Iako je zekat temeljni ibadet bosanskohercegovački muslimani slabo ili gotovo nikako izdvajaju zekat iz svoje imovine. U dosta slučajeva riječ je o nepoznavanju vjerskih propis, pa se tako akcija prikupljanja zekata i sadekatu’l-fitra svela na paušalno davanje sadekatu’l-fitra, razumijevajući i to davanje kao dobrovoljnu sadaku. Drugi razlog jeste bojazan od “umanjenja” imovine izdvajanjem njenog jednog dijela. To je, pak, odraz jednog većeg i ozbiljnijeg problema tj. nevjerovanja u istinitost kur’anskog ajeta da se izdvajanjem zekata čisti imovina i davalac zekata ili, opet primjera radi, odraz nevjerovanja u istinitost riječi Božijeg Poslanika, alejhi's-selam, da se izdvajanjem zekata imovina osigurava i uvećava.

Zekat je obavezno izdvajanje odredenog dijela imovine pod odredenim uvjetima. Jedan dio tih uvjeta odnosi se na samu licnost davaoca, jer zekatu ne podliježe nemusliman, ne uvjetuje se njegovo punoljetstvo, mentalno zdravlje i sl., dok se drugi dio uvjeta tiće imovine koja podliježe obracunu i izdvajanju zekata. U ovom kratkom prikazu bit će govora o uvjetima za imovinu na koju se daje zekat.

  1. Potpuno vlasništvo

Sam pojam potpuno vlasništvo je pravni termin. Naime, u islamskom učenju samo je Allah Uzvišeni vlasnik, posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji. On, Stvoritelj posjeduje sve, ne samo imovinu već i ljudske živote. On je taj koji čovjeku u posjed i na upravljanje daje dio Svoje imovine.

Međutim, termin potpuno vlasništvo prihvatili su pravnici sa ciljem da označe imovinu kojom čovjek slobodno, potpuno raspolaže, upravlja i koristi je. Prema hanefijskim pravnicima potpuno vlasništvo znači mogućnost posjedovanja i korištenja imovine. U slučaju postojanja zapreke kod jednog od ova dva uvjeta na tu imovinu se ne daje zekat.

Ovim uvjetom izuzeta je imovina koja je u vlasništvu države, jer nijedan pojedinac ili određena grupa nema ekskluzivno i isključivo pravo vlasništva nad tom imovinom. Prihodi koje država ubire: porezi, takse, zekat i sl. pripadaju svim građanima. U slučaju zekata država, odnosno, vlast je ta koja odabire, šalje prikupljače i distributere zekata, vrši nadzor nad njihovim radom i bilo bi apsurdno da isti ubiru zekat iz fonda koji su sami punili, jer se taj zekat ne prikuplja da bi se pohranjivao i nagomilavao već da se dijeli Kur’anom određenim kategorijama.

Isti je odnos i prema imovini koja je u javnom vlasništvu ili dobro svih ljudi, Ummeta. Vakufska imovina ne podliježe obavezi izdvajanja zekata jer je dobro Ummeta, npr. vakufski korisnici prema odredbi vakifa su siromasi, medrese, jetimi i sl. a ne određena lica. Izuzetak je u slučaju da je riječ o evladijet vakufu. U tom slučaju nasljednici vakifa kao korisnici vakufskih dobara ako ispunjavaju i ostale uvjete za izdvajanje zekata podliježu obavezi davanja zekata, jer bez obzira što je riječ o vakufu, odnosno njegovoj specifičnoj vrsti, određeni su nasljednici vakifa kao direktni korisnici vakufskih dobara.

Pod potpunim vlasništvom podrazumijeva se ona imovina koja je stečena na halal islamski dozvoljen način. Imovina stečena na islamski nedozvoljen način: krađom, otimačinom, prevarom, uzurpacijom, kockom i sl. ne ubraja se u legalno vlasništvo i kao takva ne podliježe zekatu pa se treba vratiti njenom stvarnom vlasniku ako je poznat, a ako nije onda je u potpunosti podjeliti. U cilju zaštite imovine od krađe i nelegalnog prisvajanja pravnici kažu da čak i prihvatanje zekata iz takve imovine, znajući da je riječ o nelegalno stečenoj imovini, proizvodi negativne posljedice.

