Neke okolnosti dopuštaju vjerniku mogućnost da ne posti, a u pojedinim slučajevima čak je dužan mrsiti. Propušteni post vjernik je dužan nadoknaditi. Takve okolnosti su bolest i putovanje, o čemu govori Kur'an. (...)

Putnik i post

Putovanja čine dio čovjekove svakodnevnice bilo gdje da živi. Ljudi putuju zbog vjerskih, ovosvjetskih, pojedinačnih i društvenih potreba i ciljeva: tražeći nauku, opskrbu, sigurnost; putuju radi liječenja, odlaze na hadž, umru i u džihad; putuju radi naučnih i društvenih ciljeva, kao što su posjeta rodbini i prijateljima, upoznavanje drugih krajeva, kongresi a nekada putuju i radi odmora. Sve ovo je dopušteno i tu nema nikakva grijeha.

Islam je radi kazanog posvetio pažnju putovanju i propisao propise u vezi s njim. Ti propisi imaju za cilj osigurati putniku različite olakšice u pogledu abdesta, namaza, posta i zekata.

Putniku je dopušteno da ne posti

Jedna od olakšica koju je islam propisao za putnika jeste ta da može mrsiti za vrijeme posta. Ova olakšica potvrđena je: Kur'anom, sunnetom i idžmaom. Kur'an kaže: "Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti - Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate..." (El-Bekare, 185.) (...)

Kur'an je podvukao da bolesnik i putnik mogu mrsiti i napostiti propuštene dane. Muhammed, a.s., isto je potvrdio riječima, praksom i odobravanjem. Aiša, r.a., prenosi da je Hamza bin Amr el-Eslemi - koji je inače mnogo postio - pitao Poslanika, s.a.v.s.: "Da li da postim na putu?", a on mu je odgovorio: "Ako hoćeš posti, a ako hoćeš mrsi." U jednoj predaji koju bilježi Muslim stoji da je rekao: "Božiji Poslaniče, osjećam da mogu postiti na putu, da li mi je to grijeh?" On mu je odgovorio: "To je olakšica od Uzvišenog Allaha. Onaj ko je iskoristi dobro će postupiti, a ko voli postiti nije mu grijeh." Ovaj hadis je jak dokaz da je u ovom slučaju bolje mrsiti.

Sve pravne škole se slažu da je putniku dopušteno mrsiti, a Ibn Tejmijje čak kaže da onoga ko putniku niječe pravo da može mrsiti treba pozvati da se pokaje, a u slučaju da to ne učini treba ga proglaslti otpadnikom od vjere.

Neki ashabi i tabi'ini bili su mišljenja da je obavezno mrsiti na putu, a ukoliko bi neko postio, post mu ne bi bio valjan i bio bi dužan napostiti. Ovo mišljenje prihvaćeno je u zahirijskom mezhebu, čiji su se pravnici doslovno povodili za kur'anskim riječima: "...neka isti broj dana naposti... " - izvlačeći zaključak da je putnik neizostavno dužan napostiti isti broj dana koliko je proveo na putu. Međutim većina učenjaka smatra da se želi kazati da ukoliko bude mrsio on je dužan napostiti isti broj dana. U prilog ovome mišljenju govore riječi i praksa Muhammeda, a.s., a hadisi koje smo naveli sasvim su dovoljni.

Bolest i post

Kur'an je odredio da bolesnik i putnik imaju pravo koristiti olakšicu i mrsiti. To je izraz milosti koju Allah ukazuje vjernicima kako bi im, brinući o njihovoj slabosti, olakšao. On kaže: "...a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti - Allah želi da vam olakša..."

Pod bolesnikom se u ovom slučaju podrazumijeva bolesnik za čiju bolest - shodno Allahovom zakonu uzroka i posljedica - postoji nada za ozdravljenje. Za bolesnika za čije ozdravljenje ne postoji nada postoje drugi propisi o čemu će posebno biti riječi.

