Najpravednije i najargumentiranije mišljenje je da je to vadžib. Ne prima se svjedočenje onog koji ga izostavlja, osim ako je to radio iz opravdanog razloga. Na to upućuje hadis Ebu Hurejre u kome kaže da je Allahov Poslanik (a.s.) primijetio da neki ljudi ne dolaze na neke namaze, pa je rekao: Namjeravao sam da naredim nekome da klanja ljudima, zatim da odem onima koji su izostali iz džema'ata, i naredim da im se kuće zapale snopom drveća. Kada bi neko od njih znao da će naći debelu kost došao bi, tojest na jaciju.

Abdullah b. Mes'ud kaže: “Koga raduje da sutra (na Sudnjem danu) susretne Allaha kao musliman, neka čuva namaze na koje se poziva ezanom. Allah je propisao vašem Vjerovjesniku (a.s.) ispravne puteve upute. U to spadaju i namazi. A kada biste klanjali u vašim kućama, kao što klanja onaj što ne dolazi u džema'at (nego u svojoj kući), time biste ostavili put (sunnet) vašeg Vjerovjesnika. A ako ostavite njegov sunnet, zalutat ćete. Neće niko uzeti lijepo i ispravno abdest, želeći da ode u džamiju, a da mu Allah na svakom koraku koji korači ne upiše dobročinstvo, uzdigne ga za jedan stepen i izbriše loše djelo. Nisam vidio nikoga između nas (ashaba) da je izostajao iz džema'ata, osim svima poznatih munafika. Dolazio bi (čak) i takav čovjek, koji je morao biti doveden oslanjajući se između dvojice dok ne stane u saf.”

Allahov Poslanik (a.s.) je objasnio vrijednost namaza u džema'atu nad namazom obavljenim pojedinačno riječima: Namaz u džema'atu je vrijedniji od namaza pojedinca dvadeset i sedam puta.

Opravdani razlozi izostajanja iz džemata

Obaveznost prisustvovanja džema'atu spada zbog jednog od sljedećih razloga:

  1. Jaka kiša i hladnoća ili velika tama i vjetar noću. To je na osnovu predaje, koja se prenosi, da je Ibn Omer proučio ezan za namaz jedne hladne i vjetrovite noći, a zatim rekao: "Klanjajte u svojim kućama." Onda je rekao: “Allahov Poslanik (a.s.) je naređivao mujezinu, ako je noć hladna i u njoj pada kiša, da kaže: ‘Klanjajte u kućama’”.

Među opravdanjima je i veliko blato, na osnovu onoga što se prenosi da je Ibn Abbas održao hutbu jednog blatnjavog (kišnog) dana pa je naredio mujezinu da poslije učenja hajje ‘alel-felah u ezanu kaže: "Namaz je u kućama". Ljudi su pogledali jedni u druge, kao da se čude. On je tada rekao: "Kao da se vi čudite ovome! Ovo je doista radio onaj koji je bolji od mene (misleći na Vjerovjesnika); to je tako i ja ne želim da vas opterećujem.” U drugoj verziji stoji: “Ne želim da vas navodim na grijeh, pa da dolazite gazeći po blatu do vaših koljena.”

  1. Strah od zalima za život ili imetak, ili strah od gubljenja imetka ili odlazak saputnika ako bi klanjao u džematu. Ibn Abbas prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Ko čuje mujezina, i ne spriječi ga od odazivanja na njega opravdan razlog... “A šta je to opravdan razlog?”, upitali su ashabi. On im tada reče: Strah ili bolest, neće mu biti primljen namaz kojeg je klanjao.
  2. Bolest, zbog koje se ne može ići u džamiju, kao što je paraliza ili osjecanje noge. Također spada obaveza s onoga koji vodi brigu o njegovanju bolesnika, ako će mu njegov izostanak štetiti.
  3. Ako bude postavljena hrana za kojom on žudi, ili je osjetio potrebu za vršenjem fiziološke potrebe. Poslanik (a.s.) je rekao: Ako kod nekoga bude postavljena večera, a počne namaz, počnite sa večerom i neka se ne žuri s njom dok se ne završi. Ibn Omeru je postavljena večera kada je namaz počeo i on nije išao klanjati dok nije završio večeru, mada je čuo i učenje imama. (...)

Vrijedi napomenuti i to da klanjač, ako izostane iz džemata zbog opravdanog razloga, a imao mu je namjeru prisustvovati, dobit će, Allahovom milošću, nagradu za to. To je na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Doista se djelo vrjednuje prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio.

Stjecanje vrijednosti džemata

Ulema se složila da se vrijednost džemata stječe prispijevanjem na najmanji dio namaza za imamom, makar to bilo i na posljednjem sjedenju prije selama. To je na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Kada čujete ikamet, idite na namaz, mirno i dostojanstveno, i ne žurite, pa što stignete klanjajte, a što vas prođe, upotpunite. Izraz “ma” (što) obuhvata najmanji dio.

