Samo oni muslimanski narodi koji budu pokazali spremnost za daljnji razvoj muslimanske pravne tradicije će prebroditi buru XXI stoljeća bez većih posljedica. S druge strane, muslimanski narodi koji budu učahurili svoju pravnu tradiciju, kao i muslimanski narodi koji budu rušili svoju pravnu tradiciju, će u XXI stoljeću doživjeti intelektualno rasulo i anarhiju. Stoga, očuvanje i razvoj naše bosanske pravne tradicije, uz odolijevanje modernim izazovima, najbolje će se ostvariti kroz nastavak sljeđenja hanefijskog mezheba, koji ustvari predstavlja samu srž naše vjerske tradicije.

  Postoji mnogo razloga za slijeđenje jednog od četiri mezheba, općenito, odnosno mnogo razloga za slijeđenje hanefijskog mezheba u Bosni; u XXI stoljeću posebno. Mi ćemo, u nastavku, ukratko navesti 12 općih razloga za slijeđenje četiri pravne škole, odnosno 13 posebnih razloga za slijeđenje hanefijske pravne škole u Bosni, u ovom XXI stoljeću.

 

a) Opći razlozi za slijeđenje četiri pravne škole

 

  1. Svaka od te 4 pravne škole je mudžme' alejh (jednoglasno dogovorena, jednoglasno prihvaćena, općeprihvaćena) - tj. oko njihove legitimnosti (pravnovaljanosti) postoji konsenzus (idžma', jednoglasje) učenjaka, za razliku od drugih mezheba, koji su izumrli jer, između ostalog, nije bilo konsenzusa oko njihove legitimnosti, tj. ocijenjeni su kao šazz (neregularni, izdvojeni). Konsenzus je bio na snazi u: Abbasijskoj državi, Seldžučkoj državi, Zenkijskoj državi, Ejjubijskoj državi, Memlučkoj državi, Osmanskoj državi, Timurijskoj državi, Mogulskoj državi itd.

  Konsenzus spominju, između ostalih: Džemaluddin Mahmud ibn Ahmed el-Buhari el-Hasiri (?-1238/39)[1], Zejnuddin ibn Ibrahim Ibn Nudžejm (?-1563)[2] i drugi hanefijski učenjaci; Šihabuddin Ahmed ibn Idris el-Karafi (1228-1285)[3], Šemsuddin Muhammed ibn Muhammed et-Tarabulusi el-Magribi (1497-1547), poznat kao El-Hattab[4] i drugi malikijski učenjaci; Imamu-l-Haremejn Abdulmelik ibn Jusuf el-Džuvejni (1028-1085)[5], Osman ibn Abdurrahman eš-Šehrezuri (1181-1245), poznat kao Ibn Salah[6], Ibn Hadžer el-Hejtemi (1503-1566)[7] i drugi šafijski učenjaci; Ibn Redžeb el-Hanbeli (1335-1393)[8], učenik Ibn Kajjima, Ibn Muflih (1310-1362)[9], učenik Ibn Tejmijje, i drugi hanbelijski učenjaci.

  U nastavku ćemo citirati izjave nekoliko gorespomenutih učenjaka:

- Ibn Nudžejm navodi: Stav koji nije u skladu sa stavom četverice imama, nije u skladu sa konsenzusom (idžmaom), pa makar takav konsenzus predstavljao neslaganje sa drugim imamima. Naime, u Et-Tahriru[10] jasno stoji da je postignut konsenzus da se ne radi po izvjesnom mezhebu koji nije u skladu sa mezhebima četverice imama, jer su njihovi mezhebi uređeni, rašireni i imaju veliki broj sljedbenika.[11]

- El-Hattab veli: Kazao je Imamu-l-Haremejn: „Valorizatori su složni da obični ljudi nemaju pravo da se vežu za mezhebe ashaba, neka je Allah sa njima zadovoljan, već su obavezni da slijede mezhebe imama, koji su temeljito proučavali, razmatrali i klasificirali.“ Naime, ashabi, neka je Allah sa njima zadovoljan, nisu pridavali pažnju sređivanju mesela (pravnih pitanja), idžtihadu i objašnjavanju metoda razmatranja, za razliku od onih koji su došli nakon njih.[12]

