Sažetak:

U radu se govori o poimanju i vrstama hazardnih igara u vrijeme normativnog perioda islamskog prava. Na temelju citata iz primarnih izvora islama i arapske predislamske poezije urađena je kontekstualizacija i rekonstrukcija prakse klađenja u tom periodu. Definirani su imovina, osobe i instrumenti korišteni tokom kockanja, poput: ğuzūr, aysār, qidāḥ, rabāba, ĥurda, raqīb i slično. Opisane su propozicije igranja deseterca, dvadesetosmerca i drugih vidova kockanja. Ukazano je na suštinsko značenje maysira na temelju kojeg savremeni islamski pravnici zauzimaju stav o (ne)dopuštenosti trenutnih formi igara i zabave. Razumijevanje tadašnjeg načina kockanja pomaže u pravilnom normiranju moderne prakse igara na sreću.

Ključne riječi: kocka, maysir, praksa, dobitak, gubitak, objava Kur'āna, predislamski period i islamsko pravo.

  1. Uvodna razmatranja

Igra u novac drevna je društvena pojava koja je kroz vrijeme mijenjala oblik i zadržavala suštinu, po kojoj svi koji žele igrati uplate određeni novčani iznos rizikujući i uzdajući se u sreću ili određenu vještinu brzu zaradu.

Početkom sedmog stoljeća po Miladu, u vrijeme objave Kur'āna, igranje u novac bio je društveno duboko ukorjenjen i prihvaćen način zabave i zarade. Muhamed, a.s., svijetu će ponuditi originalni sistem društvenih vrijednosti, koje rad i zalaganje, a ne rizik i sreću, pozicioniraju kao dopušten osnov sticanja materijalnih dobara. U cilju očuvanja pet zaštićenih vrijednosti Šerijata, među kojima je i zaštita imovine, svaka forma igāra u novac postat će zabranjen. Poput alkohola, postepeno, prvo u formi preporuke: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: 'U njima je veliki grijeh, a i neke koristi ljudima, ali je grijeh njihov veći od koristi'.“ (sura al-Baqara, 219, prijevod je N. Karamana); a zatim i u formi trajne zabrane: „O, vi koji vjerujete, opojna pića, kocka, kipovi i strjelice za gatanje samo su poganluk koji šejtan proizvodi, i zato se toga klonite kako biste se spasili. Šejtan jedino hoće da kroz vino i kocku ubaci među vas neprijateljstvo i mržnju, te da vas odvrati od spominjanja Boga i od namaza. Pa hoćete li se okaniti?“ (sura al-Māida, 90-91, prijevod je N. Karamana)

To što je Uzvišeni Allah iz Svoje mudrosti igru u novac nazvao maysir utjecat će kasnije da se njime u klasičnim islamskim izvorima najčešće imenuju do tada poznati oblici igāra u novac. Vremenom će se pojaviti i drugi nazivi kako bi se napravila razlika u formama igāra u novac što će dovoditi do određenih dilema o tome da li se, bez obzira na promjenu nazivlja, idalje radi o maysiru ili ne.

Zanimljivo je kako savremenicima Objave, koji su već bili prigrlili islam kao novi vrijednosni sistem ili će to kasnije učiniti, bilo savršeno jasno o čemu Kur'ān govori i šta tačno zabranjuje. Koliko je nama poznato, nije zabilježena predaja u kojoj su savremenici tražili od Božijeg Poslanika da im dodatno pojasni značenje kur'ānskog pojma maysir. Znali su koja aktivnost im se tačno zabranjuje u sistemu novih vjerskih vrijednosti. Spoznaja o značenju i načinu maysira iz vremena Objave može nam, kroz primjenu načela nepromjenjivosti norme (ţawābit) i promjenjivost prakse ljudi (mutaġayyirāt), pomoći u otklanjanju savremenih dilema igara u novac.

Zasebnih radova na ovu temu gotovo i da ne nalazimo. Vrijedi izdvojiti vrijedni pokušaj Ibn Qutaybe u djelu al-Maysir wa al-qidaḥ, kai i djelo al-Zubaydīya  Našwat al-irtiyāḥ fi bayān ḥaqīqat al-maysir wa al-qidāḥ. Pojedinačnih dionica o maysiru nalazimo gotovo u svim komentarima Kur'āna na ajete u kojima se najdirektnije spomenje igra u novac. Ulema je rado raspravljala o leksici, semantici, normativnosti i moralnosti maysira, ali nerado i o njegovoj praksi u vrijeme objavljivanja Kur'āna. U ovom radu tragamo za razlozima takvog pristupa.

Muslimanima koji su živjeli sa Poslanikom, a.s., bilo je jasno o kojoj praksi koju Kur'ān imenuje kao maysir govori. Oni muslimani koji su živjeli u prvim stoljećima nakon Objave, fokusirat će se na iskorjenjivanje prakse maysira u društvu, a ne na samu formu tog čina. Vjerovali su kako je islam jednom za svagda dokinuo sve oblike ove štetne prakse. Muslimani savremenog doba nerijetko se nađu u dilemi da li je neki od postojećih vidova takmičenja za novac dopušten ili se, ipak, radi o još jednom obliku maysira u savremenom ruhu.

Rekonstrukcija i kontekstualizacija prakse koju je Kur'ān nazvao maysir može biti od koristi u otklanjanju te dileme. Definiranjem razloga norme (īlla) maysira kao kategoričke (kaṭ‘i) zabrane tadašnje prakse i novonastale spekulativne (ẓanni) prakse moguće je postići pravnim normiranjem zasnovanim na analogijskom zaključivanju (qiyās), jednom od četiri osnovna izvora Šerijata. Kako bismo došli u poziciju upoređivanja ondašnjih sa današnjim praksama igara u novac potrebno je objediniti i analizirati predaje normativnog perioda islamskog učenja. Pored tefsirskih i hadiskih zbirki značajan dio opisa navedene prakse moguće je pronaći jedino u sačuvanoj predislamskoj poeziji, što ovakvu vrstu istraživanja dodatno usložnjava.

