Uprava za vjerske poslove uputila je Vijeću muftija inicijativu za uvođenje organizovanog prikupljanja ramazanske fidje kroz sistem Islamske zajednice. Tragom te inicijative nastao je ovaj rad koji tretira osnovne propise o fidji i razmatra šerijatsko-pravnu utemeljenost uvođenja institucionalnog prikupljanja fidje i njenog dostavljanja krajnjim korisnicima.

Definicija pojma fidja:

U mnogim fikhskim djelima, naročito u enciklopedijama, termin fidja se najčešće spominje zajedno s terminom fidāʼ, jer imaju ista značenja.Fidāʼje infinitiv glagola fedā/jefdī fidāen, fedan i fidan, a u arapskom jeziku ima sljedeća značenja: iskupljenje, izbavljenje, spas, iskup, otkup(nina) i žrtva.[1]Po mišljenju nekih autora, fidāʼ je sam čin iskupljenja, a fidya je imetak koji se daje kod iskupljenja.

Terminološko značenje riječi fidja je blisko filološkom, a to je: (Obavezna) kompenzacija koju čovjek daje zbog propusta u nekom ibadetu.[2]

Mi ćemo se u ovom radu koristiti terminom fidja, jer se on udomaćio u našem jeziku.

Ko daje fidju

Post mjeseca ramazana je zahtjevan psiho-fizički ibadet[3] i Uzvišeni Allah je, iz Svoje neizmjerne milosti, nekim kategorijama ljudi, koji imaju opravdan razlog, dozvolio da ga ne poste. Oni kod kojih se stanje promijeni, bilo da su bili bolesni pa ozdravili, ili putnici pa se vratili kući i sl., obavezni su da propuštene dane naposte, kada budu u stanju, a drugi, kod kojih se stanje ne mijenja (popravlja), imaju obavezu izdvajanja fidje.

Govoreći o obaveznosti posta, Uzvišeni Allah je rekao: Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane.[4] Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je za ovaj dio ajeta rekao: „Ovaj propis nije derogiran; odnosi se na starca i staricu koji ne mogu postiti, pa će za svaki dan nahraniti jednog siromaha.“[5]

Postoje i druge predaje koje kažu da je ovaj propis derogiran, jer je važio u prvoj fazi obaveznosti posta, kada su muslimani mogli birati između posta i mršenja, uz obavezu fidje. Ipak, većina učenjaka, među kojima su i hanefijski pravnici, stoji na stanovištu da ovaj propis i dalje važi za stare osobe.[6]

Ibn Kesir objašnjava da je on dokinut kad je riječ o osobi koja je zdrava i kod svoje kuće, jer je Kur'an takve osobe obavezao da poste, kazavši: Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede.[7] Međutim, oronuli starac, koji nije u stanju postiti, može mrsiti i nije dužan nadoknađivati post.[8] Ovakvo tumačenje navodi i El-Kurtubi, objašnjavajući da je ovdje riječ o specificiranju (taḫṣīṣ), a ne derogaciji, jer su prve generacije učenjaka često spominjale derogaciju, a mislile na specificiranje.[9]

Iako je Ibn Abbas u tumačenju ovog ajeta spomenuo samo osobu u dubokoj starosti koja teškom mukom podnosi post, sam kur'anski tekst, formulacijom „onima koji ga jedva podnose“, ostavlja mogućnost da se on odnosi i na druge slične kategorije. Ibn El-Munzir prenosi konsenzus islamskih učenjaka da se ovaj propis odnosi i na bolesnika koji boluje od hronične bolesti, koju bi post činio još težom, ili bi mu u tom stanju post bilo veoma teško i naporno izvršiti.[10]

Prema stavu hanefijskih učenjaka, zakonski razlog propisa fidje (‘illetul-hukm) jeste stalna nemoć tj. nesposobnost da se posti, prouzrokovana stalnom slabošću ili hroničnom bolešću.[11] Shodno tome, osobe kojima je dozvoljeno da ne poste, uz obavezu davanja fidje, svode se samo na spomenute dvije kategorije.

