Načela islamskog prava u oružanim sukobima

Načela islamskog prava u oružanim sukobima: zaštita imovine, ratni zarobljenici, siguran prolaz i obaveza održavanja u životu[1]

Sažetak

Oružani sukobi postoje koliko i čovjek. Počivaju na ubijanju ljudi, uništavanju imovine, kreiranju haosa i nesigurnosti. Pojavom islama na svjetskoj sceni se javlja drugačiji koncept poimanja oružanog sukoba koji će vremenom ponuditi prepoznatljiv moralni kodeks rata u islamu. Ratovi prema islamskom učenju imaju moralni karakter, u njima se podjednako insistira na moralnosti cilja i sredstva. Muslimani vjeruju da pravo na opstanak imaju najčestitiji a ne najjači. Uništavanje infrastrukture, usjeva, biljnog i životinjskog svijeta i vjerskih objekata strogo je zabranjeno muslimanima u oružanim sukobima. Islam izričito traži human odnos prema zarobljenicima a korištenje živog štita naziva sramnim. Daje se prednost mirnom završetku oružanog sukoba kako bi se spasio što veći broj života i dobara. Primjetna je sličnost u pravnim rješenjima između islamskog i međunarodnog humanitarnog prava.

Ključni pojmovi: oružani sukob, imovina, zarobljenici, sigurnost, sloboda, moralni kodeks, konvencija, ljudska prava.  

Počeci, motivi i rezultati oružanih sukoba

Oružani sukobi nisu pojava novijeg datuma, stari su koliko i čovjek. Prvo ubistvo je počinio Kabil, sin Oca čovječanstva Adema, a.s., kojem se ideja ubistva učinila rješenjem, te se nakon ubistva do kraja života gorko kajao.[2] Od tog vremena oružani sukobi postaju stalna odrednica čovječanstva na putu sticanja vlasti, moći, bogatstva pojedinca i naroda. Motiv oružanih sukoba se razlikovao od jednog do drugog naroda, sukladno različitim interesima, vremenima i prilikama. Rezultat oružanih sukoba je suzbijanje jednih politika drugim i stalno ometanje nereda (fesad) da postane službeni poredak društva, o čemu Kur'an na sebi svojstven način kazuje.[3]

Pravna priroda, svrha i pravila oružanog sukoba u islamskom pravu

Pojavom islama, početkom sedmog stoljeća po Miladu, na svjetskoj sceni se javlja drugačiji koncept poimanja oružanog sukoba, koji će vremenom dobijati različitu pravnu formu. U osnovna dva izvora islamskog prava, Kur'anu – Božijoj riječi i Sunnetu – Muhammedovoj, a.s., praksi, koriste se tri različita pojma za označavanje ratnih operacija: nastojanje (džihad), oružani sukob (kital) i rat (harb).[4]

Pravnu prirodu oružanog sukoba prema islamskom pravu moguće je promatrati kroz stalnu težnju suprotstavljanja agresiji, zaštiti muslimanske zajednice[5], slobodnog iskazivanja vjerskog ubjeđenja, uklanjanja kriznih žarišta[6] i pomaganja obespravljenima.

Svrha oružanog sukoba u islamskom pravu jeste uspostavljanje mira, kroz puno uvažavanje realnog stanja i otpor svakom vidu agresije na islam i muslimane. Oružani sukob, prema odredbama islamskog prava, može biti opcija samo u slučaju nepostojanja alternative i u cilju vođenja pravedne borbe.[7]

Pravila islamskog prava o oružanim sukobima su zapisivana još od vremena ranog islamskog perioda u zasebnim djelima poznatim kao „sijer“[8], koja su vremenom doživjela mnoge pravne komentare (šerh) i bila izvorom za izdavanje pravnog mišljenja (fetva) iz ove oblasti. Savremeni islamski pravnici pišu o načelima islamskog prava u oružanim sukobima putem definiranja međunarodnih odnosa u islamu.[9]

Moralni kodeks muslimana u oružanom sukobu

Tako će vremenom nastati prepoznatljivi moralni kodeks rata u islamu. Ratovi prema islamskom učenju imaju moralni karakter, jednako kao i ekonomija, nauka i poslovanje; ništa od navedenog ne može biti odvojeno od morala. Pored moralnosti cilja islamsko pravo podjednako insistira i na moralnosti sredstva, te je teorija „cilj opravdava sredstvo“ nepomiriva sa općim načelima islamskog prava oružanih sukoba. Muslimani vjeruju u moć istine, a ne u istinu moći[10] i vjeruju da pravo na opstanak imaju najčestitiji, a ne najjači. Zato je kod muslimana sveobuhvatni moralni kodeks sudija u slučaju rata.

