S vremena na vrijeme čuju se prijedlozi da se pitanje liječenja Kur'anom stavi pod ingerenciju Islamske zajednice. Potaknuti interesom i potrebom šire javnosti „Preporod“ objavljuje tekst dr. Muharema ef. Štulanovića, profesora na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, o liječenju Kur'anom u islamskim izvorima i praksi muslimana koji predstavlja dio njegovog šireg istraživačkog projekta Vjera i tradicija u identitetu Bošnjaka, nastalog u saradnji sa Institutom za islamsku tradiciju Bošnjaka.

Na početku moramo pohvaliti Preporod, kao medij koji je kroz historiju svoga postojanja nosilac progresa u IZ, od Đozinog vremena pa do danas, nadajući se uspjehu, ako Bog da, i inicijative vezane za pravilno, islamsko rješavanje pitanja liječenja Kur'anom u IZ, odnosno, iskorjenjavanja najgrubljih oblika njegove instrumentalizacije u vidu zabranjenih (haram) načina i postojanju beskrupuloznih predatora koji, baš, na nesreći ogromnog broja pogođenih nekim vidom duhovnih/duševnih bolesti, zarađuju za život. Iako sam u životu, inače, naglašeno optimista, ovdje sam umjereni, pragmatični realista, znajući i pretpostavljajući neke očekivane prepreke i teškoće, ali i uvjeren da je, ipak, sazrjelo vrijeme, kad „teren“ traži rješenje, a Preporod kao glavni medij IZ nastoji animirati tu inicijativu. 

Geneza liječenja Kur'anom

Na temeljima tradicionalnih islamskih izvora, možemo se obavijestiti o ovom, zaboravljenom znanju iz naše nedavne historije, dragocjenom znanju duhovne terapije ili islamskog vida liječenja od raznih vrsta duhovnih bolesti koje su prouzrokovane od duhovnog, nematerijalnog svijeta, u našoj Tradiciji nazvanih džinnima/šejtanima koji mogu da djeluju na ljude. To se potvrđuje u vjerskim tekstovima, a iskustveno je poznato u muslimanskim i nemuslimanskim društvima, drevnim i savremenim, i na temelju toga su nastali mnogi običaji, literarna, umjetnička pa čak i filmska djela. Dakle, po konsezusu svih nebeskih, objavljenih svjetskih religija i iskustvu različitih drevnih i savremenih civilizacija taj svijet realno postoji i živi paralelno s čovjekom u jednoj ovosvjetskoj dimenziji života kao duhovni, nevidljivi, tajanstveni svijet gajba. Može djelovati na čovjeka u vidu raznih bolesti, koje se mogu prevenirati ili liječiti islamskim tradicionalnim načinom učenja rukje, ispravne vrste duhovnog liječenja u skladu sa islamskom metodom liječenja ili iscjeljenja. 

Nakon završetka agresorskog rata u BiH, ponudili smo FIN u Sarajevu sinopis doktorske disertacije Liječenje Kur'anom – fikhski pristup, u želji da se o ovoj temi progovori institucionalno, naučno i meritorno i da se ovaj dio zaboravljene islamske misli i prakse ponovo vrati u život i da koristi društvu. Međutim, naišao sam na potpuno nerazumijevanje i odbijanje koje se može razumjeti samo u svjetlu činjenice da je ova tematika bila zaboravljena kod nas, tabu tema, da se taj dio islama bio u prošlom sistemu izgubio i postao potpuna nepoznanica, izuzmemo li metodu rudimentarnog laičkog zapisivanja jedinog u upotrebi kod nas, koje, možda, u najboljem slučaju, nekada sadrži kur'anske citate, ali u najviše slučajeva baštini nerazumljive zapise, brojke i slova u vefkovima, talismane ili crnu magiju. Prvi put sam se praktično susreo sa metodom ispravnog, kur'anskog liječenja, učenjem rukje, tek kao imam Islamskog centra u Beču 1995. god. kada smo, saznavši za nju, pozvali poznatog profesora hermeneutike Kur'ana sa kairskog El-Azhara da svakodnevno u trajanju od tri sedmice liječi bošnjačke džematlije upotrebom metode učenja rukje. Iako sam čitav život proveo u IZ, to je ipak prvi put u mom životu da sam se praktično susreo sa ovim vidom liječenja, koje je bilo definitivno zaboravljeno u našem društvu, našoj zajednici i našim džematima. 

Od Beča do Bihaća i Kaknja

Bio sam prevodilac i pomagač u slučajevima kada oboljele osobe, nakon slušanja učenja određenih ajeta, padaju u trans, a profesor ili njegovi pomagači uspostavljaju kontakt sa unutrašnjim stanovnicima pacijenata. Pacijenti su izmijenjenim, neprirodnim glasom, (ustvari njihovi stanovnici iz duhovnog svijeta gajba) u tom stanju, vodili dijalog, svađali se, bivali bacani po tlu sa iskrivljenim pogledom i neopisivim grimasama, a onda, u slučajevima izlječenja, odjednom, ponovo poprimali normalan izgled i bistri, normalni pogled. Jednostavno susreo sam se sa vidom čuda (ne vidim drugo objašnjenje) koje uzrokuje kod porodica mnogih pacijenata, da u susretu s njim, krucijalno mijenjaju svoj život i postaju vjerski praktičari, uče o vjeri, pitaju i praktikuju. Bolest i stanje njihovih bližnjih i iscjeljenje začudnom metodom bivali su stimulansom za novo otkrovenje i vjersku praksu. Čudnih i čudovišnih slučajeva i pacijenata bilo je napretek, od višegodišnjeg prvaka Austrije u dizanju tegova kojemu je pomagala i za kojega je to radila džinnkinja, iz ljubavi, koja ga je opsjednula, oslobodivši se od nje učenjem rukje, do slučajeva nekih mladića koji su tumarali od kafane do kafane, potpuno izgubivši moć spavanja itd., da bi odmah nakon rukje spavali normalno itd., do opsjedenutih estradnih umjetnika koji su dolazili sa debelim zlatnim lancima oko vratova, i sa zapisima i na koje je učenje djelovalo da su padali u trans.

