Ako je znanje čovjekov najveći prijatelj, onda je neznanje njegov najveći neprijatelj. Sve nedaće koje snađu čovjeka na ovom i na onom svijetu mogu biti uzrokovana njegovim neznanjem, odnosno nepoznavanjem biti i suštine stvari. Dana- šnje nepoznavanje biti i suštine islama od strane većine musli- mana jedan je od glavnih uzroka nezavidnog stanja u kom su se našli. Nepoznavanje islama od strane muslimana nemuslimani su itekako iskoristili i koriste za svoje ciljeve i protiv muslimana. Ne poznavanje biti i suštine vjere je jedna vrsta anestezije putem koje nemuslimani održavaju muslimane u dubokoj komi ne dajući im da se probude. A ako se ponekad i ponegdje i probude, dadnu im drugu vrstu anestezije (formalnost) i tako ih odvrate od bitnih i sudbonosnih pitanja ne dozvoljavajući im da ustanu, ojačaju i da se ujedine. Nepoznavanje biti i suštine islama može se poistovjetiti sa jednom širom otvorenom kapijom koju neki svjesno a neki nes-vjesno koriste da dovedu muslimane u sukob, sumnju i zabludu u mnogim njihovim bitnim vjerskim i sudbonosnim pitanjima.
Jedno od tih pitanja koje mnogi muslimani ne poznaju je i pitanje pravnih razilaženja u islamu. Oko tog pitanja su vođene a i još se vode žestoke rasprave koje su imale i još uvijek imaju katastrofalne posljedice od kojih su: razbijanje jedinstva musli- mana, fizička obračunavanja, potvaranje sa nevjerstvom, mržnja, spletkarenje itd.
Fikhska razilaženja su podijelila današnje muslimane u svijetu, čega ni mi u BiH nismo lišeni, na dvije frakcije: a) one koji tvrde da sve mezhebe treba zanemariti i muslimane objediniti oko Kur’ana i sunneta, jer smatraju da nema mjesta različitim mišljenjima ako je vjera, Kur’an, Poslanik i kibla jedna i b) one koji tvrde da su mezhebi sveto slovo u koje se ne smije dirati. Njihov fanatizam ide toliko daleko da neki njihovi lideri smatraju da hadise koji su kontradiktorni sa mišlje- njem imama mezheba treba smatrati slabim, ili ih treba uskladiti sa mišljenjima imama mezheba. A neki su čak učili svoje sljedbenike da će jedno od kaburskih pitanja biti i kojeg je neko mezheba bio.


Očito je da su oba mišljenja ekstremna, a svaka ekstremnost ne odražava istinu. Potenciranje pravnih razilaženja imalo je za posljedice, kako u prošlosti tako i danas, da se fikh i fakihi dovedu pod lupu sumnje, da se preferiraju sporedne (formalne) stvari nad bitnim suštinskim, kako bi se na taj način pažnja muslimana odvratila od gorućih i sudbonosnih pitanja, i na kraju da muslimani izgube povjerenje u islamsko pravo i pravnike, da ih odbace i prihvate laičke zakone.


STVARNOST I BIT FIKHSKIH RAZILAŽENJA

Mnogi vjeruju da su fikhska razilaženja i različita pravna mišljenja privatna i proizvoljna poimanja i razumijevanja šerijatskih izvora i da su zbog toga raznovrsna i mnogobrojna. Drugi ih opet smatraju novom vjerom oprečnom Kur'anu i sunnetu i zbog toga ih treba odbaciti, zanemariti i vratiti se Kur'anu i sunnetu. Treći ih opet vide kao najveći grijeh, jer su razbile jedinstvo muslimana pa su zbog toga uzrok svim nedaćama i nesrećama koje danas muslimani preživljavaju, što se u mnogobrojnim ajetima i hadisima najoštrije osuđuje. Očito je da takvi ne prave razliku između ne- dozvoljenog razilaženja u temeljima vjere, tj. razilaženja koje ruši jedinstvo muslimana i onog koje je poželjno i nužno, tj. razilaženja u parcijalnim stvarima. Dakle, sva ta mišljenja ne daju pravu sliku i bit pravničkih razilaženja, nego upravo ukazuju na neupućenost i nerazumijevanje islama od strane onih koji ih zastupaju i promoviraju.

Mnogobrojna i raznolika pravna mišljenja u islamskom pra- vu su samo plodovi jednog te istog drveta, Kur’ana i sunneta, a nikako različitog drveća kako to neki misle. Ona su kao apoteke u jednom gradu, sve što ih je više sve je lakše doći do lijeka i po povoljnijoj cijeni, ili su kao med koji je u različitim bojama, ali je svaki od cvijeća, sladak i ljekovit.