Spomenutim dvjema kategorijama osoba mogu se, prema mišljenju nekih savremenih islamskih pravnika (Muhamed Abduhu, dr. Jusuf El-Karadavi), pridodati osobe koje obavljaju teške fizičke poslove, usljed kojih nisu u mogućnosti postiti, poput rudara i sl., ili vozača koji su stalno na putu, a koji ne mogu naći slobodno vrijeme za napaštanje propuštenih dana posta. Ukoliko su u mogućnosti napostiti te dane, makar u zimskom periodu, tokom godišnjeg odmora, ili vikendima, dužni su to učiniti i fidja im ne može zamijeniti post. Ako, pak, to nisu u stanju, fidja je tada alternativni propis za njih.[12]

Da bi nekom bilo dozvoljeno korištenje alternativnog propisa (tj. fidje), uvjetuje se nemogućnost napaštanja do kraja života. Prema tome, onaj ko ne ispunjava ovaj uvjet obavezan je napostiti propuštene dane kada bude u mogućnosti, i ne može koristiti fidju. Zato fidju ne mogu koristiti bolesnik za čije ozdravljenje ima nade, putnik, trudnica, dojilja i svi ostali koji iz opravdanih razloga nisu postili neke dane ili cijeli ramazan, ali razlog zbog kojeg nisu postili je privremenog karaktera. Fidja je zamjena za napaštanje, a uz mogućnost primjene osnovnog propisa (u ovom slučaju napaštanje) nije dozvoljeno pribjegavati njegovoj zamjeni (u ovom slučaju fidji).[13]

Fidja za umrlu osobu

Ako bi osoba, koja iz opravdanog razloga (akutna bolest ili putovanje) nije postila neke dane ili cijeli ramazan, umrla prije nego što dođe u situaciju da može napostiti propušteno, ona nije bila dužna da naposti te dane, niti da dadne fidju. Ako bi, pak, oporučila, još za života, da se za nju dadne fidja, oporuka je valjana i fidja će se izdvojiti iz njenog imetka. Ta osoba nije bila obavezna napostiti niti dati fidju, jer je post Allahovo pravo koje je naređeno Šerijatom, a s obzirom na to da je osoba umrla prije nego što je mogla izvršiti tu obavezu sa nje je spala ta obaveza bez potrebe za bilo kakvom zamjenom.

Međutim, ukoliko „dužnik“ posta propuštene dane nije  napostio, iako je imao za to priliku, pa umre, obavezno je iz njegovog imetka (ostavštine) izdvojiti sredstva na ime fidje, do jedne trećine njegovog ukupnog imetka. Ako osoba koja je umrla sa teretom napaštanja nije ostavila oporuku ili nije imala dovoljno imovine, onda to mogu učiniti, ali nisu obavezni, njeni nasljednici iz svoje imovine.[14]

Nasljednici mogu dati fidju, ali neće postiti za tu osobu. Dokaz su riječi Allahova Poslanika: „Ko umre, a ostane dužan mjesec dana posta, neka za njega (nasljednik) za svaki propušteni dan posta nahrani siromaha.“[15]

Nasljednici ne mogu postiti za tu osobu, jer se radi o postu koji se ne može zamijeniti za vrijeme života, pa ne može ni nakon smrti, kao što je kod namaza.

Vrijedi napomenuti da se autentični hadisi koji govore da nasljednik napašta za svog umrlog[16], po tumačenju učenjaka hanefijskog mezheba, odnosi na zavjetni post.[17]

Hanefijski pravnici taj svoj stav temelje na sljedećim dokazima:

- Hadis koji govori da nasljednik napašta za svog umrlog bilježi i Ebu Davud i on je napomenuo da se on odnosi na zavjetni post.

- Od Aiše, r.a., koja je prenosilac hadisa o postu nasljednika, prenosi se da je govorila da se za nadoknadu ramazanskog posta hrane siromasi, a da se ne posti.

- Također, oni primjenjuju pravno pravilo po kojem se zamjena u obredima primjenjuje shodno njihovom značaju ( النيابة تجري في العبادة بحسب خفتها ). Budući da  je ramazanski post naređena obaveza svim muslimanima a da je  zavjetni post lična i pojedinačna obaveza kojom se neko  samoobavezao to čini da se zavjetni post  ubraja u niži rang obreda u odnosu na ramazanski post, kod njega se prihvata zamjena u izvršavanju dok se kod ramazanskog posta to ne može prihvatiti jer ga je naredio Uzvišeni Allah.[18]

Kada se daje fidja

Fidja se može dati odjednom na početku ramazana ili u vremenu kada postane obavezna, tj. tokom ramazana, što znači da se može izdvojitii na kraju toga mjeseca. Fidja se može dati nakon što postane obavezna, ali se ne može dati ranije, tj. prije nego što postane obavezna.[19]