- El-Džuvejni kaže: Valorizatori su složni da obični ljudi nemaju pravo da se vežu za mezhebe velikana među ashabima, neka je Uzvišeni Allah sa njima zadovoljan, već su obavezni da slijede mezhebe imama, koji su temeljito proučili, razmatrali, podijelili knjige u poglavlja, naveli norme mesela (pravnih pitanja) i upustili se u govor na račun mezheba prvih generacija. Razlog tome je činjenica da oni koji su preminuli, iako su bili uzor i primjer u vjeri za muslimane, nisu pridavali pažnju sređivanju metodologije idžtihada, objašnjavanju metoda razmatranja i raspravljanja, te preciziranju govora. Oni imami fikha koji su došli iza njih su zadovoljili kasnije generacije da ne moraju razmatrati mezhebe ashaba. Stoga je obično čovjeku naređeno da slijedi mezheb onih koji su temeljito proučavali.[13]

- Ibn Salah zaključuje: Slijeđenje je vezano za ovu četvericu imama, pored drugih, jer su se njihovi mezhebi rasprostranili i raširili...[14]

- Ibn Muflih, učenik Ibn Tejmijje, je rekao: U El-Ifsahu stoji da je postignut konsenzus (idžma') da se slijedi bilo koji od četiri mezheba i da istina ne izlazi izvan njih. U poglavlju o adaletu (pravednosti) će biti govora o obaveznosti slijeđenja jednog mezheba...[15]

- Ibn Redžeb, učenik Ibn Kajjima, je kazao, između ostalog, u svojoj poslanici Odgovor onima koji ne slijede četiri mezheba (Er-Redd ala men ittebea gajre el-mezahib el-erbea'):

  Što se tiče propisa i mesela (pravnih pitanja) halala i harama (tj. fikha): Nema sumnje da su se ashabi, tabiini i generacije nakon njih razišli po mnogim fikhskim pitanjima. U ranim stoljećima, svako ko je bio poznat po znanju i vjeri, davao je fetve (pravne odgovore) onako kako je on smatrao da je ispravno u tim meselama. Međutim, ko se svojim odgovorima izdvajao od većine (džumhura), nije bio pošteđen ulemanskog osporavanja. Tako su učenjaci osporavali Ibn Abbasu, r.a., brojne mesele. Te mesele su još više osporavane njegovim sljedbenicima nego što su njemu. Štaviše, kada je Ibn Džurejdž došao u Basru, i kada su ga ljudi vidjeli kako ulazi u centralnu džamiju, podigli su ruke i dovili Allahu protiv njega, jer se izdvajao sa dotičnim meselama koje je usvojio od učenika Ibn Abbasa. Tako je on odustao od nekih mesela prije nego što je otišao iz Basre.

  Ovakvo je bilo stanje, mada su ljudi tada bili većinom religiozni i pobožni. Zbog toga nisu dozvoljavali da neko među njima priča bez znanja i drži govore, a nije sposoban za to.

  Onda su vjera i pobožnost oslabili, a namnožio se broj onih koji su pričali o vjeri bez znanja i držali govore, a nisu bili sposobni za to.

   Međutim, da je takvo stanje potrajalo u potonjim vijekovima, kako je bilo u ranom razdoblju, kada je svako donosio fetve kako je tvrdio i mislio da je ispravno, vjerski sistem bi se nesumnjivo narušio. Halal bi postao haram, a haram halal, i svako ko hoće, bi govorio što hoće. Naša vjera bi radi toga postala poput vjere hrišćana i jevreja prije nas. Stoga je mudrost Hvaljenog Allaha zahtijevala  da se vjera uredi i sačuva, tako što će ljudima biti postavljeni imami među pripadnicima re'ja (pravnog mišljenja) i hadisa, oko čije učenosti, znanja i željenog postignutog stepena poznavanja propisa i donošenja fetve postoji jednoglasje (konsenzus). 

  Tako su svi ljudi postali ovisni u fetvama (pravnim mišljenjima) o njima. Ljudi su se njima obraćali, jer su poznavali propise. Zatim je Allah odredio one koji su sredili njihove mezhebe i uredili njihova pravila. Tako je mezheb svakog od četverice imama sređen, kao i njegova metodologija, pravila i poglavlja. Time su propisi povezani sa mezhebom, a govor oko halala i harama je preciziran.