Takav kodeks nije nešto što je dodatno i dobrovoljno nego vjerska obaveza koju muslimani smatraju ibadetom (obredoslovljem). Moralni kodeks rata u islamu obuhvata predratno, ratno i poratno stanje. Islam gleda na čovjeka i život realističnim pogledom, a na međusobne odnose pojedinca ne gleda idealistički te naučava da svaka akcija izaziva odgovarajuću reakciju. 

Klasični zbornici islamskog prava redovno sadrže poglavlje o propisima oružanih sukoba. Savremeni pravnici kroz međunarodne akademije islamskog prava, nacionalna vijeća za fetve i individualna pravna mišljenja utemeljena na ranijim stanovištima islamskih pravnika stoje čvrsto na stanovištu da su vlade muslimanskih država i pojedinci dužni poštivati međunarodne konvencije i sprovoditi presude sudova iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava.

Ispravnost načela nasuprot pogubnosti prakse oružanih sukoba

Kršenja odredbi osnovnih načela islamskog prava oružanih sukoba od strane muslimana ne mora nužno ukazivati na pogrešnost načela, jednako kao što kršenje načela međunarodnog humanitarnog prava od strane skupina ili pojedinaca ne mora nužno ukazivati na besmislenost tih načela.

Valja razdvojiti pravo od prakse oružanih sukoba, na pravu insistirati a praksu dovoditi u red putem stalne provedbe pravne odgovornosti i vladavine zakona. Praksa po kojoj se kršenje pravila islamskog prava oružanih sukoba od strane muslimana medijski stavlja na teret islamu dok se istovremeno kršenje pravila međunarodnog humanitarnog prava od strane nemuslimana medijski ne stavlja na teret religije kojoj pripadaju, nego koleteralu, ne može donijeti nikakav boljitak u smanjenju napetosti i sukoba među ljudima.

Ovaj rad se bavi definiranjem načela islamskog prava oružanih sukoba u sljedeća tri važna segmenta:

1. Zaštita imovine tokom oružanih sukoba

Jedna od pet zaštićenih ljudskih vrijednosti u islamskom pravu jeste imovina ljudi[11], kao nepovrediva kategorija kako u stanju mira tako i u stanju rata. Islamsko pravo razlikuje vojnu od civilne imovine. Vojna imovina kao i civilna imovina upotrebljena u vojne svrhe ima pravni status legalnih vojnih ciljeva za uništavanje[12].

Uništavanje infrastrukturalnih objekata

Uništavanje infrastrukturalnih objekata poput bolnica, škola, puteva, mostova, vodovoda i sl. strogo je zabranjeno prema načelima islamskog prava oružanih sukoba[13] i može biti razmatrana kao opcija samo u slučaju reciprociteta (muameletul-misl)[14]. Uništavanjem infrastrukture društva samo se postiže nered na Zemlji, uništavaju izvori života i razara sve ono što je potrebno ljudima, a što nije nužno potrebno za rat.

Uništavanje usjeva i vjerskih objekata

Uništavanje drveća, spaljivanje usjeva, rušenje kuća, uništavanje naselja, zagađivanje pitke vode i slično, a što rade neke vojske iz zlobe i osvete, makar za time i ne imali potrebu, strogo je zabranjeno muslimanima.[15]

Uništavanje biljnog i životinjskog svijeta, poput spaljivanja ili potapanja pčela[16], kao i upotreba oružja za masovno uništenje zabranjeno je po islamskom učenju jer se time uništava imovina koja je privatno ili javno dobro bez kojeg je ljudski život neodrživ. Nije zabilježeno od Poslanika a.s., da je ubio životinju [17], osim za potrebe ishrane[18].

