Vakuf je, u osnovi, vremenski neograničen institut, smatra se stalnim dobrom, sve dok Allah, dž.š., ne naslijedi zemlju i ono što je na njoj. Trajnost se ogleda u njegovim prihodima, koje uživaju korisnici, koji su također trajna kategorija. Ali, kako postupiti sa vakufom koji propadne i nema sredstava za obavljanje namijenjene mu misije? Islamski pravnici nisu postigli konsenzus po pitanju prodaje ili zamjene vakufskih dobara.

Pravnici malikijske i šafijske škole ne dozvoljavaju prodaju vakufske imovine, makar se radilo i o potpuno propaloj imovini. Svoje pravno mišljenje (kavl) temelje na hadisu da se vakuf ne može „ni prodati, ni naslijediti,  niti pokloniti“[1], te da riječi vakf i habs ukazuju na trajnost, opstojnost i stalnost (te’bid), kao i na to da su svi vakufi prvih muslimana nestali. Takav stav opravdavaju i strahom da bi se na taj način legalizovala pretvorba vakufske imovine u privatnu svojinu.

Pravnici hanefijske i hanbelijske pravne škole dozvoljavaju prodaju vakufske imovine. Neki od njih to dopuštaju samo u slučaju kada vakuf ostane bez ikakvih prihoda. Drugi to dozvoljavaju samo ako se radi o zemljištu i zgradama, i onda kada je takva mogućnost predviđena vakufnamom. Ima i onih koji smatraju nelegalnim vakuf koji je uvjetovan mogućnošću prodaje, dok drugi smatraju nelegalnim samo takav uvjet, ali ne i sam vakuf.

Postoje i islamski pravnici koji dopuštaju zamjenu vakufskih dobara kod smanjenja dobiti ili bojazni od potpunog gubljenja prihoda. To su ekonomisti među šerijatskim pravnicima, jer je njihovo pravno shvatanje (kavl) identično principu ekonomista koji vode računa o koristi i dobiti. Najistaknutiji među ovim pravnicima su Ebu Jusuf, Ebu Sevr, Ibn Tejmijje i Ibn Kadi El-Džebel. Posljednji je napisao djelo El-Munakala fil evkafi u kojem je branio stav o dozvoljenosti (dževaz) prodaje vakufa, pa čak i o obaveznosti (vudžub) prodaje i zamjene vakufa, onda kada je u tome interes vakufa (maslaha), odnosno radi vakufa koji je “korisniji od njega i sa većim prihodima”. U ovom djelu je kritikovao one islamske pravnike koji su dozvoljavali prodaju i zamjenu vakufa isključivo u slučaju propalih ili gotovo propalih vakufa.

Šerijatski pravnici koji su dozvoljavali prodaju i zamjenu vakufske imovine, rukovodili su se principom očuvanja interesa vakufa (mura'at maslehatil vakf), uvjetujući to sljedećim normama:

  1. Upravitelj (nazir) vakufa mora pribaviti predmetnu saglasnost sudije (kadije).
  2. Kupoprodaja ne smije u sebi sadržavati elemente prevare i pronevjere, a vakuf se prodaje po principu aukcione (muzajeda) prodaje.
  3. Kupljena imovina mora biti vrednija od prodate, kako bi se ostvario princip očuvanja i unapređenja vakufa. Ako je vakufsko zemljište poljoprivredno, onda se zemljište u urbanim naseljima razlikuje po vrijednosti i troškovima održavanja. Plodno zemljište donosi velike prihode, a troškovi održavanja su mali, dok neplodno zemljište donosi niske prihode, a troškovi održavanja su visoki. Uzvišeni Allah kaže:

وَالْبَلَدُ الطَّيِّبُ يَخْرُجُ نَبَاتُهُ بِإِذْنِ رَبِّهِ وَالَّذِي خَبُثَ لاَ يَخْرُجُ إِلاَّ نَكِدًا

„U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom.“[2]

Zamjena prosperitetnog vakufa sa velikim prihodima, od strane upravnika ili nadzora, može dovesti do optužbi ili sumnji o korupciji, pa bi otvaranje takve mogućnosti moglo dovesti do velikog nereda u administraciji vakufa.