  To je Allahova blagonaklonost prema Njegovim vjerničkim robovima i Njegov lijep običaj u čuvanju ove vjere. Da to nije urađeno, ljudi bi vidjeli čudo neviđeno: kako svaki licemjerni ahmak, koji se divi svome mišljenju, koji je smion prema ljudima i ambiciozan, tvrdi da je vrhovni imam (imam imama), odnosno da je on vodič ummeta i da se samo njemu ljudi trebaju obraćati i o njemu ovisiti.

  Međutim, zahvaljujući Allahovoj blagodati, zatvorena su dotična vrata koja su predstavljala veliku opasnost i ogroman problem i spriječena nevjerovatna šteta. To je blagonaklonost Uzvišenog Allaha prema Njegovim robovima i Njegov lijep običaj i izdašna dobrota.

  ...Što se tiče ostalih ljudi, koji nisu dostigli takav nivo, oni samo mogu slijediti dotične imame, te se tako pridružiti ostatku ummeta.

  Međutim, ako neki licemjerni ahmak pita: „Kako se ljudi mogu ograničiti na stavove određenih učenjaka i kako im se može braniti idžtihad, odnosno slijeđenje nekih drugih vjerskih imama?“ 

  Odgovorit će mu se: Na isti način na koji su ashabi, neka je Allah sa njima zadovoljan, okupili ljude oko jednog harfa (dijalekta) Kur'ana i zabranili ljudima da uče Kur'an na drugim harfovima, kada su vidjeli da se masleha (dobrobit, javna korist) ne može drugačije ostvariti i da će ljudi, ako im se prepusti da uče Kur'na na različitim harfovima (dijalektima), zapasti u najveću opasnost.

  Isti je slučaj i sa pravnim pitanjima i fetvama halala i harama (tj. fikhom). Da ljudi nisu uredili to polje kroz stavove ograničenog broja imama, to bi dovelo do kvarenja vjere. U tom slučaju, svaki licemjerni ahmak, koji zahtijeva rijaset (poglavarstvo), sebe bi ubrojao u red mudžtehida. On bi izmislio govore, pripisujući ih nekim pripadnicima selefa iz prvih generacija. Možda bi to učinio kroz iskrivljavanje njihovih govora, kao što su često to radile neke zahirije (pripadnici zahirijske (bukvalističke) pravne škole), a možda bi dotični govor predstavljao grešku nekog pripadnika selefa oko čijeg odbacivanja se složila (postigla konsensuz) muslimanska zajednica.

  Uglavnom, masleha (dobrobit) je zahtijevala samo ono što je Allah odredio, kroz okupljanje ljudi oko mezheba ovih poznatih imama, neka je Allaha sa njima svima zadovoljan.

  Međutim, ako neko kaže: „Razlika između okupljanja ljudi oko jednog od sedam harfova (dijalekta) Kur'ana i okupljanja ljudi oko stavova četverice pravnika (fakiha) jeste da su ti harfovi istog ili bliskog značenja, te da je značenje obuhvaćeno njima, za razliku od stava četverice pravnika. Naime, moguće je da se oni slože oko nekog mišljenja, a da istina bude izvan njihovih mezheba.“

  Odgovorit će se: Tako nešto su učenjaci negirali. Kazali su: „Doista Allah neće okupiti ovaj ummet oko zablude.“ Na tu temu postoji veliki broj hadisa koji potvrđuju takav stav. No, ako hipotetički to prihvatimo, tako nešto se rijetko dešava. Štaviše, to može uvidjeti jedino mudžtehid koji je dostigao veći stepen znanja nego što su oni dostigli, a to se, također, nije nikada desilo ili se rijetko dešava. Dotični mudžtehid, ako hipotetički uzmemo da postoji, je obavezan da postupa po mišljenju za koje uvidi da je ispravno. Međutim, drugima je obaveza slijeđenje, a slijeđenje dotičnih imama je nesumnjivo dozvoljeno. Ti imami nisu griješni, niti oni koji ih slijede...