Poznato je u današnje vrijeme da čovjek može imati i nekoliko bolesti a da ne zna za to. Dešava se da ljekar pregleda nekoga i pronađe nekoliko bolesti koje inače imaju i mnogi drugi i ne trpe neke naročite teškoće. Vezano za ovaj propis također se ne misli ni na bolesti "sa kojima se živi". Onome ko ima takve bolesti nije dopušteno mrsiti jer kod većine ljudi postoji nešto što današnja medicina smatra bolešću.

Ima i bolesti za koje je post lijek kakve su: proljev i bolesti koje su rezultat gojaznosti, slabe probave i dr. Bolest koja za sobom povlači pravo na olakšicu je ona bolest koja uzrokuje postaču probleme i bolove ili se zbog posta pogoršava, odnosno sporije liječi.

Koje su to bolesti određuje se na osnovu pretežnog mišljenja a koje se u ovom slučaju saznaje na sljedeća dva načina: Na osnovu vlastitog iskustva, na način da čovjek pokuša postiti jedan ili više dana te osjeti probleme i pojačanje bolova ili na osnovu iskustva drugih osoba kojima vjeruje a koje boluju od iste bolesti. Drugi je način mišljenje pouzdanog ljekara koji je istovremeno i pouzdan vjernik. Ljekar treba biti specijalista za dotičnu bolest; nije dovoljno samo da bude vješt ljekar, jer naše vrijeme zna za precizne specijalnosti u medicini do te mjere da su pojedini ljekari specijalizirani u određenoj oblasti upućeni u neke druge skoro kao i običan svijet.

Bolesniku je, kao i putniku, dopušteno mrsiti, a ako se zamuči i posti, post mu je valjan i ne mora ga nadoknađivati, uz napomenu da nije dobro djelo ako bolesnik posti trpeći velike probleme jer bolest je posigurno preči razlog za mršenje nego putovanje, budući da je i sam putnik kome je naporno postiti obavezan mrsiti zbog postojanja bojazni da može oboljeti. Bolest, dakle, predstavlja veću opasnost, te ju je Kur'an i spomenuo prije nego putovanje. (...)

Bolesnik je shodno Kur'anskim riječima: "...neka isti broj drugih dana naposti" - po ozdravljenju dužan napostiti onoliko dana koliko je mrsio.

Oronuli starac i hronični bolesnik

Među osobama koje zbog postojanja određenih zapreka nisu dužni postiti, ima i onih koji s jedne strane spadaju u red bolesnika, a s druge strane se razlikuju od njih. To su oronuli starac kome post pričinjava golemi napor i teškoće a s kojim u istu kategoriju - po općem konsenzusu - spada i oronula starica. Tu je i osoba koja boluje od neke hronične bolesti, ukoliko joj post predstavlja vidljivu teškoću, a ne postoji nada da će ozdraviti i izliječiti se od te bolesti (gleda li se po zakonu koji je Allah uspostavio između uzroka i posljedica), mada Njegovu moć ništa ne ograničava.

Svi su jedinstveni u mišljenju da ove osobe nisu dužne postiti. Imam Ibn El-Munzir prenio je da postoji konsenzus o ovom pitanju. "Da bi ove osobe imale pravo mrsiti nije uvjet da dospiju u stanje da uopće ne mogu postiti već je uvjet da teško podnose post." Argument da je ovim osobama dopušteno postiti postoji u sljedećim kur'anskim riječima: "...i u vjeri vam nije ništa teško propisano"(El-Hadždž, 78.) . (...)

Osobe o kojima je riječ su, u neku ruku, bolesnici. Starost je jedna vrsta bolesti, upravo onako kao što kaže sljedeći hadis: "Allah je odredio lijek za svaku bolest koju je dao izuzev za starost."

Bolesnik za čije ozdravljenje nema nade je svakako bolesnik. Ove se dvije kategorije razlikuju od običnog bolesnika u tome što oni ne mogu napostiti jer starac ne može ponovo postati mlad da bi mogao napostiti niti će hronični bolesnik naći prilike za to jer ga bolest prati do kraja života. Ove će osobe umjesto toga platiti fidju, tj. hranu za jednog siromaha. (...)

