Rektor univerziteta al-Azhar u periodu 1958-1963. godine bio je slavni Mahmud Šeltut (1893-1963). Među mnogobrojnim djelima najpopulranije su njegove "Fetve", pravna mišljenja o vjerskim, moralnim, poslovnim, bračnim... pitanjima koja su mu postavljana o različitim temama i u različitim vremenima i okolnostima. Ovo je njegovo djelo doživjelo brojna izdanja št dovoljno govori o aktuelnosti njegovih odgovora i danas. Razumljivo je što ćemo u ovim tekstovima ovom prilikom tretirati njegove fetve o islamskom postu (es-saum). Sam Šeltut napominje (str. 132) da "se svakog ramazana ovakva pitanja mnogo postavljaju" te da je "dužnost muslimana koji revnosno želi da mu obredi budu ispravni... da pita upućene o svemu što mu je potrebno u njegovom obredoslovlju."

Šeltut tvrdi da 7. ajet sure el-Enbija: "Pitajte one koji znaju/one upućene, ako ne znate vi!" podstiće ljude da o vjeri slobodno pitaju svoje znalce i autoritete. Ali, Šeltut stavlja do znanja da su prve, uzorne generacije muslimana, ili "es-selef es-salih", bile društvo koje je upućivalo svojim znalcima pitanja o onome u čemu će biti njihov boljitak, te da su se prve generacije, smatra on, ustručavale od vještačkih pitanja i izmišljenih situacija, ukratko, prve generacije muslimana nisu htjele "pitati o nečemu što je tek pretpostavka i što se ne događa".

Postupali su, veli Šeltut, u skladu sa islamskim principom da se čovjek musliman ne smije baviti onim što ga se ne tiče. Šeltul u istom kontekstu napominje da se odgovori u fetvama moraju temeljiti na sigurnim/ispravnim izvorima, u što spadaju, bez sumnje, slijedeći: Božija Knjiga, običaj Božijeg Poslanika, i djela učenih ljudi na čije se znanje možemo osloniti.

Zašto se u "pitanjima i odgovorima" mora biti oprezno? Šeltut to pitanje postavlja zato što je svjestan da, ukoliko se sa ozbiljnošću ne pristupa ovom području, ono se pretvara u "široko područje samozablude ali i zabluđivanja drugih" (str. 134).

Iz ovih doslovno navedenih Šeltulovih rečenica doznajemo daje ovaj rektor el-Azhara svjestan da u vjeri i vjerskoj praksi ima široko područje za "pitanja i odgovore", ali da ima, također, široko područje koje se mora bespogovorno prihvaćati jer je neupilno i sveto. Stoga on često govori o "razini svetosti", kao što je to slučaj i na 134. stranici. Sveto se u vjeri ne može dokraja racionalno objasniti, sveto je u svojoj cjelini neiscrpno, ono je čovjeku granica, ono je i čovjekovom razumu granica. Šeltut, stoga, smatra da je obredoslovlje, to jest ibadat, po svojoj osnovi, po načinu kako se obavlja i po pravilnosti/prihvaćenosti Božiji propis, i čovjek taj propis ne može mijenjati niti preinačavati. Čovjek mora spoznati obrede onako kako su navedeni.

A kad su posrijedi "pitanja i odgovori", sve ovo navedeno treba da znaju kako oni koji pitaju, tako i oni koji odgovaraju, i da pritom imaju pravi cilj i ispravnu nakanu i oni koji pitaju o nečemu u svojim pitanjima, a i oni koji odgovaraju u svojim odgovorima, veli Šeltut (str. 134).

Iz ovog insistiranja na umjerenosti u ophođenju sa svetim vidimo da Mahmud Šeltut spada u red one uleme XX stoljeća koja je nudila rješenja zlatne sredine za izlazak muslimana iz krize, tj. nudila je poziciju koja se kretala između rigidnog konzervativizma, tradicionalizma i revivalizma s jedne, i krutog i agresivnog modernizma s druge strane. Mahmud Šeltut na mnogo mjesta uči svoje učenike kako da budu umjereni, pa i tada kad postavljaju pitanja o postu. On veli da "i oni koji pitaju i oni koji odgovaraju" moraju znati kada se "musliman mora zaustaviti, bilo da je posrijedi pitanje, ili je posrijedi odgovor" (str. 134).