HISTORIJA PRAVNIČKIH RAZILAŽENJE


Različita pravna mišljenja i rješenja su logična posljedica idžtihada, koji se počeo primjenjivati već u vrijeme Poslanika, a.s.
Istina, u vrlo rijetkim situacijama, jer je Objava još silazila a Po- slanik, a.s., bio živ. Međutim idžtihad se nakon smrti Poslanika, a.s., intenzivirao uporedo sa odlaskom ashaba u različite krajeve novoosvojenih teritorija, sa širenjem islama i njegovim susretom sa novim običajima, kulturama i civilizacijama i sa razvijenijim načinom života od onog koji je bio u Medini.
Različitost pravnih mišljenja i stavova je nešto što je nužno, ako se imaju na umu priroda šerijatskih izvora i intelektualne ljudske sposobnosti. Tada će se lahko shvatiti da je nemoguće sve ljude okupiti i objediniti oko jednog mišljenja. Svaki pokušaj na tom planu je unaprijed osuđen na neuspjeh i može imati za po- sljedice samo još veća i opasnija razilaženja. Različitost pravnih mišljenja nužna je zbog sljedećih razloga: a) polisemnosti (višeznačnosti) i spekulativnost šerijatskih tekstova i dokaza, i b) neujednačene intelektualne sposobnosti.
Allah je htio da većina kur’anskih i hadiskih tekstova budu polisemni, tj. da podržavaju više značenja a i ljude je stvorio sa različitim intelektualnim mogućnostima. Dakle, ako se to ima na umu, nužno je onda da to za konzekvence ima različita pravna mišljenja i propise. To se i matematički može prikazati na sljedeći način: spekulativni tekstovi + različite intelektualne sposobnosti = različita mišljenja. A kategorički dokazi + identične intelektual- ne sposobnosti = identična mišljenja.

Oni koji zagovaraju objedinjavanje mezheba čini se da ne poznaju ove dvije činjenice i konzekvence koje proistječu iz njih.
Ne uočavaju Allahovu mudrost pri stvaranju ljudi, Jer da je Allah htio da svi ljudi imaju iste intelektualne sposobnosti objavio bi im Kur’an samo sa kategoričnim ajetima i sa jasnim i nedvosmisle- nim propisima i tek tada ne bi bilo različitih pravnih mišljenja i propisa.


Uzmimo za primjer sljedeće ajete: Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja. (El-Bekare, 228)

Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, rok je samo četiri mjeseca.
(El-Bekare, 226)

Uzvišeni je u prvom ajetu rekao: selasete kuru’ (tri mjesečna pranja), a u drugom: erbe‘ati ešhur (četiri mjeseca). Riječi erbe‘atun i selasetun imaju kategorično značenje, jer podržavaju samo jedno značenje. Međutim riječ ešhur i kuru’ nemaju istu jasnoću. Kuru’ je riječ polisemnog značenja, a ešhur je riječ kategorički jasna. Kuru’ može značiti i mjesečnicu, a može značiti i period čistoće između dvije mjesečnice. Dakle, sasvim je onda logično da imamo različita mišljenja kod tumačenja riječi kuru’ a identična kod tumačenja riječi ešhur. Da je Allah htio mogao je reći selasete hijed (tri mjesečnice) ili selasete ethar (tri čista perioda) isto kao što je rekao u drugom ajetu: erbe‘ati ešhuri (četiri mjeseca). Ali Uzvišeni Allah to nije htio iz milosti prema ljudima i zbog Svoje pravednosti. To potvrđuje činjenica što je većina tekstova spekulativne prirode. Jer stvoriti ljude sa različitim intelektualnim sposobnostima i tjelesnim mogućnostima a potom ih obavezati sa istim obavezama i samo jednim načinom njihove realizacije bila bi očita nepravda i zulum prema njima.
Allah sve odredbe nije propisao sa kategoričkim dokazima nego je to ciljano učinio sa spekulativnim da bi na taj način prav- nim adresatima ostavio prostora za idžtihad. A da su svi propisi propisani sa kategoričkim dokazima, onda bi se cijelo islamsko pravo ograničilo samo na jedan mezheb... (El-Mehlavi, Teshilu-l- vusuli ila ‘ilmi-l-usuli, str. 240)


RAZILAŽENJE JE POČELO JOŠ OD VREMENA POSLANIKA, A.S.


Navode se mnogobrojne vjerodostojne predaje u kojima se opisuje da su ashabi imali različita mišljenja i zauzimali različite stavove u vezi s istim pitanjima, što Poslanik, a.s., kada bi saznao za to ne bi osuđivao. Tako su neki ashabi, kada ih je Poslanik, a.s., poslao u Beni Kurejza i rekao im da klanjaju ikindiju tek kada stignu tamo, i pored toga nju klanjali u putu, a neki su se doslovno pridržavali Poslanikove, a.s., upute. (Ibn Hadžer, Fethu-l-Bâri, VIII, 411)
Kao primjer može se navesti i slučaj sa dvojicom ashaba koji su se našli na putovanju. Kada je nastupilo namasko vrijeme nisu imali vode pa su klanjali sa tejemumom. Prije nego što je isteklo vrijeme tog namaza našli su vodu. Jedan od njih je ponovio na- maz a drugi nije. Kada su o tome obavijestili Poslanika, a.s., on ih nije osudio zbog toga, nego je onome koji je ponovio namaz rekao da je dobio dvije nagrade a drugom da je postupio ispravno. (Ebu Davûd i Nesâ’î) A pravna razilaženja ashaba poslije smrti Poslanika, a.s., mnogobrojna su. Čak se može reći da su se sva mezhepska razilaženja desila zbog razilaženja ashaba.


Prvo njihovo razilaženje desilo se oko izbora Poslanikova, a.s., nasljednika nakon čega se ono kontinuirano nastavilo oko razumijevanja općih ili posebnih dokaza. Ashabi nisu imali identičan stav ni o pitanju završetka postbračnog čekanja raspuštenice. Ibn Me- sud je smatrao da se ono završava tek nakon što se žena okupa od treće mjesečnice, a Zejd sa samim nastankom treće mjesečnice. Kao i u pogledu pitanju iddeta žene poslije smrti muža, Ibn Mesud je smatrao da se on završava sa porođajem, dok je Ibn Abbas smatrao da hudovica treba čekati duži rok od dva perioda; porod ili četiri mjeseca i deset dana.

