Tretman teravih-namaza

To je pritvrđeni sunnet (sunnet muekkede) u noćima ramazana, zbog riječi Vjerovjesnika (a.s.): Ko u ramazanu klanja noćni namaz, vjerujući u Allaha i očekujući Njegovu nagradu, bit će mu oprošteni raniji grijesi. Noćni namaz u ramazanu nazvan je teravijom zbog pauze koja se pravi nakon svaka četiri rekata. Zbog toga su ga nazvali tervihom, to jest odmorom.

Način obavljanja

Najbolje je da se teravija obavlja u džematu, u džamiji. Ko je klanja pojedinačno, pogriješio je, jer je postupio suprotno konsenzusu učenjaka da je sunnet obavljati taj namaz u džematu u džamiji. Navodi imam Malik u svom djelu El-Muvetta' da je Abdurrahman ibn Abdil-Karijj rekao: "Išao sam u ramazanu s Omer ibn Hattabom u džamiju, kad tamo ljudi rasuti u grupe: jedan čovjek klanja pojedinačno, drugi klanja, a za njim grupa ljudi... Omer je rekao: 'Tako mi Allaha, ako bih sakupio ove za jednim učačem, mislim da bi bilo bolje'. Potom ih je sakupio za Ubejj ibn K'abom. Izašao sam s njim i druge noći, a ljudi su klanjali namaz za svojim učačem. Omer je rekao: 'Lijepa li je ova novotarija, a dio noći u kojem spavate je bolji od dijela u kojem klanjate', tojest bolji je zadnji dio noći, a narod je klanjao u prvom dijelu noći."

Potvrđeno je da je Vjerovjesnik (a.s.) obavljao teraviju u džematu. Napustio je njeno klanjanje u džematu, iz milosti prema svom ummetu, bojeći se da im ne postane to obaveza. Na temelju ovog dokaza je ustanovljenja praksa obavljanja teravih-namaza u džematu, nakon što je smrću Poslanika (a.s.) prestala bojazan da to postane farz. Prenosi se od Aiše (r.a.) daje Allahov Poslanik (a.s.) klanjao u džamiji jedne noći. Za njim je narod klanjao. Sljedeće noći se njihov broj povećao. Sakupili su se i treće ili četvrte noći, ali im Poslanik (a.s.) nije došao. Kada je osvanulo, on je rekao: Vidio sam šta ste učinili i jedino što me je spriječilo da vam dođem je bojazan da vam (teravija) ne postane obavezna. I to je bilo u ramazanu.

Broj rekata

Teravija ima dvadeset rekata i deset puta se predaje selam. To je stanovište izrazite većine učenjaka. Kod imama Malika, teravija ima trideset i šest rekata, a dokaz mu je postupak stanovnika Medine. Dokaz izrazite većine učenjaka je predaja koju navodi El-Bejheki, s ispravnim lancem prenosilaca, po kojoj je Es-Sa'ib ibn Jezid rekao: "U vrijeme Omera (r.a.) klanjali su dvadeset rekata. Isto su klanjali i u vrijeme Osmana (r.a.) i Alije (r.a.)" (...) A ono čime imam Malik dokazuje svoje mišljenje nije dokaz, zato što su oni klanjali pojedinačno između svaka dva odmora po četiri rekata, ekvivaletno tavafu stanovnika Mekke po sedam krugova između svaka dva odmora. A to nije zabranjeno, jer se s odmorom poslije svaka četiri rekata misli na čekanje. Klanjač ima pravo da izabere, ako hoće može sjediti šuteći, izgovarati 'la ilahe illellah' ili 'subhanallah', učiti Kur'an ili pojedinačno klanjati dobrovoljni namaz. Ovo čekanje je preporučljivo zbog običaja stanovnika dva harema. Neka ulema je o ovom pitanju zauzela drugo stanovište, s kojim protivriječe idžma'u ashaba i fikhskih imama. Oni kažu da teravija ima osam rekata i da je dodavanje na taj broj novotarija. Kao dokaz za ovo mišljenje su uzeli hadis u kojem Aiša (r.a.) kaže: "Allahov Poslanik (a.s.) nije klanjao više od jedanaest rekata, bilo u ramazanu ili nekom drugom mjesecu. Klanjao bi četiri rekata, a ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini. Zatim bi klanjao četiri, i ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini. Onda bi klanjao tri, pa sam mu rekla: Allahov Poslaniče, hoćeš li spavati prije nego što klanjaš vitr? On je odgovorio: Aiša, moje oči spavaju, ali moje srce ne spava."