Koja se pitanja najčešće postavljaju o postu?

Posmotrimo sada izbliza koja su to pitanja koja Mahmud Šeltut smatra naročito učestalim u toku ramazana. On veli da poslači najčešće pitaju slijedeća pitanja: Šta je sa postom kada postač surmom podvuče oči ili ako (neke ljekovite) kapi sebi nakapa u oči ili oči namaže ljekovitom tvari? Kakav je tretman posta onog postača koji ima hemoroide i koji treba, da bi ublažio bolove, mazati oboljela mjesta, ili mora upotrebljavali medicinske lijevke (za liječenje hemoroida) u vrijeme posta? Kakav je propis o klistiranju (čišćenju) putem analnog otvora i davanju injekcija putem kože ili intravenozno u vrijeme kad se posti? Šta je sa postom postača koji je imao bračnu noć (ili polucirao), te osvanuo ne okupavši se? Kakav je propis za postača koji u zaboravu nešto pojede ili popije? Kakav je tretman vode koja (slučajno) ode u probavne organe osobe koja uzima abdest? Kako tretirati jelo osobe koja pretpostavlja da zora još nije nastupila, a ispostavi se da je zarudila? Također, kako tretirati jelo osobe koja pretpostavlja da je sunce zašlo, pa se ispostavi da, ipak, nije zašlo?

Ovo su pitanja koja Šeltut smatra najfrekventnijim, i, zapravo, sugerira da se o njima mogu donositi mišljenja i pravne decizije (fetve). Ali, naravno, poglavlje o postu u njegovoj knjizi o fetvama je daleko opsežnije i ova pitanja koja smo naveli jesu tek prvi odjeljak tog poglavlja. U drugom odjeljku raspravlja o tome da je "izvan islama osoba koja negira post kao strogu dužnost", u trećem odjeljku raspravlja o tome "kako će stanovnici Arktika i Antarktika postiti, gdje dan traje šest mjeseci, te kako tamo uopće postiti?".

Četvrti odjeljak Šeltut je rezervirao za probleme napaštanja propuštenih dana, te kako napostiti one dane koje je postač namjerno i bezrazložno omrsio?

U petom odjeljku govori o "Noći Snage" ili noći Lejletu-l-Kadr, šesti odjeljak posvetio je "Sadekatu l-fitr-u", dok u posljednjem, sedmom, govori o tome da li je post valjan ukoliko postač ili postačica izostavlja namaz. Dakle, Mahmud Šeltut, kao i Husejn Đozo u našim prilikama, u odabiru tema u svojim "Fetvama" računa na čovjeka koji ima sve manje vremena, koji je u društvenim naukama danas klasificiran kao "industrijski čovjek" i kojemu treba priteći u pomoć fleksibilnim odgovorima, sve u cilju očuvanja njegove vjere i njezinoga prakticiranja.

No, vratimo se Šeltutovim odgovorima.

On, smatra da je valjan post u osobe koja je nakon bračne noći ustala neokupana, to jesi, nije se stigla okupati prije nastupanja imsaka (zapaštanja). Naime, takav odgovor odlučno sugerira Mahmud Šeltut u svojim fetvama. On se pritom poziva na niz tvrdnji u 187. ajetu sure el-Bekare, koji veli: "Vama je dozvoljeno da u noćima ramazana odnos imate sa svojim ženama!" Da bi došao do fetve koja glasi da je valjan post neokupane osobe, odnosno da je njezino zapaštanje u stanju tzv. džunupluka legitimno, Mahmud Šeltut povezuje navedenu tvrdnju sa daljnjim tvrdnjama u 187. ajetu: "I jedite i pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela nit od crne niti svitanja! Potom postite do noći!" Mahmud Šeltut doslovce kaže da na temelju ove dvije tvrdnje "znademo da je dozvoljeno sa suprugama imati spolni odnos u noćima ramazana sve do nastupanja zore" te je "nužno u ovom slučaju", nastavlja dalje Šeltut, "da postača zatekne zora u neokupanu stanju".