  1. Odgoda plaćanja nije dopuštena, zbog bojazni od bankrota kupca i nemogućnosti naplate duga.
  2. Upravniku vakufa nije dozvoljeno prodati vakuf osobi čije svjedočenje sud ne prihvata, niti zaduženoj osobi. Prvoj zbog optužbe, a drugoj zbog straha gubljenja vakufske imovine u slučaju da dužnik ne bude mogao platiti.
  3. Zamjena nekretnine je dozvoljena isključivo za nekretninu, a ne za novac. Ovim se želi onemogućiti upravnik vakufa da za preuzeti novac ustvrdi da je izgubljen ili ukraden. Većina islamskih učenjaka smatra da se dobijeni novac mora utrošiti u vredniji vakuf, ili u jedan njegov dio.[3]

Stapanje i pripajanje vakufa je prema mišljenju šerijatskih pravnika dozvoljeno samo u onim slučajevima kada je to jedini način da se produži njegova trajnost. 

Egipatskim Zakonom br. 48 iz 1948. godine čl. 16-18 predviđa prestanak vakufa u slučaju da nestane kategorija kojoj je on namijenjen. Vakuf će prestati postojati nakon što propadne, ili se zagubi, a nakon donesene odluke nadležnog suda, na osnovu traženja onih koji se o njemu brinu. Pravno ugašen vakuf se vraća u vlasništvo vakifa, ako je on živ, u suprotnom postaje vlasništvo korisnika od momenta donošenja presude.[4]

O zamjeni vakufske imovine egipatski Zakon br. 48 iz 1948. godine u čl. 14. kaže da će sud na osnovu zahtjeva onih koji se staraju o vakufu, za zamjenska sredstva položena u trezoru suda, kupiti nepokretnu ili pokretnu imovinu i registrirati je na mjesto ranije vakufske imovine. Sud može izdati dozvolu da se dobijena novčana sredstva ulože u osnivanje novog vakufa (mustagal). Sud može, ukoliko se za to steknu uslovi, izdati saglasnost za investiranje vakufskih novčanih sredstava u bilo koji oblik investiranja koji je šerijatom dozvoljen. Sud može izdati saglasnost da se iz takvih sredstava, a ne iz dobiti, izgradi ili renovira vakuf. Ukoliko su dobijena novčana sredstva neznatna i nedovoljna za investiranje i renoviranje, ista će se smatrati kao dobit i biti utrošena u svrhe u koje se troši dobit.

U Siriji je zakonima br. 163 od 27. 9. 1958. godine i br. 104 od 19. 3. 1960. godine, dozvoljena zamjena određenih vakufskih nekretnina izdatih pod dugoročni zakup.

 

  1. Standardi i forme investiranja vakufa

Najvažniji standardi investiranja vakufa su:

  • Standard stabilnog vlasništva
  • Standard relativne sigurnosti
  • Standard postizanja stabilnog prihoda
  • Standard fleksibilnosti prema promjenama
  • Standard uravnoteženosti društvene sa ekonomskom dobiti
  • Standard izbalansiranosti interesa različitih generacija korisnika u dobiti vakufa
  • Standard očuvanja rezervnih gotovinskih sredstava i njihovo direktno neinvestiranje
  • Standard davanja prednosti općem nad ličnim interesom
  1. Pogodna područja za investiranja vakufa
  • Investiranje u nekretnine
  • Investiranje u razvojne proizvodne projekte
  • Investiranje u društvenokorisne projekte (obrazovanje, zdravstvo i civilno društvo)
  • Investiranje u vrijednosne papire
  • Investiranje u islamske ekonomske institucije
  • Investiranje u poljoprivredne proizvode
  1. Nepogodna područja za investiranja vakufa
  • Konvencione banke koje rade na principu kamata
  • Trgovanje nekretninama
  • Berza dionica
  • Trgovina novčanicama
  1. Dugovanja vakufa