Ta pravnička razilaženja su bila permanentna i prenijela su se i na tabi’ine i tabi’tabi’ine. Ona su se u njihovo vrijeme čak i intenzivirala s obzirom na novonastale situacije i prilike koje su zahtijevale iznalaženje novih pravnih rješenja.


UZROCI PRAVNIH RAZILAŽENJA

Dakle, postojanje različitih pravnih mišljenja u islamskom pravu o jednom te istom pitanju je nešto što je logično i nužno.
Ali i pored toga neki na tu pojavu gledaju sa čuđenjem osuđujući je i sumnjajući u njenu legalnost i opravdanost.
Učenjaci koji su pisali o toj tematici naveli su mnoge razloge koji su doveli do nje. Međutim u konačnici, sve ih je moguće sve- sti pod četiri primarna koji u sebi involviraju mnoge sekundarne.
A oni su: 1. različiti parametri pri verifikaciji autentičnosti ili neautentičnosti nekog dokaza, 2. razlike pri poimanju i shvatanju određenog dokaza, 3. razlike oko načina usklađivanja i preferiranja kontradik- tornih tekstova, 4. razlike oko respektovanja i uvažavanja određenih metodo- loških pravila i pomoćnih šerijatskih izvora.


RAZLIČITI PARAMETRI PRI VERIFIKACIJI AUTENTIČNOSTI DOKAZA


Kur’anski i hadiski tekstovi su općeprihvaćeni za glavne izvore islamskog prava od strane svih islamskih učenjaka. Prema tome, ako se ustanovi da je neki tekst vjerodostojan, jasan po svom značenju i imun od svake vrste kontradiktornosti sa drugim do- kazima on se mora uvažiti i na osnovu njega donijeti propis. To pravilo je proklamovano od strane svih imama putem sljedeće klauzule: “Kada se utvrdi autentičnost nekog hadisa, on postaje mojim mezhebom.” Međutim neki su tu izjavu pogrešno shvatili i razumjeli smatrajući da je svaki hadis koji dopre do nekog imama za njega obavezujući i da ga stoga mora uvažiti i postupiti po nje- govom bukvalnom značenju, jer u protivnom će se smatrati da je zanemario i odbacio takav hadis.
Takva konstatacija je apsolutno neprihvatljiva, jer je nepojmljivo da bi ijedan imam po svom nahođenju i hiru zanemario i odbacio bilo koji hadis, jer se zasigurno zna da su svi oni bili uzori muslimanima u poštenju, moralnosti i bogobojaznosti.
A oni koji to tvrde na taj način samo potvrđuju svoje neznanje i nezrelost. Jer oni, prvo, ne prave razliku između dopiranja hadisa do nekog imama i između njegove verifikacije od strane tog imama i njegove imunosti na kontradiktornosti sa drugim hadisima; drugo, ne znaju da je svaki imam imao svoju posebnu metodologiju koju je slijedio pri deriviranju propisa, svejedno da li se tu radilo o verifikaciji hadisa, načinu njegova aludiranja na propis ili o njegovoj kontradiktornosti sa drugim hadisima; treće, ne znaju da je svaki imam bio samostalan u svom idžtihadu i da idžtihad nekog od njih nije obavezivao drugog ni u jednom se- gmentu islamskog prava.
Zbog toga je skoro svaki imam donio neka mišljenja i stavove koji su bili suprotni vjerodostojnim hadisima kod drugog imama a slabi kod njega, ili je radio prema nekim hadisima koji su prema njemu bili vjerodostojni a kod drugog slabi. Tako se, npr., od Ebi Jusufa prenosi da je rekao u pogledu prodaje vakufa: “Da je ovaj hadis dopro do Ebu Hanife i on bi zabranio prodaju vakufa.” (Ibn Hadžer, Fethu-l-Bâri, V, 43) Imam Malik, npr., nije postupio po bukvalnom značenju sljede- ćeg hadisa kojeg bilježi u Muvetti: “Ugovarači imaju pravo izbora da prihvate ili odbace ugovor sve dok se ne raziđu.” (Muttefekun ‘alejhi) Smatrao je da se taj hadis odnosi na verbalno a ne suštin- sko razilaženje. A prema bukvalnom značenju hadisa nije postupio zbog toga što je kontradiktorno jednom šerijatskom izvoru mali- kijskog mezheba, tj. praksi Medinelija. Imami su imali svoja posebna mjerila i parametre kojima su određeni hadis valorizovali i provjeravali, koje se nužno nisu morale podudarati sa istim kod hadiskih eksperata. A u prilog toj tvrdnji navest ćemo sljedeće primjere:


HADIS PRENESEN OD STRANE MESTUR PRENOSIOCA


Mestur prenosilac u hadiskoj terminologiji je prenosilac od koga prenose dvojica i više a o čijem moralnom stanju nemamo ni pozitivnu ni negativnu ocjenu. (El-Hatib, Usulu-l-hadis, str. 271) Neki imami takvog prenosioca smatraju povjerljivim i mo- ralnim pa zbog toga njegove predaje prihvataju pod uvjetom da je iz prva tri stoljeća po Hidžri. Dok drugi smatraju da on ima status grješnika i iz opreznosti ne prihvataju njegove predaje. (Serahsi, Usulu-s-Serahsi, I, 27)