Kome se daje fidja

Budući da se i u Kur'anu navodi sintagma "nahraniti siromaha" islamski pravnici su jedinstveni da se fidja isključivo daje siromahu (miskīn)[20]. Kako je za svaki propušteni dan posta potrebno nahraniti jednog siromaha islamski pravnici su raspravljali o tome da li se fidja mora dati odrasloj osobi ili se može dati i djetetu. Stav našeg mezheba je da se ona može dati i djetetu, koje još nije počelo jesti čvrstu hranu, a za njega je uzima njegov staratelj.[21]

Također, po propisima našeg mezheba, fidja se može dati odjednom većem broju siromaha, kao što se za više dana može dati jednom siromahu.[22]

Iznos fidje

Kako u Kur'anu i u hadisu nije preciziran iznos za fidju, islamski pravnici imaju različita mišljenja o tom pitanju. Stav hanefijskog mezheba jeste da iznos fidje, tj. hrane kojom se treba nahraniti siromaha, odgovara iznosu sadekatul-fitra.[23]

S obzirom na to da je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini već ranije usvojila metodologiju procjene iznosa sadekatul-fitra, ovdje nećemo ni razmatrati to pitanje. Napomenut ćemo samo da visina fidje, kao i sadekatul-fitra, zavisi od ličnog standarda i da se računa prosjek troškova dnevne prehrane, računajući tu samo hranu.[24]

Prema tome, ako se više ulaže u ishranu, i visina fidje je veća. Nije ispravno da lice koje živi u zemlji visokog standarda fidju preračunava po standardu u Bosni i Hercegovini. Fidja se, naravno, može dati i nekome u Bosni i Hercegovini, ali određivanje njene visine se vrši prema ulaganjima u ishranu u zemlji u kojoj se živi.[25]

Prema propisima u našem mezhebu, obaveza fidje će se izvršiti ako se na bilo koji način siromasi nahrane, bilo kroz davanje osnovnih životnih namirnica, ili u formi obroka ili u novcu.[26]

Davanje fidje, po propisima hanefijskog mezheba, jeste vadžib. No, ako osoba koja je treba dati bude siromašna, s nje spada ta obaveza, jer „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“[27] U tom slučaju, ta osoba treba činiti istigfar (tražiti oprosta od Uzvišenog Allaha).[28]

Definicija pojma keffaret

U fikhskim djelima, uz propise o fidji, obično se spominje i dio propisa o keffaretu (iskupnina), jer je jedan od načina iskupnine hranjenje siromaha. Stoga ćemo i mi u ovom radu navesti taj dio propisa o keffaretu.

U arapskom jeziku, riječ keffāret znači iskup, ispaštanje, nevjernica, nezahvalnica.[29]

U islamskom pravu keffāret je: određeni postupak kojeg je Allah propisao radi brisanja određenog grijeha.[30]

Keffaret je, s jedne strane, kazna, a s druge strane ibadet. Kazna je s obzirom na obaveznost izvršenja koje je vezano za učinjeni prijestup, dok je ibadet s obzirom na samo izvršenje, budući da se izvršava postom ili davanjem sadake a ta djela sama po sebi jesu ibadet.[31]

Prijestupi i keffaret za njih

Postoji više vrsta prijestupa[32] za koje su propisane različite vrste keffareta. Jedna od tih vrsta keffareta jeste i hranjenje siromaha. Takav vid keffareta spominje se kod sljedećih prijestupa:

  1. Za oskrnavljenje hurmeta ramazanskog posta, tj. neopravdano prekidanje započetog posta konzumiranjem hrane, pića, pušenjem duhana i sl., prijestupnik treba da posti dva mjeseca uzastopno, ili, u nemogućnosti da se tako postupi, prijestupnik treba da nahrani šezdeset siromaha.[33]
  2. Za nenamjerno ubistvo keffaret[34] je danas moguće izvršiti postom dva mjeseca uzastopno ili ako nema nade da će to osoba ikada moći uraditi onda je alternativa da nahrani šezdest siromaha.[35]
  3. Keffaret kod zihara[36] je post dva mjeseca uzastopno, a ko nije u stanju da tako postupi treba nahraniti šezdeset siromaha.[37]
  4. Za kršenje date (uspostavljene) zakletve[38] keffaret je hranjenje deset siromaha.[39]
  5. Za prekršaje u Haremu ili ihramima potrebno je, između ostalog, nahraniti siromahe (u Haremu), zbog toga mi nećemo ni navoditi te propise u ovom radu.