Uzimanje ovog hadisa kao dokaza za zabranu povećavanja broja rekata nije ispravno, jer klanjanje Vjerovjesnika (a.s.) s ovim brojem rekata ne upućuje na zabranu drugog broja rekata. (...) Aiša (r.a.) je obavijestila o onome što je vidjela od Poslanikovih (a.s.) situacija, i ona nije mogla, iako je njeno znanje bilo veliko, da zna sve situacije Allahovog Poslanika (a.s.). On je odlazio njoj koliko je odlazio i drugim svojim ženama. Stoga je ona ponekad, kada bi je neko nešto upitao, upućivala nekoj drugoj od Poslanikovih (a.s.) žena.

Koliko se dugo uči na rekatima

Imam uči u teraviji onoliko koliko neće dovesti do nezadovoljstva džemata koji klanja za njim. Stoga, imam treba da poznaje situaciju onih koji klanjaju iza njega. A najbolje je, ako džemat neće biti nezadovoljan, da uči deset ajeta na svakom rekatu, jer se time postiže sunnet, koji je da se završi hatma Kur'ana tokom teravija.

Imam neće izostavljati "subhaneke" na prvom od svaka dva rekata. A kada prouči "et-tešehhud" na sjedenju, ako primijeti da je teško klanjačima, proučit će samo Allahumme salli cala Muhammedin ve cala ali Muhammed. Zatim će predati selam, zato što se s ovolikim dijelom Ibrahimovih salavata postiže sunnet. A ako bi primijetio da klanjačima nije teško, proučit će cijele salavate, a poslije njih će proučiti neke od dova koje se spominju u sunnetu.

Vrijeme teravih-namaza

Vrijeme teravije je poslije jacije-namaza, i nije dozvoljeno prije nje, jer je teravija dobrovoljni namaz koji je sunnet klanjati poslije jacije, pa je stoga ona poslije jacije. Najbolje je da se klanja prije vitr-namaza. Nije pokuđeno da se teravija odgodi do druge polovine noći, ako se tim odgađanjem neće izostaviti džemat, pa bi to onda bilo pokuđeno, jer je bolje da se obavlja u džematu.

Napomena

Pokuđeno je da se vitre klanjaju u džematu, osim tokom ramazana. Njihovo obavljanje u ramazanu je bolje u džematu, osim za onoga ko voli da ih klanja u zadnjem dijelu noći. Ko pristupi džematu poslije prvog rekata vitara, učit će Kunut-dovu s imamom i neće je učiti poslije toga, a i muktedija i imam uče dovu u sebi.

Itikaf

Tretman i šerijatsko-pravna utemeljenost i'tikafa

I'tikaf može biti pritvrđeni sunnet, što je onaj u posljednjih deset dana ramazana. Može biti mustehab, a to je onaj u vrijeme mimo toga. Može biti i vadžib, što je zavjetni i'tikaf.

Dokaz za njegovu utemeljenost je to što Vjerovijesnik (a.s.) nije izostavljao i'tikaf od kako je ušao u Medinu, pa sve dok mu Allah (dž.š.) nije uzeo život. Međutim, on ga nije osporavao onome ko ga ne bi prakticirao, pa zbog toga ustrajnost Poslanika (a.s.) u tome nije dokaz za obaveznost i'tikafa. U dvije sahih hadiske zbirke se prenosi od Aiše (r.a.) da je Vjerovjesnik (a.s.) boravio u i'tikafu zadnjih deset dana ramazana sve dok mu Uzvišeni Allah nije uzeo život, a poslije njega su u i'tikafu boravile njegove žene.

Također se prenosi da je Aiša (r.a.) rekla: "Allahov Poslanik bi, kada uđe u zadnjih deset dana ramazana, oživio noć, budio svoje ukućane, zalagao bi se i pritegao bi ogrtač." I nije se trudio mimo zadnjih deset dana, koliko se u njima trudio. (...)

Definicija i'tikafa

Jezička značenje: boravak i ostajanje na nečemu. Terminološka značenje: boravak s namjerom ibadeta u džamiji u kojoj se pet dnevnih namaza obavlja u džematu. Ebu Jusuf i Muhamed su rekli da je i'tikaf ispravan u bilo kojoj džamiji, što su prihvatili i neki drugi učenjaci. To je lakše u današnjem vremenu, pa treba da se, kao što kaže Ibn Abidin, postupa po tome. Žena boravi u i'tikafu u svojoj kući gdje je predviđeno da ona obavlja namaz i pokuđeno joj je (mekruh tenzihi) da i'tikaf obavlja u džamiji.