Dakako, ovdje se radi o osobi koja se, u nedostatku vremena, nije stigla okupali i očistiti. Ne radi se o ohrabrivanju takvih postupaka. Mahmud Šeltut izričito tvrdi da je post takve osobe ispravan i valjan, i tzv. stanje neokupanosti (džunupluka), do kojeg je došlo tokom noći, nema nikakvog utjecaja na valjanost posta, tj. post je valjan. Mahmud Šeltut navodi da i u Poslanikovoj praksi takvo što imademo, te se u ovome poziva na predanja njegovih časnih supruga, Aiše i Ummu Seleme. Također, zaključuje Šeltut, svejedno je da li je postač zapostio neokupan usljed bračne noći (koitusa) ili poluciranja, on može zapostiti i post mu je valjan. K tome, ako postač zaspi u toku dana, pa polucira, post mu je valjan i nastavit će postiti, jer poluciranje šerijatsko pravo smatra činom na koji čovjek nije mogao uticati (jer se radi o činu "počinjenom" u snu). U tom slučaju postač će se okupati, nastaviti klanjali namaze i tako dočekati iftar.

Čin jedenja ili pijenja vode iz nehata ili zaborava

Mahmud Šeltut je i ovdje izričit: Ako postač ili postačica iz nehata, u zaboravu ili greškom konzumiraju jelo ili se napiju vode (soka, kahve, i sl.), post im je valjan, nastavit će postiti bez obaveze da taj dan nadoknade ili da izvrše tzv. kefaret (napostiti za jedan namjerno omršeni dan šezdeset dana, plus još jedan dan).

Mahmud Šeltut ovakvo mišljenje temelji na hadisu Muhammeda a.s. koji glasi: "Postač koji zaboravi, pa se najede ili napije vode, neka dovrši svoj post. To ga je Allah nahranio i napojio!"

U ovom smislu karakteristično je i predanje Muhammeda a.s. u kojemu on veli: "Allah zbilja skida odgovornost sa mojega ummeta kad su posrijedi djela učinjena iz bezazlene greške/nehata, zaborava ili prisilom!"

U ovom kontekstu Mahmud Šeltut dodaje da je ispravan post u postača kojemu zanemariva količina vode, za vrijeme uzimanja abdesta, dopre u utrobu. Takvo što post nije povrijedilo.

Šeltut razmatra i pitanje greške koja se postaču dogodi pri zapaštanju (imsak) ili pri okončanju posta (iftar). Ovu grešku Šeltut tretira specifičnije, zapravo strožije. On, prvo, potvrđuje da obdanica posta traje od prvih tragova zore do zalaska sunca. Ko jede ili pije vodu (sok, čaj, kahvu, i sl.) misleći pritom da zora nije nastupila, pa se uvjeri da je, ipak, nastupila, ili, pak, misleći da je iftar (tj. misleći da je sunce zašlo), ali se ispostavi da nije još iftar (da sunce nije zašlo), takvo jedenje ili pijenje smatrat će se, veli Šeltut, namjerno počinjenim djelom u vrijeme dok još post traje. Takva osoba mora napostiti taj jedan dan kasnije.

Šeltut u ovom slučaju traži od postača odgovornost, to jest bio je budan i bio je dužan da s oprezom i pažnjom provjeri da li je nastupila zora, odnosno da li je nastupio iftar. Stoga, ukoliko je u ovim navedenim prilikama greškom ili zabunom o vremenu došlo do mršenja, postač je dužan napostiti dan za dan. Šeltut, nadalje, objašnjava da postač u ovim slučajevima, iako je pogriješio, ipak nije narušio svetost posta, te nije obavezan postiti tzv. kefaret (šezdeset dana plus još jedan dan). Čovjek postač koji se nađe u ovakvoj situaciji sličan je klanjaču koji je pomislio da je nastupilo određeno namasko vrijeme, pa klanja namaz ali kasnije ustanovi da namasko vrijeme, zapravo, nije nastupilo. U tom slučaju klanjač je dužan obnoviti klanjanje dotičnog namaza.

Injekcije i post - Šeltutova fleksibilnost

Posljednji podnaslov u prvom odjeljku poglavlja o postu Šeltut je rezervirao za diskusiju da li injekcije i klistiranje kvare post. Šeltut je po ovoj svojoj fetvi postao čuven u islamskom svijetu, rekavši da "injekcije općenito uzev ne kvare post", štaviše, to Šeltut tvrdi istaknutim slovima u istoimenom podnaslovu.

