To je Allahovo lično svojstvo koje podrazumijeva da Bog ne ovisi ni o kome i ni o čemu. Niko Mu nije potreban. Ništa Mu nije nužno. On je Nezavisni, Neovisni, Samoopstojeći, Samoegzistirajući. Stvorio je, između ostalog, tijelo, mjesto, prostor, vrijeme, smjer i druga slična stvorenja i ne ovisi o njima, jer On je i njihov Stvoritelj, kao što je Stvoritelj i svih ostalih stvorenja. Prema tome, Allah je i: Nestvoreni, Bestjelesni, Bezmjesni, Besprostorni, Bezvremenski, Besmjerni. Suprotno od kijamun bi-nefsihi je iftikar li-gajrihi (ovisnost o drugom), odnosno ihtijadž li-gajrihi (potrebitost drugog).

  Dakle, Allah ne ovisi ni o jednom stvorenju, pa ni o Aršu. Stoga je pitanje „gdje je Allah“ izlišno. O Аllahom svojstvu kijamun bi-nefsihi i pitanju „Gdje je Allah?“, kazao je naš imam Ebu Hanife, u svome djelu El-Fikh el-ebsat, između ostalog: Upitao sam: „Šta misliš, ako se pita: Gdje je Uzvišeni Allah?“ Na to je on (Ebu Hanife) odgovorio: „Odgovorit će mu se: Bio je Uzvišeni Allah prije nego što je stvorio stvorenja, a nije postojalo mjesto. I bio je Uzvišeni Allah, a nisu postojali ni gdje, ni stvorenja, niti stvar. On je Stvoritelj svake stvari.“

  Slično tome je kazao Alija, r.a.: Bio je Allah, a nije postojalo mjesto, a On je sada kako je bio prije.

  O akadiskim stavovima Ebu Hanife i općenito našeg maturidijskog mezheba u akaidu, preporučujemo knjigu dr. Adnana Silajdžića i Samira Beglerovića Akaidska učenja Ebu Hanife, koju je izdao El-Kalem, gdje su skupljena, obrađena, prevedena i prokomentarisana sva akaidska djela imama Ebu Hanife. Preporučujemo, između ostalog, i sljedeća djela:

- Ebu Munteha el-Magnisavi, Komentar El-Fikhul-Ekber, prevod: Bajazid Nicević, Edukativni centar „Ebu Hanife“, Novi Pazar, 2015;

- Ebu-l-Hasan el-Eš'ari, Muslimanska mišljenja i razilaženja o osnovama islamskog vjerovanja, prijevod: Almir Fatić - Džemaluddin Latić, Udruženje ilmije IZ u BiH, Sarajevo, 2020;

- Jusuf Džafić, Priručnik o islamskom vjerovanju, MIZ Tuzla, Tuzla, 2019.

 

Da li će u džennet ući pripadnici drugih vjera?

  U džennet će ući samo onaj ko vjeruje u šest temeljnih istina vjere (imana), tj. ispunjava šest šartova (uslova) da bi bio vjernik (mumin). Radi se o sljedećim imanskim šartima:

  1. vjerovati u Boga, Allaha dželle šanuhu,
  2. vjerovati u Allahove meleke (anđele),
  3. vjerovati u Allahove knjige (kitabe),
  4. vjerovati u Allahove poslanike (pejgambere),
  5. vjerovati u Sudnji dan (Posljednji dan),
  6. vjerovati u Allahovo određenje (kader, sudbinu), to jest da sve što se događa, biva s Allahovom voljom i određenjem.

  Ti imanski šarti su navedeni i u Kur'anu i Sunnetu. Tako u Kur'anu stoji: A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao. (En-Nisa', 136) U poznatom hadisu, kojeg prenosi h. Omer, stoji, između ostalog: Dok smo bili kod Allahovog poslanika, s.a.v.s., jednog dana došao nam je neki čovjek, izrazito bijele odjeće i izrazito crne kose. Na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, niti ga je iko od nas znao. Tako je sjeo kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je prislonio svoja koljena na njegova koljena i stavio svoje šake na njegove natkoljenice. Kazao je: „Muhammede, obavijesti me o islamu!“... Kazao je: „Ta, obavijesti me o imanu!“ Poslanik je rekao: „Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Zadnji dan (Sudnji dan), te da vjeruješ u kader (određenje), i dobar i loš.“ Kazao je: „Istinu si rekao.“... Omer dalje prenosi: Onda je on otišao, pa sam ja ostao jedno vrijeme. Zatim me je Poslanik pitao: „Omere, znaš li ko je ovaj što me je ispitivao?“ Odgovorio sam: „Allah i Njegov poslanik najbolje znaju.“ Poslanik je kazao: „Doi

Da li žena sjedi u namazu kao i muškarac?

