Osnovni izvori islama donose istinu o dostojanstvu čovjeka i njegovoj poziciji kod Gospodara svjetova. Pojmom insan označava se ljudska vrsta kao manifestacija Božanske kreacije (el-bedi'), dok se pojmom beni Adem označava ljudsko čovječanstvo. Cilj ovog rada je akcentirati ljudsko dostojanstvo u islamskoj pravnoj misli. Izvor ljudskog dostojanstva je božanskog porijekla, a tekrimu-l-insan iz 70. ajeta sure El-Isra polazna osnova islamske pravne doktrine. Dostojanstvo čovjeka u učenju islama je načelo (mebde') na kojem se uzakonjuju društvena prava i obaveze. Metodičari islamskog prava su putem indukcije (istinbat) identificirali ljudsko dostojanstvo kao esencijalnu vrijednost koja se štiti u gotovo svim pojedinačnim rješenjima šerijatskih pravnika i prema kojoj se definira šerijatskopravna norma (hukm) ponašanja (suluk). Ono što se danas naziva dignitet, dostojanstvo, čast i ugled, islamsko pravo kroz svoju dugu historiju kontinuiteta i konzistentnosti prepoznaje kao Božiju počast (tekrim), ponos (izzet), ugled (šeref) i čast ('ird) čovjeka.

Pravna priroda ljudskog dostojanstva

Uvidom u islamsku pravnu literaturu primjetan je pristup autora koji pitanje ljudskog dostojanstva (kerama) promatraju kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Drugi ga, pak, smatraju fundamentalnim načelom svih ljudskih prava. Razlike u pogledu šerijatske pravne prirode dostojanstva, ontološki posmatrano, proizilaze iz samog razumijevanja Šerijata, uzimajući u obzir sve indikacije i implikacije značaja koji islam daje ljudskom dostojanstvu u odnosu na civilizacijsku ulogu čovjeka. Sam Stvoritelj (el-Halik) je Svojom Božanskom voljom (irada) čovjeka učinio bićem koje, po svom habitusu, očekuje da bude priznato i uvaženo. Božija volja se mora poštovati i niko nema pravo vrijeđati, ponižavati niti narušavati dignitet ličnosti. Na vjerovanju u Božiju volju i određenje da bīće čovjeka učini dostojnim Božijeg namjesništva (istihlaf) na Zemlji, islamski pravnici su definirali pravnu prirodu ljudskog dostojanstva.

Ljudsko dostojanstvo je vrijednost sama po sebi (kime zatije), putem koje se čovjek osjeća gordim i priznatim bićem. Imati čast o sebi jeste neutralna vrijednost, ona se jednostavno nosi sa sobom po rođenju i za nju ne treba nikakav vanjski faktor ili druga vrijednost. Sve što unizuje čovječnost u suprotnosti je sa načelom dostojanstva, ugleda i poštovanja; poput verbalnog vrijeđanja, fizičkog kažnjavanja, potvore, laži, različitih vidova mobinga i slično. Sa druge strane, musliman svjestan ove esecijalne vrijednosti morao bi putem očuvanja vlastitog digniteta čuvati tuđe dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo počinje kao individualna vrijednost koja je u konačnici, opet, društvena vrijednost. Granice dostojanstva su podudarne sa granicama slobode – tamo gdje počinje ugrožavanje tuđe slobode prestaje granica vlasite slobode.

Ljudsko dostojanstvo i podjela prava

U odnosu na subjekt prava, ljudsko dostojanstvo je zajedničko pravo. U njemu je sadržano Božije pravo kojim se ostvaruje približavanje Allahu, dž.š. kroz Njegovo veličanje i izvršavanje Njegovih propisa ili opća korist za ljude. Božije pravo nema svog konkretnog nosioca i pripisuje se Allahu, dž.š. U zajedničkom pravu je, jednako tako, sadržano i ljudsko pravo, kako ono općeg karaktera kao što je čuvanje ljudskog digniteta, zdravlja i imovine, ostvarivanje sigurnosti, suzbijanje zločina i slično; tako i ono posebnog karaktera, poput prava na rad, slobodu govora, kretanje, odmor, izdržavanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i slično.