Mahmud Šeltut se u ovom pogledu drži jednog kriterija, a taj je da se postač mora strogo čuvati uzimanja hrane njezinim prirodnim putevima. To su usta i probavni trakt (jednjak, želudac). Šeltut napominje da je želudac za čovjeka isto što i volje za pticu ili burag kod stoke. Uzimati tvari tim prirodnim putevima hrane u vrijeme posta, bez obzira da li te tvari bile hranjive ili ne, znači pokvariti post.

Iz ovog rečenog, Šeltut izvodi zaključak da kad je posrijedi narušavanje posta, put hrane mora biti uobičajeni (a ne vještački); stoga, on smatra da klistiranje ne kvari post (jer se ne radi o stizanju vode u utrobu putem: usta - jednjak - želudac itd.). Odnosno, klistirajuća voda ne stiže u želudac i post nije doveden u pitanje!

Šeltut, dakle, ovu svoju poziciju objašnjava tako što klistiranje putem analnog otvora unosi vodu do utrobe, ali da voda ne stiže do želuca (prirodnim putem), prema tome nema kvarenja posta. Isto tako, znano je da sadržaj injekcija koje se daju u samu kožu, ili intravenozno, cirkulira venama, ali ne dospijeva prirodnim putem u mjesto gdje dospijeva hrana i tekućina (želudac), te, prema tome, injekcije, smatra Šeltut, uopće ne kvare post.

Razumljivo je da se ovdje postavlja pitanje o injekcijama koje imaju hranjive sastojke. Šeltut je dobro svjestan te okolnosti, ali odmah veli da činjenica da neka injekcija unosi snagu u tijelo ne znači da ona utoljava glad ili gasi žeđ. Stoga injekcije ne mogu imati ulogu hrane, ne mogu se tretirati kao hrana ili piće, premda (ponekada) ispunjavaju njihovu funciju. Zaključak je nedvosmislen: injekcije ne kvare post!

Činjenicu prirodnog puta hrane Šeltut uzima kao određujuću; jedino uzimanjem hrane prirodnim putem dolazi do kvarenja posta, i to je "osnova za kvarenje posta", veli on. Nikakvom vrstom injekcija, decidirano tvrdi Šeltut, ne kvari se post te se, prema tome, stavljanje cijevčica i čepića za hemoroide, ili mazanje hemoroida, ili, pak, podvlačenje surme ispod očiju, kapanje ljekovitih kapi u oči i utrljavanje lijekova u njih - sve se te radnje ne smatraju činima koji kvare post.

Štaviše, Šeltut smatra da te radnje apsolutno nemaju nikakvog uticaja na post, jer se tu ne radi o konzumiranju jela ni po formi ni po suštini, odnosno injekcija i klistiranje ne zauzimaju u stomaku ono mjesto koje ima hrana i piće... (Ima, naravno, mišljenja da klistiranje kvari post, mi ovdje iznosimo poziciju Mahmuda Šeltuta, a kasnije ćemo se osvrnuti i na ta mišljenja).

Recimo na kraju ovog dijela da Mahmud Šeltut smatra post daleko uzvišenijim bogoštovljem negoli bi se moglo pomisliti iz ovih njegovih rasprava i fetvi. On vjeruje da će postač očuvati duh posta permanentnom samokontrolom.

Kad musliman posti on je u gostima kod svoga Gospodara, Boga, te se, prema tome, gost za ovom božanskom sofrom, koja je postaču pripravljena, mora usmjerili, i izvanjski i iznutra, svojemu Domaćinu, i paziti da se ne uplete u grijehe koji bi Domaćina rasrdili... Postač ne smije, veli dalje Šeltut, uprljati sebe bilo čime što je oprečno njegovoj bogobojaznosti.

Mahmud Šeltut u svojim fetvama postu poklanja veliku pažnju i na taj način daje neke, naglašeno svoje, opservacije o ovom islamskom šartu. To je, naravno, stroga dužnost i izvan islama je onaj ko poriče strogu obaveznost posta.

No, Šeltut je svjestan da su samo oni rijetki koji su, kako on, na stranici 137., svojih Fetvi, kaže "u ime slobode mišljenja, tvrdili kako post nije obavezna dužnost. Dakle, kod takvih nije posrijedi neznanje, već inat, jer u "islamskim zemljama nema niko ko ne bi znao smisao i značaj posta... također, u islamskim zemljama nema niko ko ne zna da je post stub islama..."