  Sva četiri mezheba se slažu da postoje određene razlike između namaza muškarca i žene, budući da žena treba što bolje zaštiti avret. Tako npr. Ibn Redžeb el-Hanbeli, učenik Ibn Kajjima, spominje da postoji konsenzus (idžma') uleme da se žena neće širiti na rukuu i sedždi: Međutim, žena se skuplja. To je mišljenje učenjaka. Nije spomenuto suprotno mišljenje. Konkretno, žena će prilikom sjedenja primijeniti tzv. et-teverruk tj. sjedit će na lijevom stegnu, stavivši nogu na nogu i izbacivši ih ispod desnog buta, jer će tako najbolje zaštititi avret. Tako Mensur ibn el-Mu'temir prenosi da je Ibrahim en-Nehai kazao: Ženi se naređuje u namazu na sjedenju nakon dva rekata da skupi svoje natkoljenice sa strane. (Predaju bilježe Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejbe i dr.)

 

Učenje sura u namazu gledajući u Mushaf ili aplikaciju na mobitelu

  Čovjek je u namazu zaokupiran i zauzet namaskim radnjama, tačnije onim postupcima koje kur'ansko-sunnetski tekstovi spominju kao dozvoljene u namazu (farz, vadžib, sunnet, mustehabb i mubah radnje). Stoga, sve što Kur'an i Sunnet ne navode kao dozvoljeno, ne spada u namaske radnje kojima se čovjek može zaokupiti, već spada u nedopuštene vannamaske radnje koje su ili pokuđene (mekruh) ili su zabranjene, pa kvare namaz. Ni čitanje općenito, ni čitanje iz Mushafa posebno, nisu među spomenutim dozvoljenim namaskim radnjama, pa samim tim, nije ih dopušteno raditi tokom namaza. Štaviše, čitanje (i čitanje iz Mushafa) spada u zabranjene radnje koje kvare namaz.

  Prema hanefijskom mezhebu, učenje iz Mushafa u namazu potpada i pod oponašanje ehli-kitabija, budući da oni tokom svojih molitvi čitaju iz knjiga. Usto, dok čita iz Mushafa na kijamu, osoba izostavlja i propisano gledanje u mjesto sedžde. Pokuđenost i zabranjenost čitanja iz Mushafa u namazu se spominje i u predajama ashaba i tabiina. Tako Sulejman el-A'meš prenosi da je Ibrahim en-Nehai kazao: Oni (ashabi) su smatrali pokuđenim (mekruhom) da im imam imami, dok čita iz Mushafa, te tako oponašaju ehli-kitabije (hrišćane i jevreje). (Predaju bilježe Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejbe i dr.)

Zikr poslije namaza

  Prema hanefijskom mezhebu, sunnet je da pauza između farza i nafile (sunsunneta) bude kratka. Predaja selama se računa dovoljnom pauzom. Tako Mesruk ibn el-Edžde' prenosi da je Ebu Bekr, r.a., bio kao da je na usijanom kamenju, kada bi predao selam u namazu, sve dok ne bi počeo klanjati nafilu. (Predaju bilježi Muhammed Šejbani u Asaru) Hammad ibn Ebu Sulejman prenosi da je Ibrahim en-Nehai kazao: Selam pravi pauzu između dva namaza. (Predaju bilježi Muhammed eš-Šejbani u Asaru)

  Međutim, pohvalno (mustehabb) je proučiti nakon predaje selama, tj. nakon farza kratki zikr kojeg je Muhammed, a.s., učio: Vjerovjesnik, s.a.v.s., bi sjedio nakon predaje selama samo koliko bi trebalo da prouči: Allahumme ente-s-Selamu ve minke-s-selam. Tebarekte ja Ze-l-dželali ve el-ikram. (Allahu ti si Mir i od tebe proističe Mir. Nek si blagoslovljen, Ti Koji posjeduješ uzvišenost i plemenitost.) (Hadis bilježe Muslim, Ahmed, Ibn Madže, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i dr.)