U odnosu na objekt prava, ljudsko dostojanstvo se ubraja u neimovinska prava, jednako kao i pravo na vjeru, život, slobodu, imovinu i porodicu. Iz tog razloga šerijatski pravnici ljudsko dostojanstvo, koje imenuju kao 'ird - što se kod nas češće prevodi kao čast nego dostojanstvo a zapravo govori o užem ili širem značenju digniteta čovjeka – smatraju jednim od Šerijatom zaštićenih vrijednosti (darurijat) kojima se štite ljudski interesi. Savremena zakonodavstva ove vrijednosti nazivaju ljudskim pravima. Poznat je pristup šerijatskih pravnika da ne raspravljaju o nazivima nego o suštini pravnih termina te bi se mogao primjeniti i u ovom slučaju.

Još je imam el-Gazali smatrao „da se interesom može smatrati sve ono što doprinosi očuvanju krajnjeg cilja zakona, a cilj zakona u odnosu na ljude postiže se putem zaštite pet temeljnih ljudskih dobara i interesa, te da se sve što na bilo koji način ugrožava jednu od navedenih pet zaštićenih ljudskih vrijednosti može smatrati štetom, a otklanjanje te štete po sebi je interes“.[1]

Ljudsko dostojanstvo u Šerijatu i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima

Dostojanstvo i dobrobit pojedinca glavni su interes islamskog prava. Pet suštinskih vrijednosti Šerijata oko kojih se ulema slaže, a to su vjera, život, razum, imetak i potomstvo – sve one počivaju na dostojanstvu pojedinca, koje se mora zaštititi kao prioritet. Mada se može reći da se unutar ovih vrijednosti interesi zajednice i interesi pojedinca poklapaju, fokus je, ipak, na pojedincu. Neki islamski pravnici su proširili listu mekasida, dodavši među više ciljeve Šerijata društvenu pomoć (et‑tekaful), slobodu, dostojanstvo čovjeka i bratstvo među ljudima.

Popis od pet suštinskih vrijednosti očigledno je baziran na tumačenju relevantnih dijelova Kur’ana o propisanim sankcijama (hudud). Vrijednosti koje se nastoje zaštititi i unaprijediti tim sankcijama kasnije su identificirane kao suštinske. Za šestu, kasnije dodatu vrijednost, čast (el‑‘ird), u početku se smatralo da potpada pod porodičnu lozu (en‑nesl, en‑neseb). Zagovornici dodatka se, međutim, pozivaju na činjenicu da Šerijat propisuje posebnu kaznu za klevetu (el‑kazf), što i opravdava dodatak.[2]

Islamski pravnici ljudsko dostojanstvo smatraju djelima u kojima su prava zajednice i prava pojedinaca pomiješana, s tim da prva imaju prednost. Pravo da se kazni klevetnik (kazif) pripada, prema hanefijama, ovoj kategoriji zbog toga što je napadnuta čast jednog pripadnika zajednice. Pošto je Allahovo pravo na kažnjavanje kazifa dominantno, žrtva ovog prijestupa (makzuf) ne može osloboditi počinioca kazne. Međutim, šafije zastupaju suprotno stajalište, prema kojem je kazf isključivo pravo čovjeka te da potvorena osoba ima pravo da počinioca oslobodi kazne.[3]

U periodu Objave objavljeni su ajeti o ljudskom dostojanstvu a na Oprosnom hadžu (632. godine) je Muhammed a.s., pred stotinu hiljada hodočasnika, muslimanima u emanet ostavio riječi koje su za njih od tog vremena vodilja: „O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac (Adem) je jedan. Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crvena rasa ima prednost nad crnom, niti crna nad crvenom osim po bogobojaznosti i stalnoj svijesti o Bogu.“[4]