Posjedovanje ili raspolaganje tuđom imovinom, također, ne povlači za sobom obavezu izdvajanja imovine, jer trenutni posjednik nije njen stvarni vlasnik. Čovjek koji čuva tuđi zalog, iako je ovaj takve prirode da se na njega daje zekat, nema obavezu izdvajanja zekata na taj zalog. Ni lice koje je položilo zalog nije dužno izdvojiti zekat na njega, uvažavajući činjenicu da taj zalog nije u njegovom potpunom vlasništvu, jer ga ne može koristiti, odnosno, raspolagati sa njim.

Lice koje je opterećeno dugom nije dužno davati zekat na dug. Prilikom obračunavanja iznosa zekata, ako takvo lice posjeduje imovinu na koju je dužno dati zekat, iz obračuna zekata izuzet će dug koji treba vratiti, npr. ratu stambenog kredita, pa će na preostalu imovinu, kao što smo ranije rekli, obračunati i izdvojiti zekat. Ako čovjek posjeduje imovine u visini nisaba i uz ostale uvjete, ali taj nisab okrnji vraćanje duga nije dužan dati zekat. Propis je da davalac duga izmiri obavezu zekata, jer je isti vlasnik te imovine a ne lice koje je pod dugom. Kada bi propis glasio da je dužnik dužan izdvojiti zekat na dug koji je preuzeo to bi značilo da je to lice dodatno opterećeno, a u slučaju da su i dužnik i davalac duga dužni dati zekat to bi, pak, značilo da se na istu imovinu daje dupli iznos zekata što nije propisano.

Davalac duga je obavezan izdvajati zekat i prilikom obračunavanja zekata zbrajati ga sa svojom ostalom imovinom u slučaju da je u stanju povratiti svoj dug. Ako mu dužnik kaže da dug može vratiti kad god ovaj zatraži to ima tretman kao da je taj dug u njegovom posjedu, potpunom vlasništvu i da sa njim može potpuno raspolagati; da ga vrati ili, pak, da ga ostavi na čuvanje kod dužnika.

Međutim, pravnici su zauzeli različite stavove po pitanju kada davalac duga nije u stanju da vrati svoj dug, poput današnje situacije kada veletrgovci nisu u stanju da naplate izdatu robu. U ovakvom slučaju, uvjet potpunog vlasništva, štiti lice koje je dalo dug, izdalo robu i sl. na taj način što se iz obračunavanja zekata izuzuma dug koji ne može da naplati, jer je takvo lice samo fiktivni vlasnik stredstava koja potražuje a ne njihov stvarni vlasnik. U slučaju da nakon godina potraživanja, bez obzira da li je riječ o godinama ili decenijama, uspije naplatiti svoj dug ili potraživanje dužan je dati zekat. Ulema se razilazi po pitanju na koliko godina se odnosi ova obaveza. Iako ima pravnika koji smatraju da za svaku propuštenu godinu lice koje je naplatilo svoja potraživanja ima obavezu izdvojiti zekat, prihvaćenija su dva druga stava i to hanefijske pravne škole da zekat treba dati samo za jednu, proteklu godinu odmah po naplati duga i stav šafijske i hanbelijske škole po kojem treba da prođe godinu dana od naplate duga pa tek onda da se izdvoji zekat na ta sredstva jer je tek u toj godini vlasnik te imovine imao potpuno vlasništvo nad njom.

Uvjetom potpunog vlasništva se štiti vlasnik imovine koji iz određenih razloga nije stvarno mogao raspolagati svojom imovinom. Tako kupac koji je kupio a nije preuzeo imovinu koja podliježe obračunavanju zekata neće dotičnu imovinu obračunavati jer nije prešla u njegovo potpuno vlasništvo.

  1. Rast, uvećanje

Ovim uvjetom se bitno određuje karakter i priroda same imovine koja podliježe obračunu zekata. Zekat se daje na imovinu koja se umnožava, raste, uvećava, što je jedno od jezičkih značenja samog pojma zekat. Ovdje nije riječ samo o imovini koja se po svojoj prirodi umnožava poput stoke ili raste poput poljoprivrednih proizvoda, nego i o imovini koja se potencijalno može uvećati, poput novca, zlata i srebra. To, pak, sa druge strane, znači da imovina koja inače podliježe zekatu, a nije oplođena, podliježe obračunu zekata iako je njen vlasnik nije oplođavao. Prema tome, ovim uvjetom se direktno stimulišu stalna ulaganja sredstava, jer bi u protivnom imovina sama sebe jela. Drugi važan momenat koji se nameće ovim uvjetom jeste da se uvažava činjenica o mogućem propadanju, gubitku ili bankrotu, jer nasuprot rastu i uvećanju stoji smanjenje i gubitak. Zemljoradnik kojem suša, poplave ili druge nepogode uništi usjeve iako je zasijao hektare i hektare zemlje nije dužan izdvajati zekat samo na osnovu činjenice da je zemljoradnik, već na osnovu činjenice da nema nisaba i da nije došlo do uvećanja nego očitog gubitka.