Onaj ko iz zaborava jede ili pije

Čovjek je po svojoj prirodi sklon zaboravu. Govoreći o Ademu, ocu svih ljudi, Kur'an kazuje kako je on zaboravio najvažniju obavezu koja mu je bila naložena a to je da ne smije jesti plodove sa određenog stabla: " Ademu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio... " (Ta-Ha,115.) (...)

Kako Šerijat realno gleda na život i nastoji olakšati on vodi računa i o ovom aspektu ljudske prirode, te je oslobodio odgovornosti onoga ko učini nešto iz zaborava, pogriješi ili bude prisljen jer je odgovornost plod namjere i volje kojih su spomenute osobe lišene. Resulullah, s.a.v.s., u ovom smislu kaže: "Allah će oprostiti mojim sljedbenicima ono što učine greškom ili iz zaborava i ono što učine pod prisilom." A Kur'an Plemeniti kaže: "Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo. " (El-Bekare, 286.) (...)

Resulullah, s.a.v.s., kazao je: "Ko pojede ili popije nešto iz zaborava neka nastavi postiti do kraja, jer to ga je samo Allah nahranio i napojio." U drugoj predaju stoji: "Ako postač nešto pojede ili popije iz zaborava, to je samo opskrba koju mu je Allah poslao, te nije dužan napostiti." (...)

Da Malik i Ibn Ebi Lejla nisu kazali suprotno, o ovome stavu bi postojao konsenzus islamskih učenjaka. Njih dvojica, naime, smatraju da "onome ko jede ili pije iz zaborava post nije valjan i da je dužan napostiti"! Spomenuta dvojica pravnika vjerovatno nisu znali za naprijed navedeni hadis koji predstavlja očiti argument.

Neki učenjaci prave razliku da li je postač pojeo manje ili više hrane; a hadis - posve je očito - ne pravi nikakvu razliku. Tome u prilog govori i predaja koju Ahmed prenosi od Ishakove majke. Kada je ona bila kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., iznesen je čanak popare i ona je jela sa njim. Poslije se sjetila da posti a Zu-l-Jedejn joj reče: "Zar sada nakon što si se najela?!" Na to Resulullah, s.a.v.s., kaza: "Nastavi postiti, to je samo hrana koju ti je Allah poslao."

Da li za onoga ko iz zaborava spolno opći važi isti propis kao i za onoga ko jede i pije iz zaborava?

Na osnovu analogije i na osnovu činjenice da se zbog zaborava općenito oslobađa od odgovornosti i za spolno općenje iz zaborava vrijedi isto što i za pijenje i jedenje iz zaborava. Hadis: "Ko se za vrijeme ramazana, zaboravivši da posti, omrsi...", doslovno gledano odnosi se i na onoga ko spolno opći usljed zaborava, mada je isključeno - naročito kada je u pitanju ramazanski post - da i muž i žena zaborave da poste!

Postač koga glad i žed savladaju do te mjere da se boji kako će umrijeti

Među osobama koje zbog postojanja opravdane isprike imaju pravo mrsiti ima i takvih za koje mrsiti nije samo olakšica već obaveza. Onaj koga glad i žeđ savladaju do te mjere da se boji kako će umrijeti obavezan je prekinuti s postom, makar bio zdrav i kod svoje kuće, jer Uzvišeni je rekao: "..i sami sebe ne ubijajte! Allah je, doista, -prema vama milostiv. " (En-Nisa', 29.) (...)

Trudnica i dojilja

Na ženu se odnosi veći broj propisa o postu negoli na muškarca, jer pored općih propisa ima i onih koji se odnose samo na ženu. Sudbina je ženi namijenila određena opterećenja koja nije namijenila i muškarcima. Tako je žena suočena sa mjesečnim ciklusom, koji je Allah propisao Ademovim kćerima a koji se u šerijatskopravnoj terminologiji naziva hajd, sličan je i poslijeporođajni ciklus, odnosno "nifas". To su okolnosti u kojima žena mora mrsiti i usljed kojih joj je zabranjeno postiti. Žena je u prilici i da nosi plod, o čemu Kur'an - preporučujući čovjeku da bude dobrostiv prema roditeljima - kaže sljedeće: (...) "Majka ga nosi, a njena zdravlje trpi..." (Lukman, 14.) U tome stanju kod žene se javlja mučnina, nelagoda, poteškoće i bolovi koje ona devet mjeseci strpljivo podnosi. Ustvari, ona je sretna i zadovoljna. Po porođaju, koji biva popraćen bolovima počinje jedan drugi period a to je period dojenja koji zna potrajati i dvije godine, upravo kao što stoji u Kur'anu: (...) "Majke, neka doje djecu svoju pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude." (El-Bekare, 233.)

