućnosti je:¨ ...A onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.¨

Ovaj način izražavanja odgoni ljude od sihra, a znači da on nije samo jedan od smrtnh grijehova (mine'l-keba'iri'l-muubiqat) nego je sasvim blizu kufra i širka, na to upućuju i Riječi: Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik...

  1. Prenosi se da je neki čovjek nadahnuto govorio pred Omer b. 'Abdilazizom, pa mu je Omer rekao: ¨Ovo je, tako mi Allaha, dopuštena magija (es-sihru'l-halal)!¨ A prenosi se da su Zuberqan b. Bedr, Omer b. el-Ehtem i Qajs b. Asim otišli kod Allahovog Poslanika  koji je potom rekao 'Amru: ¨Obavijesti me o Zuberqanu!¨ Amr je odgovorio: ¨Drugi mu se potčinjavaju kada ih pozove, vješt retoričar, odgoni one što su mu iza leđa...¨ Zuberqan na to reče: ¨On, Allaha mi, zna da sam ja bolji od njega!¨ Amr nastavi dalje: ¨On je glas muževnosti, uskogrud, glupavi otac, nevaljali amidža...¨ Zatim dalje reče: ¨O Allahov Poslaniče! Rekao sam o njemu istinu. Kad mi udovolji, o njemu govorim ono najbolje što znam; a kad me rasrdi, govorim ono najgore!¨ Allahov Poslanik na to reče: ¨Zaista u govoru ima magije!

Prenosi se, također, da su dva čovjeka došla Allahovom Poslaniku, a. s., jedan je počeo da govori a ljudi se zadiviše njegovoj rječitosti i dotjeranosti govora (min fesahatih we belagatih), te Allahov Poslanik reče: ¨ Zaista u govoru ima magije!¨ 

Alko neko upita kako to da je Poslanik zadivljujući govor (rew'atu'l-bejan) nazvao magijom koja je pokuđena i racionalno i tradicionalno?

 Odgovor bi glasio da je da je ovdje u pitanju metafora (el-medžaz) a ne osnovno značenje riječi (el-haqiqa). Govornik pridobija srca ljepotom svojega govora, ljepotom njegove upotrebe i ljepotom njegova izražaja, kao što i sihribaz pridobija srca prisutnih posredstvom spretnosti i obmane prisutnih. U tom smislu je govor nazvan magijom/sihrom.

  1. Ako neko upita: Kako to da su dva meleka podučavali ljude sihru kad je on haram/zabranjen a onaj ko u nj vjeruje, nevjernik je? Odgovor glasi: Njih dvojica nisu podučavali ljude sihru da bi to ljudi prakticirali, nego da bi otklonili štetu od njega i da bi bili na oprezu spram sihra. Lijepo je zlo upoznati da bi se ono izbjeglo, kao što je rečeno:

Upoznah zlo ne rad njega samog već da bih ga se klonuo!

Ko ne upozna zlo od ljudi, upast će u njega!

Rečeno je Omer b. el-Hattabu, r. a., za nekog čovjeka da nije upoznao zlo, na što je Omer rekao: ¨Najprije će biti da će u njega i upasti!¨ Ispravno je ono što je rekao el-Alusi: ¨To je bilo samo iskušenje i razlikovanje između mu'džize i sihra.¨ A Allah najbolje zna!

Šerijatski propisi

Propis prvi: Da li sihr stvarno postoji i da li utiče na na stvarnost?

Učenjaci se razilaze u pogledu sihra, tj. da li on stvarno postoji ili je on samo čarolija i obmana. Većina muslimanskih učenjaka ehli 's-sunneta we'l-džema'ata smatra da sihr stvarno postoji i da utiče na stvarnost. Mu'tezile i neki učenjaci ehli's-sunneta smatraju da sihr stvarno ne postoji, nego je on samo prevara, obmana, zabluda i vrsta čarolije. Prema njihovom mišljenju, ima nekoliko vrsta sihra.