Ciljevi ovog rada jesu: definirati praksu maysira do momenta kur'ānske zabrane; prezentirati mišljenja islamskih učenjaka o tome; pojasniti intencije Šerijata o pravnom i protivpravnom, promjenjivom i stalnom u Šerijatu; istražiti u to vrijeme postojeće oblike igara u novac i njihovu povezanost sa proglašenjem takve prakse grijehom i zabranjenim djelom; te istražiti u kojoj mjeri i na koji način maysir tog perioda utječe na normiranje savremenih fikhskih pitanja iz oblasti igara i natjecanja za novac ili druga materijalna dobra.

Zadaci istraživanja jesu sljedeći: analizirati izvore maysira u izvorima islama i predislamskom pjesništvu; definirati oblike maysira u vremenu neposredno prije i tokom trajanja objave Kur'āna; ukazati na osobe i instrumente uključene u maysir; proučiti društveno-socijalne aspekte maysira tog vremena; ilustrirati društvenu percepciju takve prakse; uporediti bitne elemente maysira iz vremena Objave sa takmičenjem za novac u savremenom dobu.

U radu smo dokazivali sljedeće hipoteze: rekonstrukcija prakse maysira u vrijeme objave Kur'āna korisno je ukupnom procesu normiranja savremenih fikhskih pitanja u oblasti igara za novac; na temelju klasičnih predaja moguće je putem analogijskog zaključivanja (qiyās) ukazati na adaptibilnost Šerijata u rješavanju savremenih muslimanskih dilema.

U ovom radu nećemo govoriti o šerijatskopravnim normama maysira, niti ćemo dodatno elaborirati savremena fikhska pitanja iz ove oblasti, zbog prostora i zasebne studije koju smo ranije uradili na ovu temu (Ćeman, 24-31).

Semantičko značenje maysira

Imenica maysir je arapskog porijekla koja se upotrebljava u značenju „klađenje (qimār) u devije meso“ (Zamaĥšarī, 713); „zgoditak (ğuzūr) po dogovorenim pravilima igre“ (Ibn Qutayba, 27); „strelice (sihām) pomoću kojih se određuje dobit“ (Ğaṣṣāṣ, 2/465).

Maysir je prema nekima izvedenica riječi kocka (ğuzūr) jer se kocka u određenim iznosima ili dijelovima (Ibn Manẓūr, 5/297); prema drugima je izvedenica riječi lagano (yusr) jer se novac zarađuje lahko i bez rada; neki smatraju da je izvedenica riječi materijalna situiranost (ġinā) jer su u to vrijeme kockali uglavnom uglednici, bogataši i prvaci“ (Biqāʻī, 2/247).

Poznate prakse maysira do vremena objave Kur'āna

Ustanoviti tačan oblik igara u novac u džahilijjetskom periodu nije lahak zadatak. Pojavom islama takva praksa je normirana zabranom. Vremenom će se pojavljivati praksa koja je po svojoj normi istovjetna tadašnjem maysiru ali nikada u identičnoj formi kakva je bila neposredno pred proglašavanje maysira grijehom i haram djelom po islamu.

Raniji pokušaji rekonstrukcije igre maysira od strane uleme klasičnog perioda islama uglavnom je završavao konstatacijom „kako i pored ogromnog napora to nisu uspjeli doznati, čak ni uz pomoć beduina kod kojih su se raspitivali a koji su im rekli da ga je 'Allah presjekao islamom tako snažno da su Arapi sačuvali u pamćenju samo neznatne dijelove opisa maysira'“ (Ibn al-‘Arabī, 2/656). U dijelu svoje doktorske disertaciji naš savremenik al-Mulḥim (22-55) pokušat će još jednom osvijetliti način maysira iz vrema Objave. 

Izdvojit ćemo najčešće prakse ovog perioda:

Prva forma: klađenje u devije meso putem izvlačenja strelica (qidāḥ). Najčešća i općepoznata forma igre za novac toga vremena koju su „općenito nazivali maysir, uglavnom misleći na opkladu u devije meso“ kao tada najrasprostranjeniji oblik klađenja kod Arapa „mada ajet svojim značenjem obuhvata sve moguće oblike igre u novac, poznate u vrijeme Objave kao i one koji će se javljati sa protekom vremena.“ (al-Baġawī, 1/193)

Druga forma: klađenje u ostale vrste imovine mimo devijeg mesa, poput usjeva pa čak u vlastitu slobodu ili slobodu članova najuže porodice, koji bi u slučaju gubitka opklade padali u ropstvo (al-Ṭabarī, 4/324).

Treća forma: igranje tavle sa kockicama, spomenuto u hadisu Poslanika, a.s., i mnogim predajama ashaba, za koju se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je igrana samo za novac ili iz zabave. Neki će ustvrditi kako se u ovu formu igara za novac u vrijeme Objave ubraja i šah, što nije tačno obzirom da je šah nastao u Indiji pa se kasnije igrao u Perziji a Arapi će se upoznati sa njim u periodu ashaba, tako da nijedan hadis u kojem se spominje igranje šaha za vrijeme Objave nije vjerodostojan (al-Šawkānī, 8/96; Ibn Taymijja, 34, 207-243).

Četvrta forma: klađenje u vidu određene vrste kupoprodaje, poput predmeta kojeg osoba dodirne ili pogodi kamenčićem i slično. Istina, predislamski Arapi nisu takav vid poslovanja nazivali maysirom, ali ono po svom smislu ima elemente neizvjesnosti i sreće kao i maysir.  

Osobe i instrumenti korišteni kod prakticiranja maysira

Teško je pojmiti tačan opis igāra u novac toga vremena bez upoznavanja sa pomagalima i ljudima prisutnima u tadašnjoj praksi, a koje ćemo ovdje spomenuti.

Prvo: strelice maysira (qidāḥ al-maysir)

U jeziku toga vremena riječ qidāḥ ili zulam označavala je strelice, ono što bi danas bile kvote ili loptice, izrađene od pruta drveta al-nabʻ (bot. chadava tenax) potpuno identičnog oblika sa različitim znakovima i obilježjima (Ibn Manẓūr, 2/556). Proučavajući predislamsku poeziju moguće je pouzdano utvrditi izgled strelica: identičnog oblika sa oznakama i vrijednostima na sebi, male veličine, jedna strana je deblja od druge strane strelice, napravljene od najboljeg pruća nabʻ, tanke i blago zakrivljene poput pruteva sedla, uravnotežene i glatke za lagano povlačenje ili bacanje (Ibn Qutayba, 69).