Uvjetujući rast imovine na koju se daje zekat pravnici su razumijeli da je cilj ovog propisa i želja Zakonodavca da se zaštiti vlasnik od preopterećenja obavezama na taj način što se izuzima određena vrsta imovine kod koje postoji određena zapreka u njenom raspolaganju, te je objektivno onemogućen rast, odnosno, profit. Prema ovome ovaj uvjet je vrlo blizak prethodnom i u određenom aspektu ga nadopunjuje

Ovdje se kao primjer može navesti svaki oblik fiktivnog vlasništva, jer u takvom slučaju nije moglo doći do raspolaganja, korištenja, odnosno uvećanja imovine. Takav je slučaj sa imovinom bosanskohercegovačkih štediša koji od svoje ušteđevine imaju samo bankovnu knjižicu. Bez obzira na saldo koji je upisan na njoj stvarno pitanje je da li će njen vlasnik imati mogućnost da u posjed vrati svoju ušteđevinu. Isto je i sa imovinom u manjem bh. entitetu, gdje su Bošnjaci pred progone sa svojih ognjišta zakopavali novac. Neki taj novac nisu uspjeli naći ili znaju gdje je ali iz bezbjednosnih razloga ne mogu otići po zakopano blago. Sličan slučaj je i sa uzurpiranom i oduzetom imovinom. Vlasnici eksproprisane imovine koja inače podliježe obračunu zekata, sve dok istu ne budu u mogućnosti vratiti u svoj posjed nisu dužni davati zekat na nju. Lice kojem je oduzeta zgrada, stambeni objekat za izdavanje stanova, neće davati zekat na nju sve dok država ne vrati objekat u vlasništvo stvarnom vlasniku.

Ovaj uvjet je proistekao iz Sunneta Božijeg Poslanika, alejhi's-selam, i prakse ashaba i njime se odgovara na pitanje da li zekatu podliježe imovina koju je Alejhisselam naveo u hadisu ili je putem tih hadisa i prakse koja je slijedila ustanovljen princip koji se treba slijediti kod pitanja koja imovina podliježe obavezi davanja zekata. Ako bi se prihvatio princip da je samo ona imovina spomenuta u hadisu ili praksi Božijeg Poslanika, alejhi's-selam, podložna obračunu zekata onda bi njena lista bila vrlo mala. Drugo bili bi opterećene samo određene kategorije društva ili određena zanimanja. Po ovom stavu zekat bi davali recimo poljoprivrednici i stočari a bili bi izostavljeni investitori, tj. samo bi se prvi tretirali bogatim a drugi ne, što je apsurd! Ako vlasnik sa određenim biznisom ostvaruje dobit, uvećava svoj kapital, ostvaruje dobru zaradu ili prima plaću iznad nisaba i ostalih potreba dolazi do faktičkog uvećanja i rasta i ta dobit ili plaća postaje predmetom obračuna zekata, ako ispunjava ostale uvjete.

  1. Osnovne potrebe

Obavezi izdvajanja zekata ne podliježe svaka imovina. Bez obzira što lice posjeduje kuću u kojoj stanuje i što je ona njegovo vlasništvo i, naravno, ima tretman imovine, ona ne podliježe obračunavanju zekata, jer spada u osnovne životne potrebe.

Pod pojmom osnovnih potreba ne ubrajaju se želje i prohtjevi. Pravnici su nastojali da definiraju ovaj uvjet, što predstavlja poteškoću s obzirom da se ovim uvjetom indirektno govori o životnom standardu muslimana ili socijalnom limitu, a on je vezan za mnoge čionioce. Životni standard je različit sa stanovišta mjesta, vremena, jer potrebe pređašnjih generacija nisu identične potrebama savremenog čovjeka. Osnovne potrebe su duboko uvjetovane mjestom, običajem, ekonomskim standardom države u kojoj živi te bi se mogao definirati na lokalnom, odnosno nacionalnom nivou. Također, važan momenat jeste induvidualne potrebe pojedinca koje su rezultat njegova zanimana, obrazovanja i sl. Potrebe jednog stolara i arhitekte nisu identične!