U početku sam i sam bio frapiran događanjima i u nevjerici simultano prevodio profesorima i pacijentima, ili još bolje silama koje su opsjedale te bolesnike, ustvari džinnima koji su se javljali iziritirani kur'anskim učenjem. Kada su mase počele dolaziti u Islamski centar svakodnevno i opsjedati ga, profesori sa El-Azhara su se jednostavno morali vratiti u Kairo na svoje redovne poslove. Pošto sam radio kao imam Centra, pod pritiskom mnogih pacijenata ili bolje reći siromašnih jadnika, koji su dolazili u pratnji svojih porodica tražeći adresu profesora u Kairu, i sâm sam počeo da se bavim učenjem rukje i liječenjem Kur'anom. I to je bilo prvi put u historiji nekog našeg džemata, po mom znanju, da se na takav način ponovo uvede ispravna metoda liječenja rukjom.

Poslije smo ovu metodu liječenja rukjom, prvi put otkako se ovo znanje zaboravilo na našim prostorima u prošlom sistemu, prenijeli kod nas u BiH, te javno po džamijama demonstrirali u nekoliko krajiških gradova, na stotinama oboljelih, koji su se žalili na razne simptome duhovnih, psihičkih ili džinnskih bolesti. Liječenje je bivalo javno, snimano video-kamerama i objavljivano bez ikakve cenzure. Pošto su ova liječenja snimana video-kamerama, u Beču i kod nas, bez neke posebne zabrane i cenzure, i slobodno distribuirala, ovaj vid liječenja postaje poznat široj populaciji ljudi. Spomenuti profesori sa El-Azhara upriličili su jednog ljeta nekoliko dana liječenja Kur'anom u Kaknju, uz pratnju medija i Islamske TV Kakanj, što je dodatno utjecalo na daljnju javnu promociju ove metode liječenja kod nas. Iza toga su se, kao gljive poslije kiše, pojavili „ljekari“, učači rukje, knjige i prijevodi literature vezane za ovu oblast. 

Međutim, sve ovo je bilo na jednom personalnom nivou, nesistematski, od slučaja do slučaja, iako je ovo iznimno važno pitanje pravazilazilo taj personalni, nesistematski nivo svojim društvenim javnim značajem kao i vrijednosti i snagu pojedinca, zaslužujući i tražeći društvenu pažnju, tako da se došlo do parcijalnog, institucionalnog rješenja uvođenjem predmeta Duhovna terapija koji se izučava u šestom semestru odsjeka Socijalna pedagogija i duhovna skrb na IPF u Bihaću. 

Liječenje Kur'anom nema alternativu

Mi ćemo se, ovdje, zbog skučenosti prostora morati da fokusiramo samo na nekoliko pitanja koja su bitna. Dakle, islamskom originalnom duhovnom metodom liječenja želi se vid originalnog, nekonvencionalnog liječenja, iscjeljenja, preventive i zaštite od uroka, čini, i crne magije, ili egzorcizam kojeg posjeduje islamska tradicija utemeljena na Objavi i praksi posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., poslanog, ne samo ljudskom rodu, nego čija Misija i Poslanje je bilo iz milosti svjetovima, kako se to proklamira u 107. ajetu, suretu-l-Enbija': „...a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“ 

Po tekstu ove norme Muhammed, s.a.v.s., poslan je i drugim svjetovima, nevidljivom svijetu gajba, osim ljudskog (insanskog), tako da njegovo Poslanje obuhvata i duhovni svijet džinna, a u čijem su sastavu i šejtani (đavoli), sa svojim vođom Iblisom (Sotona), koji samostalno ili u saradnji sa ljudskim pokvarenim, zlim pojedincima proizvode efekte duhovnih bolesti gdje dolazi do zlog doticaja, crne magije, sihira i manifestacije njihovog djelovanja, odnosno do oboljenja, opsjednutosti i sl., a onda, eventualno i do liječenja duhovnom metodom i terapijom koja nema alternativu.

Uzvišeni Allah eksplicitno navodi da je u Kur'anu lijek i milost za vjernike i kaže: „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.“ (17:82); „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ (10:57) U tefsiru i komentaru Kur'ana kod pojašnjenja spomenutog ajeta neki islamski učenjaci kažu: da je Kur'an potpuni lijek od svih srčanih i tjelesnih bolesti; ovosvjetskih i eshatoloških. Međutim, nije svako kompetentan niti osposobljen za liječenje Kur'anom.“ 

Nevidljivi, nadiskustveni svijet je transcedentalan i Uzvišeni Allah obavještava o njegovom postojanju putem Objave i kazivanja Poslanika, a.s., tako da u islamskoj doktrini postoji vjerovanje u „gajb“, transcendentni svijet. U Kur'anu se kaže: „Elif-Lām-Mīm. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali…“ (2:3) U ovom transcendentnom svijetu, paralelno sa ljudima, makar i nisu paralelni svijet, živi duhovni svijet džinna od čije vrste su i šejtani (đavoli). 