Trinaest stoljeća kasnije, u decembru 1948. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija donosi Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, formalni pravni spomenik zajedničkom standardu minimuma poštivanja ljudskog dostojanstva u međunarodnom poretku. Deklaracija sadrži trideset članova koji se svode na zaštitu pet temeljnih ljudskih vrijednosti na kojima islamski pravnici dosljedno insistiraju. Format rada nam ne dozvoljava detaljniju analizu sadržaja Deklaracije te ćemo, kao ilustraciju podudarnosti islamskog i pozitivnog prava, u prilog traganja za korijenima i inspiracijom poštivanja digniteta ljudi, citirati samo neke njene dijelove: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“ (čl. 1 Deklaracije); „Svako ima pravo na život, slobodu i bezbijednost ličnosti“ (čl. 3); „Svako ima pravo da svugdje bude priznat kao pravni subjekt“ (čl. 6); „Svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo da se smatra nevinim dok se na osnovu zakona krivica ne dokaže“ (čl. 11); „Niko se ne smije izložiti proizvoljnom miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadima na čast i ugled. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješanja ili napada“ (čl. 12); „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijesti ili uvjerenja i slobodu da čovek sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, manifestira svoju vjeru ili uvjerenje podučavanjem, običajima, molitvom i obredom“ (čl. 18); „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja“ (čl. 19); „Svako ima pravo na rad... svako ko radi ima pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu koja njemu i njegovoj familiji obezbjeđuje egzistenciju koja odgovara ljudskom dostojanstvu...“ (čl. 23). 

Korijene deklaracije prepoznajemo u islamskom pravu a definiranje pet nužnih vrijednosti (pravo na vjeru (din), pravo na život (nefs), pravo na slobodu mišljenja (akl), pravo na imovinu (mal) i pravo na porodicu (nesl) jesu najveći doprinos muslimana svjetskoj civilizaciji. Ljudsko dostojanstvo se u Šerijatu jednako kao i u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima brani zaštitom pet suštinskih vrijednosti po ljude.  

Ljudsko dostojanstvo i sposobnost adresata

U odnosu na pravnu i poslovnu sposobnost (ehlijet) adresata (mukellef), ljudsko dostojanstvo je pasivna kategorija i označava nosioca pravnog subjektiviteta sa jasno definiranim pravima i dužnostima prema drugim licima. Drugim riječima, ljudsko dostojanstvo se stiče samom činjenicom što je neko živ, što je čovjek, odnosno što pripada ljudskom rodu. Sasvim je irelevantno da li je neko maloljetan ili punoljetan, muško ili žensko, duševno ili fizički zdrav ili bolestan, musliman ili nemusliman. Prema tome, po islamskom učenju, svako ljudsko biće je subjekt a nikako i nikada objekt prava.[5]

Pravni subjektivitet se u islamskoj pravnoj teoriji zasniva na pravnom pojmu ez-zimme, koji u sebi sublimira prava, pravnu nevinost i dužnosti. Po principu zaštite subjektiviteta (beraetu-z-zimme) ljudsko dostojanstvo je Šerijatom zagarantovana kategorija. Šerijat štiti život, dostojanstvo i slobodu pojedinca time što ustanovljava niz prinicipa koji osiguravaju pravičan proces u sprovođenju pravde. Njima je obuhvaćena i pretpostavka nevinosti (bera’at ez‑zimme el-aslijje), koja jednostavno znači da niko nije kriv za neki zločin dok mu se krivica ne dokaže putem zakonske procedure.[6]

Na taj način se dignitet čovjeka ne može ugroziti postojanjem niti odsustvom drugih faktora poput ugleda, imovine, porodice, tjelesne ili intelektualne moći, vještina ili iskustva. Sve navedeno i tome slično čovjek može ali i ne mora imati kako bi uživao pravo na uvažavanje ljudskog dostojanstva. Receptivna pravna sposobnost počiva u svakom čovjeku, bez obzira na njegove sposobnosti: u mentalno bolesnoj osobi, fetusu u materici, maloljetniku i rasipniku, zdravom i bolesnom – svi oni posjeduju sposobnost na osnovu ljudskog dostojanstva.[7]