 

Kako se klanja namaz za pokajanje?                          

  Namaz za pokajanje (tevba-namaz, salatu-t-tevbe) spada u mendub-namaze (pohvalne-namaze). Polje mendub-namaza je veoma široko. Tako se mendub-namazi općenito mogu klanjati dva, četiri, šest, osam, pa i mnogo više rekata. Što se tiče načina klanjanja tevba-namaza, on se klanja kao i drugi mendub-namazi: dva po dva rekata ili četiri po četiri rekata, tj. kao dvorekatni namaz sa predajom selama nakon svaka dva rekata, odnosno kao četverorekatni namaz sa predajom selama nakon svaka četiri rekata. Dakle, tevba-namaz ima najmanje dva rekata. Ukoliko se klanja kao dvorekatni namaz, klanja se isto kao sabahski sunnet, a ako se klanja kao četverorekatni namaz, onda se klanja isto kao ikindijski ili jacijski sunnet.

  Glede dove nakon tevbe-namaza, ne postoji neka posebna dova. Inače, najbolja dova je doista ona koja je iskrena (iz srca) i ispravna (u skladu sa Šerijatom), bez obzira na kojem jeziku je upućena, jer Uzvišeni Allah sve zna, pa tako i šta je u srcu svakog od nas. Pohvalno je da svaka dova, pa i dova nakon tevbe-namaza, sadrži kur'ansko-sunnetske dove Fatihu i Rabbena atina.

Da li je ispravno klanjati i postiti po vaktiji Islamske zajednice i da li je u našim vaktijama zora pogrešno izračunata?

Vaktija koju izdaje Islamska zajednica je u skladu sa vaktijama koje izrađuju druge svjetski poznate i priznate institucije: Dijanet (Tursko predsjedništvo vjerskih poslova), Rabita (Svjetska muslimanska liga), Generalna egipatska uprava za istraživanje, Univerzitet islamskih nauka u Karačiju u Pakistanu, saudijska Ummu-l-Kura itd. Sve spomenute vaktije se drže tačnih naučnih astronomskih proračuna, koji su zasnovani na kretanjima Sunca i Mjeseca, a u skladu sa onime što Šerijat (Kur'an i Sunnet) kaže o namaskim vremenima i dijelovima dana.

  Što se tiče vaktija koje odudaraju od svjetski poznatih i priznatih vaktija, Islamska zajednica je prethodnih godina upozoravala i obavještavala  muslimane i muslimanke da je, za naše muslimane, jedino ispravna, legalna i legitimna vaktija koju izdaje Islamska zajednica, te da ne nasjedaju na smicalice onih koji svojim zlonamjernim ili neodgovornim postupcima pokušavaju unijeti smutnju i zabunu među vjernike. Te neispravne vaktije znatno odstupaju od službene vaktije Islamske zajednice i gorespomenutih svjetski poznatih i priznatih vaktija. Stoga rad po takvim vaktijama nije ispravan, o čemu je već više puta govorio fetva-emin muftija dr. Enes Ljevaković.

  Prava zora nastupa kada se bijela svjetlost raširi horizontom. Ona je u našim takvimima IZ-a označena kao „zora“, tj. tek tada nastupa vrijeme za klanjanje sabaha. Prije nje nastupa lažna zora (fedžri-kazib, zodijačka svjetlost), koja ustvari predstavlja uske duge bijele zrake koje se protežu horizontom, poslije čega dolazi ponovo tama. Lažna zora nastupa 5-15 min. prije prave zore, zavisno od dužine dana, tj. što je duži dan, duži su i prelazni vremenski intervali. Dok traje lažna zora, još uvijek se može klanjati jacija-namaz u njegovom vremenu, odnosno ne može se klanjati sabah-namaz. Treba naglasiti da se lažna zora teško može vidjeti golim okom na našim prostorima, ne samo zbog svjetosnog zagađenja, već i zbog činjenice da je nebo u evropskim krajevima često oblačno noću, za razliku od krajeva bliskih ekvatoru, gdje je nebo noću mnogo vedrije.

Da li osoba koja pravi iftare mora postiti?

  Neki ljudi pogrešno zaključuju, na osnovu sljedećeg hadisa, da osoba koja pravi iftar ne mora postiti: Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i on (postač), s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada. (Bilježi ga Et-Tirmizi, a slične predaje Ibn Madže, Ebu Davud, Nesai, Ahmed i dr.)