Uništavanje vjerskih objekata tokom oružanih sukoba zabranjeno je po islamskom učenju, čega je bio svjestan prvi halifa Ebu Bekr, r.a., kada je dajući preporuke Jezidu ibn Ebi Sufjanu, jednom od zapovjednika koje je poslao u Šam, između ostalog rekao: “Ti ćeš naići na ljude koji tvrde da su se posvetili Bogu (monahe), pa ostavi i njih i ono čemu misle da su se posvetili. Ja ti savjetujem desetero: Nipošto ne ubijaj žene, djecu, iznemogle starce...!”[19]

U svim navedenim i sličnim slučajevima primjetna je sličnost u pravnim rješenjima između islamskog i međunarodnog humanitarnog prava, odnosno odredbama Dopunskog protokola I[20] i II[21] Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine. Primjetna je, isto tako, i velika vremenska razlika donošenja odredbi o oružanim sukobima – sedmo i devetnaesto stoljeće, kao i razlika u izvorima islamskog i pozitivnog prava – božansko i ljudsko porijeklo pravne norme o oružanim sukobima.   

2. Ratni zarobljenici tokom oružanih sukoba

Islam izričito zahtijeva humano tretiranje zarobljenika i zaštitu njihovog dostojanstva, smatrajući brigu o siromašnima i zarobljenima jednim od najvećih Bogu ugodnim djelom (sevab) i poželjnom karakternom crtom vjerničke ličnosti. Sa sigurnošću se može reći kako do pojave islama nije bilo ratnika sa tako istančanim osjećajem samilosti prema zarobljenicima: „I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. ”Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!“[22] Muhamed, a.s., kaže: Lijepo i uljudno se odnosite prema zarobljenicima.[23]

Darivanje slobode ili otkup

Normirajući odnos prema ratnim zarobljenicima, Kur'an muslimanima ostavlja izbor između dvije mogućnosti: ili darivanje slobode (el-menn) zarobljenicima ili otkup (fida) i ne spominje treću mogućnost. Zabilježen je konsenzus drugova Muhameda, a.s., o tome da je zabranjeno ubijati ratne zarobljenike.[24] Muslimanima je naređen lijep odnos prema zarobljenicima kao izraz prigušivanja pogubnog osvetničkog duha koji se može javiti u čovjeku, a praksa oružanih sukoba pokazuje da je osveta najbrži put ka masovnim ratnim zločinima.

Savremeni islamski pravnici pitanje ratnih zarobljenika promatraju unutar realnih okolnosti u kojima se nalaze i smatraju kako su međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima[25] u suglasju sa učenjem islama o tretiranju zarobljenika. Zabranjeno je koristiti ratne zarobljenike u živim štitovima, bez obzira da li se radilo o zarobljenicima muslimanima ili nemuslimanima, jedno je od osnovnih načela islamskog prava oružanih sukoba.[26] Isto tako, zabranjeno je ubijanje civila korištenih od strane neprijateljske strane u živom štitu. Takvu praksu ratovanja Kur'an naziva sramnom[27].

Zabranjeno je zarobljavanje ambasadora i drugih uposlenika diplomatsko-konzularne mreže, još jedno je od načela islamskog prava oružanih sukoba.[28] Diplomatski imunitet je neograničen prema odredbama međunarodnog humanitarnog prava, dok je on u islamskom pravu ograničen u slučaju povrede ili ugrožavanja nacionalne sigurnosti zemlje domaćina.

Islamsko pravo razlikuje ratne zarobljenike od ratnih zločinca, te prema prvima traži lijep odnos a prema drugima sudsko zadovoljavanje pravde, putem kažnjavanja lica odgovornih za ratne zločine, zločine protiv mira i protiv čovječnosti. 

3. Pružanje utočišta tokom oružanih sukoba (eman)

Koliko god ljudi međusobno ratovali, uvijek će biti potrebni jedni drugima s obzirom na njihovu ljudsku slabost i nužnost međusobnog nadopunjavanja. Otuda islam nikada nije zatvorio sva vrata pred onima koji su ratovali protiv njega niti protiv onih protiv kojih su muslimani vodili rat. Islam je donio propise koji uređuju odnose između protivnika, koje on naziva ratnicima − militantima (harbijjun), i muslimana. U islamu postoji odrednica el-eman ve-l-isti’man (sigurnost i traženje zaštite), a odnosi se na želju nekog od njih da uđe u daru-l-islam radi trgovine, misije, studiranja ili neke druge legalne i legitimne potrebe kao i na želju nekih muslimana da posjete njihovu zemlju.[29]

Prema islamskom pravu, ratni sukob se nikada ne može povesti protiv cijelih naroda, nego isključivo protiv sistema i vojnih snaga koje mu pomažu u provođenju nereda, tiranije i porobljavanja.