Onaj koji je zakasnio treba da odmah slijedi imama u njegovoj radnji. Prvo izgovoriti tekbir u stajaćem položaju, a zatim će raditi isto što i imam. Smatrat će se da je stigao na rekat ako stigne imama na ruku’u, na osnovu hadisa kojeg prenosi Ebu Hurejra da je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: Kada dođete na namaz, a mi na sedždi, i vi učinite sedždu i ne računajte to, a ko stigne na rekat, stigao je na namaz.

Prekidanje namaza da bi se priključilo farzu u džematu

Ako klanjač počne nafilu, zavjetni namaz ili naklanjavanje, a imam počne s obavljanjem farza u džematu, klanjač neće prekinuti ono što je počeo, kako ne bi pokvario već obavljeno od tog namaza. Uzvišeni kaže: I ne ništite djela svoja.

Abdullah ibn Malik prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) prošao pored čovjeka koji je klanjao, a već je proučen ikamet za sabahski farz, pa mu je nešto rekao, a ashabi nisu znali šta. Kada su završili, pitali su ga: “Šta ti je rekao Allahov Poslanik (a.s.)?” On je odgovorio: “Rekao mi je: Gotovo da će neki od vas klanjati sabahski farz četiri rekata.” Poslanik (a.s.) mu nije naredio da prekine taj namaz.

Ovo nije u koliziji sa riječima Poslanika: Kada se prouči ikamet za namaz, nema drugog namaza do tog propisanog farza. Hadisom se misli da nema počinjanja drugog namaza do tog propisanog.

Ako klanjač počne farz, a imam ga počne u džematu, ako klanjač bude još uvijek na prvom rekatu i još nije učinio sedždu, predat će selam stojeći i pristupit će za imamom, kako bi farz obavio u džematu, tojest na bolji način.

Ako je pak bio upotpunio prvi rekat sa sedždom, onda će klanjati još jedan, kako bi bili parni i predat će selam nakon njega, a zatim će pristupiti za imamom, ako je namaz četvororekatni, kao ikindija ili jacija. A ako nije četvororekatni, kao sabahski i akšamski, odmah će prekinuti i pristupiti za imamom. Ako bi dodao još jedan rekat, onda će farz biti obavljen, ako se radi o sabahu, ili će biti obavljen njegov veći dio, ako je to akšam, i on ne bi trebao da kada obavi veći dio farza da ga samostalno prekida zbog džemata. Ako klanjač počne podnevski ili sunnet pred džumu pa se prouči ikamet ili se imam popne na mimber za hutbu, predat će selam nakon dva rekata, ako nije počeo treći. A ako je počeo treći, upotpunit će treći i četvrti, ali će skratiti učenje na njima. Ako preda selam na dva rekata, naklanjat će četiri poslije farza.

Ko uđe u džamiju i nađe ljude da klanjaju farz u džematu, pristupit će za imamom (u džemat) i neće klanjati sunnete. Izuzetak je sabahski sunnet, ako klanjač zna da može klanjati sunnet te stići da prispije na farz za imamom, makar samo i prije nego što imam preda selam. Tada će klanjati sunnet, a zatim će pristupiti u džemat. Ako procijeni da će ga džemat proći ako bi klanjao sunnet, ostavit će sunnet i odmah će pristupiti za imamom u džemat, jer je vrijednost džemata veća od sevaba sabahskog sunneta. Namaz u džematu je bolji od farza obavljenog pojedinačno za dvadeset i sedam puta, a sabahski sunnet ne dostiže ni vrijednost pojedinačnog farza. Ovaj propis je vezan samo za sabahski sunnet, jer je on najpritvrđeniji i najvrjedniji, kao što je ranije rečeno.

 

Izlazak iz džamije prije namaza

Izlazak iz džamije nakon ezana ili nakon nastupanja namaskog vremena bez obavljanja namaza je mekruh tahrimi, na osnovu onoga što prenosi Ebuš-Ša’sa’ koji kaže: “Sjedili smo u džamiji sa Ebu Hurejrom, pa je muezin proučio ezan, a onda je neki čovjek ustao i krenuo iz džamije. Ebu Hurejra ga je pratio svojim pogledom dok nije izašao iz džamije a onda je rekao: “Ovaj je neposlušan Ebu Kasimu (a.s.).”