Šeltut želi, stoga, ukazati na kur'anske formulacije kojima je naređen post. On odmah naglašava strogu i odvažnu svečanost tih formulacija Kur'ana jer sa frazama propisuje vam se -propisao je - propisao je Allah - tj. "kutibe 'ale-jkum, zatim ketebe 'ala, te ketebellahu", itd., uvijek se želi kazati u Kur'anu o nečemu uzvišenom. Tako je i za post, veli on, kazano kutibe 'alejkumus-sijame da bi se riječima " propisan vam je post" ukazalo na pisanje i sveto značenje knjige, te time i na izvanredno uzvišeni značaj posta. Šeltut na str. 139. ukazuje na nekolicinu sličnih kur'anskih formulacija (En'am, 54; el-Mudžadele 21; itd.), kojima se ukazuje na izuzetan značaj svih tema sadržanih iza ove odabrane formulacije "propisivanja". Mahmud Šeltut veli da je "dragi Bog u Kur'anu odredio vrijeme kad se posti, zatim je saopćio iznimke od obaveze posta, i to je učinjeno na način na koji nije stavljena u dužnost niti jedna druga stroga obaveza."

Jusr i rahmet u islamu

Mahmud Šeltut navodi da su među glavnim osobinama islama kao vjere upravo "lahkoća i milost" prema čovjeku. Imaju, stoga, veli Šeltut, mnogi islamski propisi i odredbe gdje imamo iznimke i olakšanja, što je u skladu sa kur'anskim principom: "Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove!" (el-Bekare, 286). Tako, osoba koju okrutno progone i muče da izgovori riječi nevjerstva, veli Šeltut, te riječi može izgovoriti kao tzv. ruhsu, olakšanje, da bi sebi spasila život, a pritom može srcem vjerovati.

Također, nastavlja Šeltut, ko se suoči sa glađu ili žeđu, ili postoji sasvim osnovana bojazan da će glad ili žed prouzrokovati teže posljedice, takva osoba može jesti i onu hranu koja je haram da bi utolila glad ili prigasila žed, i tako se održala u životu ili od sebe odagnala štetne posljedice...

U ovom smislu, Šeltut spominje islamske propise o tejemmumu kao duhovnom supstitutu abdesta, k tome, spominje skraćivanje broja namaskih sekvenci u krajevima gdje je stanovništvo izloženo pogibeljima, navodi intervencije u načinu obavljanja namaza, štaviše, u teškim prilikama muslimanu islam dopušta da mu namaz preraste u "simbolične kretnje glavom ih očima...", zatim šerijat dopušta da osobe kojima bezbjednosno nije siguran put na hadž, da hadž ni ne obavljaju, itd. itd.

Sve ovo Mahmud Šeltut navodi pripremajući sebi pros­tor na kojemu će kazati da je mnogo šerijatskih propisa koji dopuštaju osobama da ne poste, tada kad imaju valjan i opravdan razlog da ne poste! Šeltut imenuje ovu elastičnost islama pojmovima jusra i rahmeta tj. lahkoćom (obavljanja dužnosti) i milosti koja je u tome sadržana. On ovu osobinu islama na stranici 142. u Fetvama naziva "općim sunnetom milosti u propisima" (es-sunnetu er-rahimetu el-'ammetu fi t-tekalif..) Taj "običaj islama", naglašava Šeltut, obuhvaća i post. Prema njegovim Fetvama, tri su vrste osoba spomenute u ajetima o postu, i prema njima možemo znati ko je dužan i ko nije dužan postiti.

  1. Postiti je dužna punoljetna osoba koja je kod svoje kuće (mukim), koja je zdrava (selim) i koja, bez trpljenja ozbiljne štete može postiti (kadir). Takvoj je osobi post stroga dužnost.
  2. U ajetu se navodi da nije dužan postiti bolesnik (merid) niti putnik (musafir), ali s obavezom da nadoknade "dan za dan", i to kad ozdrave ('inde's-sahhati ...), odnosno, kad se vrate s puta ('inde l-iqameti...).
  3. Kojoj je osobi teško postiti zbog nekog uzroka za koji nema nade da će prestati (la jurdža zevaluhu), takva osoba nije dužna postiti ramazan niti je dužna napostiti propušteni broj dana, već je dužna, veli Šeltut, podijeliti tzv. fidju, tj. za svaki propušteni dan nahraniti (jednodnevnom hranom) jednoga siromaha (... en jut'imu bedelen 'an kulli jevmin miskinen vahiden...).