  U islamu svako odgovara za svoje grijehe, učinjena loša djela i neizvršene dužnosti. Tako Uzvišeni Allah kaže: I nijedan grešnik tuđe breme neće nositi. (El-Isra', 15) A onaj ko uradi koliko trun zla - vidjet će ga. (Ez-Zilzal, 8) Isto tako, svako će dobiti nagradu za lijepo ponašanje (ahlak), učinjena dobra djela i ispunjene dužnosti. Tako Allah, dž.š., veli: Pa onaj ko uradi koliko trun dobra - vidjet će ga. (Ez-Zilzal, 7) Post spada u farz (stroge) islamske dužnosti. Stoji u Kur'anu: O vjernici, naređuje vam se post, kao što je bio naređen onima prije vas, kako biste bili bogobojazni. (El-Bekare, 183)

  Nahraniti postača je zasigurno dobro djelo, za koje slijedi nagrada u visini postačevog posta. O tome govori navedeni hadis. Hadis ne tretira pitanje obaveznosti i neobaveznosti posta, niti grijeha za neizvršavanje farz (strogih) dužnosti. Prema tome, ko ispuni dužnost ramazanskog posta, imat će za to određenu nagradu, a ko bez opravdanog razloga ne posti, imat će za to grijeh. Također, ko nahrani postača, imat će za to određenu nagradu.

Šta je to nisab i da li je zekat obavezan osobi koja ima dugove?

Nisab (zekatni prag) je, između ostalog, određena najmanja količina zekatne imovine koju osoba treba posjedovati da bi podlijegala obavezi zekata. Nisab za novac je protuvrijednost 91,6 grama zlata, što zadnjih godina iznosi između 8000 i 9000 KM, zavisno od cijene zlata na tržištu. Zekat na novac se daje u iznosu 2,5% od ukupne vrijednosti na dan obračuna. Prema tome, ako osoba na dan obračuna posjeduje manje novca od nisaba, nije dužna dati zekat, a ako posjeduje novca u vrijednosti nisaba ili više, dužna ga je dati.

  Inače, zekat na novac se obračunava tako što se od svog novca kojeg čovjek posjeduje (u koji spada i ušteđevina) na dan obračuna oduzme novčani iznos kojeg je on dužan vratiti drugima (kojeg je uzajmio od drugih), te doda novčani iznos kojeg je on drugima pozajmio (kojeg su drugi njemu dužni vratiti). Primjera radi, čovjek posjeduje na dan obračuna ukupno 20 000 KM, duguje drugima 15 000 KM, a njemu drugi duguju 5000 KM. Prostom računicom (20 000 KM - 15 000 KM + 5000 KM = 10 000 KM), zaključujemo da čovjek posjeduje novčani iznos koji prelazi nisab, te je stoga dužan dati na ime zekata 2,5%, odnosno 250 KM.

 

Da li postoji minimalni iznos za uplatu zekata?

  Zekat je vrsta obavezne sadake. Nisab (zekatni prag) je najmanja količina zekatne imovine, u ovom slučaju se radi o najmanjoj količini novca, koju osoba treba posjedovati da bi podlijegala obavezi zekata (nisab za ramazan 2020. godine je bio skoro 9 000 KM, a zekat na taj iznos skoro 225 KM). Prema tome, višak imovine koji je ispod nisaba ne potpada pod obavezu zekata, tj. ko ne posjeduje nisab, nije dužan dati zekat.

  Međutim, osoba može čistiti svoju imovinu i drugim vidovima sadake, tačnije neobaveznom sadakom. Usto, postoji i mišljenje u ulemanskim krugovima koje smatra da se pri obračunu zekata na novac uzima u obzir vrijednost nisaba srebra, a ne zlata (npr. nisab za srebro za ramazan 2020. godine je iznosio 564 KM, a zekat na taj iznos 14,1 KM). Neki ljudi i radi tog razloga daju zekat na manje iznose, npr. zekat od 50 KM. 

Propis slušanja muzike u islamu

  Poznato je da je pitanje slušanja muzike sporno kod islamskih učenjaka (uleme). Neki to dozvoljavaju uz određene uvjete, dok drugi smatraju da je to zabranjeno ili u najmanju ruku pokuđeno.