Nema mekruha ako izađe zbog potrebe, da bude, recimo, imam ili mujezin u drugoj džamiji, ili da prisustvuje predavanju, ili da izađe u periodu dok se skuplja džemat, pa da se onda vrati i klanja s njima, ili da izađe nakon što je sam klanjao. Kod podne i jacije je mekruh da izađe ako je počeo ikamet (čak i ako je klanjao prije toga sam), jer može klanjati s imamom i da mu to bude nafila, s obzirom na to da nema mekruha da se klanja nafila poslije tih farzova. Ali poslije sabaha i ikindije je pokuđeno klanjati nafile. Također, neće ponovo klanjati za imamom akšam, jer je mekruh klanjati nafilu tri rekata, a ako bi klanjao četiri onda se ne bi slagao sa svojim imamom. Ako bi ipak ponovo klanjao za imamom, onda će klanjati četiri rekata, jer je to sigurnije, a neslaganje sa imamom je ipak u nekim situacijama i dozvoljeno, kao onaj što zakasni kada naklanjava nakon što imam preda selam, ili onaj ko klanja za musafirom. Ibn Omer kaže: “Ko klanja akšam ili sabah zatim ih stigne za imamom neka ih ne ponavlja.”

Ko je najpreči da bude imama

Vjerovjesnik (a.s.) je to pojasnio, rekavši: Ljudima će imamiti onaj koji najbolje poznaje Allahovu Knjigu. Ako tu budu isti, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. Ako tu budu isti, onda onaj koji je prije obavio Hidžru. Ako i tu budu isti, onda ko je prije primio islam. Čovjek neće imamiti drugom čovjeku u njegovoj upravi (nadležnosti), niti će sjesti u njegovoj kući na njegovo počasno mjesto bez njegove dozvole.

Pod riječima “najbolje poznaje Allahovu Knjigu” misli se na kur’anske propise, jer su oni učili čitanje Kur’ana i rad po njemu. Ne misli se na samo memorisanje Kur’ana, bez poznavanja propisa. Na to upućuje činjenica da je Vjerovjesnik (a.s.), kada je bio bolestan i odsutan, postavljao Ebu Bekra da klanja ljudima, a među ashabima je bilo onih koji su znali više učiti od njega, ali Ebu Bekr je najbolje poznavao propise.

Ako budu isti u znanju i učenju, onda se prednost daje bogobojaznijem, a to je onaj koji se više kloni sumnjivih stvari. Nakon što se islam raširio i izbrisalo vrjednovanje po Hidžri stavili su bogobojaznost na njeno mjesto. Ako budu isti u svim ovim osobinama onda se prednost daje starijem, na osnovu riječi Poslanika (a.s.): Ako budu u Hidžri isti, onda neka imami stariji među njima. Također je rekao: Kada nastupi namaz neka vam jedan mujezin prouči ezan, a zatim neka vam najstariji među vama imami. Ako i u tome budu isti, onda se prednost daje onome koji ima bolji moral.

Mekruh je davati prednost velikom griješniku (fasiku), zbog njegovog nemarnog odnosa prema vjeri. Nije isključeno da će neke namaske šartove okrnjiti, ali namaz za njim je dozvoljen na osnovu onoga što je Vjerovjesnik (a.s.) rekao: Klanjajte za svakim čestitim, a i za griješnikom (fasikom).” Ashabi i tabi’ini su klanjali za Hadždžadžom i njemu sličnim.

Mekruh je davati prednost neznalici, a nema smetnje da se dadne prednost slijepcu ako nema boljeg od njega jer je potvrđeno da je Vjerovjesnik (a.s.) ostavljao Ibn Ummi Mektuma u Medini da klanja ljudima, iako je bio slijep. Mekruh je davati prednost onome koji uvodi novine u vjeru ako novotarija u koju on vjeruje ne vodi u nevjerstvo.

Dozvoljeno je da klanja za osobom drugog mezheba (hanefija klanja za sljedbenikom šafijskog mezheba), ako kod njega ne vidi nešto što, po njegovom mišljenju, kvari namaz.

Uslovi da bi neko bio imam

Islam, nije dozvoljeno klanjati za nevjernikom. Punoljetnost. Nije dozvoljeno, u farzu i drugim namazima, da punoljetna osoba klanja za malodobnom, jer je namaz punoljetne osobe jači zbog njegove obaveznosti.

Muškost. Nije dozvoljeno da muškarac klanja za ženom. Što se tiče grupe žena nije uslov da njihov imam bude muškarac, ali njihovo obavljanje namaza u džematu je mekruh na osnovu onoga što se prenosi od Aiše: “Nema hajra u ženskom džematu osim u džamiji ili na dženazi.” Ne prenosi se da je iko od prvih generacija (selefa) klanjao za ženom i postoji konsezus islamske uleme (idžma) za to.

Nepostojanje uzura (smetnje). Nije dozvoljeno klanjati sahibi uzuru[1] (čovjeku s isprikom) za čovjekom koji je također ima, ali druge vrste. Tada bi onaj što je čist (tahir) klanjao za onim što ima uzr (smetnju) u jednoj stvari, jer smetnja kod sahibi uzura kao da ne postoji (to mu je oprošteno), ali ona utiče na onog drugog (tojest, onoga ko klanja za njim). Ako bi uzr imama i muktedije bio isti, dozvoljeno je da jedan klanja za drugim, jer im je stanje identično. Također je uslov da imam ne muca ili tepa, kao što je napomenuto u poglavlju o tepavcu.