Vrste strelica

Bile su dvije vrste strelica: aktivne - koje dobijaju i pasivne - koje ne dobijaju. Sedam strelica bilo je aktivno, svaka je na sebi imala znak koji je označavao visinu dobitka ili gubitka uloga i imala je svoj naziv. Tako je:

Prva strelica: al-faḏḏ, nosila, u slučaju da pobijedi u igri jedan dio onoga u šta se igralo ali isto tako i jedan dio gubitka u slučaju da igrač izgubi u igri.

Druga strelica: al-taw'am, nosila dva dijela u slučaju dobitka ili gubitka.

Treća strelica: al-rakīb, nekada nazivana i al-ḍarīb, sa učešćem od tri dijela.

Četvrta strelica: al-ḥils, sa učešćem od četiri dijela.

Peta strelica: al-nāfis, sa učešćem od pet dijelova.

Šesta strelica: al-musbil, nekada nazivana i al-muṣaffiḥ, sa učešćem od šest dijelova.

Sedma strelica: al-muʻallā, sa učešćem od sedam dijelova.

Dobitak bi se ostvario time što bi ova strelica bila izvučena iz tabolca za strelice. Al-Hamaḏani će opjevati strelice u stihovima:

Jelī al-faḏḏa minhā taw'am ṯumma baʻdah

Raqīkibun wa ḥilsun baʻdah ṯumme nāfisun

Wa musbiluhā summe al-muʻallā fa hazihī al

Sihām allatī dārat ʻalajhā al-mağālis (al-Alūsī, 3/58).  

Pasivnih strelica bilo je tri, po obliku identične aktivnim, svaka je imala svoj znak i naziv:

Prva pasivna strelica zvana al-safīḥ, druga al-manīḥ i treća el-vaġd, opjevane također u predislamskom pjesništvu:

Lī fī al-dunyā sihāmun

Laysa fī hinna rabīḥun

Wa asāmīhinna vaġdun

Wa safīḥun wa manīḥ (al-Zamaĥšarī, 6/45)

Pretpostavka je da se pasivnim strelicama željelo dobiti na većoj neizvjesnosti, davanju nove šanse u izvlačenju, umanjenju mogućnosti manipuliranja igračima, protežiranja ili namještanja rezultata od strane osobe zadužene za izvlačenje strelica. U slučaju da se izvuče jedna od pasivnih strelica, izvlačenje bi se ponovilo bez zgoditka ili dobitka u tom kolu izvlačenja.

Drugo: takmičari (al-aysār)

Učesnici u igri za novac bi prema želji ili platežnoj moći obavezalli se na odgođeno plaćanje cjelokupnog nagradnog fonda u igri i time ispunili uvjet za otpočinjanje igre. Dešavalo se da se ne prijavi dovoljan broj učesnika pa bi se čekala eventualna popuna strelica nekoga od već prijavljenih igrača za tu igru, što se posebno isticalo kao odvažnost i dodatni rizik popune kvote takmičara (mutammim al-aysār).

Imućne osobe koje iz njima poznatih razloga nisu željele učestvovati u igrama u novac ili preuzeti na sebe popunu kvote takmičara prozivali bi „okorjelim škrticama (abraman qurūnan) kojima je žao platiti meso za sirotinju i koji se hrane sa dvije-tri datule“ (Ibn Qutayba, 37).

Treće: devije meso (al-ğuzūr)

Birali bi uhranjene, skupe i poznate pasmine deva, plaćali ih vlastitim a ne novcem zarađenim klađenjem, smatrajući to dijelom ukupnog društvenog prestiža. Oni najimućniji kockari kladili su se u cijele deve, srazmjerno broju na strelicama. Pouzdano se može reći da su se kladili samo u deve ili devije meso te da su neki bili spremni, da su to pravila igre dopuštala, kladiti se u vlastitog ata. Deve bi se kupovale uz odgodu plaćanja na zaduženje onih čije bi strelice izgubile, te bi tražili od mesara da pripremi devije meso na jednake dijelove.

Četvrto: bubanj (al-ribāba)

Široka kožna torba slična današnjem bubnju u kojoj su se strelice miješale i razigravale, sa tijesnim otvorom putem kojeg su se mogle izvući do dvije-tri strelice (Ibn Qutayba, 102).

Peto: djelilac (al-ĥurda)

Osobe zadužene za miješanje strelica u bubnju i njihovo izvlačenje za kladioničare, koju su još nazivali mufīd, muğīl i ḍarīb. Za tu vrstu posla u igrama za novac birali bi „škrtice koji nikada nisu jeli meso koje su kupili vlastitim novcem nego bi se njime hranili kod drugih ljudi ili na gozbama“ (Ibn Qutayba, 99).

Ruke bi im bile umotane u tkaninu zvanu al-sulfa ili bijelo platno zvano al-muğawwal, kako bi se spriječila svaka mogućnost nanošenja štete kladioničarima namještanjem rezultata po osnovu prijateljstva ili simpatije. U nekim situacijama bili su krajnje oprezni pa bi djeliocu stavljali povez na oči te na taj način ga onemogućili da gleda u strelice.

Šesto: žiri (al-rakīb)

Osoba zadužena da prati regularnost igre u novac i onemogući bilo koji oblik prevare. Njegova dužnost je bila da proglasi početak miješanja i izvlačenja strelica, kao i samo izvlačenje pobjedničkih strelica uz objavljivanje imena dobitnika te vraćanje pasivnih strelica u bubanj za novi krug izvlačenja. Za kontrolora bilo je rezervirano mjesto uz djelioca.

Sedmo: vrijeme igranja maysira (waqt al-maysir)

Predislamska poezija kazuje kako je zimski period uglavnom bio predviđen za igru u novac, kada hladnoća postane teška, životne namirnice skupe a veliki broj ljudi u potrebi, pa bi se u većini slučajeva dobitak na kocki njima i poklanjao. Igre u novac većinom su bile organizirane noću, kada bi gosti pristizali kroz tamu i  hladnoću, naložili bi vatru i oko nje se okupljali.