Ne postoji eksplicitni Tekst koji određuje količinu i vrstu hrane kojom se trebaju siromasi nahraniti. Prema propisu u našem mezhebu, keffaret u hrani iznosi koliko iznosi sadekatul-fitr.[40] Isto tako, dozvoljeno ga je dati u novcu, ako je to korisnije za korisnika (siromaha). Po mišljenju nekih autora, keffaret se može dati jednoj od tri kategorije korisnika zekata: siromasima, nevoljnicima i prezaduženima, ali se svi slažu da se ne može dati ostalim kategorijama korisnika zekata.[41] Prema mišljenju Ebu Hanife i Muhammeda, keffaret se može dati i nemuslimanima koji žive u komšiluku s muslimanima, jer u Kur'anu nije definirano da korisnici moraju biti muslimani.[42]

Institucionalno prikupljanje fidje i kaffareta i njihovo prosljeđivanje siromasima

Kako bismo argumentirano mogli govoriti o ideji institucionalnog prikupljanja fidje i njenog dostavljanja krajnjim korisnicima, imali smo potrebu da spomenemo osnovne propise o fidji. Također, spomenuli smo i dio propisa o keffaretu u kojima se spominje hranjenje siromaha.

Iz prezentiranih propisa o fidji i keffaretu primjetno je da su oni u nekim aspektima identični s propisima sadekatul-fitra, a da se u drugim detaljima razlikuju.

Sličnosti između njih su u sljedećem:

  1. Iznos fidje i keffareta je identičan iznosu sadekatul-fitra.
  2. Fidja i keffaret se mogu izdvajati u novcu, kao što se i sadekatul-fitr može izdvajati u novcu.

Ključna razlika između fidje i keffareta s jedne strane i zekata i sadekatul-fitra s druge strane je u sljedećem:

  1. Zekat je sakupljan institucionalno još za vrijeme Allahova Poslanika i prvih halifa, a kod nas je oživljavanje te prakse počelo u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća, a tada je počelo i instiucionalno prikupljanje sadekatul-fitra. S druge strane, koliko je nama poznato, nije zabilježeno da su fidja i keffaret prikupljani institucionalno u vremenu Allahova Poslanika niti poslije njega.
  2. Kategorije korisnika zekata i sadekatul-fitra se razlikuju od kategorija korisnika fidje i keffareta. Fidja i keffaret se mogu dati samo siromasima, nevoljnicima, a po mišljenju nekih pravnika i prezaduženima, dok su, po hanefijskom mezhebu, kategorije korisnika sadekatul-fitra identične kategorijama korisnika zekata, kojih je osam, kako se navodi u Kur'anu.

Iako u klasičnoj literaturi nije zabilježeno institucionalno prikupljanje fidje i keffareta, smatramo da, ukoliko postoji potreba i opći interes (masleha amme), nema šerijatske zapreke da se ono na taj način organizira. Taj vid organiziranja može se porediti s akcijom klanja kurbana, koju Islamska zajednica u BiH već dugi niz godina provodi za svoje članove, a slična aktivnost je prisutna i na hadžu, kada hadžije kod specijaliziranih agencija uplate iznos za obredni kurban (hedj). Spomenute akcije su odobrili islamski pravnici, jer se one temelje na opunomoćenju pri izvršavanju obreda (dobrih djela) kod kojih je dozvoljeno opunomoćenje.[43] S obzirom na to da je i kod izvršenja fidje i keffareta dozvoljeno opunomoćiti drugu osobu da nahrani siromaha sredstvima opunomoćitelja (tj. isporuči mu fidju ili keffaret), smatramo da nema šerijatske zapreke da se institucionalno pristupi tom činu.