Koristi i'tikafa

Onaj ko boravi u i'tikafu (mu'tekif) se posvećuje obožavanju svoga Gospodara, pa vrijeme provodi iščekujući namasko vrijeme. On je u društvu u kojem se uči, čini zikr ili uči Kur'an. I on, klanjajući, provodi noći, pa će ga možda Allah počastiti da tako zatekne i 'Lejletul-kadr', u kojoj se povećava nagrada za pobožnost više nego tokom hiljadu mjeseci u kojima nema noći 'Kadr'.

U i'tikafu ima i koristi za dušu, jer se u njemu srce ispražnjava od ovosvjetskih stvari i duša se odmara od zaokupljenosti ovosvjetskim problemima. U i'tikafu se posvećuje obožavanju Svevišnjeg Gospodara, tako što se provodi period duševnog odmora, u kojem se duša smiruje i odmaraju živci, i u kojem srce nalazi smirenje u činjenju zikra Allahu dž.š.: A srca se, doista, kada se Allah spomene smiruju!

Ono što kvari i'tikaf

Itikaf će biti pokvaren izlaskom iz džamije bez šerijatski opravdane potrebe, kao što je džuma-namaz u slučaju da se ona ne obavlja u toj džamiji. Kvari se i izlaskom iz džamije bez neke prirodne potrebe, kao što je obavljanje male ili velike nužde, ili kupanje ako se je džunup od polucije tokom sna, a ne može se kupati u toj džamiji. Izlaskom iz džamije bez neke krajnje potrebe, kao što je obrušavanje džamije, ili bojazan za sebe i za svoje stvari koje su u džamiji, također se kvari.

Ako neko izađe bez neke od ovih potreba, time će mu biti pokvaren zavjetni i'tikaf, dok će se onaj koji je sunnet ili mustehab time završiti. Ako je i'tikaf koji je sunnet u zadnjih deset dana ramazana čovjek završio izlaskom iz džamije prije nego što se utvrdi mlađak mjeseca ševvala, nadoknadit će taj dan u kojem je izašao. Itikaf će, također, biti pokvaren i spolnim općenjem, kao i aktima koji mu prethode, ako dođe do ejakulacije, zbog riječi Uzvišenog Allaha: Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i'tikafu u džamijama.

Napomena Post je uslov za ispravnost zavjetnog i'tikafa. Ako bi se neko zavjetovao da boravi u i'tikafu određeni broj dana, obavezan je i da posti te dane uzastopno.

Sehur

Sehur je postaču mustehab, zbog riječi Poslanika (a.s.): Ustajte na sehur, jer je u sehuru zaista berićet. Sehurom se pomaže postač u obavljanju posta. Rekao je Poslanik (a.s.): Potpomognite se hranom sehura za post toga dana. (...)

Mustehab je odgađati sehur do pred samu zoru, ako se ne posumnja u trajanje noći. Ako se, pak, sumnja, onda je pokuđeno jesti. Dokaz da je odgađanje sehura mustehab je predaja koju navodi Muslim u svom Sahihu u kojoj Ebu Atijje kaže: "Ušli smo ja i Mesruk kod Aiše, pa smo rekli: 'O majko pravovjernih, dvojica Poslanikovih (a.s.) ashaba postupaju tako što jedan od njih požuruje iftar i namaz, a drugi odgađa iftar i odgađa namaz'. Ona je upitala: 'Ko je od njih dvojice onaj što požuruje iftar i namaz?' Rekli smo: 'Abdullah', tojest Ibn Mes'ud. Ona je rekla: 'Tako je činio i Allahov Poslanik (a.s.). (...)

Požurivanje iftara

Mustehab je postaču požurivanje iftara, kada Sunce zađe, i mekruh je njegovo odgađanje, zbog riječi Poslanika (a.s.): Ljudi će biti u dobru sve dok budu žurili sa iftarom). (...) Međutim, ne treba se zadržavati dugo s jelom, pa da to dovede do kašnjenja s obavljanjem akšam-namaza u preporučenom vremenu. To vrijeme je poslije zalaska Sunca, pa do početka smrkavanja i pojave zvijezda. Najbolje je da postač uzme abdest prije iftara, ako ga nema ili ako ga treba obnoviti, i da počne s iftarom i jedenjem čim Sunce zađe, a poslije toga odmah da ide obaviti akšam-namaz. Ovako postupa, ako bi hrana bila postavljena. A ako hrana ne bi bila postavljena, ili ako bi postač bio daleko od nje u džamiji, bolje je da se odmah omrsi tako što će uzeti koju hurmu, gutljaj vode ili nešto slično, a zatim da klanja akšam-namaz na početku njegovog vremena. Poslije toga neka ode jesti. Time se postiže sunnet požurivanja iftara i obavljanja akšam-namaza u njegovom preporučenom vremenu, a ne pada se u mekruh obavljanja namaza prije jedenja, kada je jelo već postavljeno. Rekao je Poslanik (a.s.): Nema namaza kod postavljenog jela, niti namaza u kojem se trpi velika ili mala nužda. Rekao je i: Kada se postavi večera i započne namaz, počnite s večerom.