DILEME OKO MURSEL HADISA


Mursel hadis prema terminologiji pravnika metodičara prava je hadis kojeg neko drugi a ne ashab direktno pripiše Poslaniku, a.s. Dok je mursel hadis prema terminologiji muhaddisa hadis kojeg samo tabi’in i niko drugi pripiše Poslaniku, a.s. Hanefijski pravnici smatraju da se mursel hadisi drugog i trećeg stoljeća uzimaju za dokaze, dok Šafija mursel hadis za dokaze uzima samo ako ispuni određene uvjete, poput: ako ga potvrdi ajet ili mešhur (poznat) hadis, ako ga praksa muslimana potvrđuje, ako mu je lanac prenosilaca spojen drugim putem itd. (Es-Serahsi, I, 360)


KOLIZIJA IZMEĐU PRAKSE PRENOSIOCA I PREDAJE KOJU PRENOSI


Islamski pravnici nemaju jedinstven stav u pogledu prihvata- nja hadisa kojeg prenosilac zaniječe da ga je prenio i kad ga se ne može sjetiti. Ebu Hanife smatra da se po takvom hadisu ne treba postupiti, dok Šafija i Muhammed smatraju da treba. Sulejman ibn Musa prenosi od Zuhrija, od ‘Urveta, od Aiše da je Poslanik, a.s., rekao: “Neispravan je brak svakoj ženi koja se uda bez dozvo- le svog staratelja...” (Bilježe ga četiri autora sunenā osim Nesaije. Pogledaj: San’ani, Subulu-s-selami, III, 154) Ibn Džurejdž je upitao Zuhrija o ovom hadisu, ali ga se on nije sjetio. Na osnovu toga, Šafija i Muhammed su postupili po tom hadisu i uvažili njegovo doslovno značenje, a Ebu Hanife i Ebu Jusuf nisu smatrajući hadis slabim.


RAZLIKE PRI POIMANJU I SHVATANJU ODREĐENOG DOKAZA


Moguće je da neki hadis kod svih imama bude vjerodostojan, ali i pored toga da ga različito shvate i razumiju. I takvo shvatanje i poimanje biva razlogom fikhskih razilaženja. Različito shvatanje nekog hadisa može biti zbog dvije stvari: zbog samog teksta hadi- sa ili zbog onog koji ga proučava (mudžtehida).


RAZLIČITO POIMANJE ČIJI JE UZROK SAM TEKST HADISA

Poznato je da arapski jezik sadržava jasne, dvosmislene, polisemne, koncizne i druge vrste izraza. Npr. riječ el-’ajn je polise- mna i nemoguće je odrediti njeno značenje bez konteksta u kom se nađe. Dakle, ako neki dokaz u sebi sadrži neku polisemnu riječ nužno je da dođe do različitih mišljenja pri određivanju njenog konačnog značenja. Najupečatljiviji primjer za to je riječ el-kuru’ što može značiti i mjesečni ciklus i čisti period između dva mjesečna ciklusa. Hanefijski pravnici su preferirali značenje mjesečnice nad periodom čistoće, dok su šafijski pravnici preferirali period čistoće nad mjesečnicom.
Polisemnost i spekulativnost je prisutna u konstrukcijama i metodama na osnovu kojih je određeni dokaz izrečen. Ebu Se'id el-Hudri prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Klanje mladunčeta životinje je klanje njegove majke (kurbana).” (Zekatu-l-dženini ze- katu ummihi.” (Ibn Esir, En-Nihajetu fi garibi-l-hadis, II, 164) Ako se riječ zekah (klanje) čita u nominativu, onda će hadis značiti da je klanje majke klanje i njenog mladunčeta, tj. da se ono ne treba klati. A ako se čita u akuzativu, onda će hadis značiti da i mladunče treba zaklati kao i njegovu majku. Oni pravnici koji su prihvatili prvo značenje ne uslovljavaju klanje mladunčeta, dok oni koji su prihvatili drugo značenje to uslovljavaju.


RAZLIČITO POIMANJE ČIJI JE UZROK SAM MUDŽTEHID


Ovo razilaženje je jasnije od prethodnog, jer su različite intelektualne mogućnosti kod ljudi jasnije izražene. Najslikovitiji pri- mjer za to je slučaj koji se desio za vrijeme Poslanika, a.s., kada je on, a.s., rekao ashabima: “Neka niko ne klanja ikindiju bilo gdje osim u plemenu Beni Kurejza.” (Ibn Hadžer, Fethul-l-Bari, VIII, 411)
Kada je vrijeme namaza došlo jedni su rekli da neće klanjati dok ne dođu na to mjesto, dok su drugi klanjali u putu smatrajući da riječi Poslanika, a.s, nisu imale bukvalno značenje. Kada su o tome obavijestili Poslanika, a.s., legalizovao je oba shvatanja njegove naredbe. Znači, jedni su postupili prema bukvalnosti teksta a drugi su zanemarili tu bukvalnost i postupili prema namjeri. Isti je slučaj i sa propisima hadža. Poslanik, a.s, zasigurno je obavio samo jedan hadž i naredio da se od njega uzmu hadžski obredi. Ali i pored toga, vidimo velike razlike oko propisa i vrsta hadža kod ashaba i tabi’ina sukladno različitosti predaja i različitosti njihovih poimanja i razumijevanja.