Mišljenja smo da se danas ukazala potreba za takvom akcijom Islamske zajednice u BiH, jer veliki broj vjernika, a posebno u dijaspori, živi i radi u mjestima u kojima ne poznaje muslimana siromaha koji može biti korisnik fidje. Na ovaj način imućni muslimani će opunomoćiti Zajednicu da njihova sredstva dostave siromašnim muslimanima, a Zajednica će na taj način biti spona između imućnih i siromašnih muslimana. Ovom akcijom Zajednica servisira vjernicima izvršavanje jednog obreda, pomažući istovremeno svojim socijalno ugroženim članovima. Njom se olakšava primjena islamskih propisa i ostvaruju njihove intencije, na koje je ukazao Husein-ef. Đozo riječima: „Socijalni momenat i pobožnost su elementi svakog propisa i ustanove islama, i da je socijalna strana propisa (...) mnogo jače naglašena.“[44]

Vrijedi napomenuti da ovom inicijativom Islamska zajednica u BiH ne mijenja suštinu fidje i keffareta, jer njihovi korisnici i dalje ostaju isti, tj. siromasi i nevoljnici, ali sada se samo radi lakšeg i svrsishodnijeg izvršavanja tih obaveza omogućava organizirano prikupljanje sredstava i njihovo preusmjeravanje do krajnjih korisnika.

Također, ovom akcijom se ne ukida pojedinačno izdvajanje fidje i njeno direktno uručivanje krajnjem korisniku. Ko želi, i dalje može svoju fidju i keffaret direktno davati siromahu.

S obzirom na to da se korisnici zekata i sadekatul-fitra razikuju od korisnika fidje i keffareta, potrebno je formirati poseban fond za fidju i keffaret i sva sredstva iz tog fonda se moraju trošiti samo za siromašne osobe, uključujući i stipendiranje učenika i studenata kojima je potrebna takva vrsta pomoći. Može to biti i podfond u okviru Bejtul-mala, čija je namjena određena karakterom spomenutih ibadeta.

Autor: Ahmed Purdić

 

LITERATURA

  1. Al-Buḫārī, Muḥammad b. Ismāʻīl, Ṣaḥīḥ al-Buḫārī: Buharijeva zbirka hadisa, preveli: Muharem Štulanović (i dr.), Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2009.
  2. Đozo, Husein, Izabrana djela, El-Kalem i Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006.
  3. Al-Halebi, Ibrahim, Multeqa’l-ebhur (Stjecište mora), preveli: Omer Nakičević (i dr.), Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2002.
  4. Al-Ḥalabī, Ibrāhim, Multaqā al-abḥur, Muʼassasa al-Risāla, 1. izd., 1989.
  5. Hasani, Mustafa, „Fidja – ʼpostʼ trajno bolesnih i starih iznemoglih lica“, Preporod, Islamske informativne novine, XXXIII, br. 22/743, 15. novembar 2002/10. ramazan 1423., Sarajevo.
  6. Ibn Humām, Kamāl al-dīn Muḥammad, Šarḥ fatḥ al-Qadīr, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd., 1995.
  7. Ibn Kaṯīr, Ismāʻīl, Tafsīr al-Qurʼān al-ʻAẓīm, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd., 1419.
  8. Al-Karadavi, Jusuf, Post, preveo: Munir Mujić, MIZ Tuzla, Tuzla, 2001.
  9. Al-Kāsānī, ʻAlāʼu al-dīn, Badāʼiʻ al-ṣanāʼiʻ fī tartīb al-šarāʼiʻ, Dar iḥyāʼ al-turāṯ al-ʻarabī, Bayrūt.
  10. Qalʻağī, Muḥammad Rawwās, Al-Mawsūʻa al-fiqhiyya al-muyassara, 1. izd., Dār al-nafāʼis, Bayrūt, 2000.
  11. Qalʻağī, Muḥammad Rawwās, Muʻğam luga al-fuqahā, 1. izd., Dār al-nafāʼis, Bayrūt, 1996.
  12. Muftić, Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997.
  13. Muslim, Ṣaḥīḥ Muslim bi šarḥ al-Nawawī, Dār al-ḫayr, Bayrūt, 1 izd., 1994.
  14. Sābik, Al-Sayyid, Fiqh al-sunna, Al-Fatḥ li al-iʻlām al-ʻarabī, Al-Qāhira, 1995.
  15. Al-Samarqandī, Abu Bakr ʻAlāʼu al-dīn, Tuḥfa al-fuqahāʼ, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 2. izd., 1994.
  16. Al-Šurunbulālī, Ḥasan, Nūr al-iḍāḥ wa nağā al-arwāḥ, Dār al-salām, 2014., Al-Qāhira.
  17. Al-Tirmiḏī, Muḥammad b. ʻĪsā. Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2004.
  18. Tuhmaz, Abdulhamid Mahmud, Hanefijski fikh, preveli: Muhamed Mehanović (i dr.), Haris Grabus, Sarajevo, 2002.
  19. Al-Zaylaʻī, Ğamāl al-Dīn, Naṣb al-rāya fī taḫrīğ aḥādīṯ al-hidāya, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd. 1996.
  20. Al-Zuḥaylī, Wahbī, Al-fiqh al-islāmī wa adillatuh, Dār al-fikr, Dimašq, 2. izd., 1989.
  21. Al-Mawsūʻa al-fiqhiyya, Wizāra al-awqāf wa al-šu’ūn al-islāmiyya, Al-Kuwayt, 2005.
  22. Al-Mawsū‘a al-muyassara fī fiqh al-qaḍāyā al-mu‘āṣira, Markaz al-Tamayyuz al-baḥṯī fī fiqh al-qaḍāyā al-mu‘āṣira, Ğāmi‘a al-Imām Muḥammad ibn Sa‘ūd al-islāmiyya, Al-Riyāḍ, 2014.
  23. Ljevaković, Enes, Keffaret i fidja, http://www.islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=9437:keffaret-i-fidja&catid=92&Itemid=223, 2.3.2018.