Žena koja je noseća boji se da bi joj post mogao nauditi zdravlju ili zdravlju djeteta koje nosi u utrobi i koje je postalo dio nje same. Ona ga hrani i ono opstaje uz nju tako da bojazan postoji i za jedno i za drugo. Isti je slučaj i u periodu dojenja. Kakvi su propisi u ovim slučajevima?

Islamski pravnici se slažu da i trudnica i dojilja imaju pravo mrsiti u svakoj od ovih situacija, kao što kaže sljedeći hadis: "Allah je oslobodio putnika posta i polovice namaza a trudnicu i dojilju posta." (...)

Nadoknađivanje posta

Osobe koje su za vrijeme ramazana zbog postojanja određene opravdane isprike mrsile, kao što su bolesnik, putnik, žena u vrijeme mjesečnog ili poslijeporođajnog ciklusa, neko kome bi post pričinjavao velike teškoće zbog čega je mrsio, te trudnica i dojilja (ukoliko su dužne napostiti) trebaju odmah po prestanku isprike, dakle putovanja, bolesti itd... nadoknaditi dane koje nisu postili. Dakle postupiti tako u duhu blagovremenog izvršavanja dužnosti i činjenja dobrih dijela čim je to moguće.

O tome da su bolesnik i putnik obavezni napostiti propuštene dane govori Kur'an: "...neka isti broj drugih dana naposte", a obaveza nadoknađivanja za ženu koja je mrsila zbog mjesečnog ili poslijeporođajnog ciklusa utvrđena je sunnetom: "... naime, Aiša, r.a., kaže: "Kada bismo u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., imale mjesečno pranje, bivalo nam je naređivano da nadoknadimo post, ali nam nije naređivano da nadoknadimo namaz."

Nije grijeh ukoliko se nadoknađivanje odgodi dokle god se ono kani izvršiti jer je nadoknađivanje obaveza čije izvršenje nije precizno određeno tako da je ispravno čak i postiti dobrovoljni post prije njega. Na rečeno upućuju sljedeće riječi Aiše: "Dešavalo se da budem dužna ramazanski post i da ga mognem napostiti tek u ša'banu." Spomenuto se odnosi i na osobe koje su se omrsile bez postojanja određene isprike, kao npr. neko ko se namjerno omrsi.

Napostiti se može odmah po završetku ramazana. Ustvari i najbolje je požuriti sa izvršavanjem dužnosti ne ulazeći u to da neki učenjaci kažu kako je i nadoknađivanje ustvari izvršavanje te ga je obavezno obaviti odmah po isteku ramazana. Većina učenjaka iz svih generacija je mišljenja da se mora nadoknađivati odmah po isteku ramazana. Ovo mišljenje ima utemeljenje u činjenici da je uzastopnost obavezujuća u toku mjeseca ramazana dok se podrazumijeva da je poslije ramazana samo obavezno napostiti isti broj dana jer Uzvišeni kaže: "...nek isti broj drugih dana naposti", ne postavljajući pri tome kao uvijet kontinuitet, usto Uzvišeni nastavlja i kaže: "Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate... "

Ko se namjerno omrsi kada posti nadoknađujući ramazanski post - makar se radilo i o spolnom općenju - nije dužan izvršiti keffaret, već samo postiti dan za dan jer je obavljanje vjerskih dužnosti vezano za određeno vrijeme koje ima od Boga datu neprikosnovenost (hurmet). Kada se omrsi u toku ramazanskog posta ona se povređuje, ali se ne povređuje ako se omrsi prilikom nadoknađivanja te važi odnos dan za dan.