Dokazi o postojanju duhovnog svijeta džinna 

U Kur'anu 72. sura nosi naziv „El-Džinn“ (Džinni), a u njenom prvom ajetu, kaže se: „Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko džinna prisluškivalo i reklo: Mi smo, doista, Kur'an, koji izaziva divljenje, slušali.“ Isto tako, ova vrsta duhovnih bića spominje se u mnogobrojnim predajama hadisa, koji se navode po komentarima Kur'ana kod tefsira ajeta iz sure Džinn, kao što je npr. predaja Ibn 'Abbasa, r.a., koji u dugačkoj verziji, između ostalog pripovijeda: „...Kada su čuli Kur'an (džinni) pažljivo su ga slušali i rekli: – Narode!'... Mi smo, doista, Kur'an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na Pravi put upućuje – i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati; Onda je Uzvišeni Allah objavio Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko džinna prisluškivalo ... tako da su mu objavljene te riječi džinna.“

Muslim je zabilježio predaju od Ibni Mes'uda: „Bili smo jedne noći sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, koji se te noći izgubio. Tražili smo ga (uzalud) po gudurama i dolinama. – Rekosmo: ,Kidnapovan je, odnijeli su ga džinni, ili je potajno ubijen!' Proveli smo tu noć u jednom teškom, neizvjesnom, najgorem mogućem stanju kojeg ljudi mogu doživjeti. Međutim, osvanusmo, kad on ide iz pravca pećine Hirāa. – Rekosmo: ,Allahov Poslaniče, izgubismo te, tražismo te i ne nađosmo te. Zanoćili smo i proveli najgoru noć koju ljudi mogu provesti.' – On reče: ,Došao mi je džinnski glasnik sa kojim sam otišao i učio im Kur'an.' Onda se uputio sa nama i pokazao nam tragove njihovog prisustva i vatre.

Duhovne/duševne bolesti uroka, ograme, sihra i liječenje 

Djelovanje duhovnih ili džinnskih sila na ljude javlja se u vidu različitih bolesti sa različitim, poznatim simptomima. Ove bolesti se mogu podijeliti na dvije grupe u zavisnosti od toga kako su izazvane i nastale, da li s tzv. messom (ograma, ograjisavanje), spontanim, direktnim džinnskim djelovanjem na čovjeka, ili sihrom (vradžbina, magija), posrednim djelovanjem preko crne magije, čarolije koju spravlja sihirbaz (vračar). Najraširenija džinnska, direktna djelovanja su izražena tzv. sar'om (ograma, ograjisavanje) koja se javlja u vidu i sa simptomima ludila, bjesnila i epilepsije (padavice), te isabetu-l-a'jn (pogođenost okom, urok), dok se djelovanje sihirbaza (vračara) manifestuje posredno, kroz mnogobrojne vrste magije, crne magije, čaranja, odnosno sihra. 

Islamski ili šerijatski način liječenja ovih duhovnih/duševnih bolesti sastoji se iz čitavog procesa koji obuhvata tri stadija: 1) pripreme za liječenje, 2) proces liječenja učenjem rukje, 3) period postliječenja.

Prvi stadij se sastoji od priprema koje se odnose na bolesnika, onoga ko uči rukju i uslova za uspješno liječenje. Što se tiče učača rukje/ljekara i bolesnika trebali bi da se zaštite i imuniziraju kur'ansko-sunnetskim zaštitama prije početka samog liječenja, učenjem isti'aze (formule zaštite i pribjegavanja pod Allahovo okrilje), Ajetu-l-Kursijja (El-Bekare, 255), dova i zikrova. 

U sljedećem stadiju učač rukje bolesnoj osobi stavi desnu ruku na glavu i prouči rukju, odnosno set ajeta i sura koje se uče jasnim kiraetom (najbolje) u desno uho oboljelog. U predaji Ubejj b. Ka'ba navode se ajeti koje je Poslanik, a.s, učio jednom od oboljelih tako da je pravovaljana rukja dozvoljena i propisana konsenzusom islamske uleme, naravno uz ispunjenje njenih uvjeta dozvoljenosti.

U trećem stadiju nakon učenja rukje, bilo da je došlo do potpunog izlječenja ili nije, bolesnik se nastoji zaštititi i imunizirati kako se bolest ne bi ponovo vratila u vidu šejtanskodžinnskog djelovanja. Zaštita se postiže jedino vjerom, vjerskom praksom i ibadetom bolesnika, kako je došlo u praksi Allahovog Poslanika, a.s. Njemu je neophodna pomoć njegovih ukućana i prijatelja koji mu mogu pomoći da se izbjegne griješenje u njegovom krugu i društvu kako ne bi omogućili duhovnom napasniku da opstane pri njemu i da ga dalje opsjeda, ili da se vrati ako je istjeran islamskim tradicijskim egzorcizmom/ rukjom.

Dozvola liječenja rukjom u kojoj nema širka

Antun Hangi opisujući duhovne/duševne bolesti, govoreći o životu i običajima Bošnjaka i objašnjavajući ih navodi i običajne načine njihovog liječenja i preventive. Načini narodnog običajnog liječenja su interesantni jer kada se iskustveno dokaže korisnost neke od narodnih, običajnih, tradicijskih metoda liječenja, pa iako nije islamski, doktrinarno određena, ako ne narušava uvjete pravovaljane rukje, odnosno ne sadrži širk i posredovanje sa džinnima i šejtanima, ili neki vid zabranjenog praznovjerja, onda bi je bilo dozvoljeno koristiti i primjenjivati u liječenju i pomaganju oboljelih, jer se to razumije iz Sunneta i prakse Allahovog Poslanika, a.s. Naime, on je, Alejhi-s-selam, dozvolio rukju nedoktrinarnog porijekla koju su ashabi naučili od drugih, ako nema šerijatske zapreke. Muslim je zabilježio predaju Ebu-z-Zubejra da je nekog čovjeka zatrovao škorpion dok su sjedjeli sa Poslanikom, a.s., pa je neko rekao: – Allahov Poslaniče, da proučim rukju? Poslanik, a.s., je rekao: – Ko može da koristi svome bratu, neka to učini.