Da stanje imama, po pitanju šartova i ruknova, bude bolje ili identično stanju onih koji klanjaju za njim. Nije dozvoljeno da onaj ko zna učiti u Kur’anu klanja za onim koji ne zna učiti obavezni dio učenja, ili nijemim. Niti je ispravno da obučeni klanja za nagim, niti onaj koji klanja obavljajući sve radnje propisano za onim koji ih obavlja naginjući se (išaretom), niti onaj koji klanja sjedeći išaretom da klanja za onim što to radi ležeći.

Nije dozvoljeno da onaj koji obavlja farz klanja za onim koji obavlja nafilu. Što se tiče hadisa u kojem se prenosi da je Muaz b. Džebel (r.a.) klanjao jaciju sa Vjerovjesnikom (a.s.), a zatim odlazio kod svog naroda i njima klanjao taj namaz, u njemu nema dokaza da je Poslanik (a.s.) to znao i da mu je to odobrio, nego se prenosi da mu je rekao za njegovo dugo učenje u namazu, kada klanja ljudima: Muaze, nemoj biti onaj koji iskušava (donosi smutnju i poteškoću narodu). Ili ćeš klanjati sa mnom ili ćeš skratiti ljudima. Iz ovog hadisa se razumije da kada klanja za njim ne može biti imam svome narodu. Ako je ipak klanjao sa njim, onda je moguće da onaj namaz sa Poslanikom (a.s.) nijetio kao nafilu, a zatim klanjao farz sa svojim narodom.

Što se tiče dodatka (rečenice) koji se prenosi “i njemu je to bila nafila, a njima farz”, čak ako i prihvatimo da je vjerodostojan, u njemu nema dokaza, jer je to pretpostavka prenosioca hadisa a možda je stvarnost suprotna tome.

Dozvoljeno je da onaj koji obavlja nafilu klanja za onim što obavlja farz, kao što je dozvoljeno da onaj koji ima abdest klanja za onim što ima tejemum, jer tejemum je čišćenje šerijatski priznato kod nemogućnosti upotrebe vode. Dozvoljeno je da onaj koji opere noge klanja za onim što je učinio mesh po mestvama ili gipsu, jer je njihovo čišćenje potpuno, za razliku od sahibi uzura čije je čišćenje krnjavo i zato ga gubi izlaskom namaskog vremena.

Dozvoljeno je da onaj koji stoji klanja za onim što sjedi, jer je Vjerovjesnik (a.s.) pri samrtnoj bolesti klanjao ashabima sjedeći. Ebu Bekr je klanjao stojeći iza Poslanika, a ljudi su klanjali prema Ebu Bekrovom namazu. Što se tiče riječi Poslanika (a.s.): Imam je postavljen da bi se za njim klanjalo, pa kada učini ruku’ i vi ga učinite, a kada se vrati sa njega i vi se vratite. Kada klanja sjedeći, i vi klanjajte sjedeći, one su derogirane ovim njegovim namazom pred smrt, kada je klanjao sjedeći, a ljudi iza njega stojeći i nije im naredio da sjedu. To je zadnje što se prenosi od njega da je radio. Dozvoljeno je onome što stoji uspravan da klanja za pognutim, jer ako je dozvoljen namaz onog što stoji za onim što sjedi, onda je preče da bude dozvoljen i za onim ko je pognut.

Uslovi za klanjanje u džematu

Da onaj koji klanja za imamom (muktedija) odluči da će klanjati za tim imamom, istovremeno kada odluči namaz.

Da muktedija ne bude ispred imama u namazu, jer je Vjerovjesnik (a.s.) uvijek bio ispred ili uporedo muktedija i zato je to uslov za ispravnost klanjanja za imamom. Ako bi muktedija izašao ispred imama pokvarit će svoj namaz, a neće pokvariti namaz imama, jer je on samostalan i ne smeta mu izostajanje muktedije. Gleda se položaj stopala, čak ako bi muktedija bio visočiji od imama, pa na sedždi bio ispred imama, ali njegovo stopalo nije ispred stopala imama, njegov namaz je ispravan. Kod stopala se gleda u članak tako da članak muktedije ne bude ispred članaka imama. Ako bi prsti muktedije, zbog dužine stopala, bili ispred prsta imama njegov namaz bi bio ispravan.

Ko klanja sa jednom osobom postavit će je sa svoje desne strane, a ko klanja sa dvije osobe on će stati ispred njih. Ibn Abbas r.a. kaže: “Spavao sam kod svoje tetke (žene Allahovog Poslanika). Vjerovjesnik (a.s.) je ustao u toku noći da klanja, pa sam i ja ustao da to činim s njim. Stao sam sa njegove lijeve strane. On me uze za glavu i postavi me sa svoje desne strane.”