  Mišljenja uleme o muzici su podijeljena iz razloga što nema kategoričkih i jasnih tekstova, ni ajeta ni hadisa, koji je zabranjuju ili dozvoljavaju. Štaviše, arapski jezik, iako se radi o izuzetno bogatom jeziku koji ima, po nekim procjenama, čak i deset miliona riječi, začudno nema svoju posebnu riječ za muziku, nego, uglavnom zadnjih stoljeća, Arapi koriste grčko-latinsku riječ muzika.

  Izuzetak su def i slični instrumenti koji su, jednoglasno, po mišljenju učenjaka sva četiri mezheba (hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog), jasno dozvoljeni. Tačnije, radi se o konsenzusu (idžmau) da je def dozvoljeno upotrebljavati na svadbama i sličnim svečanostima. Za to, pored idžmaa, imamo dokaz u hadiskim tekstovima. Tako ashabijka Er-Rubejji' bint Muavviz ibn Afra, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na njenoj svadbi slušao sa drugima pjesme koje su pjevane uz def. (Hadis bilježe Buhari, Ahmed, Ibn Madže i dr.) Def ne samo da je dozvoljeno upotrebljavati, već je sunnet oglasiti svadbu defom i pjesmama. Muhammed ibn Hatib el-Džumehi, r.a., prenosi: Allahov poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Razlika između halala i harama su def i pjevanje na bračnoj svadbi (tj. tajenje braka je zabranjeno).“ (Hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Nesai i dr.)

  Što se tiče argumenata onih koji zabranjuju muziku, tu se radi prvenstveno o pogrešnoj interpretaciji (tefsiru) par kur'anskih ajeta.

  Kao što nema izvorne arapske riječi za muziku, tako ne postoji ni jedna predaja koja zabranjuje istu. Dakle, sve predaje koje se koriste kao argumentacija nedozvoljenosti muzike, ustvari govore o određenim muzičkim instrumentima i/ili pjevanju. Iz konteksta nije teško zaključiti da te predaje neposredno govore o zabrani žičanih instrumenta u slučaju kada podstiču na griješenje i nemoral, tačnije o zabrani nemoralne muzike i zabave. Stoga ne treba da čudi da se u fikhskim djelima ne piše o zabrani muzike, već uglavnom o zabrani instrumenata za zabavu/razonodu (arap. melahi). To podcrtava i istaknuti hanefijski učenjak Abdulganijj en-Nablusi u svome djelu Idah ed-delalat fi sema' el-alat (Pojašnjenje dokaza o slušanju instrumenata), kada, između ostalog, veli: ...Zaključak jeste da u ovoj meseli (pravnom pitanju), tj. meseli slušanja raznoraznih muzičkih instrumenata koji su popraćeni lijepim glasom nije dozvoljeno uopćavanje zabrane, bez njenog ograničavanja na instrumente za razonodu, odnosno instrumente za razbibrigu i slično, a što upućuje na korištenje istih radi razbibrige. Naime, dotična zabrana je na takav način ograničena u većini hadisa. Mada je u nekim hadisima navedena općenito, ali hadisi tumače jedni druge, slično kao ajeti. Također, ta zabrana je na isti način ograničena u riječima svih pravnika četiri mezheba. Što se tiče nekih pravnika koji su zabranu spomenuli općenito, oni su pod time mislili na njenu ograničenost, što se neizbježno zaključuje na osnovu detaljnog stručnog pojašnjenja. Razboritom intelektualcu je dovoljan išaret (znak), a pokvareni džahil (neznalica) ne shvata intenciju Zakonodavca, ni nakon hiljadu objašnjenja. (Abdulganijj en-Nablusi, Idah ed-delalat fi sema' el-alat, El-Matbea el-hifnijje, Damask, 1884, str. 25-26) Slično navode i: imam Gazali u Ihja' ulum ed-din, Jusuf el-Karadavi u El-Halal ve el-haram fi el-islam i Fikh el-gina ve el-musika fi dav' el-Kur'an ve es-Sunne i dr.