Muslim bilježi od A'vfa b. Malika el-Ešdže'ija koji kaže: „Primjenjivali smo rukju u predislamsko doba. Rekosmo: – ,Allahov Poslaniče, šta misliš o tome?' On reče: – ,Pokažite mi te svoje rukje na uvid. Dozvoljena je rukja u kojoj nema širka (višeboštvo, politeizam).'

Iz ovog vjerodostojnog predanja hadisa razumije se da je dozvoljena svaka metoda i rukja u kojoj nema širka, tj. narušavanja proklamovanog islamskog monoteizma, inače Poslanik, a.s., ne bi tražio da mu pokazuju njihove predislamske rukje na uvid, nego bi ih a priori odbacio i tražio da budu samo rukje koje su iz Kur'ana i Sunneta. Prema tome, kada se pogledaju i neke navedene metode koje je zabilježio Hangi u svojoj knjizi Život i običaji Muslimana, one izgledaju bezazleno i ne vidi se iz njih da sadrže nešto što bi moglo narušiti islamski monoteizam, za razliku od nerazumljivih bajanja, čaranja, nerazumljivih, šifrovanih zapisa, traženja pomoći od šejtana, džinna, njihovih velikaša i vladara, iskrivljenog učenja Kur'ana i sl., što može da bude ne samo veliki grijeh nego i vid apostazije. Dakle, ove narodne metode bi se mogle tolerisati, pogotovu ako se iskustveno dokaže njihova korisnost, međutim, nije potrebno ni naglašavati, da je vjernicima svakako preče obraćati se na doktrinarni pristup liječenju ovih duhovnih bolesti, kako je došlo u različitim hadiskim predajama.

Zapisi – sihri i liječenje

Sihr (crna magija, čaranje) je nedozvoljeni vid rabote, čaranja, crne magije, gdje se prepliću istine vjere i praznovjerja, znanje i vještine sa opsjenom, a poticaji i stimulansi poklapaju sa dunjalučkim ciljevima i strijemljenjima. To je najcrnji i najprljaviji oblik fizičkog i duhovnog služenja prokletom, nečastivom šejtanu, l.a., što prezire, ne samo vjernička, nego i svaka zdrava ljudska priroda. Njegova historija je samo crnilo i tamna strana ljudskog historijskog hoda i šejtansko-sotonskog sluđivanja sinova i potomaka Ademovih; djelovanja, prevara i opsjena, kao sredstava zavođenja Allahovih robova, kako bi ušli u vidove neoprostivog griješenja i apostazije (kufur, širk i dalalet), iz kojeg nema povratka na puteve spasa i normalnog življenja na ovom Ovozemnom životu.

Sihr kroz historiju civilizacija

Historija sihra, crne magije i čaranja, seže u predistorijsko doba kada su drevna plemena i narodi, od Babilona do Egipta, Hinda, Perzije, Grčke, Tibeta, Kine i drugi kojima je dolazila objava, svoju nepokornost, odbijanje i neslijeđenje Božije upute pravdali i obrazlagali potvorom Allahovih poslanika da su čarobnjaci, vračari, sihirbazi i opsjenari. 

Allah, dž. š., u Kur'anu kaže: „I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao nijedan poslanik, a da nisu rekli: 'Čarobnjak je!', ili: 'Lud je!'“ (51, 52) Kur'an spominje sihr, magiju, čaranje stanovnika Babilona: „I povode se za onim što su šejtani o Sulejmānovoj vladavini kazivali. A Sulejmān nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbinama u Babilonu, Hârūta i Mârūta, a to nije bilo nadahnuto dvojici meleka.“ (2, 102)

Harut i Marut su imena ljudi, a ne meleka

Ovdje je potrebno naglasiti da prijevod ajeta kod Besima Korkuta, kao i kod nekih drugih prevodilaca Kur'ana ide za značenjem da je dvojici meleka, sa imenima Harut i Marut bio objavljen sihr, što je pogrešno razumijevanje značenja ovoga ajeta. Korkut navodi u svome prijevodu: „I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu.“

Ibn i Kesir ovaj ajet komentariše, tako da se iz komentara razumije da Harut i Marut nisu meleki nego ljudi: „Jevreji su smatrali da su meleki, Džibril i Mikail, donijeli sihr Sulejmanu a.s., pa ih Allah, dž.š., ugoni u laž obavještavajući Svoga poslanika Muhammeda, a.s., da nisu i da je Sulejman, a.s., nevin u odnosu na njihove optužbe, zatim konstatira da je to šejtanski posao koji su oni upražnjavali u Babilonu poučavajući ljude sihru. Učitelji su bili dvojica ljudi po imenu Harut i Marut. Po ovom komentaru, čestica „ma“ u riječima „ve ma unzile a'le-l-melekejni“ upotrijebljena je kao negacija, a ne kao odnosna zamjenica… Ibni Džerir komentariše da je „ma“ čestica za negaciju… On bilježi komentar Ibni 'Abbasa da riječi „ve ma unzile a'le-l-melekejn“ znače „nije objavljen (sihr) dvojici meleka“.