  Dalje, ako se postavi pitanje: „Šta kažete za mezheb nekog drugog imama koji je zapisan, uređen i sačuvan kao mezhebi dotičnih imama?“

  Odgovorit će se: Prvo, do danas nije poznato da takav mezheb postoji...[16]

  1. Svaka od te 4 pravne škole je mešhur (općepoznata, poznata, čuvena) - tj. njihov nauk i pravna tradicija su općepoznati u muslimanskom ummetu, pogotovo među muslimanskim učenjacima, tako da njihova pravna mišljenja nisu garib (strana, neuobičajena), kao druga mišljenja.
  2. Svaka od te 4 pravne škole je mutevatir (prenošena velikim brojem seneda - lanaca prenosilaca) - tj. njihova pravna tradicija je do nas doprla putem mutevatir predaja, predaja koje prenosi toliki broj prenosioca (ravija) da je razumski nemoguće da su se dogovorili oko laži, za razliku od drugih mezheba.
  3. Svaka od te 4 pravne škole je muttesil (prenošena spojenim senedom - lancem prenosilaca) - tj. njihova pravna tradicija je do nas doprla neprekinutim lancem prenosilaca od Poslanika, a.s., preko ashaba, tabiina, tabi-tabiina, osnivača mezheba i učenjaka mezheba, s koljena na koljeno, putem brojnih idžazetnama, kako pismeno - tako i usmeno, za razliku od drugih mezheba čiji su lanci odavno prekinuti.
  4. Svaka od te 4 pravne škole je muvessek (prenošena verifikovanim senedima - lancima prenosilaca) - tj. njihova pravna tradicija je prenošena lancima prenosilaca koji su verifikovani - provjereni i ocijenjeni kao pouzdani.
  5. Svaka od te 4 pravne škole je mudellel (potkrepljena dokazima) - tj. sva njihova pravna rješenja su bazirana na šerijatskim dokazima (Kur'an, Sunnet, idžma', kijas, urf, istihsan, istishab, seddu zerai', masleha mursela itd.).
  6. Svaka od te 4 pravne škole je mahdum (služena, hizmećena, razrađivana) - tj. u svakom dobu, kroz cijelu svoju povijest, ta 4 mezheba su imala svoje hizmećare (sljedbenike), učenjake koji su ih razrađivali, kako bi bile u korak sa vremenom. Ti učenjaci su pisali: tekstove (metnove), komentare (šerhove), glose (hašije), bilješke (talikate), poučne poeme (menzume), sažetke (muhtesare), fetve (pravna mišljenja); razrađivali terminologiju (mustalehat, tarifat), metodologiju (usuli-fikh), pravila (kavaid), principe (dabite); kodificirali pravne zakone (taknin); reformisali (tedždid, islah) pravnu misao, za razliku od drugih mezheba koji odavno nemaju svoje sljedbenike, te su time odavno u raskoraku sa vremenom.
  7. Svaka od te 4 pravne škole je mutedavil (cirkulisana, koja se kreće) - tj. u svakom dobu islamske povijesti, od trenutka svoga formiranja do današnjih dana te 4 pravne škole cirkulišu (kreću se) među muslimanima. Tačnije, nema nijednog trenutka u tom povijesnom razdoblju od 1200-1300 godina, a da u nekom dijelu muslimanskog svijeta nije bilo muslimanskih država u kojima nisu bili u cirkulaciji ova 4 mezheba, za razliku od ostalih izumrlih.
  8. Svaka od te 4 pravne škole je mutabbek (praktična, primijenjena) - tj. u svakom dobu svoje povijesti, od svoga nastanka pa do danas, učenjaci ta 4 mezheba su imali mogućnost da praktikuju i primijene svoje mezhebe putem javnih funkcija, kao: kadije, mule (vrhovne građanske kadije), kaziaskeri (vrhovne vojne kadije), muftije, šejhu-l-islami, imami u džamijama, hatibi, muallimi u mektebima, muderrisi u medresama, rektori (šejhovi) univerziteta, dekani (amidi) fakulteta, šejhovi u zavijama, tekijama i hanikahima i sl. Drugi mezhebi tu mogućnost nisu imali.
  9. Svaka od te 4 pravne škole je mevdžud (živuća, postojeća) - tj. to su jedini mezhebi koji i dan-danas postoje i koji imaju svoje sljedbenike.
  10. Svaka od te 4 pravne škole je ma'ruf (običajna, integralni dio običajnog prava - urfa) - tj. pošto su ti mezhebi preko 1000 godina prisutni u muslimanskom ummetu, postali su neraskidivi dio običajnog prava (urfa), tradicije i kulture u svim muslimanskim krajevima, za razliku od drugih mezheba. Stoga, ko bi danas htio da potare 4 mezheba, morao bi da potare običajno pravo, tradiciju i kulturu muslimana što je ne samo praktično nemoguće, već i protivno Šerijatu, budući da je običajno pravo jedan od izvora šerijatskog prava (npr. pravno pravilo glasi da postupak potvrđen običajnim pravom je isto kao postupak potvrđen šerijatskim dokazom).
  11. Svaka od te 4 pravne škole je mevrus (naslijeđena, baštinjena) - tj. prve generacije muslimana su kao nasljedstvo, baštinu kasnijim generacijama ostavile dotične 4 pravne škole, koje su nasljeđivanjem stigle i do današnjih generacija. One su naša muslimanska baština, budući da se tu radi o stotinama hiljada pisaca i učenjaka, milionima naslova i tomova, te više miliona rukopisa.