Enes (r.a.) kaže: “Klanjali smo jedno dijete i ja u našoj kući iza Vjerovjesnika (a.s.), a moja majka Ummu Seleme iza nas." Dozvoljeno je da imam stane između dvojice ako je prostor tijesan. Sunnet je da prvo staju ljudi, zatim djeca, pa žene. Ovaj raspored između ljudi i žena je farz. (...)

Ako jedna žena stane u saf pokvarit će namaz jednog muškarca sa njene desne strane, i jednog sa njene lijeve strane i jednog u safu iza nje. Dvije žene kvare namaz jednom muškarcu sa njihove desne strane i jednom sa lijeve i dvojici u safu iza njih. Tri žene pokvarit će namaz jednog muškarca sa desne strane, jednog sa lijeve i trojici iza njih u svim safovima do kraja. Tako se računa sa četiri žene i tako redom.

Vrijedi napomenuti da je uslov klanjanja žena za imamom da on odluči da će biti imam i njima. Ako on to ne zanijeti, ona neće biti u namazu i zato, ako bi stala uporedo sa muškarcem, neće mu pokvariti njegov namaz. Ali je to mekruh, jer je stajanje žene koja klanja pored muškarca koji klanja različit namaz od njenog je mekruh.

Namazi im neće biti pokvareni, ako bi klanjali prema različitim stranama, kao da klanjaju u tamnoj noći i svako od njih se okrene u različitom pravcu, shodno rezultatima svoga istraživanja (idžtihada), ili da klanjaju u unutrašnjosti Ka’be pa se okrenu na različite strane.Također, dženaze-namaz neće biti pokvarena ako je klanjaju, a budu u istom nivou.

Da imam i muktedija ne klanjaju dva različita farza, kao podne i ikindiju, ili podne od dva različita dana. Kod obavljanja namaza u džematu namaz mora biti isti kod imama i muktedije. Poslanik (a.s.) kaže: Imam je postavljen da bi se za njim klanjalo i ne razilazite se sa njim. (...)

Da imam ne bude “mesbuk”. Klanjač je okasnio na početku svog namaza i klanjao ga za imamom, pa je onda nakon imamovog selama ustao da naklanja propuštene rekate i tada neko želio da pristupi za njim.

Da imam i onaj što klanja za njim pravno budu u jednom mjestu. Ako je namaz u pustinji ili velikoj kući, a između imama i onog što klanja za njim bude prazno mjesto širine za dva safa ili više, klanjanje nije ispravno. Isto tako, ako bi između njih bio put kojim prolaze automobili, a safovi nisu povezani preko njega, ili rijeka kojom može ploviti mali čamac, ili pregrada zbog kojeg se ne mogu prepoznavati imamove radnje..., ne može se klanjati za imamom. Džamija se smatra jednim mjestom i eventualna pregrada u njoj ne sprječava klanjanje za imamom, kao kada bi imam bio u džamiji, a klanjači na sofama. Ako bi neko klanjao izvan džamije, u radnji ili kući, recimo, ako bi safovi bili povezani, brojat će se kao jedno mjesto sa džamijom i dozvoljeno je klanjati. U protivnom, nije. Ako klanjač bude u jednom čamcu, a imam u drugom, nije ispravno klanjanje za njim, osim ako čamci budu vezani jedan za drugog.

Da muktedija ne vidi kod imama neku stvar koja, po njegovom mišljenju, kvari namaz, kao kada bi kod imama potekla krv, a on ne uzme ponovo abdest. Ako po mišljenju muktedije bude pokvaren imamov namaz, onda je i njegov pokvaren i morat će ga ponoviti, jer namaz muktedija je vezan za imamov namaz. Poslanik (a.s.) je rekao: Imam je garant,[2] a mujezin je povjerenik.[3]

Ako imam nakon namaza sazna da je klanjao bez jednog od namaskih šartova (kao, bez abdesta ili džunup), dužan je da obavijesti klanjače, ako su mu poznati. Ako zna neke od njih, dužan ih je obavijestiti o tome, makar pismom ili da im pošalje nekoga. Vrijedi napomenuti da se ovo mišljenje, da neispravnost imamovog namaza izaziva neispravnost namaza onih koji su klanjali za njim, prenosi od nekoliko ashaba i tabi’ina, kao što su Omer, Alija, Ibrahim en-Nehai, Ata’, Ibn Sirin, Eš-Ša’bi, Mudžahid i Tavus.

Slijeđenje imama

Muktedija je obavezan slijediti imama bez kašnjenja u farzovima i vadžibima. Ako bi u trenutku slijeđenja (el-mutabeah) trebao uraditi neki vadžib, neće ga ostaviti nego će ga izvršiti, a zatim nastaviti slijediti imama, jer tako ne napušta slijeđenje imama, nego ga samo odgađa. Tako, recimo, ako bi imam ustao na treći rekat prije nego što muktedija dovrši učenje tešehuda, on će ga dovršiti, a zatim ustati, jer je tešehud vadžib. Ako bi ustao, a ne bude ga upotpunio, namaz je opet ispravan. Tako isto na zadnjem sjedenju, ako imam preda selam prije nego što muktedija prouči tešehhud, on će ga proučiti, a zatim će predati selam. A ako bi predao selam prije nego što ga upotpuni, namaz je opet ispravan. Ako bi imam predao selam prije nego što muktedija prouči salavate i dovu, on će slijediti imama i predati selam sa njim, jer su salavati i dova sunnet.