RAZLIKE OKO NAČINA USKLAĐIVANJA I PREFERIRANJA KONTRADIKTORNIH TEKSTOVA


Ponekad se može desiti da neki dokazi naizgled budu međusobno kontradiktorni i da učenjaci pri njihovu usklađivanju i pre- feriranju zauzmu različite stavove, što ima za posljedice različitost pravnih normi i propisa. Usklađivanju i uvažavanju kontradiktornih dokaza u metodologiji islamskog prava daje se prednost nad preferiranjem, a da se preferiranju pribjegava samo onda kad je nemoguće pomiriti i uskladiti naizgled proturječne dokaze. Ovdje se mora istaći da je kontradiktornost prisutna samo u odnosu na poimanje i shvatanje od strane nekog imama, jer stvarne kontra- diktornosti u islamu nema. Proces usaglašavanja i preferiranja do- kaza je vrlo precizan i upravo se tu vide i primjećuju intelektualne sposobnosti, mogućnosti i razlike u mišljenjima i poimanjima ima- ma. Zbog toga je on vrlo bitan ili jedan od najbitnijih jer je najviše doveo do različitosti i raznovrsnosti pravnih mišljenja.


RAZLOZI NA OSNOVU KOJIH SE PREFERIRAJU DOKAZI


Najpoznatiji od tih razloga su: a) preferiranja na osnovu seneda, tj. lanca prenosilaca. Na osnovu toga mutevatir hadis se preferira nad mešhurom, predaja preciznijeg i poznatijeg prenosioca nad manje preciznijim i poznatijim itd.; b) preferiranje na osnovu tekstova kontradiktornih dokaza, kao, npr., da se u nekom dokazu nešto naređuje a u drugom zabranjuje. U tom slučaju se preferira zabrana nad nare- dbom. Ili da neki dokaz ima metaforično a drugi osnovno značenje, u tom slučaju se preferira osnovno značenje; c) preferiranje na osnovu drugih dokaza, kao da jedan od kontradiktornih dokaza bude sukladan sa nekim drugim dokazom iz Kur’ana, sunneta, konsenzusa, analogije itd., a drugi ne bude. U tom slučaju će se preferirati dokaz kojeg potvrđuju drugi dokazi.
Za to se može navesti sljedeći primjer: način klanjanja namaza pri pomračenju sunca i učenje u njemu. Većina učenjaka smatra da taj namaz ima dva rekata i da svaki rekat ima dva ruku’a, dok Ebu Hanife smatra da on ima dva rekata i da se klanja kao bajram i džuma.
Uzrok tog razilaženja su postojanje mnogobojnih hadisa koji govore o njemu. U jednim stoji da ga je Poslanik, a.s, klanjao sa dva rekata, a na svakom rekatu je činio dva ruku’a. Takve hadise preno- se ‘Aiša i Ibn ‘Abbas. Ebu Hanife se opet oslanja na hadise koji govore da je Poslanik, a.s., klanjao taj namaz isto kao i bajram-namaz.

Dakle, prvi su preferirali spomenuti oblik namaza na osnovu seneda hadisa i rekli da su oni vjerodostojniji od hadisa koji spominju drugi način klanjanja, dok su drugi uzeli u obzir brojnost predaja i njihovu podudarnost sa analogijom, tj. sa načinom klanjanja ostalih namaza. A treći su opet tom pitanju prišli na drugi način i pokušali napraviti kompromis između tih predaja i rekli da je dozvoljeno klanjati taj namaz na oba načina, jer je uvažava- nje dokaza bolje od njihova preferiranja i zanemarivanja. Tako je postupio imam Taberi. (Ibn Rušd, El-Bidajetu-l- mudžtehidi, I, 215)


RAZLIKE OKO RESPEKTOVANJA I UVAŽAVANJA ODREĐENIH METODOLOŠKIH PRAVILA I POMOĆNIH ŠERIJATSKIH IZVORA


Poznato je da imami nemaju jedinstven stav u pogledu autoritativnosti nekih pravnih izvora i metodoloških pravila. Tako, npr., imam Malik praksu Medinelija uzima za pravni izvor, dok ga drugi imami ne priznaju. Ebu Hanife također ne priznaje argu- ment a kontrario (el-mefhumu-l-muhalefe), dok ga drugi uzimaju za dokaz. To je potvrđivanje propisa nenormiranom slučaju koji je suprotan propisu normiranog slučaja. Također, hanefijski pra- vnici nemaju jedinstven stav u pogledu podvođenja općih dokaza pod specifične, neograničenih pod ograničene, kao što nisu sagla- sni ni u pogledu prakse nekog prenosioca koja je suprotna predaji koju prenosi itd.


DILEME OKO AUTORITATIVNOSTI PRAKSE MEDINELIJA

Imam Malik konsenzus Medinelija smatra dokazom na osnovu kojeg je donio neke propise, dok tu praksu ostali imami ne priznaju. Sukladno tome, nastale su neke razlike u mišljenjima između Malika i ostalih pravnika. Imam Malik smatra da daidže i amidže ne nasljeđuju zbog toga što je takva praksa bila u Medini. Međutim hanefijski i hanbelijski pravnici smatraju da oni nasljeđuju sukladno ajetu u kom stoji da su:

..rođaci, po Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči. (El-Enfal, 75)

