To je zasebna dužnost, pritvrđenija od podne-namaza, jer se u vezi s njom navode predaje koje sadrže u sebi prijetnju, a kakva se ne novodi kad je riječ o podne-namazu. Tako se navodi kazna za onoga ko ostavlja ovaj namaza, a koja je teža od kazne za propušteni podne-namaz. Također, navodi se i nagrada za njegovo klanjanje. Ovaj namaz ima uvjete koje nema podne-namaz. Uzvišeni Allah kaže: O vjernici, kada. se u petak na namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da namaz obavite; to vam je bolje, neka znate! (...)

Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Džuma je dužnost svakog muslimana koji se nalazi u džematu, osim četveroga: roba, žene, dječaka i bolesnika." Allahov Poslanik (a.s.) je rekao i ovo: Džuma je obaveza svih osim dječaka, roba i putnika.To je stav cjelokupne islamske uleme, zasnovan na konsenzusu.

Od Alije (r.a.) se prenosi da je rekao: "Džuma namaz, tekbiri tešrik, ramazanski i kurbanbajramski namaz se obavljaju u velikim džamijama i velikim mjestima." Ne navodi se od ashaba Allahovog Poslanika (a.s.) da su bili okupirani postavljanjem mimbera i uspostavom džume-namaza nakon osvajanja raznih krajeva svijeta. Činili su to u gradovima, a isključivali sela. Da su to praktikovali, to bi se prenijelo makar i u ahad (pojedinačnim) predajama. Također, ne prenosi se da je Allahov Poslanika (a.s.) naredio da se klanja džuma u selima oko Medine, i pored njihovog mnoštva, jer je neophodno da se ovaj namaz uspostavlja u gradovima ili u onom što je unutar granica jednog grada."

Ako se kod neke osobe ne nađu svi ovi uvjeti ili neki od njih, ali ipak izabere da klanja džumu namaz, a radi se o punoljetnoj i razumnoj osobi, tretira se kao zamjena za podne-namaz. To je bolje, osim kada je riječ o ženi, jer je za nju namaz u njenoj kući bolji, izuzev kada joj je kuća prislonjena uz džamijske zidove, bez prepreke da ispravno slijedi imama u namazu. U ovom slučaju je za nju bolja džuma namaz od podne namaza.

Nije dozvoljeno uspostaviti džumu namaz bez saglasnosti odgovornog lica. Dovoljna je dobijena saglasnost za gradnju džamije, a poslije toga se više ne uvjetuje. Kada se dozvoli jednoj osobi da klanja džumu namaz, ona ima pravo da dozvoli drugoj, a ta druga da dozvoli sljedećoj i tako dalje.

Četverica pravednih vladara i njihovi opunomoćenici su obavljali dužnost imama u džuma namazu. Islamske države koje su okupirali nevjernici su države islama (darul-islam), a ne države rata (darul-harb). Ako namjesnici i suci muslimani, koji se pokoravaju vlastima, bilo uz prisilu ili ne, postave namjesnika, dozvoljena mu je uspostava džume i bajram namaza. A ako su namjesnici nevjernici, dozvoljeno je muslimanima uspostavljanje džume.

Džuma namaz se ne može obaviti mimo džemata, a najmanji broj džematlija su tri čovjeka mimo imama, jer je naredba da se prisustvuje džuma namazu u množini (fes'av), pa je neophodno da se sa imamom nađe i grupa džematlija.

Uvjetuje se, također, da se obavi na javnom mjestu na kojem je dozvoljen pristup svim ljudima, jer je džuma jedno od obilježja i posebnosti islama. Stoga je nužno da se obavlja na javnom mjestu i da se obznani svijetu. Ako bi vođa zaključao vrata svoje rezidencije, ili prostora na kojem klanja džumu sa svojim prijateljima, džuma ne bi bila valjana. Ali, ako bi dozvolio pristup i ulazak ljudima, bila bi valjana. Kada bi jedna skupina ljudi zaključala vrata džamije i tako klanjali, ne bi im to bilo dozvoljeno.

Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: "Poslanik (a.s.) je dozvolio da se klanja džuma namaz prije nego što je učinio hidžru u Medinu. Nije mogao da je klanja u Meki, pa je pisao Mus'abu ibn Umejru (daje obavi u Medini)."