Vrste sihra

Obmana i prevara - to je ono što čine neki mađioničari. Npr., mađioničar ti pokaže da je zaklao vrabca, a zatim ti poslije pokaže da taj isti vrabca leti. To je zapravo zbog toga što mađioničar sakrije njegove pokrete, jer ono što je zaklano ne može letiti, odnosno on ima dva vrabca, jedan je skriven i to je onaj zaklani a drugi je onaj kojeg pokazuje. Ovi potonji kažu da je sihr faraonovih sihribaza bio ove vrste. Naime, štap je bio prazan i u njega je nasuta živa. Također i uža su bila od oguljene kože napunjene živom. Oni su iskopali ispod mjesta događaja bunar za tekuću vodu te je napunili vatrom. I kada na njeg panu uža i štap i živa se zagrije, ona se pokrenu, jer kada živa dođe u kontakt s vrelinom ona se proteže. I otuda su ljudi pomislili da su ova uža i štap zmije koje laze.

Vračanje i sporazumno proricanje – to je ono što čine vračari i gatari, kada se oslanjaju na druge ljude u prodiranju u ljudske tajne. Kada neki dođu, oni ih izvjeste o njihovim tajnama tvrdeći da je to kazivanje džina i šejtana, da s njima su u kontaktu, da im se pokoravaju  posredstvom učenja (er-ruqijj)  i čaranja (el-'aza'im) i da ih šejtani obavještavaju o nevidljivim stvarima pa ih oni potvrđuju ljudima. Ovo je moguće samo u sporazumu sa nekim osobama koje im, u tom smislu, daju podršku.

Džessas veli: ¨Većina izmišljotina čistača pamuka je posredstvom sporazuma. On je u dogovoru sa jednom grupom koja nečist hljeb, voće i meso stavi na mjesto njima prikladno. Zatim, on sa svojim prijateljima hoda po zemlji, i onda naredi da se iskopa to mjesto, te tako izvade hljeb, meso i voće što je bilo skriveno. I oni to ubrajaju u čudotvorstvo (mine'l-keramat).¨

Vrste sihra putem prenošenja tuđih riječi, klevete i smutnje. Ove vrste sihra spadaju u vidove skrivenog, prefinjenog sihra. One su opća iskvarenost kod mnogih ljudi... Pripovijeda se da je neka žena željela izazvati sumnju među supružnicima. Otišla je supruzi i rekla joj: ¨Tvoj muž te izbjegava, on se želi još jednom oženiti! Ja ću tebi napraviti zapis tako da on neće tebe izbjegavati, samo će tebe željeti! Ali, ti moraš, kada on zaspi, sa njegovog grla britvom obrijati tri dlačice, kako bi zapis djelovao!¨ Žena bi obmanuta njenim riječima i povjerova joj! A zatim otiđe suprugu ove žene i reče mu: ¨Tvoja žena voli drugog čovjeka i odlučila je da tebe zakolje britvom na spavanju, kako bi te se riješila! Bojim se za tebe i dužnost mi je da te upozorim! Ostani budan ovu noć praveći se da spavaš, pa ćeš se uvjeriti da je moj govor istinit!¨ I kad dođe noć, čovjek se je pretvarao da spava u svojoj sobi, a zatim dođe njegova supruga sa britvom da mu obrije nekolicinu dlačica sa njegovog grla. Čovjek u tom otvori oči i ugleda je kako je nagela britvu ka njegovom grlu. Nije nimalo posumnjao da ona uistinu želi da ga ubije; onda on skoči na noge i ubi nju! Ova je vijest doprila do njene porodice, onda oni dođoše i njega ubiše.

Vrsta sihra putem podmuklosti. To je da čovjek popije neke lijekove koji utiču na razum, ili da proba neku hranu koja utiče na razmišljanje i oštroumnost, npr. kada bi čovjek probao ¨mozak magarca (dimagu'l-himar),¨ izgubio bi pamet. Umanjenje oštroumnosti je posredstvom spoznaje drugih lijekova koji su poznati u medicinskim knjigama. Ako se čovjek njima nahrani, samovoljno će se i razuzdano ponašati, s svijet će reći: ¨U njemi je džinn ili je opsihren!¨

Dakle, uočavaš da sihribazi koriste sihr u vidu obmane i prevare (temwih we takhjil, ili putem sporazuma (muwata'eh), ili kroz ogovaranje i prenošenje tuđih riječi (sa'j we nemimeh), ili putem podmuklosti (ihtijal). Ljudi ne vide da sihribaz može učiniti samo ono što drugi potvrde po pitanju utjecaja na tijela i prelaženja velikih udaljenosti u kratkom vremenu!