 

[1] Teufik Muftić, „fidāʼ“, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997., 3. izd., str. 1103.

[2] „Fidāʼ i fidya“, Al-Mawsūʻa al-fiqhiyya, 2. izd., Wizāra al-awqāf wa al-šu’ūn al-islāmiyya, Al-Kuwayt, 2005., knjiga XXXII, str. 43., Muḥammad Rawwās Qalʻağī, „Fidāʼ i fidya“, Al-Mawsūʻa al-fiqhiyya al-muyassara, 1. izd., Dār al-nafāʼis, Bayrūt, 2000., knjiga II, str. 1507-1508.

[3] Iako ga islamski pravnici najčešće karakteriziraju samo kao tjelesni ibadet. Više v: Enes Ljevaković, Keffaret i fidja, http://www.islamskazajednica.ba, 2.3.2018.,

[4] Kur'an, Al-Baqara, 184. Prijevod je Korkutov.

[5] Muḥammad b. Ismāʻīl al-Buḫārī, Ṣaḥīḥ al-Buḫārī: Buharijeva zbirka hadisa, preveli: Muharem Štulanović (i dr.), Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2009., knjiga III, str. 510.

[6] Kamāl al-dīn Muḥammad b. Humām, Šarḥ fatḥ al-Qadīr, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd., 1995., knjiga II, str. 362., Jusuf Al-Karadavi, Post, preveo: Munir Mujić, MIZ Tuzla, Tuzla, 2001. str. 83.

[7] Al-Baqara, 185.

[8] Ismāʻīl b. Kaṯīr, Tafsīr al-Qurʼān al-ʻAẓīm, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd., 1419., knjiga I, str. 367.

[9] Muḥammad b. Aḥmad al-Qurṭubī, Al-Ğāmiʻ li aḥkām al-Qurʼān, Maktaba al-Rušd, Al-Riyāḍ, 1. izd. 1997., knjiga I, str. 284.

[10] Jusuf Al-Karadavi, nav. dj., str. 84.

[11]Više v.: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, preveli: Muhamed Mehanović (i dr.), Haris Grabus, Sarajevo, 2002., knjiga I, str. 548.

[12]Enes Ljevaković, nav. članak, Al-Sayyid Sābik, Fiqh al-sunna, Al-Fatḥ li al-iʻlām al-ʻarabī, Al-Qāhira, 1995., knjiga I, str. 582-583.,  Al-Karadavi, nav. dj., str. 84.

[13] Više v.: ʻAlāʼu al-dīn al-Kāsānī, Badāʼiʻ al-ṣanāʼiʻ fī tartīb al-šarāʼiʻ, Dar iḥyāʼ al-turāṯ al-ʻarabī, Bayrūt, 2. izd., 1998. knjiga II, str. 265.

[14] Više v.: E. Ljevaković, nav. članak, i Abu Bakr ʻAlāʼu al-dīn Al-Samarqandī, Tuḥfa al-fuqahāʼ, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 2. izd., 1994., knjiga I, str.359, Ibrahim El-Halebi, Multeqa’l-ebhur (Stjecište mora), preveli: Omer Nakičević (i dr.), Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2002.,  knjiga I, str. 295.