A u jednom hadisu se veli: “Daidža je nasljednik onome ko nema nasljednika.” (San‘ani, Subulu-s-selam, III/131) Malik smatra da svako dojenje uzrokuje rodbinstvo po mlijeku jer je praksa Medinelija bila takva, jer nisu prihvatili Aišinu predaju u kojoj se kaže da je prvo bilo deset dojenja pa je derogirano sa pet i da se to i nakon smrti Poslanika, a.s, učilo. (Ibn Rušd, Bidajetu-l-mud- žtehidi, II, 38)


DILEME OKO AUTORITATIVNOSTI ARGUMENTA A KONTRARIO


To je potvrđivanje propisa nenormiranom slučaju koji je su- protan propisu normiranog slučaja. (Muhammed Emir, Tejsiru-t-tahriri, I, 146) Npr. u ajetu se kaže: O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite...
(El-Hudžurat, 6) Suprotan propis spomenutom u ajetu je da ne treba provje- ravati vijest koju nam donese pošten čovjek.
O validnosti donošenja propisa na osnovu tog pravila islamski učenjaci nemaju jedinstven stav. Većina ih smatra da se na osnovu njega pod određenim uvjetima mogu donijeti propisi, dok hanefijski pravnici smatraju da ne mogu.
I na osnovu uvažavanja ili neuvažavanja ovog dokaza nastala su mnoga različita pravnička mišljenja. Npr.: kome pripadaju plodovi kada se proda voćka prije nego što se opraši?
U hadisu se kaže: “Ko proda palmu nakon što se opraši, njeni plodovi pripadaju prodavcu, osim ako ih kupac ne uslovi za sebe.” (Muttefekun ‘alejhi)

Većina učenjaka smatra da plodovi nakon oprašivanja pripa- daju prodavcu, osim ako ih ne uslovi za sebe kupac i to na osnovu izričitosti citiranog hadisa. Međutim plodovi prije oprašivanja pripadaju kupcu na osnovu argumenta a contrarija. Dok hanefij- ski pravnici smatraju da plodovi u oba slučaja pripadaju prodav- cu osim ako ih kupac ne uslovi za sebe, jer ne priznaju argument a contrario.


DILEME OKO PODVOĐENJA OPĆIH POD SPECIFIČNE DOKAZE


Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o tom pitanju.  Veći- na ih smatra da je opći dokaz spekulativan a specifični kategoričan i zbog toga smatraju da se spekulativan razumijeva u okviru kategoričnog. I da se specifičan primjenjuje na ono na što aludira a opći na ostalo.
Dok hanefijski pravnici smatraju da su obje vrste dokaza kate- gorične, i zbog toga ih vide kao kontradiktorne i među njima vrše preferiranje ako ih je nemoguće pomiriti. I dileme oko ovog pra- vila su uzrokovale mnoge različite propise kao npr.: pitanje nisaba od poljoprivrednih proizvoda. Većina pravnika smatra da nisab na poljoprivredne proizvode iznosi pet evsuka ili 60 saova, tj. 653 kg. (Zuhajli, El-Fikhu-l-islami ve edilletuhu, II, 811) Svoj stav temelje na hadisu u kom se kaže: “Ispod pet evsuka nema zekata.” (Muttefekun ‘alejhi) Na taj način su tim posebnim hadisom specificirali drugi opći hadis u kojem se veli da se na usjeve koji se zalijevaju daje pola desetina a na one koje kiša natapa desetina.” (Buharija) Međutim Ebu Hanife smatra da se na svaki poljoprivredni proizvod daje zekat bez obzira koliko ga se proizvelo, i to na osnovu općeg citiranog hadisa koji tretira zalijevanje usjeva. Dok, propis hadisa u kom se kaže da nema zekata ispod pet evsuka ograničava samo na trgovačku robu.

RAZUMIJEVANJE NESPUTANIH U OKVIRU SPUTANIH DOKAZA


Ovo pitanje je identično prethodnom. Većina učenjaka smatra da se neograničeni dokazi trebaju razumijevati u okviru ograni- čenih, dok hanefijski pravnici smatraju suprotno. Zbog toga su ti stavovi bilo uzrokom različitih pravnih propisa od kojih su: di- leme oko broja dojenja koja proizvode srodstvo po mlijeku. Ebu Hanife smatra da svako dojenje uzrokuje srodstvo po mlijeku te- meljeći svoj stav na nesputanosti sljedećeg ajeta: I pomajke vaše koje su vas dojile...
(En-Nisa’, 23), kao i na hadis u kom se kaže: “Sve što je zabranjeno po krvi za- branjeno je i po mlijeku.” (Muttefekun alejhi), dok šafijski i hanbe- lijski pravnici smatraju da samo pet dojenja rezultira srodstvom po mlijeku. Svoj stav temelje na osnovu hadisa kojeg prenosi Aiša, r.a., da je prvo zabranjivalo po mlijeku deset dojenja pa je derogirano sa pet. (Muslim) Dakle, oni su nesputane ajete razumjeli u svjetlu spu- tanih hadisa i došli do spomenutog propisa koji je različit od stava Ebi Hanife, koji nije zauzeo takav stav zbog toga što ne dozvoljava podvođenje nesputanih ajeta pod sputane.