 

b) Posebni razlozi za slijeđenje hanefijske pravne škole u Bosni, u 21. stoljeću

 

  Pored već spomenutih referenci Ebu Hanife i njegovih učenika, te gorespomenutih općenitih razloga, spomenut ćemo još neke posebne razloge:

  1. Bošnjaci muslimani su oduvijek hanefije, jer je hanefijski mezheb prisutan u Bosni već 600 godina, tj. otkako je islam došao u Bosnu.
  2. U Bosni, kroz njenu islamsku povijest, nije postojalo druge fikhske (pravne) tradicije doli hanefijske pravne tradicije. To u prijevodu znači da su svi naši islamski učenjaci, i to od dolaska islama na naše prostore do Agresije 1992. godine bili hanefijskog mezheba.
  3. Hanefijski mezheb je bio zvanični mezheb u Bosni, u svakom razdoblju njene islamske povijesti: doba Osmanske države, doba Austougarske carevine, doba Kraljevine Jugoslavije, doba NDH, doba Komunističke Jugoslavije, te današnje doba nezavisne Bosne i Hercegovine.
  4. Hanefijski mezheb je zvanični mezheb našeg Rijaseta od njegovog osnivanja 1882. godine do danas, tj. svi su naši reisi bili hanefijskog mezheba.
  5. Hanefijski mezheb je integralni dio bošnjačkog običajnog prava, tradicije i kulture. Potiranje hanefijskog mezheba podrazumijeva i potiranje bošnjačkog običajnog prava, tradicije i kulture.
  6. Hanefijski mezheb je najstariji mezheb, star oko 1300 godina, te time najbliži vremenu poslanstva, pošto je Ebu Hanife rođen 699. godine (80. h.g.), svega 67 godina od preseljenja Muhammeda, a.s., na ahiret.
  7. Hanefijski mezheb je uticao na nastanak i razvoj ostala tri mezheba. Tako je imam Šafija, osnivač šafijskog mezheba, bio učenik istaknutog Ebu Hanifinog učenika imama Muhammeda eš-Šejbanije, a imam Ahmed, utemeljitelj hanbelijskog mezheba, je bio učenik istaknutog Ebu Hanifinog učenka imama Ebu Jusufa.

  Dalje, imam Malik je bio učitelj spomenutog imama Muhammeda eš-Šejbanije. Upravo preko njega se imam Malik upoznao sa Ebu Hanifinim učenjem i metodologijom, koji su ostavili vidljiv trag u strukturi Malikove hadiske zbirke Muvette. Usto, Esed ibn el-Furat, istaknuti Malikov učenik, ujedno je bio i Šejbanijev i Ebu Jusufov učenik. Dalje, imam Esed je bio učitelj malikijskog učenjaka Sahnuna (776-854), koji je napisao glavni izvor malikijskog mezheba - fikhsku enciklopediju Mudevvenu.