Ljudsko dostojanstvo: dio ljudskog prava ili srž prava uopće

Dok pravnici pozitivnog prava ljudsko dostojanstvo vide neodvojivim dijelom ljudskih prava, uglavnom vezanih za ljudsku jednakost, veći broj islamskih pravnika skloniji su mišljenju kako ovdje nije riječ samo o ljudskom pravu nego o pravnom osnovu na kojem počivaju sva ljudska prava, obzirom da je nemoguće govoriti o ravnopravnosti, slobodi mišljenja,  izražavanja i slično bez poštivanja ljudskog dostojanstva. U islamu se ljudsko dostojanstvo podrazumijeva obzirom da se islam, kao i druge velike religije, prvenstveno forkusira na ljudske odnose. U običnom životu, ljudska prava nisu suprotstavljena drugima, već ljudi žive u uzajamnim odnosima, a to podrazumijeva ljubav, saosjećanje, samoodržanje i požrtvovanost, u potrazi za srećom i mirom za sebe i svoje bližnje. Velike religijske tradicije poučavaju ljude, s dobrim razlogom, da takve stvari nisu same po sebi razumljive, niti su uvijek pitanje prava. Time se djelimično može objasniti zašto većina religija naglašava moralne vrline, obaveze, ljubav i žrtvu, čak i više nego prava pojedinaca. Stoga, posvećenost pravdi i odbrana ljudskog dostojanstva u islamu bili bi neodrživi da nije poštovanja prava. Islamsko shvatanje prava i sloboda je donekle različito od ustavnog prava i demokratije i zapadnjačkih postulata koji se nalaze u njihovim temeljima.

Sekularno nastojanje da se proširi krug ljudskih prava i dobrobiti može se, mišljenja sam, čvrsto poduprijeti vjerodostojnim stavovima iz Kur’ana i Sunneta o ljudskom dostojanstvu, o uvažavanju javnog interesa (masleha), o višim ciljevima i svrsi (mekasid) Šerijata, o pravdi i jednakopravnosti. Ako su pravda, ljudsko dostojanstvo i dobrobit ciljevi Šerijata, onda on mora otvarati vidike inovativnog mišljenja i idžtihada. Pravosudna pitanja od interesa za Šerijat trebalo bi obrađivati, što je više moguće, kroz kreativni idžtihad, oblikovan širim vodiljama Kur’ana i Sunneta o ljudskom dostojanstvu, jednakosti i pravdi.[8]

Ljudsko dostojanstvo u osnovnom izvoru Šerijata

Počast (kerremna) i prednost (feddalnahum) su kur'anski pojmovi koje ulema razumijeva kao poziciju koja je Bogom data čovjeku u odnosu na druga bića. Polazna osnova muslimana u definiranju ljudskog dostojanstva su riječi Uzvišenog: „Bez sumnje, počastili smo Ademove potomke time što smo im omogućili da putuju kopnom i morem, što smo ih opskrbili zdravom i ukusnom hranom i dali im veliku prednost nad mnogima od onih koje smo stvorili.“[9] U islamskom pravu ljudsko dostojanstvo je prisutno po duhu Šerijata a manifestira se u desecima ajeta o Božijoj volji, ljudskoj slobodi i odgovornosti. Tako je samo vjerovanja u Boga pitanje vlastitog izbora: „I reci: 'Istina je od vašeg Gospodara, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka poriče.'“[10]

Islam se u sedmom stoljeću pojavio sa pet poruka i tako, stoljećima prije ostalih pokreta i ideja, proglasio nevažećim ono što je tada bilo vezano za kler, vjersku i rasnu diskriminaciju, rodnu nejednakost i prvi grijeh. Izvršena je snažna reformacija vjerovanja putem učenja o Allahovoj jednoći (tevhid) koja će vrlo brzo osvojiti srca ljudi a ljudski duh, um i misao trajno osnažiti. U vremenu kada je nametanje vjere milom ili silom bila normalna pojava, jednako kao i ubijanje u ime vjere, poruka koju je Muhammed, a.s., donio u svojoj vjerovjesničkoj misiji glasila je: „Nema prisile u vjeri.“[11] 