Ako klanja za onim koji uči Kunut-dovu na sabahskom farzu, stajat će sa njim, ali neće ništa učiti, a Ebu Jusuf je rekao: “Slijedit će ga u svemu, jer je to stvar idžtihada, a on treba da slijedi svoga imama u postupcima idžtihadskog karaktera.” Ako se imam vrati sa ruku’a i sedžde prije nego što muktedija izgovori tri puta određeno učenje, on će ga slijediti u tome.

Ako muktedija podigne glavu sa ruku’a ili sedžde prije imama, treba da se vrati, i to mu se neće brojati kao dva ruku’a ili sedžde. Ako bi obavio neki rukn namaza prije imama i ne ponovi ga kasnije sa njim, kao da učini ruku’ i vrati se sa njega prije nego što to učini imam, a to kasnije ne ponovi sa imamom, ili poslije njega i preda selam sa imamom, njegov namaz će biti neispravan. Dokaz da je slijeđenje imama obavezno su riječi Poslanika (a.s.): Imam je postavljen da bi se za njim klanjalo. Kada izgovori tekbir i vi ga izgovorite, kada učini ruku’ i vi ga učinite, kada se vrati sa njega i vi se vratite. Kada kaže: “Semiallahu limen hamideh (Čuje Allah onog ko Mu zahvaljuje) vi recite: “Rabbena lekel-hamd (Gospodaru naš, Tebi hvala), kada padne na sedždu i vi padnite.

Vrijedi napomenuti da onaj ko je zakasnio na sve rekate ili neke od njih (mesbuk) neće slijediti imama u predaji selama nego će ustati nakon imamove predaje selama i naklanjati ono što je propustio. Ono što naklanjava nakon imamovog završetka namaza, smatra se da klanja sam za sebe, pa će zato učiti Subhaneke, eu’zu i ostalo, jer on naklanjava početak namaza. Ako bi pogriješio prilikom naklanjavanja, treba da učini sehvi sedždu.

Slijeđenje imama prilikom učenja

Muktedija treba da slijedi imama u svim namaskim učenjima (zikrovima) osim učenja na kijamu i tu ga neće slijediti, tojest učiti, nego će šutjeti i slušati, svejedno radilo se o namazima kod koji se uči naglas ili u sebi. Dokazi za to su riječi Uzvišenog: A kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani. Prenosi se nekoliko predaja koje govore da je ovaj ajet objavljen povodom učenja za imamom u namazu.

Ebu Musa el-Eša’ri kaže: “Allahov Poslanik (a.s.) nam je govorio, pa nam je pojasnio naš put i naš namaz rekavši: Kada klanjate, ispravite vaše safove (redove), zatim neka vam imami jedan od vas, pa kada izgovori tekbir izgovorite ga i vi. Kada kaže ‘gajril magdubi alejhim ve led-dalin’ (a ne na put onih koji su protiv sebe sržbu izazvali, niti onih koji su zalutali) vi recite ‘Amin’. Allah će vam to uslišati”…. U drugoj predaji dodaje: A kada bude učio vi šutite. (...)

 Imran b. Husajn kaže: “Klanjao nam je Allahov Poslanik (a.s.) podne ili ikindiju, pa je upitao: Ko je od vas učio za mnom Sebihisme rabbikel eala? Jedan čovjek reče: ‘Ja, i time sam želio samo postići dobro.’ Poslanik (a.s.) reče: Vidio sam da mi neki od vas u njoj pariraju.” Zabrana učenja za imamom se prenosi od velikog broja ashaba. Musa b. Ukbe prenosi da su Allahov Poslanik (a.s.), Ebu Bekr, Omer i Osman zabranjivali da se uči iza imama. Zejd b. Sabit je rekao: “Nema učenja za imamom ni u čemu.” Džabir b. Abdullah kaže: “Ko klanja rekat, a ne prouči Fatihu, sigurno je klanjao za imamom.” Ibn Omer kaže: “Kada neko od vas klanja za imamom dovoljno mu je učenje imama, a ako klanja sam, onda neka uči.” Nafi’ kaže: “Ibn Omer nije učio za imamom.” (...) Ovo mišljenje se prenosi od velikog broja tabi’ina kao što su: Seid b. Džubejr, Suvejd b. Gafleh, Alkama b. Kajs, Ibrahim en-Nehai i dr. Iz ovih dokaza se razumije da je učenje za imamom mekruh tahrimi.