Mnogobrojna su konkretna pitanja da bi ih se nabrajalo, međutim, riječ je o uvjetu kojim se želi obezbjediti visoki životni standard. Bilo bi iluzorno nabrajati pojedinačne slučajeve, jer zahtijevaju konkretan uvid. Automobil danas spada u osnovne potrebe, dok pitanje posjedovanja drugog automobila može biti predmet obračunavanja zekata ali i ne mora. U koju svrhu je kupljeno? Ko ga vozi? To je navelo neke autore da forma pitanja glasi: “ Da li posjedujete automobila više nego broja vozača u vašoj porodici?” Ovim pitanjem se propituje konkretna potreba dotičnog lica, jer ako je više automobila nego vozača to znači da posjedovanje viška prevazilazi okvire osnovne potrebe i tretira se luksuzom.

U osnovne životne potrebe pravnici ubrajaju prije svega ono što stvarno štiti ljudski život: stanovanje, nafaka, odjeća i obuća, zimska i ljetna, oružje za odbranu, jer bi u protivnom čovjek ugrozio vlastiti život i život svoje porodice. Zatim, navode se potrebe koje indirektno ugrožavaju život dostojan čovjeka. U prvom redu ono što opterećuje čovjeka jeste dug, jer čovjek ima obavezu vraćanja duga prije nego izdvoji zekat, a ako mu ostane imovine za zekat nakon što vrati dug, obezbjedi životne potrebe sebi i svojoj porodici, dat će zekat. U slučaju da ne vrati dug odlazi u zatvor i time je upropašten kako on tako i porodica, a povrh toga dolazi do prinudne naplate duga čime gubi i imovinu. Zatim, navode se alati kao sredstva koja ulaze u osnovne potrebe. Njima zanatlija ili već neko kojim se bavi privređuje, obezbjeđuje egzistenciju. Pokućstvo, namještaj, prevozno sredstvo, odnosno, automobil, jahaća životinja onima koji ih koriste i sl. se također ubrajaju u osnovne potrebe. Treba naglasiti, kada se govori o potrebama, da pravnici uvažavaju potrebe koje se iskazuju kroz društveni status. Potrebe aristokrate su drugačije od potreba nekih drugih društvenih slojeva.

Važno je navest da se i knjige ubrajaju u osnovne potrebe, ako ih vlasnik ne koristi za trgovinu. Riječ je o knjigama koje se kao literatura koristi u radu. Koliko je važna odjeća u očuvanju zdravlja organizma toliko su i knjige važne u očuvanju zdravog čovjeka! Ovaj stav odražava islamsko poimanje o nauci i obrazovanju tretirajući ih zajedno sa potrebama koje direktno i indirektno štite život dostojan čovjeka. Neznanje vodi propasti te je stoga nauka, obrazovanje životna potreba, a knjige su sredstva koja su nužna u zaštiti čovjeka od neznanja.

U literaturi se vrlo često može naći usporedba posjedovanja imovine koja se ubraja u osnovne životne potrebe sa malom količinom vode za abdest kada se čovjek nađe u pustinji. Pravnici ističu da kada čovjek ima sredstva koja mora utrošiti da bi obezbjedio neku od životnih potreba ona se tretiraju kao da ih nema. Isti je slučaj čovjeka u pustinji koji treba da utoli žeđ, održi život a raspolaže sa minimalnom količinom vode. Pravno će se tretirati da nema te vode i uzet će tejemum. Prema tome, ako čovjek ima novaca u visini na koju treba da se izdvoji zekat uz ostale uvjete, ali treba da plati kiriju za stan obaveza mu je da plati kiriju.

  1. Nisab

Nisab je mjerna jedinica koju je Zakonodavac odredio za određenu imovinu. Kada musliman posjeduje imovine koja podliježe obračunavanju zekata ona se ne obračunava sve dok ne dostigne određenu količinu predviđenu za tu imovinu. Tek kada se dostigne osnovni minimum nisaba cjelokupna ta imovina ulazi u obračun zekata.