Ebu Bekr el-Džessas kaže: ¨Dovoljna mudrost ti pojašnjava da je ovo sve obmana i prevara. Nemaju pravo oni koji tvrde da sihribaz i čarobnjak ako mogu pričiniti štetu i korist, ako su u stanju letjeti, znati nevidljivo, izvijestiti o udaljenim zemljama, skrivenim stvarima, krađi i pričiniti štetu ljudima na način koji nismo spomenuli, onda su u stanju i da nestanu kraljevstva, da iznesu riznice, ovladaju mjestima ubijanjem vladara, obzirom da se njihovo zlodjelo ne može dokučiti a niti ih vrijedi tražiti jer je to u rukama ljudi. Ali ako to nije tako, to koji tako tvrde ljudima samo štetu pričinjavaju. Većina njih su pohlepni i podmukli, a povezuju se da bi ljudima uzeli novac i učunili ih siromašnijim i plašljivijim. Dakle, ti znaš da oni ne mogu ništa od toga učiniti.¨

Dokazi mu'tezila

Mu'tezile argumentiraju da sihr stvarno ne postoji sa nekoliko dokaza koje ćemo sažeto izložiti:

Allahove Riječi: ¨...oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše...¨

Allahove Riječi: ¨...i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću.¨

Allahove Riječi: ¨...a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.¨ 

Prvi ajet ukazuje na sihr samo za oči (lil e'ajun); drugi ajet potvrđuje da je sihr pričin (takhjil) i da stvarno ne postoji; i treći ajet potvrđuje da sihribaz ne može biti na istini i zato što mu se odriče uspjeh.

  1. Kada bi sihribaz mogao da hoda po vodi ili da leti u zraku ili da prašinu pretvara u pravo zlato, onda bi se opovrgla istinitost vjerovjesničkih mu'džiza, pomiješala bi se istina sa neistinom, ne bi se mogla spoznati razlika između vjerovjesnika i sihribaza, jer među vjerovjesničkim mu'džizama nema razlike, dok su sve radnje sihribaza iz jedne vrste. 

Dokazi većine učenjaka

Većina islamskih učenjaka svoj stav da sihr stvarno postoji i da ima utjecaja  na stvarnost argumentuju sa nekoliko dokaza koje ćemo sažeto navesti kako slijedi:

  1. Allahove Riječi: ¨...oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše (bi sihrin 'azim). 
  2. Allahove Riječi: ¨I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti...¨ 
  3. Allahove Riječi: ¨...ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi.¨
  4. Allahove Riječi: ¨I od zla smutljivca kad smutnju sije.¨ 

Prvi ajet ukazuje na stvarno postojanje sihra s dokazom: i vradžbinu veliku prirediše (bi sihrin 'azim); drugi ajet potvrđuje da je sihr stvaran budući da su ljudi u stanju posredstvom sihra rastaviti muža od žene i unijeti neprijateljstvo i mržnju među supružnike -ovo ukazuje na njegov utjecaj i njegovu stvarnost; treći ajet potvrđuje štetu od sihra, ali je to povezano sa Allahovom Voljom; i četvrti ajet ukazuje na veliki utjecaj sihra, čak nam je naređeno da od Allaha utočište i zaštitu tražimo od zla sihribaza koji u uzlove pušu (min šerri 's-sehareti elledhine juneffithune fi'l-'uqad)!

  1. Prenosi se da je neki Jevrej opsihrio Allahovog Poslanika, od čega je Poslanik bolovao nekoliko dana. Onda mu je došao Džibril i rekao: ¨Neki Jevrej te je opsihrio, zavezao je za tebe uzlove u tom i tom bunaru!¨ Poslanik je poslao da se to izvadi iz bunara i razveže,  nakon toga je ustao poput nekoga ko se je oslobodio okova (fe qame keennema nešita min 'uqqal).