  Realno, muzika u osnovi spada u mubahe - dozvoljene radnje koje islam niti zabranjuje, niti propisuje. Međutim, kao i većina mubaha, ona može poprimiti formu obaveze, ali i formu pokuđenosti i zabrane. Primjera radi, ratna muzika je obavezna, ukoliko ima za cilj podići moral muslimanske vojske, te uliti strah i demoralisati protivnika. Takav je bio mehter - osmanska vojna muzika. Mehter vojni orkestri su djelovali svo vrijeme postojanja Osmanske države. Smatra se da su mehter tradiciju Osmanlije preuzele od Seldžuka, a ovi od Abbasija. Historijski izvori spominju da je Alauddin Kejkubad III (1298-1302), rumski seldžučki sultan, poslao osmanskom sultanu Gazi Osmanu I (1281-1326), osnivaču Osmanskog sultanata, prvi mehter vojni orkestar. Slično zaključuje i hanefijski učenjak Abdulganijj en-Nablusi u već spominjanom djelu o dozvoljenosti muzike: Budući da je ova mesela ograničena razonodom, uslov je da fetva koja se donosi o zabrani dotičnih muzičkih istrumenata bude ograničena njihovim korištenjem radi razbibrige. Dakle, ako se muzički instrumenti ne koriste radi razbibrige, onda se oni ne smatraju haramom (zabranjenim), već dozvoljenim (mubah) svim muslimanima i muminima (vjernicima), bez obzira spadali u obične nepotpune ljude ili u učene potpune ljude. Ovim propisom niko općenito nije izostavljen.

  Pod lehvom (razonodom, zabavom, razbibrigom) se podrazumijevaju faktori koji odvraćaju od pokornosti, zaboravljanje farzova (strogih dužnosti) i vadžiba (drugostepenih dužnosti) i zaokupljenost haramima (strogim zabranama) i mekruhima (pokuđenostima), kao npr. kada se muzički instrumenti slušaju uz alkohol (vino), blud (zinaluk) i slične zabrane... (Abdulganijj en-Nablusi, Idah ed-delalat fi sema' el-alat, str. 26)

  U današnjem vremenu, većina muzike je ipak zabranjena ili pokuđena. Tako je zabranjeno slušati muziku ukoliko ona razbuktava strasti, podstiče na grijeh i nemoral, oštećuje sluh, uznemirava druge, otupljuje osjećaj za namaz, a pokuđeno je slušati onu muziku koja traći mnogo vremena i sl. Također, zabranjeno je slušati muziku i pjesme pjevača koji su se odali griješnom i nemoralnom životu, kao i bilo kakvu pjesmu čiji tekst nije u skladu sa Šerijatom. Muzika koja je uobičajena u povodu svadbe ili nekog drugog veselja i povoda nije zabranjena, pod uslovom da ne vodi nekoj od gorespomenutih zabrana.

Zašto je Muhammedu, a.s., bilo dozvoljeno da ima više od četiri žene i zašto se oženio sa tako mladom h. Aišom?

  Za Allahove poslanike važe specifična pravila, ukjučujući i posebna prava i posebne obaveze. Tako je Muhammedu, a.s., noćni namaz (lejl-namaz) bio obavezan, a nama nije. Allahovi poslanici se kopaju, na mjestu gdje umru. Zato je Muhammed, a.s., ukopan u sobi svoje supruge h. Aiše. Za razliku od ostalih ljudi, oni nemaju pravo na oporuku i ostavštinu, tačnije sva pokretna i nepokretna imovina koja ostane iza njih, ne pripada njihovim nasljednicima, već se računa sadakom.

  Među specifičnostima Allahovih poslanika je i dozvoljenost braka sa više od četiri žene istovremeno. Muhammed, a.s., je imao ukupno jedanaest brakova, ali nisu svi bili istovremeno. U vezi njegovih supruga treba znati, između ostalog, sljedeće činjenice:

- Dok je h. Hatidža bila živa, tj. do 619. godine, Poslanik, a.s., se nije ženio drugim ženama.

- Svih deset brakova koje je Muhammed, a.s., sklopio nakon Hatidžinog preseljenja na ahiret su bili po naredbi Uzvišenog Allaha.

- Sve Poslanikove supruge su prije sklapanja braka sa njim već imale jedan ili dva braka iza sebe, osim h. Aiše. Štaviše, pet supruga je imalo dva braka, po jedan razvod i jednu muževu smrt: Hatidža, Zejneb bint Huzejme, Zejneb bint Džahš, Safijja, Mejmuna.