Posredništvo-tevessul u islamu

Posredništvo, u arapskom jeziku tevessul koji je dozvoljen islamski, šerijatski odnosi se na sve vidove dozvoljenog obraćanja i približavanja Uzvišenom Allahu putem šerijatskih dozvoljenih aktivnosti i obredoslovlja. Međutim, postoje vidovi dozvoljenog i nedozvoljenog posredništva, koje treba razjasniti, kako bi se razjasnio i slučaj posredničkog liječenja o kojemu je riječ.

Posredništvo može da bude dozvoljeno i zabranjeno. Dozvoljene vrste posredništva su one koje su u skladu sa Šerijatom, tj. koje je dozvolio Uzvišeni Allah, a ima ih tri vrste i to posredovanje vjernika i umiljavanje: 1) Uzvišenom Allahu sa Njegovom Osobom, Njegovim lijepim imenima i svojstvima, 2) Njemu Uzvišenom sa svojim dobročinim djelima, obredoslovljem i pokornošću, 3) Allahu sa dovom koju Mu čini drugi vjernik. 

Zabranjeni vid posrednišva je ono koje se čini sa nekom osobom koja je stvorena; bilo da se kune i zaklinje s njima prilikom traženja, dovljenja i umiljavanja Allahu, dž.š., ili da se takve osobe uzmu kao posrednici između Uzvišenog Allaha i osobe koja upućuje molbe-dove, kako bi se uslišale. Ovakav vid posredništva općepoznat je u kršćanstvu, gdje se oprost i ispovijed, ne postižu nego preko osobe svećenika. Oni koji uzimaju posrednika smatraju da im se Allah neće smilovati, ili im oprostiti, osim preko posrednika, iako je On Uzvišeni neovisan i na Njega niko ne može izvršiti bilo kakav pritisak i posredovanje. Konačno, od aksioma je u islamskom vjerovanju da je Uzvišeni bliži od žile kucavice. A ne posreduje se u takvoj blizini koju svako može doseći, nego se posreduje kako bi se utjecalo na nekoga ko je daleko i ko se ne može direktno doseći, jer je možda okružen preprekama i ne dozvoljava da mu se priđe direktno, osim preko posrednika. Uzvišeni obavještava: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.“ (2, 186)

U ajetu se kaže: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli; što pretpostavlja direktno obraćanje Uzvišenom, a ne preko posrednika. Kao i dozvoljeno posredništvo i nedozvoljeno ima tri vrste i to posredovati: 1) Allahu sa osobom posrednika na način da se moli: Uzvišeni Allahu, posredujem ti sa tom i tom osobom pa mi ispuni molbu; 2) Allahu sa nekim osobinama posrednika, (kao što su: položaj, pravo, svetost, blagoslov i sl.) kao da se moli: Uzvišeni Allahu posredujem ti sa čašću, blagoslovom, pravom kod Tebe te i te osobe da mi uslišaš dovu; 3) zaklinjanjem Allaha sa osobom posrednika govoreći: Allahu moj, kunem Te osobom tom i tom da mi uslišaš molbu.

Ove vrste posredništva, tevessula, nedozvoljene su, a mogu biti veći ili manji haram dok najviši stupanj posredništva, može da bude i vid neoprostivog kufura i apostazije. Islamski učenjaci hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed), zatim Ibni Tejmijje, te Ibnu Arebi, decidno zabranjuju posredovanje Allahu, dž.š., sa osobom posrednika. 

Islamsko-šerijatski pogled na zapisivanje i sihr

Džumhur ili izrazita većina islamske uleme, smatra na temelju kategoričkih tekstova iz tradicionalnih šerijatskih izvora, da sihr (crna magija, čarobnjaštvo) realno, istinski djeluje na oboljelog na kojega se usmjeri, da je zbog toga zabranjen i zbog toga je propisana dunjalučka i ehatološka kazna za one koji se time bave i spravljaju ga.

Iako postoje izvjesne sličnosti između sihra, njegovog djelovanja i njegove biti, i između mu'džiza (nadnaravna djela data samo poslanicima za dokazivanje poslaničke misije) te kerameta (nadnaravna djela koja nisu na stepenu mudžize, data dobrim ljudima), oni se krucijalno, međusobno razlikuju:

– sihr je vid zabranjene, usvojene nauke i vještine, 

– mu'džiza i keramet su (vjerska) čuda, fenomeni, nikada se ne ostvaruju i događaju griješniku, za razliku od sihra koji se isključivo vezuje samo za njega,

– mu'džiza je čudo koje se daje kao dar poslanicima od Boga kao istinita potvrda poslanstvu sa tehaddijem (izazov) kojeg niko drugi osim poslanika ne može izvesti i oponašati, a i on ga izvodi isključivo sa dozvolom ('izn) Uzvišenog, za razliku od sihra kojeg može sačiniti čarobnjak/sihirbaz, ali i bilo koji drugi, pošto je to vještina i nauka koja se uči, prakticira i ekperimentiše sa njom.

– mu'džiza je čudo i nadnaravno djelo koje niko ne može pokvariti, staviti van djelovanja ili joj se suprotstaviti, ili je oponašati, dok sihr/magiju može pokvariti drugi sihirbaz sličan onome koji ga je spravio, ili još vještiji od njega i upućeniji u tajne magije ili učač rukje i učenjaci islama, koji rukjom, zikrovima i dovom, kako je poučio Poslanik, a.s., liječe ljude od ovog zla sa islamskom tradicionalnom metodom liječenja. 

Koliko god se ljudi više udalje od Allaha i islamskog programa življenja i ibadeta, toliko će, proporcionalno tome, biti više podložni šejtansko-džinnskom djelovanju.