Ljeti bi se prisjećali i prepričavali zimske igre u novac, time se hvalisali, ponosili i podvrgli izrugivanju one koji su tokom igre nedolično se ponašali ili varali. 

Nagradni fond

Postoje dva mišljenja o nagradnom fondu za koji su se takmičili stari Arabljani. Prema prvom mišljenju devije meso bi dijelili na deset dijelova srazmjerno broju aktivnih i pasivnih istrelica u igri. Ovo mišljenje se pripisuje Abū ʻAmr el-Šaybāniyu, sa kojim su saglasni Ibn Qutayba i Ibn ʻAtiyya. Mišljenje se temelji na stihovima ʻImr al-Qaysa u al-Muʻalleqi:

Ve ma zerifet ajnake illa li tadribi

Bisehmejke fi eašari kalbin mukattele

Pjesnik kazuje o dvije strelice, al-mualla sa kvotom 7 i al-rakīb sa kvotom 3, koje ako igrač osvoji dobija cijeli iznos (Ibn Manẓūr, 4/573).

Prema drugom mišljenju devije meso se dijelilo na dvadesetosam dijelova, onoliko koliko daje ukupan zbir kvota strelica. Ovo mišljenje se pripisuje al-Asmeiju i smatra češćom praksom tog vremena (al-Biqāʻī, 3/257).

Ibn Qutayba se usprotivio tom mišljenju smatrajući ga nelogičnim, gdje bi se, prema njegovom mišljenju, došlo u situaciju da u igri nema ni pobjednika ni gubitnika, obzirom na to da bi svaki učesnik dobio svoj dio koji je prijavio u igri. Sličnog stava u negiranju ispravnosti drugog mišljenja bio je i Ibn ʻAtiyya. Osnovni argument na koji su se pozivali u negaciji al-ʻAsmeiyeve teorije bili su stihovi u kojima se govori o tome da se sa dvije strelice mogao osvojiti cjelokupni ulog, što jeste moguće u situaciji podjele mesa na deset ali nikako i dvadesetosam dijelova.

Tri dileme

Znameniti al-Biqāʻī (3/256/257) će precizno analizirati argumentaciju oba mišljenja na temelju čega al-Mulḥim (39-42) smatra kako po tom pitanju imamo tri dileme:

Prva dilema vezana je za stav zagovornika prvog mišljenja da se odabir strelica sa imenom onoga ko ih bira za sebe vršio prije početka same igre, na način da svaki igrač odabere za sebe kvotu koju želi igrati. Potom bi se strelice ubacile u bubanj i uz pomoć djelioca (al-muğīl) izvlačile iz njega. Igrači čije bi strelice bile izvučene prije nego se popuni kvota od deset dijelova bio bi pobjednik, dok bi ostali učesnici čije bi strelice ostale do tada neizvučene bili gubitnici igre i platili bi iznos nagradnog fonda. Otuda dolazi neslaganje Asmaijevih oponenata jer su smatrali da svaki igrač bira strelice i kvote prije igre pa se onda njima takav način igara u novac činio nelogičnim.

Takvo neslaganje bilo bi prihvatljivo u slučaju da se kockanje u to vrijeme činilo isključivo na jedan način. Međutim, sasvim je izvjesno da su predislamski Arapi imali i drugi način igara u novac, na način da prije početka igre nisu birali kvote igrača. Ubacili bi strelice u bubanj, promiješali ih i rekli djelitelju (al-muğīl): „izvuci strelicu za tog i tog igrača“. Na osnovu izvučene strelice bilo bi utvrđeno da li se radi o dobitku ili gubitku te bi se na taj način postigao željeni efekat rizika jer bi svakom igraču pripala njegova strelica. Igrači sa aktivnim strelicama postali bi dobitnici sukladno naznačenim kvotama strelica, dok bi igrači sa pasivnim strelicama platili iznos cjelokupnog nagradnog fonda (al-Zamaĥšarī, 1/359; al-Alūsī, 2/113-114). Slično pojašnjenje se može pronaći u Qamūsu uz napomenu da se devije meso „dijelilo na dvadesetosam ili deset jednakih dijelova“ koje su dobijali igrači sa izvučenim aktivnim strelicama a plaćali igrači sa izvučenim pasivnim strelicama.

Druga dilema vezana je za ulogu pasivnih strelica u igru. Jedni su smatrali da zadaća tih strelica nije da utječu na konačan ishod igre nego na neizvjesnost i manju mogućnost namještanja rezultata igre. Iz tog razloga smatrali su nelogičnim kockanje u kojem bi svi igrači bili dobitnici sa izvučenim aktivnim strelicama koje su sami birali za sebe.

Drugi su, pak, smatrali da igrači sa izvučenim trima pasivnim strelicama kao pobijeđeni u igri plaćaju ceh, što ima smisla i igru čini hazardnom u svakoj formi i dogovorenom iznosu (al-Biqāʻī, 3/259).

I treća dilema vezana je za broj osoba koje su učestvovali u izvlačenju. Malo je dostupnih informacija o tome u djelima klasičnog perioda islama. Tako će Ibn Qutayba (86) ustvrdit kako je „broj igrača (al-aysār) bio sedam, jednak broju strelica, svaki od njih bi izvukao po jednu strelicu“, ali nije naveo stihove u prilog takvog mišljenja, što metodološki odstupa od njegove deskripcije maysira. Svoju tvrdnju temeljio je na uvjerenju da pasivne strelice ne utječu na dobitak ili gubitak u igri. Međutim, sasvim je moguće ustvrditi suprotno, odnosno kako je broj igrača bio deset, na temelju Ibn Abbasove predaje koji je upitao: „Gdje su kockari u devije meso? Pa bi ih se okupilo deset te bi kupili deve (al-Buẖārī, 367).

Na kraju analize navedenih stavova moguće je zaključiti da se igrao deseterac na način da igrači sa izvučenim pasivnim strelicama bez prethodnog odabira strelica za igrače, kako je to smatrao al-ʻAsmaʻī, te da navedena pojašnjenja to čine sasvim logičnim načinom maysira.