Pretežnije mišljenje: Kroz predočavanje ovih dokaz uočavamo da mišljenje većine islamskih učenjaka ima jače dokaze. Sihr zaista postoji i utiče na dušu. Unošenje nesporazuma između supružnika i rastavljanje čovjeka od njegove porodice, što je potvrđeno  plemenitim Kur'anom, moguće je samo putem utjecaja sihra. Da sihr nema utjecaja, zašto bi onda u Kur'anu došla naredba o zaštiti od onih koji pušu u uzlove? Međutim, većina sihra se događa uz pomoć šejtanskih duša. Mi iz Knjige učimo da sihr ima utjecaj i da šteti, ali njegov utjecaj i šteta ne dopiru do osobe bez Allahove dozvole. Sihr je jedan od pojavnih uzroka (mine'l-esbabi'z-zahireh) koji zavisi od volje Uzročnika uzroka, Gospodara svjetova.

Što se tiče argumentacije da se priznavanjem sihra ne bi mogla praviti između mu'džize i sihra, mi velimo: Razlika između toga dvoga je sasvim jasna. Mu'džize vjerovjesnika su mu'džize po svojoj biti, njihova vanjština je kao njihova nutrina (we zahiruha ke batiniha); kad se god o njima razmišlja poveća se uvjerenje o njihovoj ispravnosti. Kada je u pitanju sihr, njegova vanjština nije kao nutrina; njegova forma nije stvarna (we suretuh gajru haqiqatuh). Ovo se saznaje promišljanjem i istraživanjem. Radi toga Kur'an potvrđuje da su sihribazi zastrašili ljude, da su priredili veliku vradžbinu, ali istovremeno i potvrđuje da su je priredili posredstvom prevare i obmane.

Glasoviti učenjak el-Kurtubi veli: ¨Niko ne može poricati da sihribaz čini neobične stvari (kharqu'l-'adat) koje običan čovjek nije u stanju izvesti, npr. u pitanju zdravlja, rastavljanja, gubljenja pameti, savijanja dijelova tijela i dr. Jedni kažu da nije nemoguće da se toliko istanji tijelo sihribaza da on čak može ući kroz manji otvor u zidu ili kroz prozorčić, da uspravno stoji na glavi, da hoda po tankom užetu, leti po zraku, hoda po vodi, jaše psa, itd. S tim da to ne mora biti zbog sihra, nekog stvarnog uzroka ili povoda, niti da je, pak, sihribaz oslobođen toga. Zapravo, samo Allah, dž. š., stvara ove stvari i proizvodi ih prilikom postojanja sihra, kao što stvara sitost prilikom jela i gašenje žeđi prilikom pijenja vode. Muslimani se slažu da nije u pitanju sihr ono što je Allah dao u slučaju slanja komaraca (min inzali'l-džerad), krpelja (el-qummel), žaba (ed-dafadi'), rastavljanja mora (feleqi'l-bahr), preobrazbe štapa (qalbi'l-'asa), oživljavanja mtrvaca, obdarivanja govora životinjama. Primjeri toga su i veliki znakovi poslanika. Sve ovo i drugo tome slično je nečemu što se nužno događa, jer to ne biva, a niti Allah to čini zbog želje sihribaza.¨

Ebu Hajan navodi slijedeće: ¨U pogledu postojanja sihra imamo nekoliko mišljenja:

  1. Sihr je preobrazba stvari i njihovo izumijevanje, slično mu'džizama i kerametima, npr. letenje i prevaljivanje noću velike razdaljine.
  2. Sihr je varka, opsjena i čarolija koja nije stvarna. Ovo je mišljenje mu'tezelija.
  3. To je stvar koja putem prevare začarava oči, kao što su to učiniIi faraonovi čarobnjaci jer su njihova uža i štapovi bili napunjeni živom. Ispod njih su stavili vatru i kada su se uža i štapovi zagrijali, pokrenuli su se i raširili.
  4. To je vrsta džinske varke njima potpomognuta. Oni su ti koji proizvode sihr iz/od prefinjene vrste, te je zato on i prefinjen, precizan i skriven.
  5. On se spravlja od tijela koje se sakupe i spale; onda se nad njima izgovaraju imena i čaranja a zatim se upotrijebe u stvarima sihra.
  6. Bit sihra su zapisi koji se temelje na utjecaju specifičnih zvijezda ili se iskoriste šejtani da olakšaju ono što je otežano.
  7. On se spravlja od riječi povezanih sa kufrom kojima se doda čarolija, proricanje, čaranje i tome slično.