Mahmud Šeltut ne ostavlja puno dvojbe kako to izvesti, naime kako i čime za svaki propušteni dan nahraniti jednoga siromaha. On na str, 142. svojih Fetvi vrlo kratko, kaže da se ovim misli na "dva obroka hrane srednje kvalitete" (vedžbetejni min ta'amin mutevessitin), ali, da bi se cijela procedura učinila jednostavnom, Šeltut na istom mjestu dodaje da se "umjesto davanja hrane može dati novac prema među ljudima priznatoj cijeni" (ve jekumu mekame l-'it'ami bedel semenihi 'ala hasbi t-takdiri l-mute'arifi bejne n-nasi...).

No, koje su to osobe koje mogu koristiti izlaz tzv. "fidje"! Šeltut veli da su to ljudi koji su već u dobi pozne i oronule starosti (da'fu š-šajhuhah...) ili osobe sa trajnom, tj. neizlječivom bolešću (el-mered el-muzmin). U ovu treću kategoriju osoba koje nisu dužne postiti Mahmud Šeltut spominje i trudnice, ali i dojilje djece. Naime, on na ovom mjestu navodi tri osobe, bolje kazati tri faktora koji su vrlo važni kad je posrijedi post: trudnica (el-hamilu), dojilja (el-murdi'u), i dojenče (er-redi'u).

Mahmud Šeltut veli vrlo kratko da "kad god postoji bojazan bilo za trudnicu, bilo za dojilju ili za dojenče, u tim je slučajevima dozvoljeno trudnici i dojilji da ne poste, i, prema Šeltutu (ali ne i prema hanefijskom mezhebu - kako veli Husein Đozo) one to nisu dužne kasnije niti napostiti! Šeltut veli da su jedino dužne da podijele fidju.

Ovaj bivši azharski rektor i ovdje insistira na onom važnom principu islama, "jusru" ili olakšanju. On, štaviše, proširuje tumačenje ove riječi i opisuje "jusr" kao termin koji označava normalno stanje, odnosno situaciju kad se može postiti. On doslovno veli: Gdje je normalna situacija, gdje je "jusr", tu je i post, "savm" - Fe hajsu kane l-jusru kane s-savmu. Naravno, vrijedi i obrnuto, tj. gdje je poteškoća ('usr) tu je i prekidanje posta, odnosno mršenje (iftar), i Šeltut to odmah naglašava - Ve hajsu kane l-'usru kane l-iftaru.

Ovdje se sasvim lahko zapaža da se Šeltut izvanredno dobro koristi frekventnim kur'anskim terminima jusr i 'usr i prenosi ih na polje svojih fetvi. On je u savremenom islamskom mišljenju znamenit po insistiranju na ovim terminima, jer je shvatao da tzv. industrijski čovjek ima sve manje vremena, i moraju mu se, koliko god je i kad god je to moguće, mnogobrojne finese vršenja vjerskih obreda i dužnosti približiti. Time se postiže ostvarenje jednoga važnoga cilja, da se što više, a ne što manje, islama prakticira i provodi u djelo!

Husein Đozo je, u našim prilikama i u našem kontekstu, bio pristalica ovakvoga tumačenja. On se u svojim fetvama poziva ne samo na Mahmuda Šeltuta, već i na Muhammeda 'Abduhua, koji je, idući za principom jusra, tvrdio da rudari, zatvorenici, osuđenici, i sl. nisu dužni da poste, jer je posrijedi, naprosto, okolnost koja isključuje post. Mahmudu Šeltutu je, također, bila strana pomisao o rigidnom priopćavanju vjerskih dužnosti. On smatra da se takvim rigidnim metodima ljude otjeruje od vjere i da se, konsekventno tome, prakticira manje islama!

Kako će postiti ljudi na Antarktiku i Arktiku, tj. u krajevima gdje nema ravnomjernog smjenjivanja dana i noći i gdje noć ili dan traju u intervalima od nekoliko dana i mjeseci?