DILEME OKO SUPROTNE PRAKSE PREDAJI KOJU PRENOSI PRENOSILA
Većina učenjaka smatra da se u tom slučaju preferira njegova predaja nad njegovom praksom koja je suprotna predaji koju prenosi. Dok hanefijski pravnici preferiraju njegovu suprotnu praksu nad predajom koju prenosi smatrajući da je takva praksa derogi- rala predaju. I ovo pravilo je uzrokovalo različite pravne propise od kojih su: a) Dizanje ruku u namazu. Većina učenjaka smatra da ih treba dizati prije i poslije ruku’a, kao i prije odlaska na sedždu.
Svoj stav temelje na hadisima u kojima se veli da ih je i Poslanik, a.s., dizao. (El-Kutubu-s-sitte)

Međutim hanefijski pravnici smatraju da se ruke u namazu ne trebaju dizati zbog drugih dokaza kao i zbog toga što ih njihov prenosilac Ibn Omer nije dizao u namazu.
Mudžahid je rekao: “Klanjao sam iza Ibn Omera i nije di- zao ruke osim samo kod početnog tekbira.” (Mehlavi, Te- shilu-l-vusuli ila ‘ilmi-l-usuli, str.160) Dakle, hanefijski pravnici su uvažili praksu prenosioca, u ovom slučaju Ibn Omera, a ne njegovu predaju. b) Pitanje pranja posude iz koje je nalokao pas. Većina uče- njaka smatra da se takva posuda treba oprati sedam puta na osnovu hadisa koji prenosi Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: “Ako nekome pas naloče posudu, neka je ope- re sedam puta a jednom neka bude sa prašinom.” (Buhari, Muslim i drugi) Hanefijski pravnici nisu prihvatili taj ha- dis zbog toga što ga se njegov prenosilac nije pridržavao.
Darekutni bilježi predaju da je takvu posudu sam Ebu Hu- rejre, prenosilac tog hadisa, prao samo tri puta. (San’ani, Subulu-s-selam, I, 21) Prema tome, iz izloženog se vidi da imami nisu izmišljali pravna mišljenja po svom nahođenju i strastima, nego da su ona bila produkt i posljedica same prirode vjere islama, njegovih izvora i različitosti ljudskih intelektualnih mogućnosti i shvatanja.


ODNOS PREMA PRAVNIČKIM RAZILAŽENJIMA


Većina islamskih učenjaka smatra da onome koji je dostigao stepen mudžtehida nije dozvoljeno slijediti drugog mudžtehida, dok su saglasni da je to dozvoljeno onome koji nije. Sufjan Sevri je o tome rekao: “U pitanjima po kojima učenjaci nemaju jedin- stven stav, ne zabranjujem svom bratu da slijedi bilo koje od njihovih mišljenja.” (El-Bagdadi, El-Fikihu ve-l-mutefekkihe, II, 69) A islamski učenjaci kada govore o ovoj temi prave razlike između učenjaka, običnih ljudi i učenika. Ta podjela je sasvim logična i pravedna, jer je nemoguće da svi ljudi budu učenjaci kao što je nemoguće i da svi budu sljedbenici (mukalliddi).

UČENJACI
Pod učenjacima se misli na sve vrste mudžtehida koji su sposobni samostalno da izvode propise iz šerijatskih izvora. Njima je obaveza (vadžib) da proučavaju diskutabilna pitanja i dokaze na osnovu kojih su donesena i da nakon toga idžtihade i preferiraju kako bi mogli postupiti po mišljenju za koje smatraju da je najispravnije, pa makar se drugi u tome i ne složili s njima, jer je općeprihvaćeno od strane većine eksperata da je mudžtehidu taklid zabranjen. Međutim ima i onih koji smatraju da je mudž- tehidu dozvoljeno slijediti onoga koji je učeniji od njega, ali ne i onoga koji je na istom ili manjem stepenu znanja od njega.” (El- Gazali, El-Mustesfa, II, 384)


OBIČNI LJUDI
Pod ovom kategorijom se misli na svakog koji nema znanja koje bi mu omogućilo da proučava dokaze i preferira ih. Učenjaci su saglasni da je takvom dužnost slijediti nekog od imama. Dakle, mukallidu je vadžib pitati i postupati po fetvama koje mu izdaju oni koji su kompetentni za to, ali je u isto vrijeme i dužan poštovati i uvažavati drugačija mišljenja koja su donesena o tom pitanju. Ali ni u kom slučaju mu nije dozvoljeno raditi i postupati po svom mišljenju i nahođenju, jer bi se to smatralo slijeđenjem strasti i prohtjeva. A Uzvišeni je rekao: Pitajte one koji znaju ako ne znate. (El-Bagdadi, El-Fekihu ve-l-mutefekkihe, II, 6- 69; El-Enbija’, 7)


UČENICI
Pod ovom kategorijom se misli na sve one koji se ne mogu podvesti ni pod jednu od spomenutih kategorija. Takav status ima većina današnje uleme koja se specijalizirala u nekim od islam- skih znanosti. O njihovom statusu u pogledu idžtihada i taklida učenjaci nemaju jedinstven stav. Jedni ih svrstavaju u prvu kate- goriju i obavezuju ih taklidom, jer nisu dostigli stepen idžtihada.