Nisab za ovce i koze je četrdeset, za krave trideset, za kamile pet. Prema stavu Ebu Hanife nema nisaba na poljoprivredne proizvode, jer prema njegovom tumačenju sve što poljoprivrednik ostvari na svojoj njivi podliježe obračunu zekata bez obzira na količinu proizvoda. Argument za ovakav stav je u općem značenju kur’anskog ajeta: “ i podajte na dan berbe ono na što drugi pravo imaju!” (el-En’am, 267) Prema stavu drugih pravnika nisab na poljoprivredne proizvode je 5 tovara što odgovara 653 kg. Procenat koji se izdvaja bez obzira na malopređašnje pravničke razlike je 10% u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili bašću na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog. Prije toga, poljoprivrednik treba da obračuna i odbije troškove koje je imao tokom proizvodnje i onda da da zekat u navedenim procentima zavisno od ulaganja truda u navodnjavanju. U pokušaju da objasne visinu nisaba neki pravnici kažu da usjevi koji pređu mjeru nisaba na poljoprivredne proizvode prevazilaze jednogodišnje potrebe jedne porodice te se s toga daje procenat tih prizvoda.

Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru od čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj nisab je mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrjedonosne papire i trgovačku robu. Prema ustaljenoj praksi a i obavezi koju ima kao nadležna islamska vlast Rijaset Islamske zajednice BiH putem Vjersko prosvjetne službe utvrđuje vrijednost nisaba, koja je u prošloj godine iznosila 1860,00KM. Musliman koji je imao u protekloj godini novca u banci, pod jastukom kod kuće, pozajmljenog drugome i može ga vratiti, a iznosi 1860.00KM i više dužan je na taj iznos dati 2,5 % zekata. Ako je riječ o tome da je protekle godine imao 2500.00KM dužan je izdvojiti 62,50KM na ime zekata.

Ovim uvjetom se obezbjeđuje razlika nužna za izdvajanje zekata koja se odnosi na one koji imaju i dužni su dati zekat i one koji nemaju imovine na koju se daje zekat i potencijalno su u kategoriji onih koji primaju zekat. Naravno tu se nalazi i treća kategorija tj. onih koji nisu u prethodne dvije, niti primaju zekati niti su iz određenih razloga u situaciji da ga daju. S druge strane, limitom, nisabom na određenu imovinu na koju se daje zekat isključuje se minimalno posjedovanje imovine, jer bi time vlasnik te količine bio propterećen.

  1. Da imovina pregodini

Uvjet da imovina koja podliježe obračunu zekata bude u posjedu njenog vlasnika tokom čitave protekle godine je uvjet kojima se želi osigurati ekonomska stabilnost vlasnika te imovine. Ovdje je riječ o hidžretskoj, a ne sunčevoj godini. Tek kada je imovina u visini nisaba bila u vlasništvu tokom čitave godine na nju se daje zekat. Ako je u toku godine došlo do povećanja imovine na koju se daje zekat, recimo naslijeđem ili poklonom, taj iznos se dodaje glavnici i na njega se daje zekat. U slučaju da je u toku godine došlo do smanjenja tog iznosa ispod visine nisaba a potom do ponovnog povećanja na isti, obaveza obračunavanja ostaje na iznos koji je bio na početku i kraju godine. Izuzetak iz ovog pravila je zekat na poljoprivredne proizvode, koji se daje prema kur’anskoj odredbi na dan berbe, odnosno žetve. Vremenska odrednica kod ove vrste imovine je žetva, odnosno berba a ne posjedovanje tokom čitave godine, pa se prema tome, zekat daje na usjeve onoliko puta u toku godine koliko ima berbe. Potrebno je pojasniti da se na poljoprivredne proizvode daje zekat na dan berbe ili žetve, to znači samo jednom, bez obzira na to hoće li ona godinama biti pohranjena u hambaru, za razliku od trgovačke robe na koju se svake godine daje zekat jer je stalno u opticaju.

Važno je napomenuti da se nigdje ne postavlja pitanje razlog štednje novca ili prikupljanja imovine. I u slučaju da se godinama štedi da bi se otišlo na hadž, ostavljene pare radi dženaze i troškova oko nje i sl., a prikupljena sredstva ispunjavaju prethodne uvjete obaveza je na taj novac dati zekat, bez obzira što će to značiti umanjenje tog iznosa ili eventualnu odgodu odlaska na hadž.

Autor: Mustafa Hasani, "Imovina na koju se daje zekat", Glasnik, LXV, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, LXV, 2003, br. 11-12, str. 1029 - 1038.