Odabrano mišljenje o liječenju metodom sihra

Stroga zabrana liječenja magijom (sihr) preferirano je i ispravno mišljenje koje se može izvesti u svjetlu vjerodostojnih dokaza. Dokazi onih koji su pokušali dozvoliti liječenje magije (sihr) drugom magijom, neodrživi su u komparaciji sa pravnom snagom i logikom tekstualnih, tradicionalnih dokaza koji to zabranjuju:

  1. Naime, ustezanja imama Ahmeda, koje navode u jednom argumentu dozvole, da se odredi o opisanom slučaju nema značenje nikakve norme, a pogotovu ne sadržava dozvolu. Naprotiv imam Ahmed, kao jedan od velikih hadiskih autoriteta, čak prenosi navedeni hadis, u kojem se eksplicite zabranjuje predislamska nušra i tretira „šejtanskim poslom“.
  2. Predaja Se'ida b. el-Musejjeba da je dozvoljena rukja ona koja koristi, odnosi se na onu koja je dozvoljena i nije u kontradikciji sa Šerijatom.
  3. Liječenje po Šerijatu nije u statusu obaveze, nego dozvole, tako da pokušaj podvođenja liječenja sihra sihrom pod pravno pravilo: Nužda dozvoljava zabranjeno, ne stoji, jer se ne može analogijom komparirati sa slučajem nužde jedenja zabranjenog mesa, a također, liječenje se može obaviti na šerijatski opravdan i dozvoljen način učenjem kur'anske rukje, tako da nema potrebe za zabranjenim načinom koje provode sihirbazi.
  4. Iz predaje o robinji koja je opsihrila Aišu, r.a., i postupka oko njenog liječenja, ne razumije se da je Aiša, r.a., liječena uz pomoć sihirbaza. Naprotiv, iz drugih predaja razumije se da je spomenuti ljekar bio Sindijac „za kojeg se čulo da liječi“. Dakle, nema pomena da je on bio sihirbaz ili prorok. To što je „pogodio ili prorekao neke tajne“ i nisu bile tajne, jer se iz predaje da razumjeti kako je te informacije mogao saznati i dobiti od onih koji su ga obavijestili o Aiši, r.a. Od njega nije traženo skidanje sihra Aiši, r.a., niti od robinje koja je priznala da je spravila sihr. Aiša, r. a., ju je prodala i ostala jedno vrijeme bolesna, dok joj Allah, dž. š., u snu nije pokazao način izlječenja i ozdravljenja kupanjem u vodi iz tri izvora, što je ona praktično učinila i potpuno ozdravila. 

Prema svemu izloženom, dokazi dozvole liječenja sihra sihrom se ne mogu prihvatiti i preferira se stav i mišljenje islamskih pravnika koji to strogo zabranjuju.

Pomoć šejtana ortacima i njegova ,,čuda”

Šejtan je u osnovi zli napasnik i pokvarenjak koji voli zlo, nevaljalštine i opačine u koje upadaju ljudi a čime se on naslađuje. Voli one koji su mu slični činjenjem grijeha i opačina, pa ih u tome pomaže, navodi i stimuliše na različite inovativne i inteligentne načine pa i korespondirajući sa njima u liku duha, navodeći ih na pomisao da zaključe kako je u pitanju dobri duh-melek.

Šejtani su obavještavali El-Esveda el-A’nsijja, koji je tvrdio da je poslanik, o nekim tajnama. I Musejlema El-Kezzab koji se proglasio poslanikom, imao je, također, pomagače u vidu šejtana koji su ga obavještavali o nekim tajnama. U vrijeme Abdu-l-Melika b. Mervana, El-Haris ed-Dimaški proglasio se poslanikom a šejtani su ga pomagali na takav način da ga oružje nije dosezalo. Kamen bi ,,progovorio” slaveći Boga kada bi ga on pomilovao rukom, a ljude bi opčinio kao da su gledali nebeske konjanike za koje je on tvrdio da su meleki. Kada je na koncu uhvaćen, jedan ga vojnik htjede probosti kopljem, međutim, ono ga nije dosezalo. Abdu-l-Melik ga nasavjetova: „Nisi spomenuo Allahovo ime. Spomeni ga! Kada ga je spomenuo koplje ga je probolo.”

Sklapanje sporazuma maga (sihirbaz) i šejtana

To je sporazum maga (sihirbaz) sa džinom da se na određeni način opčini neka osoba i razboli, kao što su bolesti: impotencija, glavobolja, migrena, uzetost govora, djelimiča ili potpuna paraliza i sl. U ovom razbolijevanju i djelovanju mag-čarobnjak (sihirbaz) upotrijebi džina ili šejtana kao hadimus-sihri (sluga magije) i usmjeri ga putem određene čarolije (sihr) na određenu osobu sa kojom se on spoji, uđe u nju i prouzrokuje simptome pomenutih bolesti. Mag je u ovom slučaju projektant bolesti, a džin praktični izvršilac. U spravljanju sihra koriste se različite stvari koje pripadaju onome na koga se hoće djelovati i razboliti ga, kao što je njegova odjeća, kosa, nokti i sl. Spravljeni sihr se zatim zakopa ili sakrije, nakon određenih magijskih rituala i učenja koja sadrže elemente širka i apostazije. Iza toga hadimus-sihri-džin izvršava svoj dio posla na koji je pristao izvršavanjem određenog rituala, bajanja i učenja maga (sihirbaz). Prizivanje džina i sporazum između maga i džina na određeni vid magije, razbolijevanja i djelovanja na određenu osobu, temelji se na riječima i djelima apostazije. 

Šerijatskopravni aspekt o služenju džina ljudima

Onaj ko ostvari kontakt sa džinima i upotrijebi džina naređujući mu da izvršava od ibadeta i obredoslovlja sve ono što je naredio Allah i Njegov Poslanik, a. s., spada u Allahove dobre ili odabrane robove, jer upotrijebiti ih u dozvoljene svrhe na stepenu je upotrebe ljudi na dozvoljen način.