Islamsko pravo predviđa siguran prolaz i obavezu održavanja u životu (eman), kao i mogućnost da svaki punoljetni građanin može pružiti utočište građaninu druge države koja je u ratnom sukobu sa njima. Takva mogućnost postoji čak i na bojnom polju tokom trajanja borbi, a u skladu s općim interesom zajednice. To pravo mu je Kur'anom zagarantirano[30] i njime se musliman obavezuje na pružanje svakog vida zaštite onome ko zatraži utočište.

Pružiti utočište prema odredbama islamskog prava može se pojedincu jednako kao i skupini. Ako bi neprijateljski borci koji su se utvrdili u svojim gradovima zatražili i dobili utočište od muslimana, time bi dobili status građana a ne ratnih zarobljenika te zajednice. Bio je to svojevrstan odgovor islamskog prava na pitanje migranata i izbjeglica toga vremena. Moralni kodeks muslimana nužno je nalagao humani odnos prema onima koji bježe od nevolja ratnih sukoba, tragajući za mirnim okruženjem potrebnim za očuvanje vlastitog života, porodice, imovine, ubjeđenja i slobode u najširem smislu. Pružanjem utočišta borcu neprijateljske vojske, muslimani na sebe preuzimaju obavezu neizručivanja takve osobe drugoj državi bez njegovog pristanka. Takav vid zaštite je rani oblik prakse koju danas prepoznajemo kao međunarodni vizni režim granica i predstavljao je manifestaciju suvereniteta zajednice i nadležnosti pojedinca u njoj.

Moguće je donijeti zaključak kako islamsko pravo daje prednost mirnom završetku oružanih sukoba kako bi se spasio što veći broj ljudskih života i materijalnih dobara. Zbog toga su među najznačajnijim načelima islamskog prava oružanih sukoba zaštita imovine, ratnih zarobljenika i pružanje utočišta.

Autor: Senad Ćeman

Glasnik, vol. LXXXV, br. 9-10, septerbar-oktobar 2018, str. 741-750.

[1] Referat podnesen na dvodnevnom Certificiranom kursu o međunarodnom humanitarnom pravu i islamskom pravu u oružanim sukobima, održanom u Sarajevu 26. i 27. septembra 2018. godine u organizaciji Međunarodnog komiteta Crvenog križa i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu,

[2] Kur'an, 5:27-32.

[3] „A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.“ Kur'an, 22:40.

[4] Više o pojedinačnim značenjima vidjeti radu Almira Fatića, „Džihad, harb i kital u Kur'anu“, u: Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti – zbornik radova, urednici Muhamed Okić i Muhamed Jusić, El-Kalem i Vojno muftijstvo, Sarajevo, 2017, str. 71.

[5] „A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: ”Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!” Kur'an, 4:75.

[6] „I borite se protiv njih sve dok smutnje (fitne) ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“ Kur'an, 2:193.

[7] „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ”Gospodar naš je Allah!” Kur'an, 4:75.

[8] Najpoznatije djelo iz te oblasti je Es-Sijerul kebir i Es-Sijerus sagir, hanefijskog pravnika Muhammeda ibn Hasana eš-Šejbanija, u. 189. godine po Hidžri. Najpoznatiji komentar ovog djela ponudio je znameniti hanefijski pravnik Muhammed ibn Ahmed es-Serahsi, u. 490. godine po hidžri. U ovim djelima detaljno su razrađena osnovna načela islamskog prava u oružanim sukobima.

[9] Vrijedno djelo na ovu temu napisao je poznati egipatski islamski pravni Muhammed Ebu Zehre, kao i sirijski fekih Vehbe Zuhajli. Vidi El-Alakatud devlijje fil islami od pomenute dvojice autora.

[10] „Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji..“ Kur'an: 49:13.

A Božiji Poslanik Muhamed, a.s., kaže: „Onoga koga njegova djela unazade, neće ga uzdignuti njegovo porijeklo.“ Hadis bilježi Muslim.