Ukoliko neko, zbog postojanja opravdane isprike, do početka narednog ramazana ne nadoknadi propuštene dane on, po mišljenju svih, nije ništa dužan jer je odgodio nadoknađivanje iz opravdanih razloga. Međutim ukoliko, bez opravdana razloga, u ovoj mjeri zakasni sa nadoknađivanjem taj je - po mišljenju jednog broja ashaba - kao kaznu za odugovlačenje dužan za svaki dan nahraniti po jednog siromaha. Ovo mišljenje prihvatili su Malik, Sevri, Šafija, Ahmed i dr.

Postoji i drugo mišljenje po kome spomenuta osoba osim nadoknađivanja nije dužna ništa drugo. Radi se o mišljenju koje zastupaju Neha'i, Ebu Hanife i njegovi učenici. Ovome mišljenju prioritet je dao i autor djela "Er-Revda en-nedijje" zbog činjenice da o postojanju dodatnih obaveza nema pouzdanih hadisa. Postoje samo mišljenja grupe ashaba koja se ne mogu uzeti kao argument, niti će zbog njih Allah pozvati na odgovornost nekoga od svojih robova. Smatram da ovo što zastupaju spomenuti ashabi treba uzeti kao nešto poželjno a ne obavezno. To je jedna vrsta sankcioniranja nemara sadakom što je dopušteno, međutim da bi se smatralo obaveznim trebao bi postojati tekst koga u ovom slučaju nema.

Slučaj kada umre osoba koja je dužna nadoknaditi post

Kada bolesnik ili putnik umru u vrijeme dok su još bolesni odnosno na putu ne obavezuje ih nadoknađivanje posta jer im se nije pružila mogućnost da mogu napostiti. Međutim desi li se da bolesnik umre po ozdravljenju, odnosno putnik nakon što mu prestane status putnika, obaveza nadoknađivanja ostaje za onaj broj dana koje su mogli postiti, tj. koliko su bili zdravi, odnosno koliko su živjeli po povratku sa puta. Smisao obaveze u ovom slučaju počiva na činjenici da je spomenutim osobama nadoknaditi post bio dug i obaveza, kojih se može osloboditi na jedan od sljedeća dva načina:

1. Za takvu osobu može postiti njen bližnji shodno sljedećem hadisu: "Za onoga ko umre a dužan je napostiti napostiće njegov bližnji." - ovaj hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi Aiša, r.a., Isti hadis prenosi i El-Bezzar s tim što on dodaje "ako hoće". Post bližnjega za umrlu osobu je dobročinstvo a ne dužnost. Potvrda ovome je i predaja koju Buharija i Muslim bilježe od Ibn Abbasa koja kaže: "Neki čovjek je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i kazao: "Božiji Poslaniče, moja majka je umrla a bila je dužna postiti mjesec dana. Hoću li ja to nadoknaditi za nju? "Da, najpreče je ispuniti dug prema Allahu."

Poznato je da čovjeku nije stavljeno u obavezu da vraća dugove za druge osobe, a on to može uraditi kao dobročinstvo, jer u principu čovjek nije dužan izvršavati obaveze za druge. Ispravno je, dakle, da je za umrloga dopušteno postiti i time se skida obaveza s istoga, ali to nije obaveza.

2. U ovome slučaju može se postupiti i tako što će se nahraniti po jednoga siromaha za svaki dan koji je umrli propustio postiti, i to obavezno iz njegove zaostavštine, jer to je dug prema Allahu koji je vezan za zaostavštinu a najpreče je ispuniti dug prema Allahu.

Neki pravnici smatraju da je uvjet da to bude oporučeno od strane umrlog te da u protivnom neće iz njegove zaostavštine biti uzimano ništa jer ona pripada nasljednicima. Ispravno je da nasljednici imaju pravo na zaostavštinu tek po izvršenju oporuke i izmirenju duga, a dati siromahu hranu u ovome slučaju je dug jer je to pravo koje siromasi imaju u imovini ovog umrlog. Allah zna najbolje.

Preporod: Jusuf El-Karadavi

Propisi o postu, preveo Munir Mujić, IZ u BiH i Medžlis IZ u Tuzli, Tuzla, 2001, str. 61-65 i 79-97.