  1. Najstarije sačuvane knjige u islamu su napisali pioniri hanefijskog mezheba. Tačnije, Ebu Hanife (699-767), osnivač hanefijskog mezheba, je napisao najstarije knjige iz akaida u islamu. Njegov učenik Hasan ibn Zijad (734-819) je drugi koji je u islamu ostavio zapisanu knjigu iz akaida. Njegovi učenici Ebu Jusuf (731-798), Muhammed (749-805) i spomenuti Hasan ibn Zijad su napisali prve islamske knjige iz fikha. Najstarija sačuvana kompletna hadiska zbirka je upravo Musned Ebu Hanife, dok 7 asara Ebu Hanifinih učenika (Ebu Jusufa, Muhammeda, Zufera, Hasana ibn Zijada, Hammada ibn Ebu Hanife, Hafsa ibn Gijasa i Muhammeda ibn Halida el-Vehbija) spadaju među najranije hadiske zbirke.
  2. Ebu Jusuf, Muhammed i Zufer, najistaknutiji Ebu Hanifini učenici, su bili mudžtehidi u rangu apsolutnih mudžtehida (osnivača posebnih mezheba). Iako su imali intelektualno-pravne sposobnosti da budu apsolutni mudžtehidi i u velikom broju pravnih pitanja zauzeli drugačiji stav, ipak su izabrali da budu mudžtehidi unutar mezheba (mudžtehidi u furuima-sekundarnim propisima) i slijede pravnu školu svoga učitelja Ebu Hanife. Naime, smatrali su da primat pripada Ebu Hanifi, kao najvećem imamu.

   Tako tatarski hanefijski učenjak Šihabuddin Harun ibn Behauddin el-Merdžani el-Kazani (1818-1889) nabraja tri najistaknutija Ebu Hanifina učenika rame uz rame sa apsolutnim mudžtehidima: Apsolutni mudžtehid je osoba koja posjeduje punu sposobnost da se bavi fikhom, inteligenciju, dalekovidnost i kapacitet da samostalno izvodi propise na osnovu dokaza, kao npr. Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed, Zufer, Malik, Šafija, Ahmed, Sevri i Evzai.[17] Slično navode i: hanbelijski učenjak Ibn Tejmijje[18]; šejhu-l-islam Muhammed Zahid el-Kevseri, pretposljednji vekil (zamjenik) Islamskog mešihata u Osmanskoj državi[19]; saudijski pisac Hišam ibn Abdumelik ibn Duhejš[20], profesor na Ekonomsko-administrativnom fakultetu pri Univerzitetu Kralj Abdulaziz u Džiddi; indijski učenjak Alija Ahmed en-Nedvi[21], profesor na Institutu islamske ekonomije pri Univerzitetu Kralj Abdulaziz; egipatski učenjak Muhammed ed-Dusuki, profesor na fakultetu islamskih nauka Daru-l-ulum pri Kairskom univerzitetu[22]; i dr.

  1. Hanefijski mezheb je najrašireniji, najraznolikiji i najmnogoljudniji mezheb i kroz povijest, a i danas. Naime, danas više od 50 posto muslimana u svijetu su hanefije, a slično je bilo i kroz povijest.

  Muslimani sljedećih dijelova svijeta slijede hanefijski mezheb:

- Balkan (Bosna, Albanija, Kosovo, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Grčka, Rumunija, Mađarska);

- Turska i Sjeverni Kipar;

- Krim i ostatak Ukrajine;

- cijela Rusija, naročito Tataristan, Baškiristan i Moskovska oblast, osim kavkaških ruskih republika;

- Liban, te dijelovi Sirije, Palestine, Jordana, Iraka, Egipta, Jemena i drugih arapskih zemalja;

- Srednja Azija (Afganistan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Ujguristan);

- Indijski potkontinent (Indija, Pakistan, Bangladeš, Nepal);

- Kina, Burma;

- sunnijska manjina u Azerbejdžanu, Iranu, Gruziji i Jermeniji; itd.