Svaki od spomenutih načina koji su opisali al-ʻAsmaʻī i Abū Ubayda moguća su praksa maysira iz vremena Objave, prema pravilima igre koja su vrijedila među kockarima toga vremena (Ibn ‘Ašūr, 2/347). Svaki je opisao predaje do kojih je došao na način kako je percipirao ovu drevnu praksu rasprostranjenu među brojnim narodima. Ljudi su ih kroz vrijeme nazivali istim imenom, bez obzira na razlike u detaljima, zavisno od širokog geografskog staništa Arapa.

U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da al-ʻAsmaʻīyev opis nije osporen tradicijom nego logičkim zaključivanjem da je kockanje na takav način nemoguće, što se, vidjeli smo, pokazalo pogrešnim. Metodologija kojom se, pak, dokazuje mogućnost igre dvadesetosmerca gotovo je identična metodologiji igranja deseterca. Gotovo je nemoguće pozvati se na direktnu predaju zabilježenu od nekog Arabljana koji je učestvovao ili prisustvovao maysiru toga vremena. Sve što se može zaključiti o tome zasnovano je na indukciji arapske poezije. Ukoliko prihvatimo da je takva metodologija dokazivanja prihvatljiva za utvrđivanje prvog načina maysira, nema razloga da po istom osnovu ne bude prihvaćena za utvrđivanje i drugog načina.

Opis igre maysira  

Uz navedene razlike u načinu maysira, navest ćemo opis igre maysira, prema mišljenju onih koji smatraju kako se: ukupan nagradni fond sastoji od devijeg mesa podijeljenog na deset, a ne dvadesetosam, jednakih dijelova; pasivne strelice ne utječu na dobitak ili gubitak u igri; izbor strelica i imena onih kojima će pripasti se obavlja prije započinjanja igre i broj igrača ne prelazi sedam osoba.

Na temelju navedenog može se zaključiti kako bi se oni koji su željeli učestvovati u igranju maysira – igrači (aysār), djelilac (ĥurda) i kontrolor (raqīb) pripremili instrumente za klađenje – strelice (qidāḥ) i bubanj (ĥarīṭa). Potom bi kupili deve uz odgodu plaćanja sa krajem igre, angažirali mesara da devu zakolje i meso podijeli na deset jednakih dijelova, te zapalili vatru oko koje bi se okupili siromašne i osobe na proputovanju. 

Potom bi se kladioničari nadmetali u izboru strelica uzimajći prema vlastitoj platežnoj mogućnosti. Strelicu al-faḏḏ uzimali bi oni koji su mogli podnijeti jednu kvotu dobiti ili gubitka, kao igrač sa najmanjim ulogom. Zatim bi drugi igrač zabrao al-tavam kao sljedeći najslabiji ulog i tim redoslijedom sve do al-muʻallā – strelice sa kvotom 7.

Kada bi se završio postupak izbora strelica i imenovanje igrača kojima pripadaju, ustao bi djelilac zadužen da promiješa i stavi strelice u bubanj rukama umotanim tkaninama, očima zavezanim platnom ili prekrivenim košuljama koje su oblačili. Oko njega, polukružno i na koljenima, posjedali bi takmičari, a iza njih bi sjeo kontrolor da u svojstvu žirija prati regularnost igre i najavi početak igre riječima: „Promiješaj strelice“! Ovaj bi to učinio dva-tri puta sve dok se ne bi potpuno pomiješale strelice koje nipočemu nije bilo moguće razlikovati jednu od druge. Potom bi jednim potezom gurnuo strelice prema tijesnom otvoru kožnog bubnja, što je češće zastupljeno u stihovima od izvlačenja strelice rukom što se spominje u nekim predajama. U tom trenutku bi svaki takmičar vičući navijao za svoju strelicu, te na taj način hrabrio samog sebe, slično kao što igrači tavle navijaju za vlastite kockice tokom bacanja. Svaki igrač bi po izvlačenju strelice hvalio onu koja je dobila ili kudio onu koja je izgubila. Igrači bi hitro ustajali, sjedali i dizali ruke kao dio igračkog rituala.

Djelilac bi podigao izvučenu strelicu koju bi uzeo kontrolor pa ako bi bila jedna od tri pasivne strelice vratio bi je u bubanj kao nevažeću, koja niti dibija niti gubi. Ponovo bio dao znak djeliocu za novo miješanje strelica. Ukoliko bi izvučena strelica bila jedna od sedam aktivnih, predao bi je igraču na čije ime je bila prijavljena prije otpočinjanja igre uzvikujući: „Ovo je strelica toga i toga“ ili: „Pobijedila je strelica toga i toga“.

Potom bi se dobitnik povlačio iz kruga, uzimajući onoliko desetina devijeg mesa koliko je prema kvoti dobio. Imao je pravo izbora da osvojeno zadrži ili zatraži od ostalih saglasnost da bude ponovo vraćen u igru. Ukoliko bi se igrači složili, njegova strelica bi bila vraćena u bubanj a on u sljedeći krug izvlačenja. Takav postupak je bio veoma cijenjen zbog odvažnosti igrača i dodatnom izlaganju riziku, što je u stihovima opjevano kao junaštvo zvano al-tasnija.

Djelilacj bi ponavljao izvlačenje strelica a kontrolor prozivao dobitnike sve dok se desetine devijeg mesa ne osvoje dobitnici (Ibn Qutayba, 117).

Ponuđenim opisom maysira moguće je dočarati obje prakse maysira u vrijeme Objave.

Pravila igre maysira

Metodologija računanja zgoditka ili gubitka zavisi od razlike u mišljenju prilikom definiranja načina maysira, kako smo ranije pojasnili.

Prema mišljenju koje kaže kako se ukupan nagradni fond sastoji od deset jednakih dijelova devijeg mesa; pasivne strelice ne utječu na dobitak ili gubitak u igri; izbor strelica i imenovanje onih kojima će pripasti se obavlja prije započinjanja igre. Nakon završenog izvlačenja strelica ishod igre imao je dvije moguće situacije:

Prva situacija u kojoj bi kvote izvučenih strelica bile jednake ukupnim desetinama devijeg mesa, bez viška. Kao, naprimjer, kada bi prva izvučena strelica bila al-faḏḏ sa kvotom 1, potom strelica al-taw'am sa kvotom 2, zatim strelica al-rakīb sa kvotom 3 a onda i strelica al-ḥils sa kvotom 4, što je ukupno deset kvota. Ili, da bude izvučena prva strelica al-faḏḏ sa kvotom 1, potom strelica al-taw'am sa kvotom 2, pa strelica al-muʻallā sa kvotom 7, što je, opet, ukupno deset desetina, odnosno jedan cijeli nagradni fond u koji igraju.