Što se tiče sihra sada u naše vrijeme, kad na njega naiđemo u zapisima to je laž i potvora, iz njih ne proističe nikakva posljedica, niti je išta od toga tačno. Tako je isto i u slučaju čaranja i vračanja (el-mendel). Međutim, ljudi vjeruju u ove stvari i k tome okreću svoje uši!¨

Propis drugi: Da li je dozvoljeno naučiti kako se pravi sihr i tome druge podučavati?

Jedni učenjaci kažu da je učenje sihra dopušteno (mubah), dokazujući to činjenicom da su meleki podučavali ljude sihru, kako o tome Kur'an zbori. Ovog je mišljenja i El-Fahr er-Razi od učenjaka ehli's-sunneta.

Većina muslimanskih učenjaka smatra da je haram (hirmeh) učiti kako se pravi sihr i tome druge podučavati, jer ga Kur'an Časni spomenuo na način pokuđenosti te pojasnio da je on nevjerstvo, pa kako onda može biti halal?

Kao što ga je i Allahov Poslanik ubrojio u velike smrtne (mubiqat) grijehe, kako se to navodi u vjerodostojnom hadisu: ¨Čuvajte se sedam smrtnih grijeha!¨ ¨A koji su to grijesi, Allahov Poslaniče¨ – upitaše prisutni. Poslanik odgovori: ¨ Širk, sihr, ubijanje osobe koju je Allah zabranio da se ubije osim ako to pravda zahtijeva, kamata, jedenje imetka siročeta, bježanje s bojnog polja i potvaranje čestitih i poštenih vjernica.¨ 

Alusi kaže: ¨Navodi se da je dozvoljeno učiti sihr, ovom stavu naginje imam er-Razi, koji veli: 'Istraživači su saglasni da znanje o sihru nije pokuđeno niti zabranjeno, jer je znanje, samo po sebi, časno, zbog općenitosti Allahovih Riječi: ¨Reci: «Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?»¨ Da se sihr ne zna, ne bi se mogla praviti razlika između sihra i mu'džize, pa kako onda da učenje sihra bude zabranjeno i odvratno?' Od jednih se prenosi da oni smatraju kako je muftija obavezan da ga nauči, tako da zna ono što je njime ubijeno i ono što nije kako bi mogao donijeti fetwu o obaveznosti qisasa/odmazde.¨

Alusi dalje nastavlja: ¨Po mom mišljenju sihr je zabranjen, onako kako kaže većina učenjaka, osim u slučaju šerijatske nužde. Ono što kaže imam er-Razi po ovom pitanju nije sasvim jasno iz nekoliko razloga. Prvo, mi ne tvrdimo da je sihr odvratan sam po sebi (li dhatih), nego je odvratan zbog posljedica koje proizvodi, tako da je zabranjen zbog seddu'-dhedhera'i (sasijecanja zla u korijenu). Koliko li je samo stvari na taj način zabranjeno! Drugo, stav da se nepoznavanjem sihra ne bi mogla napraviti razlika između njega i mu'džize je netačna. Zar ne primjećuješ da većina ulema – ili ona sva – poznaje razliku između tog dvoga iako ne poznaju sihr. Da je poznavanje sihra dužnost, onda bi vidio da bi oni najznaniji to prvi trebali znati. Treće, ono što se od nekih prenosi nije vjerodostojno (gajru sahih), jer muftija izdaje fetwu po naredbi vlasti ili bez njih i ne zahtijeva se njegovo poznavanje sihra. Forma fetve – kao spominje Ibn Hadžer – je da ako posvjedoče dva pravedna svjedoka koji su poznavali sihr i zbog toga se pokajali, da je sihribaz uglavnom sihrom ubijao, i on će biti ubijen, u protivnom neće.¨

Ebu Hajan veli: ¨Ukoliko se sihrom veliča nešto mimo Allaha, dž. š., kao što su zvijezde, šejtani i njima se pripisuje ono što Allah čini – to je prema konsenzusu muslimanskih učenjaka kufr (nevjerovanje). Nije dozvoljeno njegovo podučavanje, niti postupanje po njemu ako se njime namjerava proliti krv ili rastava supružnika i prijatelja. Ukoliko se navedeno samo pretpostavlja, opet nije dozvoljeno podučavanje niti postupanje po tome. Ako sihr ne sadrži obmanu, laganje i čaroliju i tada se ne treba tome podučavati jer to predstavlja neistinu. A ako se njime namjerava zabava i igra pokazujući ljudima njegove skrivene vještine, onda je pokuđen (mekruh).