Jasno opredjeljenje Šerijata u korist respektiranja i zaštite dostojanstva svakog čovjeka nije bilo iznuđeno pritiscima udruženja i aktivista ljudskih prava nego je riječ o Objavi (vahj) koja nas uči da se svakom pojedincu dadne pravo koje mu pripada po osnovu počasti koje mu je sam Bog dodijelio. Ljudsko dostojanstvo je prirodno pravo, Bogom dano, bez obzira na vjersku, nacionalnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost čovjeka. U islamskoj pravnoj misli ljudsko dostojanstvo po osnovu pripadnosti ljudskom rodu je pravilo a svaka druga pripadnost može biti samo izuzetak u odnosu na to pravilo. Jedino na takav način moguć je humani i društveni doprinos ljudskoj civilizaciji u dostizanju potrebnog stepena individualnog i kolektivnog digniteta dostojnog čovjeka. Nepoštivanje digniteta drugih odvodi sa Pravog puta i unizuje čovjeka do krajnje nečovječnosti i genocida, na što Kur'an jasno upozorava: „Kad stvorimo čovjeka, najljepšeg je sklada, ali ga potom vratimo do potpunog pada, osim onih koji vjeruju i na dobru djeluju, i njima pripada vječita nagrada.“[12]

Ljudsko dostojanstvo je dar Božiji

Time što je Allah, dž.š., čovjeka Sobom stvorio, u njega udahnuo dio Svoga ruha i učinio ga Svojim namjesnikom na Zemlji ukazana je, Božijom voljom, jedinstvena počast ljudskoj vrsti. Poziciju ljudskog dostojanstva u islamu moguće je sagledati u tom veličanstvenom dijalogu Allaha, d.š., i meleka: „A kada Gospodar tvoj reče melekima: ”Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: ”Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: ”Ja znam ono što vi ne znate.”[13] Allah, dž.š. je naredio melekima da učine sedždu počasti Ademu, a.s.: „I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ”Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik.“[14]

Nema sumnje kako se integritet i dignitet čovjeka nameće kao nužnost života koju treba poštovati. Šerijat podstiče ljude na dobročinstvo, samilost, bratstvo, ljubav, saradnju, slogu, iskrenost, humanost, ispunjenje obećanja, čuvanje povjerenja i srčanu čistoću; poziva pravdi, oprostu, strpljivosti, sprječavanju zla, afirmiranju dobra, savjetu i drugim moralnim vrijednostima. Sve navedeno i tome slično u funkciji je zaštite ljudskog dostojanstva i napora da se društveno okruženje učini humanijim. Bez svakodnevne primjene ovih društvenih vrijednosti zagovaranje ljudskih prava i sloboda, prema islamskoj pravnoj misli, postaje i ostaje puka proklamacija ljudskih želja.

Implikacije (ne)poštivanja ljudskog dostojanstva

Svaki pojedinačni nosilac prava ljudskog dostojanstva dužan je poštovati tuđe dostojanstvo tako što neće, javno niti tajno, vrijeđati druge, nazivati ih pogrdnim imenima, vikati na njih, imati predrasude i loše mišljenje ili pokazati neki drugi vid neuvažavanja. Sve navedeno je grijeh za koji je zaprijećeno ovosvjetsko poniženje i onosvjetska sankcija. Odnosi između pojedinaca upravljaju se po načelima slobode i ravnopravnosti, a država je podjednako dužna starati se o poštovanju i, zapravo, zaštiti ovih vrijednosti.

U islamskom pravu postoje interesi koje je Zakonodavac izričito podržao i propisao pravilo koje je ostvaruje i takvi interesi se nazivaju potvrđena masleha (el-masleha el-mu'tabera). Dostojanstvo i čast pojedinca zaštićeni su Božijom sankcijom (hudud) za potvoru o učinjenoj preljubi. Za druge vidove povrede ljudskog dostojanstva u islamskom pravu je zaprijećeno kaznom izricanja sudske presude u formi diskrecionog prava (tazir) sudije zasnovanog na relevantnim sudskim dokazima. Poravnanje za povredu ljudskog dostojanstva moguće je, za života, tražiti sudskim putem ili putem mehanizma traženja i davanja oprosta (halal) ili, nakon proživljenja, putem Božijeg suda na Sudnjem danu. Grijeh povrede ljudskog dostojanstva ostaje do vremena oprosta ili poravnanja prava.