U takvoj situaciji svaki dobitnik uzima dio koji mu prema osvojenoj kvoti pripada. Ostali igrači su gubitnici te igre te plaćaju ukupnu cijenu devijeg mesa u vrijednosti kvote koju su igrali, a prema kojoj bi bili dobitnici istog dijela da su kojim slučajem pobijedili.

Pojasnimo to sljedećim primjerom: recimo da je prva izvučena strelica bila al-rakīb sa kvotom 3, a potom strelica al-muʻallā sa kvotom 7, i da je svako od dobitnika uzeo osvojeni dio mesa – ukupno deset dijelova. Troškove deve platili bi igrači čije strelice su ostale neizvučene, odnosno vlasnici strelice al- faḏḏ sa kvotom 1, al-taw'am sa kvotom 2, al-ḥils sa kvotom 4, al-nāfis sa kvotom 5 i al-musbil sa kvotom 6, što je ukupna vrijednost 18 u slučaju da su bili dobitnici. Pretpostavimo da je vrijednost deve bila 90 zlatnika. Podijelimo vrijednost deve sa vrijednosti neizvučenih strelica, dobit ćemo da je 90:18=5. Potom pomnožimo kvotu strelice sa jedinicom dobijene vrijednosti deve dobit ćemo iznos koji svaki gubitnik ponaosob treba platiti za izmirenje vrijednosti nagradnog fonda u koji su se kladili (devije meso) na ovaj način:

Vlasnik strelice al-faḏḏ sa kvotom 1; 1 X 5 = 5 zlatnika;

Vlasnik strelice al-taw'am sa kvotom 2; 2 X 5 = 10 zlatnika;

Vlasnik strelice al-ḥils sa kvotom 4; 4 X 5 = 20 zlatnika;

Vlasnik strelice al-nāfis sa kvotom 5; 5 X 5 = 25 zlatnika;

Vlasnik strelice al-musbil sa kvotom 6; 6 X 5 = 30 zlatnika;.

Na taj način bi bila završena svaka igra u kojoj bi vrijednost izvučenih strelica pobjednika bila jednaka svim desetinama devijeg mesa. Vrijednost deve bi se podijelila na osamnaest dijelova, nakon što se isključi deset dijelova pobjednika što ukupno čini zbir od dvadeset osam. Na taj način moguć je izračun svačijeg udjela u igri, bilo da se radi o dobitniku ili gubitniku igre.

Druga situacija u kojoj vrijednost izvučenih strelica bude veća od deset desetina devijeg mesa. Kao, naprimjer, u slučaju da prva izvučena strelica bude al-muʻallā sa kvotom 7, čiji bi vlasnik uzeo sedam destina nagradnog fonda a potom bude izvučena strelica al-musbil sa kvotom 6, čijem vlasniku bi poslije strelice al-muʻallā preostala samo tri desetine nagradnog fonda. O rješenjima podjele dobiti i troškova u takvoj situaciji nailazimo na dva mišljenja:

Ibn Qutayba smatra da bi preteklu vrijednost izvučene strelice izraženu u tri desetine platili igrači čije strelice do tada nisu izvučene uz plaćanje osnovne vrijednosti deve. Tako bi vlasnici neizvučenih strelica u ovom slučaju platili ukupno vrijednost 1,3 deve, a vlasnik izvučene strelice al-musbil sa kvotom 6 bi naplatio svih šest desetina vrijednosti nagradnog fonda.

Al-Yaqūbī smatra da bi u takvoj situaciji trebali zaklati još jednu devu iz čijih dijelova bi vlasnik strelice al-musbil nakon što je preuzeo tri dijela iz dobitka izvlačenja prvog kola, preuzeo preostale tri desetine iz nagradnog fonda drugog kola. Bio bi obavezan učestvovati u plaćanju vrijednosti prve, ali ne i druge deve, zbog pobjede u drugom krugu nakon koje je ostalim igračima ostala mogućnost osvajanja preostalih sedam desetina nagradnog fonda igre. Igra drugog kola se nastavlja na način da sljedeća strelica određuje dobitnika, pa ako bi to bila strelica al-nāfis sa kvotom 5, njen vlasnik bi osvojio pet desetina iz nagradnog fonda drugog kola i ne bi bio obavezan plaćati kotizaciju za kupovinu druge deve obzirom da je njegova strelica dobila, ali bi bio obavezan platiti kotizaciju za kupovinu prve deve. Ostale bi dvije desetine iz drugog kruga a od strelica za izvlačebhe al-ḥils sa kvotom 4. U tom slučaju kupovali bi sljedeću devu, oni čije bi strelice nosile gubitak ne bi ništa dobili iz nagradnog fonda drugog kruga jer bi to bilo nepošteno. Ako bi kupili treću devu i pobijedio igrač sa strelicom al-ḥils kvote 4, osvojio bi po dvije desetine iz drugog i dvije desetine iz trećeg kruga izvlačenja, te ne bi učestvovao u kotizaciji kupovine treće deve, obzirom da je pobijedio u drugom krugu. U igri bi ostalo osam desetina trećeg kruga i izvlačenje bi se na taj način nastavljalo sve dok se kvote strelica ne bi izjednačile sa preostalim desetinama nagradnog fonda u tom kolu.

Način računanja dobitka i gubitka prema mišljenju da se igra u deset desetina a nagradni fond plaćaju samo dobitnici pasivnih strelica

Pretpostavka za navedenu mogućnost je ta da igrači prije početka izvlačenja ne biraju za sebe aktivnu strelicu. Pasivnu svakako ne biraju jer bi bilo besmisleno birati vlastitu propast. Kontrolor (al-rakīb) dadne znak djeliocu (al-ĥurda) da u ime tog i tog igrača izvuče strelicu. Ukoliko bude izvučena aktivna strelica igrač u čije ime je izvučena dobija prema kvoti strelice, dok igrači sa izvučenom pasivnim strelicama ne dobijaju ništa i plaćaju ukupni iznos vrijednosti deve, odnosno nagradnog fonda igre (al-Baġawī, 1/211). 