Dova iftara

Mustehab je postaču da na iftaru prouči dovu, zato što mu se dova ušlišava, posebno u tom vremenu. Rekao je Allahov Poslanik (a.s.): Trojici dova neće biti odbijena: postaču prilikom iftara, pravednom vođi i onome kome je nepravda učinjena. Njegovu dovu će Allah podići iznad oblaka, otvariti joj nebeska vrata i reći će: 'Tako Mi Moje moći i veličine, pomoći ću te pa makar naknadno. A najbolje je da se uči dova koja je sunnetom potvrđena: Dragi Allahu, zbog Tebe sam postio, u Tebe vjerujem, na Tebe se oslanjam i Tvojom opskrbom se iftarim. Žeđ je ugašena, krvne žile su osvježene i nagrada je upisana, ako Bog da. (...) Mu'az ibn Zuhra kaže da je do njega doprlo da je Vjerovijesnik (a.s.) prilikom iftara govorio: Dragi Allahu, zbog Tebe sam postio i Tvojom opskrbom se iftarim. (...) A poznato je da je od adaba dove da se donese salavat na Vjerovjesnika (a.s.) na njenom početku, u sredini i na kraju.

Iftarenje hurmama

Mustehab je postaču da se omrsi hurmama, zbog riječi Poslanika (a.s.): Ko bude imao burmi, neka se njima iftari, a ko ne bude imao neka se iftari vodom. Zaista je voda čista. Mustehab je da se postač omrsi nekim voćem koje vatra nije izmijenila, zbog predaje u kojoj Ebu J'ala kaže: "Vjerovijesnik (a.s.) je volio da se iftari trema hurmama, ili nečim što nije na vatri bilo".

Pripremanje iftara za postača

Mustehab je da se postaču pripremi iftar iz počasti prema njemu i poštivanja obreda posta. Rekao je Poslanik (a.s.): Ko pripremi iftar postaču, imat će nagradu koliko i onaj koji posti, a da se postaču neće ništa umanjiti od njegove nagrade. Nije uslov da postač bude siromašan, zato što je hadis općeg značenja i obuhvata i bogatog i siromašnog. Ali, pripremanje iftara siromašnom postaču je bolje, zbog toga što je to oblik sadake, osim što je sunnet.

Ne treba se puno trošiti u tome, jer je preveliko trošenje u ovakvim stvarima zabranjeno. Rekao je Omer ibn El-Hattab (r.a.): "Zabranjeno nam je pretjerivanje." U pripremanju mnogo luksuzne hrane je dvoličnost i želja da se čuje za ovaj ibadet, što vodi smanjenju broja onih koji to čine.

Rekao je Poslanik (a.s.): Ko iftarom ugosti u ramazanu postača, bit će mu to oprost za njegove grijehe i oslobađanje vrata od vatre. Imat će nagradu kao i onaj koji je postio, a da se postaču neće ništa umanjiti od njegove nagrade. Rekli su neki: "O Allahov Poslaniče, nema svako od nas nešto čime može omrsiti postača." Poslanik (a.s.) je na to rekao: Ovu nagradu Allah daje onome ko omrsi postača jednom hurmom, gutljajem vode ili s nešto, vodom razmućenoga, mlijeka.

Povećanje broja dobrovoljnih ibadeta u ramazanu

Mustehab je povećati dobrovoljne ibadete u ramazanu, kao što je dijeljenje sadake ili učenje Kur'ana, zato što je nagrada za dobrovoljni ibadet u ramazanu jednaka nagradi za obavezni ibadet mimo ramazana. Rekao je Poslanik (a.s.): Ko se u ramazanu Allahu približi nekim dobrom je kao onaj koji obavi neki obavezni ibadet mimo ramazana, a ko obavi neki obavezni ibadet u ramazanu je kao onaj koji obavi sedamdeset obaveznih ibadeta mimo ramazana.

U Sunenu Et-Tirmizija se navodi hadis od Enesa (r.a.): "Upitan je Vjerovjesnik (a.s.): 'Koji post je najbolji poslije ramazanskog posta?' On je rekao: Post u ša'banu zbog veličanja ramazana. Onda je rečeno: 'A koja je sadaka najbolja?' Poslanik (a.s.) je odgovorio: Sadaka u ramazanu"

Abdulhamid Mahmud Tuhmaz

Hanefijski fikh, I, preveli: mr. Zuhdija Hasanović, (...), Haris Grabus, Sarajevo, 2002, str. 527-541.