Pravni subjektivitet i materijalna odgovornost vakufa

U osnovi, nosioci prava i obaveza u šerijatu su fizička lica (šahsun hakikijjun), ali su mnoga rješenja šerijatskih pravnika utemeljena na spekulativnoj odgovornosti i pravnom subjektivitetu. To se ponajbolje vidi u odredbama vakufskog šerijatskog prava. Upravnik vakufa zna da većina islamskih pravnika vakufu daju pravni subjektivitet (šahsijje hukmijje), u pozitivnom pravu status poznat kao pravno lice (šahsijje ma'nevijje ev i'tibarijje), sa potpuno identičnom odgovornošću sa fizičkim licem. Šerijatski pravnici malikijskog i šafijskog mezheba smatraju da „korisnik vakufa mora imati sposobnost sticanja vlasništva, bila ona stvarna kao kod Zejda ili siromašnih, ili fiktivna kao kod mesdžida, puta i sl.[5], dok hanefijski i hanbelijski pravnici smatraju da „vakuf ne može biti nosilac materijalne odgovornosti, te se ne može opteretiti dugom zbog toga što se dug može ustanoviti samo ako postoji materijalna odgovornost, a vakuf je ne posjeduje, tako nalaže kijas od kojeg se može odstupiti samo u slučaju nužde (darura šer'ijja)“.[6] Tako kažu u pravnim zbornicima, međutim, ako pogledamo pravna rješenja hanefijskih i hanbelijskih pravnika, vidjet ćemo da oni vakufu daju punu pravnu sposobnost identičnu fizičkim licima, samo što vakuf po njima zastupa upravnik i mutevelija. Dozvoljavaju im da prodaju prihode vakufa, kupe mašine i repromaterijal, a sve što kupe je vlasništvo vakufa a ne korisnika dobiti vakufske imovine. Vakuf se po šerijatskom pravu ima ponašati kao i svaki drugi prodavac ili kupac. Zakupac vakufske nekretnine duguje vakufu, a ne upravniku ili korisnicima. Kada se upravnik nemajući drugog izlaza zaduži u ime vakufa, dug optereti vakufske prihode, a u slučaju smjene upravnika, obaveza izmirenja duga pada na njegovog nasljednika. Isti pravnici dozvoljavaju davanje pozajmica iz vakufske imovine, kao i pravo upravniku na poravnanje vakufskih dugova. Pomenuto jasno ukazuju da i ove dvije pravne škole priznaju pravni subjektivitet vakufa, iako ga ne nazivaju pravnim licem kao mi danas. Može se reći da hanefijski i hanbelijski pravnici po pitanju vakufa prave izuzetak na osnovu principa nužnosti, osporavajući vakufu stvarnu (hakikijjun), ali ne i pravnu (i'tibarijjun) materijalnu odgovornost i subjektivitet. Stav savremenih šerijatskih pravnika, na osnovu kojeg se danas izdaju fetve u modernim ministarstvima vakufa islamskih zemalja mogao bi se sažeti u tome da „vakuf ima status pravnog lica, sopstvene materijalne odgovornosti, pripadaju mu prava i ima obaveze kao i fizička lica, osim onog dijela prava i obaveza koje su po svojoj prirodi svojstvene samo čovjeku“.[7]

Uzimanje pozajmice ili kreditno zaduživanje u ime vakufa (el-istidanetu alel vakfi)

Upravniku vakufa načelno nije dozvoljeno novčano zaduživanje vakufske imovine, bez obzira da li se radilo o posuđivanju ili kupovini nekog dobra kreditnim sredstvima na rate, koje bi se kasnije otplaćivale iz dobiti vakufa. Takav stav šerijatski pravnici temelje na bojazni od pljenidbe vakufske imovine ili njihove dobiti, što bi moglo dovesti do nestanka vakufa ili gubljenja statusa korisnika vakufa. Oni šerijatski pravnici koji smatraju da vakuf nema mogućnost materijalne odgovornosti smatraju da se u osnovi dug i ne može ustanoviti bez te odgovornosti, o čemu je bilo riječi.[8]    

Ali, šerijatski pravnici ovdje dozvoljavaju odstupanje od pomenutog pravila samo u slučaju krajnje nužde očuvanja interesa vakufa i dozvoljavaju upravi vakufa da vakufsku imovinu kreditno optereti samo do nužne granice, a da se otplata namiri iz dobiti.[9]

Nužda je, npr. kada vakuf mora graditi ili renovirati nekretninu, a uprava za to nema sredstava, niti ima zainteresiranih investitora i zakupaca koji bi ulagali sredstva uz naknadnu naplatu uloženoga iz dobiti, ili kada uprava nema sredstava za sjetvu obradivog zemljišta, ili kada nepravedna vlast uzurpira vakuf i uz to mu još nametne razne namete.