Na ovaj način nije bilo nužno da svi igrači dobiju ili izgube. Dovoljno je da su svi na početku igre rizikovali da dobiju, izgube ili nijedno od toga dvoga. Ako pretpostavimo da prva izvučena strelica bude al-muʻallā sa kvotom 7, a druga al-rakīb sa kvotom 3, onda bi se osvojio cijeli nagradni fonda u dva izvlačenja. Igra bi se nastavila sve dok ne bi bile izvučene tri pasivne strelice, čiji dobitnici bi bili proglašeni gubitnicima na čiji teret pada isplata cjelokupnog nagradnog fonda. Igrači sa dobijenim pasivnim strelicama nakon što se ranije osvoji cijeli nagradni fond, u toj igri ne bi bili ni dobitnici ni gubitnici, nego „spašeni“.

Nagradni fond bi, prema ovoj praksi maysira, bio na teret igrača sa pasivnim strelicama. Tako bi bilo dovoljno svega pet igrača, odnosno izvučenih strelica, da se dobiju igrači koji sa jedne strane uzimaju sve a sa druge strane plaćaju sve.

Takav način bi, prema mišljenju Ibn ‘Ašūra (2/348) bio prihvatljiv u slučaju da je broj igrača sedam ili deset.

 Način računanja dobitka i gubitka prema mišljenju da se igra u dvadesetosam dijelova a pasivne strelice ni na koji način ne utječu na dobitak ili gubitak

Ovaj način maysira pretpostavlja da svi igrači ravnomjerno učestvuju u osiguranju nagradnog fonda (kupovini deve), ali se razlikuju po visini dobitka. Tako igrač sa izvučenom strelicom al-muʻallā osvaja sedam dvadesetosmina što je više od onih koji osvoje šest i manje dvadesetosmina (al-Biqāʻī, 3/258).

Ovakav način maysira moguće je problematizirati dilemom da na taj način igrači ne rizikuju, a kao što je poznato „bez rizika nema meysira“. Odgovor bi bio pozitivan, da, moguće je, jer svaki igrač rizikuje. Pretpostavimo da je sedam igrača u igri i svaki uplaćuje sedminu ukupnog nagradnog fonda, ne znajući pri tome koju će strelicu dobiti. Ukoliko to bude strelica al-muʻallā sa kvotom sedam, dobit će 7/28 što je više od 1/7, a ako dobije strelicu al-faḏḏ u tom slučaju dobija 1/28 što je manje od 1/7 . Na taj način moguće je da igrač dobije više, manje ili isto koliko je uplatio, što samo po sebi jeste maysir i hazard.

Način računanja dobitka i gubitka prema mišljenju da se igra u dvadesetosam dijelova a nagradni fond plaćuju samo dobitnici pasivnih strelica

Ovakav način moguće je pretpostaviti pod uvjetom da je ukupan broj igrača deset, te da oni ne biraju strelice za sebe prije početka izvlačenja. Kontrolor da znak djeliocu da izvuče strelicu za igrača sa tim i tim imenom. Zatim za igrača sa tim i tim imenom. I to ponovi deset puta. Igrači sa izvučenim aktivnim strelicama su dobitnici prema kvotama strelica a sa pasivnim gubitnici u igri na čiji teret pada uplata ukupnog nagradnog fonda.

Igra u novac na ovaj način je lahko zamisliva a igrači mogu biti manji ili veći dobitnici ili potpuni gubitnici.

Za pretpostaviti je, po mnogima koji su se bavili ovom vrstom istraživanja, da je većina maysira neposredno pred objavu Kur'āna igrana na ovaj način, zbog svoje jednostavnosti pojmljive običnom puku. Na taj način ne bi morali u jednoj igri imati više od jednog nagradnog fonda. Ibn ‘Ašūr (2/348) će svoje istraživanje završiti konstatacijom „siguran sam da se maysir uvijek igrao u samo jednu devu a da je dobit isplaćivana uvijek u mesu, nikada u novcu ili bilo kojoj drugoj vrijednosti.

Još neke predaje sa opisom maysira

Zabilježeno je još nekoliko predaja u kojima se opisuje način igranja maysira u vrijeme objave Kur'āna. Prema predaji Ibn ʻAbbāsa, r.a., koju je zabilježio al-Buẖārī, deset igrača bi učestvovalo u kupovini jednakih deset dijelova deve, a samo jedna strelica je bila obilježena kao dobitna (al-Buẖārī, 367). Druga, pak, predaja Saʻīda ibn Ğubayra, koju je zabilježio al-Āğurī, kazuje o tome kako je samo jedna od deset strelica bila označena kao gubitna. Prema prvoj predaji samo jedan igrač bi bio dobitnik, a ostalih devet su plaćali nagradni fond, dok bi prema drugoj predaji bilo devet dobitnika a samo jedan igrač bi platio ukupan nagradni fond.

Zaključak

Na temelju uvida u ponuđene opise maysira moguće je zaključiti kako praksa mejsira iz vremena objave Kur'āna davno prestala postojati u identičnoj formi: klađenja u devije meso, klađenje u ostale vrste imovine mimo devijeg mesa, igranje tavle sa kockicama i klađenje u vidu određene vrste kupoprodaje. Navedenu praksu vremenom će zamijeniti druge prakse mejsira prilagođene uvjetima i okolnostima u kojima su živjeli i žive muslimani.

Bitni elementi prakse mejsira iz vremena Objave, poput: sredstava za izvlačenje dobitnika, sedam aktivnih i tri pasivne strelice sa ukupnih dvadeset osam kvota; takmičara, sedam ili deset; nagradnog fonda, isključivo deva ili devijeg mesa kojeg su pobjednici u cijelosti poklanjali siromašnim osobama; bubnja za izvlačenje dobitnika, kožna torba; osobe zadužene za izvlačenje; osobe zadužene za praćenje regularnosti i poštivanju pravila igre; poznato i dogovoreno mjesto i vrijeme igre - postoje u savremenim praksama igara. Suština mejsira iz vremena Objave prisutna je do naših dana sa različitim prilagodbama savremenim modelima kockanja i klađenja.