Propis treći: Da li se sihribaz kažnjava smrtnom kaznom?

Ebu Bekr el-Džessas kaže: ¨Prve generacije muslimanskih učenjaka su se složile da se sihribaz kažnjava smrtnom kaznom. Neki kažu da je on počinio kufr, zbog Poslanikovih riječi: 'Ko vračaru, gataru ili sihribazu pa povjeruje u ono što mu on kaže, taj je zanijekao ono što je objavljeno Muhammedu (a. s.)¨ I po ovom pitanju postoje razilaženja među muslimanskim pravnicima.

Preneseno je od Ebu Hanife da je rekao: ¨Kada se sazna da je neko sihribaz, on se kažnjava smrtnom kaznom i ne traži se pokajanje od njega, niti se prihvataju njegove riječi da će ostaviti sihr i pokajati se zbog toga. Dakle, kada se sigurno potvrdi da je neko sihribaz, dozvoljeno je proliti njegovu krv. Također, dozvoljeno je proliti krv i neslobodom muslimanu i slobodnom zimmiji ako se dokaže da su sihribazi.¨ Dakle, ovo je mišljenje Ebu Hanife.

Ibn Šudža' veli: ¨Na sihribaza i sihribazicu se primijenjuju propis koji se odnosi na otpadnika i otpadnicu.¨ On dalje kaže – prenoseći to od Ebu Hanife: ¨Sihribaz je sa svojim kufrom ujedinio i činjenje nereda na Zemlji. Kada ona koji čini nered na Zemlji ubije, i on će biti ubijen.¨

Prenosi se od Malika mišljenje da musliman koji se bavi sihrom kažnjava smrtnom kaznom i od njega se ne traži pokajanje, jer musliman kada u tajnosti postane odpadnikom od islama, od njega se neće primiti tewba koju učini javno. Što se tiče ehlu'l-kitaba (kršćana i Jevreja), oni se, prema Maliku, neće kazniti smrtnom kaznom osim u slučaju kada nanesu štetu muslimanima.

Šafija smatra: ¨Sihribaz nije postao nevjernik zbog sihra, pa makar nekoga svojim sihrom i ubio. Sihribaz ubija one koji su kao i on. Ako namerno ubije, vlast mu određuje smrtnu kaznu. Ukoliko se kaže da kadkada ubije a kadkada pogriješi, neće biti smrtno kažnjen već mu se određuje kompenzacija (ed-dijeh).

Imam Ahmed, međutim, smatra: ¨Sihribaz je postao nevjernik zbog sihra, ubio on njime nekoga ili ne ubio. A o tome da li se prima njegovo pokajanje (tewba), postoje dva mišljenja. Što se tiče sihribaza ehlu'l-kitabije, on se neće kazniti smrtnom kaznom, osim ako nanosi štetu muslimanima.

Rezime: Ebu Hanife smatra da je sihribaz postao nevjernik, da se nad njim izvršava smrtna kazna i od njega se ne prima pokajanje. Sa sihribazom ehlu'l-kitabijom postupa se isto kao i sa muslimanom. Šafija smatra da sihribaz nije postao nevjernik, neće se smrtno kazniti osim ako namjerno počini ubistvo. Malik smatra da se nad muslimanom sihribazom izvršava smrtna kazna a nad sihribazom ehlu'l-kitabijom se ne izvršava. Sa sihribazom se postupa kao sa nevjernikom. A svako se okreće prema svojoj strani!

Na što upućuju ovi plemeniti ajeti

  1. Tewrat je Allahova Knjiga koju je On objavio Musa, a. s., a Kur'an kao potvrdu Tewrata.
  2. Jevreji su zabacili Tewrat i po njemu ne postupaju, kao što su i njihovi potomci zabacili Kur'an Časni.
  3. Sulejman, a. s., je bio vjerovjesnik i kralj; nije bio sihribaz niti se bavio sihrom.
  4. Šejatani uljepšavaju ljudima sihr i navode ih da oni (šejtani) poiznaju nevidljivo (gajb).
  5. Sihr stvarno postoji i utječe na dušu; osoba može posredstvom sihra rastaviti čovjeka od njegove porodice.
  6. Allah, dž. š., kuša Svoje robove čime On hoće.
  7. Ko zamijeni Allahovu Knjigu sa sihrom, taj neće imati udjela Allahove milosti na ahiretu.
  8. Temelj sevapa i nagrada na ahiretu je vjerovanje u Uzvišenog Allaha i iskrenost postupanja po tome.