Obzirom da je ljudsko dostojanstvo dijelom pravo ljudi, Šerijat je ustanovio pravilo po kojem u takvoj vrsti poravnanja nadležnost pripada prvenstveno oštećenome. Drugim riječima, oprost za povredu dostojanstva ovisi o volji povrijeđene osobe.[15] To će biti razlog da se na dženazama prilikom ispraćaja umrlih od prisutnih zatraži oprost (halal) za (ne)namjernu povredu dostojanstva. Na taj način muslimani pokazuju svijest o nužnom poštivanja digniteta ljudi i spoznaju da povreda nečijeg dostojanstva ne mora nužno ostati pravdi nedostižna. Oni koji se opredijele za korektnost i poštivanje drugih u tome nalaze smisao, satisfakciju i zbog toga ne mogu biti na gubitku.

Odnos prema ljudskom dostojanstvu, u islamskoj pravnoj misli, je dio pojedinačne ljudske veze sa Allahom Uzvišenim i pitanje snage vlastite vjere. Nemoguće je da onaj koji vodeći računa o vlastitom i tuđem dignitetu zbog toga bude na gubitku.

Ljudsko dostojanstvo i društvena pravda

Stepen poštivanja i zaštite ljudskog digniteta je indikator pravednosti društvenog sistema. Ljudi koji se osjećaju uvaženima i priznatim pokazuju društvenu empatiju i zadovoljstvo. Koncept tevhida i adla – vjerovanja u Božiju jednoću i postupanje po pravdi su dvije najvažnije svrhe Šerijata, unutar kojih je za muslimane jedino moguća ispravna interpretacija ljudskog dostojanstva. Musliman može biti dostojanstven samo u slobodi, jednako kao što pravda može biti postignuta samo kroz primjenu načela vladavine prava. Nepravedni društveni sistemi guše dostojanstvo ljudi a religije nerijetko koriste kao ideologiju. Pozicija čovjeka u islamu je takva da se ponosi svojom pripadnošću, na način da svoje voli a tuđe poštuje. Pravednost neke religijske zajednice se ponajbolje manifestira kroz njihovu praksu poštivanja ljudskog dostojanstva drugih i drugačijih. Ne može se očekivati priznanje prije nego se ono ukaže drugima, pravdu valja zaslužiti, jer davno je rečeno da kako ljudi rade drugima tako će i drugi raditi njima. U islamu je prvo postojao koncept zajednice (ummet) da bi se vremenom razvio koncept konfesije (millet) unutar kojih je ispoštovan identitet i dignitet svih koji su bili pod jurisdikcijom Šerijata.    

Ljudsko dostojanstvo i zabrana potvaranja

Cilj islama jeste očuvanje časti ljudi, briga o njihovom ugledu i položaju. Zbog toga, islam nastoji prekinuti svako klevetanje i spriječiti one koji nastoje okaljati nevine osobe a potvoru, kao vid povrede ljudskog dostojanstva, svrstava među najveće grijehe (mubikat): „Klonite se sedam upropašćujućih stvari (velikih grijeha)! 'Koje su to, Allahov Poslaniče?' – upitaše pristni. 'Pridruživanje Allahu druga, vražbine (sihir), ubijanje osobe koju je Allah zabranio ubiti osim kada za to postoji opravdan razlog, jedenje kamate, jedenje imetka siročeta, bježanje iz bojnih redova i potvaranje poštenih žena – pravovjernica, koje su nedužne i o tome ništa ne znaju.'“[16]

Svjedočenje klevetnika se ne prima, takva osoba proglašava se grešnikom, prokletom i udaljenom od Allahove, dž.š., milosti: „One koji optuže za nemoral žene koje su pod okriljem braka, a ne dovedu četiri svjedoka, s osamdeset udaraca bičem izbičujte i nemojte više nikada prihvaćati njihovo svjedočenje – to su pokvarenjaci – osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer Bog mnogo prašta i jako je milostiv.“[17]

Potvora za nemoral (kazf), laž (kezib), lažno svjedočenje (šehade-z-zur), izmišljanje događaja (iftira), očita neistina (buhtan) su nazivi koje nalazimo u osnovnim izvorima islama kada se govori o prelasku Allahovih granica (hududullah) u nepoštivanju ljudskog dostojanstva i činjenju grijeha. Ružno je kada ljudi prelaze granice dostojanstva ne poštujući sebe ni druge, ali je posebno pogubna želja da se uvrijede vjernici: „One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.“[18]