- Sve Poslanikove supruge, sem h. Aiše i h. Ummu Habibe, su prije sklapanja braka sa njim bile udovice. Udovice su znači bile: Hatidža, Sevda, Hafsa, Zejneb bint Huzejme, Ummu Selema, Zejneb bint Džahš, Džuvejrijja, Safijja, Mejmuna.

  Tačno je da je Muhammed, a.s., sklopio brak sa h. Aišom, i to kada je ona postala šerijatski punoljetna. Međutim, niko od tadašnjih neprijatelja islama mu to nije prigovorio, jer je sve donedavno u cijelom svijetu bio običaj da se ljudi žene i udaju vrlo mladi. U nastavku ćemo ukratko prozboriti o sklapanju braka između h. Aiše i Muhammeda, a.s.

   Ebu Bekr, r.a., se nadao da će Poslanik, a.s., oženiti njegovom kćerkom h. Aišom, a i Poslanik, a.s., je želio to, kako bi učinio čast svom prijatelju. Štaviše, melek Džibril je došao Poslaniku, a.s., u snu i obavijestio ga o ženidbi. O tome govore i hadiske zbirke. Tako u jednoj verziji stoji: Prenosi se od Aiše da je Džibril došao sa njenim likom u tkanini od zelene svile Vjerovjesniku, s.a.v.s., i kazao: „Ovo je tvoja žena na dunjaluku i ahiretu.“ (Bilježe ga Tirmizi, Bezzar i dr.) U drugoj verziji koju prenosi h. Aiša stoji: Allahov poslanik, a.s., mi je kazao: „Vidio sam te u snu tri noći. Došao je s tobom melek u svili, pa je kazao: „Ovo je tvoja žena.“ Onda je otkrio tvoje lice, kad to bijaše ti, pa sam kazao: „Ako je ta ženidba od Allaha, neka je On sprovede.“ (Bilježe ga Muslim, Bejheki i dr. Sličan hadis bilježe i Buhari, Ahmed i dr.)

  Poslanik, a.s., je tako zaprosio h. Aišu u mjesecu ševvalu 3. god. prije Hidžre (maj/jun 619. godine), a oženio se njome u mjesecu ševvalu 1. god. po Hidžri (april/maj 623. godine). Njen mehr je iznosio 500 dirhema (12,5 oka srebra, 1,603 kg srebra, danas preko 20 000 KM). U braku su proveli 9 godina.

  Glavni razlozi Poslanikove ženidbe h. Aišom:

1 - Melek Džibril je Poslaniku, a.s., prenio vijest o ženidbi sa h. Aišom od Uzvišenog Allaha, o čemu je već bilo govora.

2 - Aišina inteligencija koja je ukazivala na njen potencijal da, kao Poslanikova žena, bude među ashabima koji će najbolje da prenesu sunnet Poslanika, a.s. (njegova stanja i ono što je on govorio, radio i odobrio), posebno sunnet vezan za njegov privatni život.

3 - Prijateljska ljubav Poslanika, a.s., prema h. Ebu Bekru, kao i želja da mu, kroz ženidbu njegovom kćerkom, oda priznanje za sav njegove hizmet na Allahovom putu.

  Na kraju, treba još spomenuti da je po islamu načelno dozvoljeno oženiti više od jedne žene, tačnije biti u braku maksimalno sa četiri žene, pod uslovom pravednog i ravnopravnog tretmana svih supruga. Tako stoji u Kur'anu: Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onima koje su vam dopuštene, sa po dvije, tri ili četiri. A ako strahujete da nećete biti pravedni onda samo sa jednom... (En-Nisa, 3) Međutim, kod nas ne postoje zakonski uslovi ni za drugi, a kamoli treći i četvrti brak, niti se takav brak može sklopiti u okviru ustanova Islamske zajednice (pred imamom-matičarem), jer je prije zaključenja braka pred imamom neophodno pribaviti dokument o vjenčanju pred matičarem. Kako nije moguće drugoj supruzi osigurati isti zakonski tretman, nije moguće realizirati uvjet braka s drugom ženom, a to je ravnopravan tretman supruga.

 

Da li su vakcine dozvoljene?