Koristeći se historijskom, induktivnom i deduktivnom metodom ponudili smo rekonstrukciju mejsira, dok smo metodom dokazivanja, analize, sinteze, konkretizacije i komparacije ponudili konstektualizaciju mejsira tog perioda. 

Utvrdili smo kako je postojalo više praksi na koji se igrao mejsir u vrijeme objave Kur'āna: igrao se deseterac čiji nagradni fond su plaćali samo igrači sa izvučenim pasivnim strelicama; igrao se dvadesetosmerac čiji nagradni fond nisu plaćali samo igrači sa izvučenim pasivnim strelicama; igrao se dvadesetosmerac čiji nagradni fond su plaćali samo igrači sa izvučenim pasivnim strelicama; igrali su u samo jednog pobjednika; igrali su u samo jednog gubitnika; igrali su tako da bude pobijednika, pobijeđenih i spašenih; igrali su u jedno i više kola; igrali su iz zabave, društvenog prestiža i altruizma; pobjeđivali su i time se ponosili; gubili i ponovo se vraćali; varali su; nisu se mogli lahko te pošasti ostaviti; živjeli su u džahilijjetu.

Žudnja nekih ljudi za mejsirom je, kako Kur'ān kaže, poganluk i šejtanski posao. Islam kao osnovu sticanja materijalnih dobara afirmira rad i izvjesnost, a zabranjuje nerad i rizik. Svaka savremena praksa sa elementima prakse mejsira iz vremena objave Kur'ān nužno dobija status nedopuštene prakse za muslimane, ma gdje i kako živjeli.

Autor: Senad Ćeman

Literatura:

Abū Ḥayyān, ‘Abdul al-Allāh ibn Muḥammad ibn Yusūf, al-Baḥr al-muḥīṭ, Dār Iḥyā al-turāṯ al-‘arabī, nedatirano, Bejrut.

Alūsi (al-), Maḥmūd Šukrī, Bulūġ al-arbi fī m‘arifa aḥwāl al-‘arab, Dār al-Kutub al-‘ilmiyya, nedatirano, Bejrut.

Alūsi (al-), Maḥmūd Šukrī, Rūḥ al-m‘ānī, Dār Iḥyā al-turāṯ al-‘arabī, IV, Bejrut, 1985.

Baġawī (al-), Abū Muḥammad al-Ḥusayn, Ma‘ālim al-tanzīl (Tafsīr al-Baġawī), Dār Ṭayyiba, Rijad, 1997.     

Biqāʻī (al-), Burhān al-Dīn Abū al-Ḥasan Ibrāhīm ibn ʻUmar, Nuẓm al-durar fī tanāsub al-āyāt wa al-suwar, Dār al-Kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 2011.

Buẖārī (al-), Muḥammad ibn Ismā‘īl, al-Adab al-mufrid, Dār al-Kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1990.

Ćeman, Senad, „Igre na sreću i klađenje u islamskom pravu“, Novi Muallim 75 (2018), str. 24-31. (ISSN 2566-3208).

Ǧaṣṣāṣ (al-), Aḥmad ibn ‘Alī Abū Bakr al-Rāzī, Aḥkām al-Qur’ān, Dār al-kitāb al-ʻarabī, Bejrut, 2005.

Hārūn, ‘Abdul al-Salām, al-Maysir wa al-azlām, Maktaba al-sunna, Kairo, 1987.

Ibn ‘Āšūr, Muḥammad al-Ṭāhir, Tafsīr al-taḥrīr wa al-tanwīr, Al-Dar al-Tūnisiyya li al-našr, Tunis, 1984.

Ibn al-‘Arabī, Abū Baqr Muḥammad ibn ‘Abd Allah (u. 543. po H.), Aḥkām al-Qur’ān, Dār al-maʻrifa, nedatirano, Bejrut.

Ibn Manẓūr, Abū al-Faḍl Ğamāl al-dīn Muḥammad, Lisān al-‘arab, Dār Şādir, nedatirano, Bejrut.

Ibn Qutayba, Abū Muḥammad ibn ‘Abdul al-Allāh ibn Muslim, al-Maysir wa al-qidaḥ, al-Maṭba‘ al-salafiyya wa maktabatuhā, drugo izdanje, nedatirano, Mekka.

Literatura

Maǧmū‘u fatāwā wa rasāil šayẖ al-islām Ibn Taymiyya, sabrao ‘Abd al-Raḥmān ibn Qāsim, Maǧma‘ malik Fahd, Medina, 1983.

Mulḥim (al-), Sulayman ibn Aḥmad, al-Qimār ḥaqīqatuhū wa aḥkāmuhū, Kunūz Išbīliyā, Rijad, 2008.

Rāzī (al-), Faẖr al-dīn (u. 606. po H.), Mafātīḥ al-ġayb (Tafsīr al-Rāzī / al-Tafsir al-kabīr), Dār Iḥyā al-turāṯ al-‘arabī, Bejrut, 1990.

Šawkānī (al-), Muḥammad ibn ‘Alī ibn Muḥammad (u. 1255. po H.), Nayl al-awṭār min aḥādīṯ sayyid al-aẖyār šarẖ Muntaqā al-aẖbār, Idāra al-ṭibā‘a al-munīriyya, nedatirano.

Ṭabarī (al-), Muḥammad ibn Ğarīr (u. 310. po H.), Ğāmi‘u al-bayān ‘an ta'wīl āya al-Qur’ān (Tafsīr al-Ṭabarī), Dār al-Haǧr, Kairo, 2002.

Zamaĥšarī (al-), Abū Qāsim Maḥmūd ibn ʻUmar, Asās al-balāġa, Dār al-Bayrūt li al-ṭibāʻ wa al-našr, Bejrut, 1984.

Zubaydī (al-), Muḥammad Murtaḍā al-Husaynī, Našwat al-irtiyāḥ fi bayān ḥaqīqat al-maysir wa al-qidāḥ, Maṭba‘ Brill, nedatirano, Leiden.