Međutim, njihova upotreba u nedozvoljene svrhe, haram je i grijeh, a upotrebljavati ih u činjenje apostazije, također je vid apostazije i nevjerovanja, itd. Onaj ko ih upotrijebi u neke dunjalučke koristi i nadnaravne svrhe, ne poznajući dovoljno Šerijat i misleći da su to kerameti (kao da ga prenesu sa mjesta u drugo, ili odnesu na hadždž i sl.) taj ne zna razlikovati šejtansko zavođenje od kerameta. I za očekivati je da ružno skonča.

Anomalije koje prate zanimanje učača rukje

Zanemarivši neispravne i zabranjene načine liječenja u osnovi o kojima se nema šta reći nego da su to kriminalne radnje i djela kojima se treba pozabaviti zakon, međutim, čak se i u praksi ispravnog i dozvoljenog liječenja Kur'anom i učenjem pravovaljane rukje mogu desiti i nastupiti šerijatske anomalije koje mogu izazvati neželjene posljedice doktrinarne prirode i proizvesti štetu kod učača i onoga kome se uči:

  1. Masa ljudi koja se obrće kod određenog učača rukje (ljekara) može proizvesti pogrešno uvjerenje kod običnog, neobrazovanog i sujetnog svijeta koji počne vjerovati da ta osoba ima neko povlašteno, nadnaravno svojstvo i mogućnost liječenja, zanemarujući važnost Allahovog govora, dova i zikra koji se uče, ili u krajnjoj konsekvenci, zaboravljajući da je to u Allahovim kompetencijama. Oni svu snagu posvete dolasku do te ličnosti koja uči, kako bi kod nje ugovorili termin, zanemarujući ono što je važnije. Slučaj Mekija Turabija kod nas u Sarajevu i Zagrebu, najbolje to potvrđuje, jer se kod ovog šarlatana i samoproglašenog čudotvorca i iscjeljivača, na njegovim seansama, moglo naći na hiljade pacijenata (muslimana i nemuslimana) iz svih kategorija društva i IZ u BiH. Povjerovali su da je kod njega lijek. Uzvišeni Allah eksplicitno navodi da je u Kur'anu lijek za vjernike i milost pa kaže: „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.“ (17, 82); „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ (10, 57). 
  2. Vraćanjem u historiju i biografiju Poslanika, a.s., njegovih ashaba i prvih generacija pouzdane uleme, nemamo primjere da je neko od njih ostavljao svaki drugi posao i posvećivao se samo liječenju rukjom, zarađujući za život samo na takav način. 
  3. Ni halife, kao vladari muslimana, nisu određivali posebne učače rukje da liječe ljude kao što su određivali sudije, muftije i druge važne organe islamske države, iako je u svakoj generaciji bilo onih koji su bili bolesni i sa simptomima šejtansko-džinnskog djelovanja, sihra i uroka. Bolesnici su odučavali rukju, ili sami sebi, ili odlazili nekom od alima koji im je to činio, i na tome se sve završavalo. Nisu, dakle, određivani posebni ljekari, učači rukje, kao posebna kategorija zanimanja i zarade za život. 
  4. Kada šejtan (sotona), osvjedočeni čovjekov neprijatelj, vidi da se masa okuplja oko određene osobe, „pomogne mu“ oglašavanjem kako ga se šejtani boje i kako izlaze iz bolesnika u strahu od njega da bi svijet počeo smatrati kako on posjeduje neke posebne nadnaravne tajanstvene osobine, a sve s ciljem da bi se opet skrnavilo vjerovanje u vrijednost i nadnaravnost Allahovog govora. Šejtanske spletke su lukave, duboke i inteligentne. Mogu ih prepoznati samo ljudi koji dobro poznaju Šerijat. 
  5. I sam učač je na jednom doktrinarnom iskušenju. Naime, kada vidi masu koja mu se obraća i koja se izliječi izlaskom džinna nakon njegove rukje, počinje da razmišlja da je on uzrok svemu tome, i da je Allahov odabranik. Razmišlja logikom kompleksa više vrijednosti. Eto, svi muslimani uče Kur'an, međutim, samo se njemu obraćaju za liječenje. I imponuje mu da vidi tu veliku masu koja mu se obraća. Na takav način i učač rukje polahko može skrenuti u doktrinarni ćorsokak.
  6. Učač rukje nakon proučene rukje, ako se džinn ne iziritira i ne progovori, ne zna kod svakog pojedinačnog slučaja na čemu je, pa ponekad dadne pogrešnu dijagnozu da je dotični zdrav, da pri njemu nema džinna ili uroka i jer u podsvijesti gaji ubjeđenje da se džinn mora javiti nakon rukje, što ne mora biti tačno. Niti se svaki džinn mora javiti, niti se svaki od njih boji učenja. Time se zavede bolesnik koji ostavi učenje određenih dova i zaštita.
  7. Neki ashabi su bili poznati kao dobri kojima se uslišava dova kod Boga, kao što je bio Sa'd b. Ebi Vekkas, jedan od deseterice kojima je Poslanik, a.s., za njihova života obećao Džennet, ili oni kojima je Poslanik, a.s., dovom priskrbio to svojstvo. Od generacije tabi'ina po tome je bio poznat Uvejs el-Karani. Ipak se u njihovim biografijama ne spominje da su im muslimani dolazili kući u vidu mase koja čeka na termin i tretman, kako bi im svojim dovama pomogli.
  8. U današnje vrijeme, rasprostranjenost oboljelih, neprakticiranje i nepoznavanje vjere, sa čijom se praksom jedino mogu štititi od ovih vidova oboljenja, dovodi do pojave šarlatana, sotonista, ljudi sumnjivog morala i karaktera koji, u općoj pomami i mogućnosti medijskog reklamiranja, koriste ovo kao sredstvo zarade i bogaćenja, otvarajući kućna liječilišta u kojima se svakodnevno obrću mase ljudi i ostavlja se, ustvari, glavni dio samostalnog vida liječenja vjerom i šerijatskim načinom rukje i zaštite, a ova aktivnost postaje biznis i sama sebi svrha, tako da se izgubi mogućnost izliječenja za pacijenta koji je „sve oprobao“ i nije se izliječio. 