Navedeni i slični ajeti su poziv na odgovornost u međuljudskim odnosima. Ukoliko postupcima prelazimo granice ljudskog dostojanstva, činimo grijeh i nevažno je da li je to učinjeno pod pravim ili izmišljenim identitetom, politički ili drugačije motivirano. Bitno je da li je ono što se izgovori, napiše ili uradi istina (hak) ili neistina (batil), odnosno da li time ugrožavamo dignitet onih kojih se to tiče. Primjetan je porast onih koji se zaigraju pa potvore a potom insistiraju na potvori, da bi se na kraju udruživali i umrežavali u gaženju dostojanstva drugih, uvodeći na taj način subkulturu potvore kao društvenu zbilju i sredstvo propitivanja karaktera ljudi i događaja oko njih. Takav pristup definitivno ne smije biti muslimanski i ne može biti šerijatski dopušten.

Iz propisa o potvori (kazf) analogijom je moguće zaključiti da se identične norme mogu primijeniti na ostale forme povrede ljudskog dostojanstva. 

Zaključak

Čuvanje ljudskog dostojanstva je osnova poštivanja svih ljudskih prava i temeljna vrijednost din-i islama. Ljudsko dostojanstvo je kompletno i nedjeljivo pravo o čijoj pravnoj prirodi se ne može govoriti u duhu kompromisa na način da se malo poštuje a malo ne poštuje. Svaki čovjek je nosilac prava na dostojanstvo, slobodu i jednakost. Dostojanstvo ljudi predstavlja osnovu saradnje među njima bez obzira na njihovu razliku u pripadnosti. Povreda ljudskog dostojanstva je, sa pozicije islamskog prava, prekršaj i grijeh. Poštivanje ljudskog dostojanstva u konačnici znači poštivanje Božije volje da čovjeka učini odabranim bićem i Božijeg naloga da se prema njemu postupa na lijep način. Islamski pravnici su definirali pet nužnih vrijednosti čijom zaštitom se štiti ljudsko dostojanstvo i time dali nemjeriv doprinos ljudskoj civilizaciji. Prihvatanje ispravnosti muslimanske inovacije o pravnom priznanju ljudskog dostojanstva nalazimo u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija. Allah, dž.š.,  je htio Svojom voljom a On radi ono šta želi da insan bude odabrano biće. Čovjek bi tu Volju trebao priznati i poštovati.  

Autor: Senad Ćeman

[1] Abū Ḥāmid Muḥammad al-Ġazālī (u. 505. po H.), Al-Musṭaṣfā min ‘ilm al-uṣūl, Dār al-Fikr, Bejrut, 1970, 1/286-287.

[2] Mohammad Hashim Kamali, Uvod u šerijatsko pravo, prevela A. Mulović, Centar za napredne studije i El-Kalem, Sarajevo, 2015, str. 82-84, 152-154.

[3] Mohammad Hashim Kamali, Principi islamske jurisprudencije, preveo Nedim Begović, Centar za napredne studije, Sarajevo 2017, str. 387.

[4]  Ahmed, hadis broj 22391.

[5] Ibrahim Džananović, „Pravna i poslovna sposobnost u šerijatskom pravu“, Usul-i fikh, hrestomatija tekstova, ur. Enes Ljevaković, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2005., str.  82)

[6] Uvod u šerijatsko pravo, nav. dj. str. 212-213.

[7] Principi islamske jurisprudencije, nav. dj., str. 389.

[8] Uvod u šerijatsko pravo, nav. dj. str. 306-310.

[9] El-Isra, 70, prijevod je Karamanov.

[10] El-Kehf, 29, prijevod je Karamanov.

[11] El-Bekare, 256, prijevod je Karamanov.

[12] Et-Tin, 4-6, prijevod je Karamanov.

[13] El-Bekare, 30, prijevod je Korkutov.

[14] Sad, 71-74, prijevod je Korkutov.

[15] Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, preveo Muhamed Mehanović (i dr.), Haris Grabus, Sarajevo, 2004, str. 394.

[16] Buhari, hadis br. 6351.

[17] En-Nur, 45, prijevod je Karamanov

[18] En-Nur, 19, prijevod je Korkutov.