Mahmud Šeltut se u svojim Fetvama osvrće i na ovo pitanje. On napominje da su islamski propisi prilagođeni klimatskim i vremenskim pojasevima gdje živi najveći mogući dio čovječanstva. Napominje, tako, da su sami namazi, odnosno "namaska vremena", prilagođeni onim vremenskim pojasevima gdje sunce izlazi i zalazi u jednome danu (tj. u 24 sata). Tako je sam Poslanik a.s. objasnio da je jutarnji namaz, sabah, od zore do pred izlazak sunca (min tulu'i 1-fedžri ila šuruki š-šemsi), podne je od vremena kad sunce krene sa sredine neba pa do vremena kad sjenke svih predmeta budu koliko i ti predmeti ili dvaput toliko... (Ve li z-zuhri min zevali š-šemsi 'an kebidi s-sema;i ila sajrureti zilli kulli šej'in... mislihu ev mislejhi...). Ikindija ili popodnevni namaz je od "kraja' podnevskog vremena pa do zalaska sunca... (min nihajeti vakti z-zuhri ila gurubi š-šemsl...). Akšamsko vrijeme nastupa nakon zalaska sunca pa do iščezavanja svjetlosnih tragova sunca na nebeskom svodu... (ve lil-magribi min gurubi š-šemsi ila gijabi š-šefeki).

Jacija je, pak od tada pa do pred samu zoru... Dakle, Šeltut, objašnjavajući "namaska vremena", želi da nas postupno uvede u svoj odgovor kako će muslimanski stanovnici Antarktika ili Arktika ili, pak, što se toga tiče, svih polarnih krajeva zemlje gdje ne postoji ravnomjerna smjena dana i noći, postiti. Šeltut, dakle, prvo odgovara na pitanje - kako će ti ljudi klanjati. Husein Đozo se, također, u svojim fetvama bavio ovim pitanjima, odnosno, ta su mu pitanja bila postavljana. On kaže: "Neki autori smatraju, da u takvim prilikama gdje nema vremenskih perioda za koje su vezane određene vjerske obaveze, nema ni obaveza.

Međutim, ovakvo stanovište nema osnova. Smisao islamskih ustanova stoji svakako iznad određenih geografskih dužina i širina. Pozitivna uloga posta i obraćanje Bogu putem molitve ne ograničava se samo na zone, gdje važi obična podjela vremena na dan i noć od 24 sata, godinu od dvanaest mjeseci u trajanju od 365 dana. Namaz i post predstavljaju vrlo važne elemente u formiranju ljudske ličnosti bez obzira gdje živio i u kojoj geografskoj zoni bio.

Zbog toga šejh Šeltut smatra, da će vrijeme namaza u polarnim zonama odrediti prema kalendaru najbliže susjedne zemlje, u kojoj vrijeme protiče po običnom kalendaru. Stanovnici koji žive u tirn zonama sigurno se u svojim svakidašnjim poslovima ravnaju prema određenoj podjeli vremena na izvjesne jedinice za rad, odmor, spavanje, itd. U tome su se sigurno određivali prema nekom uzoru. Tako će učiniti i kada se radi o vjerskim propisima." (Đozo, Fetve, 229-230). Upravo je Đozo rezimirao ono što Šeltut u zvojim fetvama iznosi šire. Dakle, kriterij je najbliža zemlja ili kraj, gdje ima "normalna" smjena dana i noći - el-biladu l-mu'tedile elleti tetedžella evkatuha el-muhaddede fi l-jevmi ve l-lejleti... Šeltut tako, uzimajući kriterij "najbliže zemlje sa smjenom dana i noći" rješava odgovor na pitanje "kako će stanovnici polarnih krajeva postiti i klanjati".

Ali, sam Šeltut bio je veliki protivnik cjepidlačenja i razvodnjavanja duha i smisla vjerskih propisa. Šeltut se izričito protivi prerastanju, kako bismo to mi formulirali, uloge muftije u ulogu svećenika ispovjednika. On doslovno kaže da je vjernikova savjest vjernikov najbolji muftija (Ve muftihi fi zalike damiruhu). Na istom mjestu (str. 143) Šeltut veli da, ukoliko nam je naše vjerovanje i naš iman na našoj savjesti, "tada nema potrebe ni za kakvim fetvama muftija, koje često zbunjuju ljude..."

Autor: Enes Karić

Šeltutove fetve o postu (Pitanja o postu koja se najčešće postavljaju), Preporod, br. 1/627, 1. januar 1998, str. 12-13; br. 2/628, 15. januar 1998, str. 8-9.