Hanefijski pravnici smatraju da je materijalno zaduživanje u korist vakufa dvostruko uvjetovano, i to:

  • pismenim odobrenjem sudije
  • nemogućnošću da se iznajmi vakufska imovina a sredstva namaknu iz dobiti.[10]

Šafijski pravnici smatraju kao i hanefijski da je samo u nuždi dozvoljeno kreditno opteretiti vakuf uz pismenu saglasnost sudije, osim onda kada vakif postavi uvjet da se ne mora dobiti saglasnost za to. U slučaju, smatraju oni, da se upravnik vakufa zaduži bez saglasnosti sudije ili dopuštenja vakifa, ličnom imovinom a ne sredstvima iz dobiti garantuje pozajmljeni iznos, zato što je prekoračio ovlasti koje ima.[11]

Ni danas šerijatski pravnici nemaju jedinstven stav po ovom pitanju. Jedni stav malikijskih i hanbelijskih pravnika smatraju ispravnijim. Upravnik ili direkcija vakufa, smatraju oni, odgovorno obavlja svoje poslove, uz postojanje odgovarajućih procedura uvijek mogu biti pozvani na odgovornost i smjenjeni kada se utvrdi povreda prava vakufa i korisnika, te im ne treba dodatno otežavati poslovanje stalnim traženjem odobrenja od strane sudije.

Drugi pak smatraju boljim mišljenje hanefijskih i šafijskih pravnika, koji uvjetuju saglasnost sudije kod kreditnog opterećavanja vakufa, zbog toga što je:

  • procjena stanja krajnje nužde zaduženja vakufa pitanje objektivnosti i kompentencija do koje sudija uz pomoć struke može precizno doći,
  • davanje potpune slobode raspolaganja vakufa upravniku može dovesti usljed njegovog nesavjesnog rada ili loše procjene do nanošenja štete interesu vakufa i korisnika,
  • kupovina neophodnih stvari za vakuf na kredit uglavnom je znatno skuplja od gotovinskog plaćanja, te je stoga neophodna sudska saglasnost.

Obzirom da se radi o rješenjima utemeljenim na idžtihadu, moguće je pomiriti ova dva mišljenja na način da:

  • Svako kreditno zaduženje vakufa sa velikim iznosima mora biti odobreno od strane sudije ili nadležne institucije, u našem slučaju prvo izvršnog odbora medžlisa, zatim muftiluka, pa Vakufske direkcije, pa Rijaseta, iz predostrožnosti očuvanja interesa vakufa i prava korisnika. Radi se o vjerskoj instituciji, emanetu vjere i dignitetu muslimana, a zeman je čudan. Pitanje vakufa u islamskom svijetu i kod nas je institucionalno uređeno i upravnik nema izgovora za nepribavljanje saglasnosti o kreditnom zaduženju vakufa.
  • Manja kreditna zaduženja pomoću kojih bi se izmirivale iznenadne i manje materijalne obaveze se mogu ugovoriti i bez pomenutog odobrenja, onda kada bi čekanje te saglasnosti zaista ugrozilo interes vakufa. Ovo je uglavnom praksa kod materijalnog opterećenja vakufa danas.

Uzimanje pozajmice ili kreditno zaduživanje kod vakufa (el-istidanetu minel vakfi)

Zanimljivo je da klasični islamski pravnici nisu zasebno tretirali ovo pitanje. Polazeći od ranije spomenutog stava islamskih pravnika da su „propisi vakufa u nekim pitanjima slični propisima vasijeta (oporuke)“ moguće je zaključiti sljedeće:

Hanefijski pravnici smatraju da kadija može drugim licima pozajmiti dio dobiti, ali ne i mutevelija, osim u slučaju kada bi pozajmljeni novac bio sigurniji kod zajmoprimca nego kod mutevelije. U slučaju da mutevelija dadne pozajmicu drugoj osobi, njih dvojica svojim imecima pokrivaju iznos pozajmice. Hanefije svoj stav temelje na analogiji imovine malodobne osobe iz koje kadija može odobriti pozajmicu, ali ne i staratelj (velij), zato što bi takav čin staratelja bio donacija, a on nema pravo doniranja iz imovine maloljetnika, i zato što kadija ima pravni mehanizam naplate potraživanja od dužnika a staratelj to nema, takav kredit je u odnosu na staratelja čin dobre volje, ali u odnosu na kadiju on je dug naplativ po slovu zakona.[12]