Zamjena imama u toku namaza (el-istihlaf)

Dozvoljeno je imamu, ako mu se desi hades na koji on nije mogao uticati, da postavi nekoga od onih što klanjaju za njim za imama, pod uslovom da nije obavio neki od ruknova namaza bez abdesta.

Ako je namasko vrijeme na isteku, tako da se ne može početi namaz ponovo iz početka, onda mu je farz da nekog postavi na svoje mjesto. Dozvoljeno je klanjačima da postave nekoga od njih ako imam nije nikog odredio. Čak, ako bi jedan od njih sam izašao pred džemat i nastavio ih predvoditi, namaz će im biti ispravan, ako je stao na imamovo mjesto prije nego što je on izašao iz džamije.

Zamjena se može postići išaretom (pokazivanjem) ili povlačenjem.Dozvoljeno je imamu da postavi nekoga na svoje mjesto, ako ne bi bio u stanju da nastavi učenje. Sehl b. Sead prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) ušao kod Beni Amr ibn Avfa da ih izmiri. Nastupilo je vrijeme namaza pa je mujezin došao kod Ebu Bekra i pitao ga: “Hoćeš li klanjati ljudima pa da proučim ikamet?” Rekao je: “Hoću.” I klanjao je Ebu Bekr. Stigao je Poslanik (a.s.), a ljudi su bili u namazu. On je prišao i stao u saf, pa su ljudi počeli pljeskati rukama. Ebu Bekr se nije okretao, ali nakon što su ljudi pojačali pljeskanje, okrenuo se i vidio Allahovog Poslanika (a.s.). Poslanik (a.s.) mu je pokazao da ostane na mjestu. Tada Ebu Bekr podiže ruke i zahvali Allahu na tome što mu je Poslanik (a.s.) to naredio. Zatim se Ebu Bekr povratio dok se nije poravnao sa safom, a Allahov Poslanik (a.s.) je prešao naprijed i klanjao. Nakon što je završio reče: Ebu Bekre, šta te je spriječilo da nastaviš nakon što sam ti pokazao? Ebu Bekr odgovori: “Ne dolikuje sinu Ebi Kuhafe (tojest njemu) da klanja ispred Allahovog Poslanika.”

Neće imam tražiti zamjenu, ako ne bi mogao obaviti ruku’ i sedždu nego će nastaviti sjedeći, zbog toga što je dozvoljeno da onaj koji stoji klanja za onim što sjedi, i zato nema potrebe za zamjenom.

Ako bi imam postavio za zamjenu čovjeka koji je okasnio na nekoliko rekata (mesbuk), imam tada treba da mu prstima pokaže koliko je ostalo rekata do selama. Ako taj čovjek (mesbuk) ne bi znao koliko je ostalo rekata do kraja, onda će poslije svakog rekata sjedati na tešehud iz preventive. Kada mesbuk upotpuni namaz, jedan od onih koji su klanjali od početka će stati pored njega i predati selam zbog džematlija. Zato je bolje da se postavlja čovjek koji je od početka namaza.

Ako imam pokaže na nekog čovjeka da ga zamijeni, a on to ne prihvati, on ima pravo da pokaže na drugoga. Ako imam može da dopuni namaz, uzet će abdest i vratiti se na mjesto obavljanja namaza i upotpuniti ga kao muktedija. Ako onaj koga je on postavio u međuvremenu završi namaz, on onda može upotpuniti svoj namaz i na mjestu gdje je uzeo abdest, i to je bolje, jer će manje hodati, ili će se vratiti na mjesto gdje je obavljao namaz kako bi ga upotpunio na istom mjestu.

Mekruh je ponavljanje džemata u džamiji u kojoj su džematlije poznate i ako drugi džemat bude isti kao prvi. Nema mekruha ako se radi o džamiji na putu u koju svraćaju mnogi putnici, kao što nije mekruh drugoj grupi da klanja ako se razlikuje od prve, a razlika će se postići ako se ne klanja u mihrabu.

PROPISI O DŽAMIJAMA

Džamije su Allahove (dž.š.) kuće. One su u ovoj sintagmi spomenute uz Allahovo ime iz počasti koju imaju. Džamije imaju svoje specifične propise koji se moraju poštivati.Uzvišeni Allah kaže: ...ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće bez računa.

Uzdizanje džamija i njihovo veličanje će se ostvariti obavljanjem ibadeta Uzvišenom Allahu u njima, čišćenjem od svih vrsta nečistoće i prljavština, te odstranjivanjem svih ružnih mirisa i čuvanjem od ružnih riječi, kao i od ovosvjetskih stvari, kao što je kupoprodaja. U jednom hadisu se prenosi je Enes ibn Malik rekao: "Bili smo u džamiji s Allahovim Poslanikom (a.s.) kada je došao neki nomad i počeo mokriti u džamiji. Ashabi Allahova Poslanika (a.s.) su reagirali, vičući na njega. A Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Ostavitega i nemojte ga prekidati. Prošli su ga se i on je dovršio obavljanje male nužde. Zatim ga je pozvao Allahov Poslanik (a.s.) i rekao mu: Zaista, nije dozvoljeno da se ove džamije skrnave mokraćom i drugim nečistim materijama. Džamije su da se u njima spominje i veliča Allahovo (dž.š.) ime, obavlja namaz i uči Kur'an." Zatim je naredio jednom čovjeku da donese kofu vode i da je izlije na tom mjestu."