Veliki saudijski učenjak Salih b. el-Fevzan b. el-Fevzan o otvaranju specijalizovanih liječilišta ovakve vrste je kazao: „Smatram da to nije dozvoljeno jer bi to vodilo otvaranju vrata fitne/nereda prevarantima različite vrste, a takva praksa nije bila kod starih pravovjernih genercija selefa, da otvaraju liječilišta i mjesta samo za učenje rukjom. Ako se ovo proširi, takva pojava može imati negativne konotacije i u ovaj posao će neminovno ući oni koji to ne poznaju stimulisani mogućom zaradom.“ 

Dakle, možemo konstatovati da prihvatanje učenja rukje kao vid životnog zanimanja nije bilo poznato u vrijeme ashaba i prvih generacija pouzdanih učenjaka. Također, to može dovesti i do neželjenih doktrinarnih anomalija kod učača i onoga kome se uči, iako je u osnovi dozvoljeno nagrađivanje i uzimanje nagrade za učenje rukje, ako nije u vidu profesionalnog životnog zanimanja. Prema tome, preporuka je, uzimajući po principu sprječavanja zla u korijenu, da je tu djelatnost, kao zanimanje, bolje izbjeći. Međutim, problem nastaje ako je kod liječenja duhovnih/duševnih stanja i bolesti, situacija u islamskom društvu i Islamskoj zajednici takva da se to prepusti stihiji u kojoj cvate liječenje zapisima, šarlatanstvo, sihr, crna magija i sl., kao što je trenutno slučaj kod nas, gdje imamo ogroman procenat nedozvoljenih, zabranjenih, vidova liječenja s aspekta kur'ansko-sunnetskog učenja, u tom slučaju Zajednica mora imati pravu, šerijatsku, dozvoljenu alternativu. Zbog svega navedenog dajemo slijedeći prijedlog.

Moj prijedlog

Ako će se institucionalizacijom i autoritetom IZ umanjiti negativni efekti, iskorijeniti najgori, najbrutalniji vidovi manipulacije, prevara i kvaziliječenje džahila, neznalica, šarlatana, prevaranata, kojima je prevashodno cilj lahko zaraditi na nesreći potrebnih i bolesnih, onda, naravno Zajednica mora ponuditi alternativu u vidu šerijatskog načina liječenja Kur'anom, kao što je institucionalno ponudila imame, vjeroučitelje i sl., inače se ne može boriti protiv tih negativnosti. Kad govorimo o inicijativi institucionalizacije ili profesionalizacije liječenja Kur'anom, te da se to stavi pod ingerencije IZ, problem šerijatski pravnog tretmana takvog jednog zanimanja može se analogijom prenijeti sa propisa profesionalizacije imamluka i učenja ezana ili mujezinluka u historiji islama i hanefijskog mezheba. Naime, tek pozni hanefijski učenjaci dozvolili su jedan vid profesionalizacije toga, zbog nužde i potrebe za tim; dozvolili su i uzimanja materijalne nadoknade za učenje ezana i imamluka, iako utemeljitelj mezheba Ebu Hanife kao i mezhebski učenjaci iz prvih generacija to nisu dozvoljavali, nikako, ni u kom slučaju (Ed-Durru-l-muhtar, 6/756, El-Ihtijar, 2/59.). Međutim, kada se pojavila nužda i potreba za tim vidom intitucionalizacije vjerske prakse, inače će vjera propasti i izgubiti se, dozvolili su to pravdajući i argumentujući taj stav nuždom ili čak samo potrebom (Ed-Durru-l-muhtar, 6/756). Analogno tome, može se izvršiti i institucionalizacija ovog zanimanja. 

Sistemsko rješenje bi bilo, pošto imamo islamske visokoškolske institucije, da se napravi elaborat i osnuje specijalistički studij, studij koji će obrazovati kadar za ovaj vid vjerske prakse. Poznat je način i metodologija otvaranja specijalističkog studija. U ovom slučaju to bi bilo prevedeno na jezik Bolonje: Specijalistički studij 4+1. 

Na tom studiju, obavezno bi se izučavali:

  1. predmeti kiraeta, šerijatskopravnih i drugih vjerskih znanosti koje se povezuju sa rukjom,
  2. neke uvodne medicinske znanosti i dijagnostike iz praktičnog razloga da se mogu prepoznati simptomi nekih bolesti (srčanih, moždanih, epilepsije i sl.), koje tokom učenja rukje mogu izgledati potpuno kao efekti učenja rukje, a biti isključivo medicinske prirode, i ako su neprepoznati dovesti čak do smrti pacijenta, 
  3. i metoda alternativne medicine, posebno hidžame koja uz rukju daje posebno efikasne rezultate liječenja duhovnih/duševnih bolesti. 

Studij bi imao i praksu, ambivalentne prirode: neurološku (medicinsku) i praktično učenje rukje na pacijentima uz islamski egzorcizam.

 

Autor: Muharem Štulanović