[11] Posebno poglavlje u izučavanju osnova islamskog prava (usuli fikh) čini pet zaštićenih ljudskih vrijednost (ed-darurijatul-hamse): život, razum, imovina, čast i potomstvo. Pozitivno pravo ih tretira kroz definiranje osnovnih ljudskih prava. Za svaku povredu tih vrijednosti, islamsko pravo predviđa tačno određenu ovosvjetsku pravnu sankciju (hudud) i grijeh, a onosvjetsku odgovornost i kaznu.

[12] „Vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!“ Kur'an, 59:2

[13] El-Mebsut, 10/31; Bidajetul mudžtehid, 1/309.

[14] Tefsiru El-Kurtubi, 16/236.

[15] Jusuf Karadavi, Džihad: vrste i implikacije, preveli Fikret Pašanović i dr., uredio Mustafa Prljača, Centar za dijalog – Vesatijja i El-Kalem, Sarajevo, 2013, str. 486-489.

[16] El-Mugni, 13-143-144.

[17] El-Mudevvenetul-kubra, 1/499.

[18] El-Umm, 7/375.

[19] Hadis bilježi Malik.

[20] U drugom dijelu Protokola I o civilima i civilnom stanovništvu čl. 51 kaže se: „Civilno stanovništvo i pojedini civili uživaju opštu zaštitu od opasnosti koje proističu iz vojnih operacija...“; čl. 52 predviđa: „Civilni objekti ne smiju biti predmet napada ili represalija...“; i član 53 izričito traži: „... zabranjeno je: vršiti bilo kakav neprijateljski akt uperen protiv historijskih spomenika, umjetničkih djela ili hramova koji sačinjavaju kulturno ili duhovno nasljeđe naroda...“ V. Izvori humanitarnog prava, priredili Vesna Knežević-Predić i dr., Međunarodni komitet crvenog krsta, Beograd, 2007, str. 209-210.

[21] U četvrtom dijelu Protokola II o zaštiti civilnog stanovništva čl. 14 predviđa zaštitu objekata neophodnih da bi civilno stanovništvo preživjelo: „Zabranjeno je iznurivanje stanovništva glađu kao metod ratovanja. U tom smislu zabranjeno je napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti nekorisnim objekte neophodne da bi civilno stanovništvo preživjelo kao što su namirnice, poljoprivredne oblasti za proizvodnju hrane, žetva, živa stoka, instalacije za vodu za piće i rezerve i postrojenja za navodnjavanje.“ V. Izvori humanitarnog prava, nav. dj. str. 250.

[22] Kur'an, 76:8-9.

[23] Taberani, El-Džamius sagir, 4/307-308.

[24] Ibn Kudame, El-Kafi fi fikhi imam Ahmed, 4/122.

[25] Treća Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine u čl. 13 o čovječnom postupanju i zabrani represije nad zarobljenicima kaže: „S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane Sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt, ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i bit će smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu. Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja, protiv uvreda i javne radoznalosti. Mjere represalija prema ratnim zarobljenicima su zabranjene. V. Izvori humanitarnog prava, nav. dj. str. 51-52.

[26] Klasični islamski pravnici, poput Malika i Evzaija su rekli: ‘Nije dozvoljeno ubijati žene i djecu niukom slučaju, čak i kad bi oni koji se bore (vojnici) uzeli žene i djecu kao živi štit ili se zabarikadirali u nekoj utvrdi ili lađi pa sa sobom uzeli žene i djecu. Njih nije dozvoljeno gađati oružjem niti ih spaliti vatrom.’ Fethul-Bari, 7/579-580.

[27] „I da nije bilo bojazni da ćete pobiti vjernike, muškarce i žene, koje ne poznajete, pa tako, i ne znajući, zbog njih sramotu doživjeti – Mi bismo vam ih prepustili.“ Kur'an, 48:25.

[28] Muhamed, a.s., pružao je zaštitu izaslanicima mnogobožaca. Kada su mu došla dvojica izaslanika Musejlime, rekao je: ‘Da se izaslanici ne ubijaju, ubio bih vas obojicu!’ Ahmed u Musnedu, hadis br. 15989.

[29] Džihad: vrste i implikacije, nav. dj., str. 503.

[30] „Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.“ Kur'an, 9:6.