Pravnici malikijskog mezheba kažu: staratelju nije dozvoljeno uzimanje pozajmice iz imetka jetima, čak i kad bi stavio pod zalog dio svoje imovine, jer jetim u tome nema nikakvog interesa. Oni muteveliju vakufa poistovjećuju sa starateljem jetima.[13]

Šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da je pozajmljivanje iz prihoda vakufa jednako pozajmljivanju iz imovine malodobne osobe, što u slučaju krajnje nužde može odobriti jedino kadija.[14]

Ukratko, većina islamskih pravnika ne dozvoljava davanje pozajmice ili kredita iz dobiti vakufa osim u slučaju krajnje nužde i samo povjerljivim osobama koje su realno sposobne vratiti uzeto u dogovorenom roku.

Poravnanje dugova vakufa

U slučaju sporenja dvije strane o postojanju i visini dugovanja drugih osoba prema vakufu ili vakufa prema drugim fizičkim ili pravnim licima, moguće je izvršiti poravnanje duga, bez obzira da li tužena strana priznaje postojanje duga ili ne, uz djelimičnu ili potpunu naknadu, shodno šerijatskom pravilu da je muteveliji dozvoljeno izvršiti poravnanje duga ako je to u interesu vakufa i ako nije suprotno volji vakifa. Postoje dvije mogućnosti poravnanja duga:

  • U slučaju da vakuf tuži drugu stranu

Ukoliko upravnik vakufa posjeduje dokaze o postojanju duga, bez obzira na to da li tužena strana priznaje ili osporava postojanje istog, mutevelija nema pravo tuženoj strani oprostiti ništa od dugovanja, jer bi njegovo praštanje bilo jednako poklanjanju a on u ovom slučaju ne posjeduje pravo poklanjanja vakufske imovine drugim licima, osim ako je dužnik siromah a njegov dug nije preveliki.

Ukoliko upravnik ne posjeduje dokaz o dugovanju, dozvoljeno mu je sporazumno poravnanje dijela duga, po principu bolje išta nego ništa.[15]

 

  • U slučaju da vakuf bude tužena strana

Ukoliko strana koja tuži vakuf posjeduje dokaze, mutevelija je dužan sporazumno izmiriti dugovanje, jer je to u interesu vakufa. Ali, ukoliko strana koja tuži vakuf ne posjeduje dokaze, mutevelija ne može isplatiti ništa od traženog, jer bi to bilo poklanjanje a on na to nema pravo, kao ni staratelj jetima.

Većina islamskih pravnika smatra da je dozvoljeno uspostaviti jedinstvenog administrativno uređenje više vakufa u jedan pravni subjekt i tretiranje različitih materijalnih odgovornosti i dugovanja kao jedno, jer se time postiže veća operativnost i fleksibilnost u poslovanju, posebno u oblasti dugovanja vakufa.

Dozvoljeno je sporazumno poravnanje dugovanja jednog vakufa prema drugom, a ukoliko je poravnanje prinudno i na štetu vakufa, mutevelija ne može pristati na takvu vrstu kvitanja duga, jer bi time poklanjao dio imovine, na šta nema pravo.

Zastara potraživanja duga prema vakufu

Islamski pravnici su jednoglasni u tome da se pravo ne gubi nelegalnim ulaskom u posjed, uknjižbom ili zastarom potraživanja prava, bez obzira na protok vremena. Sticanje ili osporavanje prava po principu zastare je suprotno principu pravde i moralu. U suprotnosti je i sa ajetom:

وَلاَ تَأْكُلُواْ أَمْوَالَكُم بَيْنَكُم بِالْبَاطِلِ وَتُدْلُواْ بِهَا إِلَى الْحُكَّامِ لِتَأْكُلُواْ فَرِيقًا مِّنْ أَمْوَالِ النَّاسِ بِالإِثْمِ وَأَنتُمْ تَعْلَمُونَ

„Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli!“[16] Komentirajući ovaj ajet Ibn Abbas kaže: „To je ona osoba koja zna da je dužna ali da za to ne postoji dokaz, pa prisvoji tuđu stvar, spori se za nju u sudovima, svjesna da je grješnik i konzument harama.“ Suprotno je hadisu:

إِنَّكُمْ تَخْتَصِمُونَ إِلَيَّ وَلَعَلَّ بَعْضَكُمْ أَلْحَنُ بِحُجَّتِهِ مِنْ بَعْضٍ فَمَنْ قَضَيْتُ لَهُ بِحَقِّ أَخِيهِ شَيْئًا بِقَوْلِهِ فَإِنَّمَا أَقْطَعُ لَهُ قِطْعَةً مِنْ النَّارِ فَلَا يَأْخُذْهَا

„Vi se sporite kod mene, a možda da neko od vas svojim dokazom bolje dokazuje od drugoga, pa kome dosudim neko pravo njegova brata na osnovu njegova govora (dokazivanja), dodijelio sam mu dio džehennemske vatre i neka ga ne uzima.“[17]

Istina, neki pravnici malikijskog mezheba i pravnici kasnijeg perioda hanefijske pravne škole, dozvoljavaju primjenu principa zastare tužbe za onu imovinu koju su mogli a nisu tražili u normalnim rokovima oni koji tvrde da je njihova, što ukazuje da nije njihova ni bila. Neki smatraju da je vremenski rok zastare između deset i trideset godina, dok drugi smatraju da on treba biti ostavljen odredbama običajnog prava (urfa) muslimana. Bitno je naglasiti da i svi oni također smatraju da dug prema vakufu ne zastarjeva zato što je vakuf Božije vlasništvo koje se ne gubi grubim ulaskom u posjed istog, bez obzira na to koliko to dugo vremenski trajalo.

Ko može otpisati dug prema vakufu

I ovo je jedno od pitanja o kojem ni klasični ni savremeni islamski pravnici nisu zasebno pisali. Dugove vakufa ne može otpisati niko. Mutevelija to ne može zbog toga što je njegov osnovni zadatak da se stara o interesu vakufa, a otpisati dug vakufa nije interes vakufa. Ni kadija to ne može, jer bi time poklonio ono što se ne može poklanjati. Ne može ni vakif, jer nakon registracije vakufa on prestaje biti njegovo vlasništvo. I ovdje se može govoriti o izuzecima iz pravila, kada takvu mogućnost uvjetuje vakif za sebe ili siromahe.

U slučaju da je vakuf dužan drugima, iz dobiti se prvo namiruju troškovi duga a samo ono što pretekne preko zaduženja dijeli se korisnicima. Za sve administrativne propuste odgovorno lice je mutevelija i on je jamac za eventualne postupke kojima ošteti vakuf.

  1. Stavljanje vakufske imovine pod hipoteku (rehnul vakfi)

Klasični islamski pravnici su saglasni da vakufska nekretnina ne može biti predmet zaloga (rehn) za dug vakufa, upravnika ili korisnika, shodno šerijatskom pravilu da „sve što nije dozvoljeno prodati nije dozvoljeno ni založiti“.[18] U slučaju nemogućnosti otplate duga, vakuf bi prešao u vlasništvo zajmodavca, čime bi bila povređene osnovne kategorije nepromjenljivosti vlasništva i trajnosti vakufa, što je nedopustivo. Hanefijski pravnici smatraju da u slučaju kada bi mutevelija stavio vakuf pod založno pravo i zajmodavac uselio u vakufsku kuću, mutevelija bi bio dužan namiriti redovne troškove stanarine iz ličnog imetka.[19]

Malikijski pravnici također ne dozvoljavaju stavljanje vakufske osnovice pod hipoteku, ali dozvoljavaju stavljanje dobiti vakufa kao zalog duga. [20]

Zakon o javnom prometu u Sudanu iz 1984. godine članom 720 zabranjuje stavljanje vakufske imovine pod hipoteku i precizira da: nakon sudske registracije vakufa isti se ne može pokloniti, naslijediti, oporučiti drugom, niti založiti za dug; prestaje biti vlasništvo vakifa i ne može nikada preći u tuđe vlasništvo.