Zaključak rasprave

 

Zakonodavna mudrost

Islam svojim vjerozakonima čuva ispravno vjerovanje u srcu muslimana, kako bi on uvijek i zauvijek bio povezan sa svojim Gospodarom Allahom, dž. š., na Njega se oslanjao i gospodarstvo Mu potvrđivao; tražio pomoć od Njega u teškim situacijama ovoga života, nikom drugom se osim Njemu dovom ne obraćao, niti bilo kome kakav utjecaj pripisivao ili sudio po prirodnim zakonima koje je On stvorio, i kojima On, Svojim Znanjem, Moću i Voljom, upravlja.

Zvijezde i planete se Njegovoj naredbi pokoravaju – kao i sve drugo stvreno – one se od postanka kreću utvrđenim putanjama; njihovo kretanje nema utjecaj na čovjeka kojeg je Allah, dž. š., stvorio na ovoj Zemlji i odredio mu njegovu nafaku i život. Ljudski život se ne završava zbog pojavljivanja ili skrivanja neke zvjezde; to mu ne povećava njegovu nafaku, niti umanjuje ono što mu je Allah odredio. Svim stvarima ovoga svijeta upravlja Allahova odredba.

Ukoliko neka osoba tvrdi da zna nevidljivo uz pomoć zvijezda i njihova veličanja ili uz pomoć džinna i šejtana i da time može utjecati na zakone ovoga života i suditi o njihovim prirodnim tokovima, takva osoba se suprotstvalja Allahovom zakonu kojeg je On jasno izložio u Svojoj Knjizi, prekoračuje granice koje su njime postavljene i izlazi iz okvira plemenitog i pravovjernog zakona. Nema grijeha da se takvoj osobi izrekne čin kufra/nevjerstva jer ona veliča nešto drugo mimo Allaha, dž. š., ne traži pomoć od Stvoritelja i potvrđuje da nešto drugo osim Allaha ima utjecaj na Njegova stvorenja. Musliman zna – onim čime ga je Allah podučio –da sihribaz može pričiniti štetu, belaj i ezijet ljudima; da može rastaviti muža i ženu, ali on ne može ništa učiniti bez Allahove dozvole.

Ako je sihr kufr i ako se njime izlazi iz okvira šerijata islama, onda ni jedan od Allahovih poslanika ne može biti sihribaz ili da sudi prema sihru ili da čini neobične stvari i mu'džize pomoću sihra. Zato Kur'an – Allahova Jasna Knjiga – oslobađa Sulejmana sina Dawudowa, a. s., optužbe da je bio sihribaz, da je sudio ili zapovjedao pomoću sihra. Ono što tvrde Sinovi Isra'ilovi o ovom plemenitom vjerovjesniku Sulejman, a. s., jeste lažna tvrdnja i neustina koja ukazuje na njihovo neznanje, štaviše, na njihovu zalutalost i udaljenost od pravog puta. Oni ne poznaju Allaha istinskom spoznajom, niti znaju o pravima i mogućnostima poslanika, a. s.,! Časni poslanici su oslobođeni pomoći od šejtana; i sami džinni su bili potčinjeni Sulejmanu, a.s, i to po Allahovoj odredbi a ne putem sihra.

Ovo je eto čvrsti Allahov zakon koji odriče svakom Njegovom stvorenju da može zajedno sa Njim imati bilo kakav utjecaj; oslobađa Njegove plemenite poslanike od onoga što je daleko pravom putu i objašnjava muslimanu ono što je obavezan da čvrsto vjeruje.

(Tefsiru ajati'l-ahkam, I, Daru'l-'ilm el-'arebi, Haleb, s. a., str. 45-62.)

 

Autor: Muhammed Ali Es-Sabuni