[15] Muḥammad b. ʻĪsā al-Tirmiḏī, Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2004., knjiga III, str. 110.

[16] Hadis bilježe Buhari i Muslim od Aiše, r.a., da  je Allahov Poslanik rekao: „Ko umre, a propustio je obavezu posta postit će za njega njegov nasljednik.“  Al-Buḫārī, nav. dj., knjiga II, str. 113., Muslim, Ṣaḥīḥ Muslim bi šarḥ al-Nawawī, Dār al-ḫayr, Bayrūt, 1 izd., 1994. knjiga III, str. 213.

[17] Ibrahim El-Halebi, nav. dj., knjiga I., str. 295-296.

[18] Više v.: Ibrahim El-Halebi, nav. dj., knjiga I., str. 296., Ğamāl al-Dīn al-Zaylaʻī, Naṣb al-rāya fī taḫrīğ aḥādīṯ al-hidāya, Dār al-kutub al-ʻilmiyya, Bayrūt, 1. izd. 1996., knjiga 2., str. 489.

[19] Ibrahim El-Halebi, nav. dj., knjiga I, str. 203.

[20] Miskīn je osoba koja ne posjeduje nužnu opskrbu za sebe i one koje izdržava. (M. Qalʻağī, nav. dj., knjiga II, str. 1797.) Prema tome, čak ako osoba i radi, ali mu njegova plaća nije dovoljna da zadovolji minimum ličnih i porodičnih potreba, njemu se može dati fidja. Više v.: Mustafa Hasani, „Fidja – ʼpostʼ trajno bolesnih i starih iznemoglih lica“, Preporod, Islamske informativne novine, XXXIII, br. 22/743, 15. novembar 2002/10. ramazan 1423, Sarajevo, str. 17.

[21] Wahbī Al-Zuḥaylī, Al-fiqh al-islāmī wa adillatuh, Dār al-fikr, Dimašq, 2. izd., 1989., knjiga III, str.495.

[22] A. Tuhmaz, nav. dj., knjiga I, str. 549., S. Sābik, nav. dj., knjiga II, str. 76.

[23] A. Al-Samarqandī, nav. dj., knjiga I, str. 359., Ibrahim El-Halebi, nav. dj., knjiga I, str. 296.

[24] Husein Đozo, Izabrana djela, El-Kalem i Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006., knjiga V, str. 195.

[25] M. Hasani, nav. članak.

[26] W. Al-Zuḥaylī, nav. dj., knjiga VII, str. 615-616., J. El-Karadavi, nav, dj., str. 85.

[27] Al-Baqara, 286.

[28] A. Tuhmaz, nav. dj., 549., Ḥasan Al-Šurunbulālī, Nūr al-iḍāḥ wa nağā al-arwāḥ, Dār al-salām, 2014., Al-Qāhira, str. 164.

[29] T. Muftić, nav. dj., str. 1298.

[30] Muḥammad Rawwās Qalʻağī, Muʻğam luga al-fuqahā, 1. izd., Dār al-nafāʼis, Bayrūt, 1996, str. 350.

[31] E. Ljevaković, nav. članak.

[32] Prijestupi za koje je propisan keffaret su: nenamjerno ubistvo, oskrnavnjenje hurmeta ramazanskog posta, tj. neopravdano prekidanje započetog posta konzumiranjem hrane, pića, pušenjem duhana i sl., ili spolnim odnosom, zihar, određeni prekršaji u ihramu ili haremu i kršenje uspostavljenje zakletve. (Više v.: M. Qalʻağī, Al-Mawsūʻa ..., knjiga II, str.1640-1641.)

[33]Osnovu za ovaj propis nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, a. s., koga prenosi Ebu Hurejre, a u kojem se navodi: „Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku i rekao mu: ʼJa sam propao, Allahov Poslaniče!' A šta ti je?ʼ,upita ga Poslanik. 'Imao sam odnos sa svojom ženom, a postio sam.''Možeš li osloboditi robaʼ, upita ga Poslanik. 'Ne', odgovori mu čovjek. 'Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno?', pitao je dalje Poslanik. 'Ne', odgovori čovjek. 'Imaš li čime nahraniti šezdeset siromaha?''Nemam', odgovori čovjek. Potom je Poslaniku, a. s., donesena torba u kojoj su bilo hurme,te je on upitao: ʼGdje je onaj što je pitao?ʼ 'Ja sam',odazvao se. 'Uzmi ih i podijeli kao sadaku', reče mu Poslanik. 'Je li siromašnijem od mene? Allahov Poslaniče, Bogami, između dva njena kamenjara (dva krša Medine) nema nikog siromašnijeg od mojih ukućana.' Poslanik se tada nasmijao da mu se ukazala bjelina zuba, a onda rekao: 'Nahrani njima svoju porodicu!'“ (Hadis bilježi Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga II, str.102-103.)