Od Ebu Hurejre (r.a.); se prenosi da je Allahov Posianik (a..s.) rekao: Ko čuje nekog čovjeka da povišenim glasom traži odbjeglu životinju u džamiji, neka kaže: "Nikada ti je Allah ne vratio, zaista džamije nisu zbog ovoga sagrađene. Od Džabira (r.a.) se prenosi da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Ko bude jeo ovo povrće - bijeli luk, a drugom prilikom je rekao: Ko bude jeo crveni, bijeli luk iprasu, neka se nikako ne približava našim džamijama, jer se i meleki uznemiravaju od onoga od čega se uznemiravaju ljudi. Od Aiše (r.a.) se prenosi da je rekla: "Naredio nam je Poslanik (a.s.) da podižemo džamije u kućama, da ih čistimo i lijepo uredujemo."

Riječi Uzvišenog Allaha U njemu su ljudi upućuju na to da je za žene bolje da klanjaju u svojim kućama. Ibn Omer (r.a.) prenosi u časnom hadisu da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Ne sprečavajte svoje žene da posjećuju džamije, ali su njihove kuće bolje za njih.

Autor Ed-Durra kaže: "Pokuđeno je zaključavanje vrata džamije, osim u slučaju kada postoji strah od krađe njene opreme. Vrlo je pokuđeno (mekruh tahrimi) spolno općenje iznad mesdžida, te vršenje male i velike nužde, jer se u mesdžid ubraja sve u visinu do nebeskog svoda. Također, nije dozvoljeno da se kroz džamiju prolazi bez nekog opravdanog razloga. Nedvosmisleno se navodi u El-Gun'ji da je grijeh ako se to pretvori u običaj. Grijeh je unositi u džamiju nečiste tvari. Na temelju toga stava, zaključuje se da nije dozvoljeno spravljati rasvjetu od masti koja sadrži u sebi nečistoću. Nije dozvoljeno da se pod premazuje nečistim tvarima, kao, naprimjer, da se u njeme nađe mokraće ili krvi, makar u posudi u kojoj se nalaze ti materijali. Zabranjeno je uvođenje sasvim male djece i ludih osoba, jer je kod njih uobičajeno da ne znaju čuvati higijenu. U suprotnom, dozvoljeno je, ali je mekruh. Unutar džamije se može upotrebljavati samo ona obuća koja se koristi za nošenje u zatvorenom prostoru. Pokuđeno je (mekruh) zaključati vrata džamije, jer to liči na sprečavanje od namaza. Uzvišeni Allah kaže: Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!

Munziri bilježi merfu' hadis da je Allahov Poslanik (a.s.) rekao: Udaljite iz džamija vašu malodobnu djecu i luđake, ostavite se kupoprodaje u njima, kao i podizanja glasa, isukivanja sablje i izvršavanja kazni. Namirišite ih petkom, a ispred njihovih vrata postavite zdjele vode. Neophodno je da posjetioci džamija vode izuzetnu brigu o čistoći svoga tijela i odjeće. Uzvišeni veli: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.

U sunnet spada da se, prilikom ulaska u džamiju, prouči ova dova: Bismillahi Allahummagfir li zunubi veftah li ebvabe rahmetike (U ime Allaha, moj Gospodaru, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje milosti.) Pri tom će proučiti salavat na Allahova Poslanika (a.s.). Na izlasku će proučiti ovu dovu: Bismillahi Allahummagfir li zunubi veftah li ebvabe fadlike (U ime Allaha, moj Gospodaru, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje dobrote.) I tada će proučiti salavat na Poslanika (a.s.). Pri ulasku u džamiju, dat će prednost desnoj, a pri izlasku lijevoj nozi. (...)

Autor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz

 

[1] Sahibi uzr je osoba kod koje se neprestano pojavljuje nešto što kvari abdest. (Serdarević, Fikhul-ibadat, 33)

[2] Po nekim hadiskim komentatorima, ovo treba shvatiti u smislu da imam pazi na ispravnost namaza, tačan broj obavljenih namaza, odnosno da čuva namaz svojih muktedija, na način da sve dok je njegov namaz ispravan i njihov je ispravan. (prim. prev.)

[3] Njemu je povjereno da se brine o namaskim vremenima, o početku i završetku posta, ali mu je također povjerena intima ljudi, jer sa visokih munara ima priliku da vidi i ono što je drugima skriveno. (prim. prev.)