Zakonodavno vijeće sudanske pokrajine Kartum je 26. februara 2009. godine, nakon duge i iscrpljujuće rasprave a na osnovu fetve Akademije šerijatskog prava u Mekki, dozvolilo stavljanje dobiti vakufa pod hipoteku i stavljanje cjelokupne vakufske imovine u nadležnost ministra civilnih poslova Sudana. Zakonom je predviđeno formiranje Regionalne agencije vakufa Kartuma, čija je zadaća unapređenje vakufskog dobra namijenjenog za različite vidove islamskog dobročinstva i investiranje istih u svim šerijatom dozvoljenim poslovima nekretnina, trgovine, industrije, poljoprivrede i usluga.[21]

U našim prilikama stavljanje dijela vakufske imovine pod hipoteku nije definirano jasnim unutarnjim procedurama Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Prema članu 32 Ustava IZ u BiH od 1998. godine, „vakufskom imovinom upravlja Vakufska direkcija“, koja bi na osnovu izdate saglasnosti izvršnog odbora medžlisa islamske zajednice u funkciji mutevelije a zatim i nadležnog muftije verifikovala takve transakcije do milionskog iznosa, a za odobrenje višemilionskih hipoteka uputila bi Rijasetu svoj prijedlog. Isto bi se trebalo postupati i sa davanjem bankovnih garancija, s tim da bi Vakufska direkcija mogla davati takve garancije samo za one investicije koje su direktno vezane za vakufsku imovinu, ali ne i za druge materijalne troškove ili imovinu islamske zajednice. Islamsko bankarstvo se nudi kao moguće rješenje. U Godini bujice, u kojoj se rodio Poslanik, a.s., i u kojoj je bujica srušila Kaba, mušrici su znali da hajrat obnove Kabe, radi njegove trajnosti, treba graditi samo iz halal imetka, zafali im takvih sredstava, pa samo ogradiše Hidžru Ismail da njih i nas na takav pristup podsjeća. Vakuf treba nastojati uvijek unapređivati, ali ne po svaku cijenu i ne suprotno odredbama šerijatskog vakufskog prava.

Autor: Senad Ćeman

[1] Sahihul Buhari, hadis br. 2737.

[2] Sura Al-'Araf, 58.

[3] Ibn Nudžejm, u el-Bahrur-raik, knjiga 5, str. 241 kaže: „U vremenu u kojem živimo, nužno je dodati još jedan uvjet: da je nekretninu dozvoljeno zamjeniti samo za nekretninu, a ne za dirheme i dinare. Svjedoci smo da su mnogi nadzornici pojeli vakuf, malo je primjera da su za novac od prodatih vakufa kupili nekretnine, a ne vidjesmo ni jednog sudiju da izvrši reviziju takvih poslova, usprkos učestaloj praksi zamjene vakufa našeg doba.“

[4] Vehbe ez-Zuhajli, El-Fikhul islamijj ve edilletuhu, 8/218.

[5] Eš-Šerhul kebir, 4/77.

[6] El-Insaf, 5/125.

[7] El-Fikhul islami ve edilletuhu, 4/11-25.

[8] Muhammed Ubejd el-Kubejsi, Ahkamul vakfi fiš-šeriatil islamijjeti, 2/203-204.

[9] Fethul kadir, 6/240, Ed-Durrul muhtar, 4/439.

[10] Hašijetu Ibni Abidin, 4/349.

[11] Nihajetul muhtadž, 5/397.

[12] El-Mebsut, 21/103; Bedaiu-sanai'i, 5/153.

[13] El-Mudevvene, 15/20.

[14] El-Mugni, 4/167, 5/287.

[15] Keššaful kina'a, 3/392.

[16] El-Bekare, 188.

[17] Sahihul Buhari, hadis br. 2680.

[18] El-Umm, 3/162; Bedaius-sanai'i 6/137; El-Mugni, 4/221; El-Insaf, 5/14.

[19] Keššaful kina'a, 4/268; El-Insaf, 7/67.

[20] Eš-Šerhul kebir mead-Dusuki, 3/203-204.

[21] http://www.alhadag.com/details.php?id=5099