[34] Prema riječima Uzvišenog: Onaj ko ubije vjernika nehotice - mora osloboditi ropstva jednog roba - vjernika i predati krvarinu porodici njegovoj; osloboden je krvarine jedino ako oni oproste. Ako on pripada narodu koji vam je neprijatelj, a sam je vjernik, mora osloboditi ropstva jednog roba - vjernika; a ako pripada narodu s kojim ste u savezu, mora dati krvarinu porodici njegovoj i osloboditi ropstva jednog roba - vjernika. Ne nađe li, mora uzastopce postiti dva mjeseća da bi Allah primio pokajanje - a Allah sve zna i mudar je.(Al-Nisa', 92.)

[35] M. Qalʻağī, Al-Mawsūʻa ..., knjiga I, str. 669.

[36] Zihar je muževljevo zabranjivanje vlastite supruge samome sebi tako što je uporedi sa svojom majkom ili nekom drugom ženskom osobom koja mu je zabranjena. (M. Qalʻağī, Muʻğam ..., 267.)

[37] Uzvišeni je rekao: Oni koji ženama svojim reknu da im nisu dopuštene, kao što im nisu dopuštene majke njihove, a onda odluče da s njima nastave živjeti, dužni su, prije nego što jedni drugo dodirnu, da jednog roba ropstva oslobode. To vam se naređuje - a Allah dobro zna ono što vi radite. Onaj koji ne nađe, dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego jedno drugo dodirne. A onaj ko ne može, dužan je da šezdeset siromaha nahrani. (Al-Muğādala, 3-4.)

[38] Postoje tri vrste zakletvi: prva vrsta je namjerno lažna zakletva (al-yamīn al-gamūs), a to je svjesno, lažno zaklinjanje za događaj u prošlosti ili sadašnjosti. To je grijeh i za ovu vrstu zakletve nema keffareta nego samo tevba i istigfar. Druga vrsta je nenamjerna zakletva (al-yamīn al-lagw), a to je zaklinjanje za događaj u prošlosti kod kojeg onaj što se zaklinje smatra da je bilo tako, ali u suštini to nije bilo tako, tj. kada čovjek misli da govori istinu. Za ovu vrstu zakletve nije predviđena kazna niti keffaret, na temelju riječi Uzvišenog: Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete. (Al-Baqara, 225.) Tretman te zakletve: nadati se je da će mu biti oprošteno. I treća vrsta zakletve je  zaklinjanje da će se nešto uraditi ili da se neće uraditi u budućnosti. Kod ove vrste zakletve je obavezan keffaret ako se prekrši. (Više v.: Ibrāhim Al-Ḥalabī, Multaqā al-abḥur, Muʼassasa al-Risāla, 1. izd., 1989., knjiga I, str.312-313., Ibn Humam, nav. dj., knjiga V, str. 54-58, A. Tuhmaz, nav. dj. Knjiga II, str. 355-360.)

[39]Uzvišeni je rekao: Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao - neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni. (Al-Māʼida, 89.)

[40] W. Al-Zuḥaylī, nav. dj., knjiga VII, str. 615.

[41] Više v.: M. Qalʻağī, Al-Mawsūʻa ..., knjiga II, str. 1642.

[42] W. Al-Zuḥaylī, nav. dj., knjiga III, str. 493-494.

[43] Al-Mawsū‘a al-muyassara fī fiqh al-qaḍāyā al-mu‘āṣira (Qismal-Qaḍāyā al-al-mu‘āṣira fī fiqh al-‘ibādāt), priređivač Markaz al-Tamayyuz al-baḥṯī fī fiqh al-qaḍāyā al-mu‘āṣira), Ğāmi‘a al-Imām Muḥammad ibn Sa‘ūd al-islāmiyya, Al-Riyāḍ, 2014. knjiga VI, str. 613.

[44] H. Đozo, nav, dj., knjiga I, str. 126.