  1. Hanefijski mezheb je bio zvanični mezheb Hilafeta preko 1100 godina, i to od vremena halife Haruna er-Rešida (786-809) do ukidanja Hilafeta 1924. godine.
  2. Hanefijski mezheb je bio zvanični mezheb većine moćnih muslimanskih država kroz povijest: Abbasijska država, Seldžučka država, Zenkijska država, Timurijska država, Mogulska država, Osmanska država itd.
  3. Hanefijski mezheb je jedini od četiri mezheba u svojoj novijoj historiji prošao modernu pravnu kodifikaciju. To je urađeno kroz Medželle el-ahkam el-adlijje (Osmanski građanski zakonik). Stoga, ne treba da čudi da je hanefijski mezheb zvanični mezheb većine današnjih muslimanskih država u oblastima imovinskog prava (muamelata), vakufskog prava, bračnog prava (munakehata) i nasljednog prava (feraiza), pa čak i u onim zemljama gdje se u oblasti obrednog prava (ibadata) primjenjuju pretežno drugi mezhebi (npr. Egipat, Libija, Palestina, Jordan, Sirija, Irak itd.).

Autor: Jusuf Džafić 

[1] Zejnuddin Ibn Nudžejm, El-Ešbah ve en-nezair, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1999, str. 92.

[2] Ibid., str. 92.

[3] El-Hattab, Mevahib El-Dežil šerh Muhtesar Halil, Dar El-Fikr, Bejrut, 1992, sv. 1, str. 30.

[4] Ibid., sv. 1, str. 30.

[5] El-Džuvejni, El-Burhan fi usul el-fikh, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1997, sv. 2, str. 177.

[6] El-Hattab, Mevahib El-Dežil šerh Muhtesar Halil, sv. 1, str. 30; Ibn Hadžer el-Hejtemi, El-Fetava el-fikhijje el-kubra, El-Mektebe el-islamijje, Kairo, sv. 4, str. 307.

[7] Ibn Hadžer el-Hejtemi, El-Fetava el-fikhijje el-kubra, sv. 4, str. 307.

[8] Ibn Redžeb, Er-Redd ala men ittebea gajre el-mezahib el-erbea', Merkez El-Murebbi, 2016.

[9] Ibn Muflih, El-Furu', Muessese Er-Risale, Bejrut, 2003, sv. 11, str. 103.

[10] Radi se o meritornom komentaru na Šejbanijev El-Džamiu-l-kebir. Autor komentara je hanefijski učenjak Hasiri (?-1238/39).

[11] Zejnuddin Ibn Nudžejm, El-Ešbah ve en-nezair, str. 92.

[12] El-Hattab, Mevahib El-Dežil šerh Muhtesar Halil, sv. 1, str. 30.

[13] El-Džuvejni, El-Burhan fi usul el-fikh, sv. 2, str. 177.

[14] El-Hattab, Mevahib El-Dežil šerh Muhtesar Halil, sv. 1, str. 30.

[15] Ibn Muflih, El-Furu', sv. 11, str. 103.

[16] Ibn Redžeb, Er-Redd ala men ittebea gajre el-mezahib el-erbea', str. 25-32.

[17] Šihabuddin el-Merdžani, Nazure el-hakk, Dar El-Feth, Amman, Daru'l-Hikme, Istanbul, 2012, str. 189.

[18] Ibn Tejmijje, Medžmu' el-fetava, Medžme' el-melik Fehd li tibaa el-Mushaf eš-šerif, Medina, 1995, sv. 20, str. 332.

[19] Muhammed Zahid el-Kevseri, Husn et-tekadi fi sire el-Imam Ebi Jusuf el-Kadi, El-Mektebe El-Ezherijje li et-turas, Kairo, 2002, str. 59-60.

[20] Hišam ibn Abdulmelik ibn Duhejš, Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani el-imam el-abkarijj, El-Medželle el-arebijje, Rijad, 2017, str. 82.

[21] Alija Ahmed en-Nedvi, El-Imam Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani: Nabiga el-fikh el-islamijj, Dar El-Kalem, Damask-Bejrut, 1994, str. 175-222.

[22] Muhammed ed-Dusuki, El-Imam Muhammed ibn el-Hasan eš-Šejbani ve eseruhu fi el-fikh el-islamijj, Dar Es-Sekafe, Doha, 1987, str. 287-301.