  Briga za zdravlje djece je jedna od najvažnijih obaveza roditelja i staratelja. U tu brigu spada i blagovremeno vakcinisanje djece u cilju spriječavanja težih bolesti u budućnosti. Ovo pitanje je u nadležnosti ljekara, faramaceuta i drugih stručnjaka u toj oblasti koji istražuju sve aspekte vakcinacije i daju svoj sud o ne/potrebi ili ne/opravdanosti vakcinisanja djece. Sud struke o ovom pitanju treba poslušati. Skoro svi ljekari smatraju vakcinaciju potrebnom i veoma važnom. Veoma mali broj ljekara to osporava. Struka tvrdi da određene štetne nuspojave koje se pojave kod neke djece predstavljaju izuzetak, a ne pravilo, te da su štete po zdravlje ljudskog društva od nevakcinacije velike. Primjera radi, vakcinacijom su istrebljene ili skoro istrebljene mnoge opake bolesti koje su odnosile hiljade, pa i milione života godišnje (dječija paraliza, tuberkoloza, difterija, tetanus, Hepatitis B, male i velike boginje, veliki kašalj/hripavac (pertusis), tifus itd.). Štaviše, u svim zemljama Evropske unije, SAD-u, ali i u oko 130 od 195 zemalja svijeta vakcinacija je iznad 90 posto.

 

Koja je dova najbolja?

  Najbolja dova koju čovjek može proučiti je Fatiha, kako nas je Muhammed, a.s., obavijestio u poznatom hadisu: Najbolja dova je Fatiha (El-hamdu lillahi). (Hadis bilježe Ibn Madže, Tirmizi, Nesai i dr.) Međutim, postoje i mnoge druge opće pohvalne dove. U najbolje opće dove, svakako na prvom mjestu, spadaju dove iz Kur'ana i Sunneta. Među njima je i čuvena kur'anska dova Rabbena atina, koju je Muhammed, a.s., pored Fatihe, najčešće učio. Tako Enes ibn Malik, r.a., prenosi: Najčešća dova Vjerovjesnika, s.a.v.s., je bila: Allahumme rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fi-l-ahireti haseneten ve kina azabe-n-nar. (Hadis bilježe Buhari, Nesai, Ebu Davud, Ahmed i dr.) Postoji i veliki broj specifičnih dova za određene situacije i stanja (npr. dova pri ulasku u džamiju, pri izlasku iz džamije, pri posjeti mezarju, razne istigfar-dove itd.)

  Najbolja dova je doista ona koja je iskrena (iz srca) i ispravna (u skladu sa Šerijatom), bez obzira na kojem jeziku je upućena, jer Uzvišeni Allah Sve zna, pa tako i šta je u srcu svakog od nas. Preporučujemo nabavljanje publikacije „Ramazan – najdraži gost u našem domu“, koju je Islamska zajednica u BiH, u izdanju Media centra IZ, poklonila džematlijama 2020. godine, gdje ima par tekstova koji govore, kako o dovi općenito, tako i o dovi u ramazanu. Ovdje je i link za besplatnu pdf publikaciju: www.preporod.com/images/2020/08/PDF/ramazan-brosura-2020.pdf. Također, preporoučujemo i veliki broj zbirki dova na našem jeziku. Među njima su: Zbirka Vjerovjesnikovih dova i zikrova, našeg Mehmed-ef. Handžića; Hisnul-muslim (Zaštita svakog muslimana), Zbirka Vjerovjesnikovih dova i zikrova (Ezkar), imama Nevevija; itd.

 

Boravak u prostoriji u kojoj se nalazi pas

  Općenito je dozvoljeno boraviti u prostoriji u kojoj se nalazi pas, ako već u datoj situaciji nije to moguće izbjeći. Što se tiče boravka psa u istoj postoriji sa postačem, to ne kvari post.

  Inače, držanje psa u kući ili stanu, kao kućnog ljubimca, je zabranjeno u islamu, jer meleki ne ulaze u kuću, gdje se drži pas, kako stoji u poznatom hadisu, kojeg bilježe Buhari, Muslim, Ahmed i dr. Mudrost te zabrane je potvrdila i medicina. Primjera radi, dr. Neilanjan Nandi, profesor medicine s Drexel University College of Medicine u Philadelphiji, je upozorio prije par godina da je slina pasa potencijalno opasan izvor parazita, zaraze i infekcija. Dopustimo li psima da nas ližu po licu, upozorava dr. Nandi, otvaramo mogućnost njihovoj slini da dopre u naša usta i time se zarazimo glistama, trakavicom, salmonelom, escherichiom coli ili za crijeva vrlo neugodnim clostridium bakterijama.

Autor: Jusuf Džafić