Drugi pak prave razliku između njih i obična svijeta na taj način što im dozvoljava da proučavaju dokaze i selektiraju i preferiraju mišljenja za koja smatraju da su ispravnija.
Uzrok koji je doveo do različitih stavova je pitanje “usitnjavanja” idžtihada. Oni koji to dozvoljavaju, daju suglasnost spomenutoj populaciji da vrše idžtihad u stvarima i pitanjima koja su apsolvirali, dok oni koji to ne dozvoljavaju uslovljavaju za validnost idžtihad sve uvjete koji se moraju ispuniti za univerzalnog mudžtehida, pa zbog toga toj populaciji ne dozvoljavaju idžtihad pa čak ni u pitanjima i segmentima prava koje su apsolvirali.
Ibn ‘Abidin navodi sljedeće: “Ako se ustanovi autentičnost nekog hadisa koji je suprotan stavovima mezheba, postupiće se po hadisu i to će smatrati njegovim mezhebom”, tj. Ebu Hanifinim.
S takvom praksom mukallid se neće smatrati da je odstupio od hanefijskog mezheba, jer je Ebu Hanife rekao: ‘Kada se ustanovi vjerodostojnost nekog hadisa, onda je to moj mezheb.’” (Ibn Abi- din, Hašijetu Ibn ‘Abidin, I, 63 i 69) Potom je Ibn Abidin rekao: “Međutim treba istaći da to važi samo za onoga koji je educiran da može razumjeti šerijatske dokaze i razlikovati derogirane od derogirajućih, opće od specifi- čnih, ograničene od neograničenih itd. Dakle, ako takvi ustanove autentičnost nekog dokaza i postupe po njemu i dalje će se sma- trati sljedbenicima hanefijskog mezheba, zbog toga što su postupili po dozvoli osnivača mezheba. Jer, bez sumnje, da je osnivač mezheba znao za slabost nekog svog dokaza sigurno bi ga ostavio i slijedio jači dokaz...” (Muslim) Međutim kada se radi o populaciji učenika treba napraviti razliku između dvije njene kategorije: a) između onih koji se osjećaju sposobnim i kvalificiranim da na osnovu svog znanja, truda, želje i posjedovanja odgo- varajuće literature proučavaju dokaze i preferiraju ih. Takvima je dozvoljeno nakon što ulože krajnje intelektualne napore, istraživanja i proučavanja dokaza postupiti prema mišljenju za koje utvrde da je najispravnije. Ali su obavezni poštovati i ostala mišljenja. Međutim treba istaći da im je to samo dozvoljeno, ali ne i obavezno (vadžib), i b) oni koji se osjećaju da nisu sposobni za to, tj. koji nemaju dovoljno znanja, ili upornosti, ili stručne literature. Tak- vima je zabranjeno postupiti prema mišljenju za koje misle da je ispravnije, ali samo na osnovu svog proizvoljnog mišljenja i uvjerenja. Zbog toga što bi se takvo preferiranje smatralo preferiranjem od strane onih koji nisu sposobni za to. Dakle, njihov status u pogledu slijeđenja mezheba je isti kao i status običnog svijeta, tj. dužnost im je da slijede i zabranjeno im je da idžtihade.


UMJESTO ZAKLJUČKA


Pravna razilaženja u islamu su nužna posljedica koja su uzrokovali određeni faktori; narav šerijatskih izvora, jezik na kojem su objavljeni i različite intelektualne sposobnosti ljudi. A prije svega toga, treba ih prihvatiti i posmatrati kao Allahovu milost datu ljudima. Oni koji ih tako ne razumijevaju i ne prihvataju neminovno griješe u svom odnosu prema njima. Jedni pretjeruju u njihovom respektovanju a drugi ih potpuno omalovažavaju. Oni koji su fanatični prema nekom od tih mišljenja smatraju da je mišljenje koje slijedi ispravno a druga su pogrešna. Međutim ispravno je reći da su svi mezhebi ispravni i da podržavaju pogrešku. Ispravni su u smislu da je to konačno ubjeđenje onoga koji ga je donio, a podržavaju pogrešno s obzirom na ljudsko razumijevanje i shvatanje tekstova koje nije nepogrešivo. Dakle, nema preferiranje među mezhebima.
A oni koji ta mišljenja apsolutno negiraju i zanemaruju, čine to zbog toga što smatraju da su ona glavni uzrok raskola i nejedinstva muslimana. Takve stvari su najveći grijeh u islamu i zbog toga je Uzvišeni Allah za one koji ih čine nagovijestio bolnu patnju. Da bi se uspostavilo jedinstvo među muslimanima i vratila im se slava oni smatraju da je nužno zanemariti sve mezhebe i mišljenja i ljude okupiti oko Kur’ana i sunneta. Na putu ostvare- nja te svoje pogrešne i neprihvatljive ideje oni se ne libe da počine i velike grijehe smatrajući da oni koji slijede mezhebe zanemaruju Kur’an i sunnet zbog mišljenja ljudi i da se ismijavaju sa mezhebi- ma i njihovim osnivačima.
Oba stava su imala i imaju kobne posljedice za muslimane.
Posljedice slijepog slijeđenje mezheba od strane onih kojima to nije dozvoljeno i donesena fetva o zatvaranju vrata idžtihada prije nekoliko stoljeća osjećaju se i danas i imeće negativnog utjecaja još dugo vremena. A potiranje mezheba, kao novotarija i reakcija na taklid koja se javila u prošlom stoljeću jedan je od glavnih razloga svih nedaća koje se danas dešavaju muslimanima. A da bi mogli osjetiti Allahovu, dž.š., u milost koja se ogleda u pravnim razilaženjima neophodno je da se to pitanje pravilno prezentuje: prvo na odgojno-obrazovnim institucijama a potom i u narodu.
Sigurno je da se plodovi te milosti neće osjetiti svrstavanjem u jedan od dva spomenuta tabora, to će samo još više povećati ekstremnost i fanatičnost kod pristalica suprotnog tabora. A istina je na sredini.

Autor: Sulejman Topoljak

Takvim 2007.