Allahov Poslanik (a.s.) je mogao tajno da obavi džumu namaz sa svojim ashabima u Meki, ali je nije mogao obaviti na način da bude svima poznato i pristupačno, bojeći se uznemiravanja od strane nevjernika. To ukazuje na to da se džuma ne može obaviti potajno i da su javnost i pristup svih uvjeti za njeno obavljanje.

Vrijeme džume je vrijeme podne namaza. Džuma nije ispravna ako se obavi prije tog vremena, kao i nakon njegova prolaska, kada se ne može ni klanjati redovno, niti naklanjati. Od Enesa ibn Malika (r.a.) se prenosi da je Poslanik (a.s.) klanjao džumu namaz kada sunce pređe polovinu neba i nagne se prema zapadu."

Od Seleme ibn Ekve'a se prenosi da je rekao: "Klanjali smo džumu sa Allahovim Poslanikom (a.s.), kada bi sunce krenulo sa polovine neba, a onda smo se vraćali kućama, tražeći hladovinu." Obaveza osobe koju prođe džuma je da klanja podne namaz. Haram je klanjati podne namaz prije završetka džume osobi koja nema ispriku. Što se, pak, tiče osobe koja ima ispriku, mustehab (pohvalno) je da sačeka da imam završi džumu.

Džuma namaz ima dva rekata u kojima imam uči naglas na kijamu. Ko prispije u trenutku kada je imam na sjedenju prije predaje selama, računat će se da je stigao na džumu namaz, a dopunit će ga kada imam preda selam.

Uvjet je da namaz bude poslije hutbe u vremenu podne namaza, kojoj će biti prisutan džemat s kojim se može uspostaviti džuma namaz. Sunnet je da budu dvije hutbe, između kojih će se napraviti mali razmak jednim kratkim sjedenjem, na osnovu onoga što prenosi Abdullah ibn Omer, koji kaže: "Vjerovjesnik (a.s.) se obraćao s dvije hutbe, koje bi razdvojio sjedenjem između njih."

Sunnet je da mujezin prouči ezan prije hutbe imama, a nakon što se ovaj popne na mimber. Počet će prvu hutbu E'uzubilom u sebi, a zatim će izreći zahvalu Allahu (dž.š.). Potom će pručiti dva šehadeta i salavat na Poslanika (a.s.), uputiti savjete i opomenu i proučit će makar jedan ajet. U drugoj hutbi će učiti dovu svim muslimanima.

Kada se imam popne na mimber, ne može se više obavljati namaz, niti govoriti sve dok se ne završi džuma namaz, osim propuštenog namaza (faita) između kojeg i redovnog (trenutnog) namaza (vaktije) mora biti redosljed, na osnovu hadisa koji prenosi Ebu Hurejre da je Poslanik (a.s.) rekao: Ako kažeš svome susjedu za vrijeme džume dok imam drži hutbu "Slušaj" već si pogriješio. Ako je zabranjeno pozivanje da se čini dobro i odvraća od zla, što je vadžib, onda nafila pogotovo nije dozvoljena. (...)

Trebalo bi da vođa naroda drži hutbu. On može postaviti svog zamjenika za to. A ako postavi nekoga da klanja namaz, uvjet je da prisustvuje hutbi ili jednom njenom dijelu, uz sposobnost imama da se za njim može klanjati namaz.

Klanjati četiri rekata prije džume je sunnet mu'ekkede (pritvrđeni sunnet), kao i četiri rekata poslije džume sa jednom predajom selama. Od Ebu Ejjuba el-Ensarije se prenosi da je rekao: "Allahov Poslanik (a.s.) je klanjao nakon nastupanja podnevskog vremena četiri rekata, pa sam ga upitao: 'Kakav je to namaz koji stalno klanjaš?' On je odgovorio: Ovo je sat kada se otvaraju nebeska vrata, pa volim da mi se u njemu podignu dobra djela. Upitao sam: 'Uči li se u sva četiri rekata?' Odgovorio je: Da. Upitao sam: 'Je li samo s jednim predavanjem selama ili s dva?' Odgovorio je: S jednim predavanjem selama.

Iz hadisa se vidi ustrajnost Allahovog Poslanika (a.s.) da klanja četiri rekata nakon nastupanja vremena podne namaza, kao i to da nije pravio razmak između džume i podne namaza, pa su oni sunnet za svaka od ta dva namaza. Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanika (a.s.) rekao: "Kada neko od vas bude klanjao džumu namaz neka poslije klanja četiri rekata."

Od Ibn Omera se prenosi da je klanjao prije džume četiri rekata, koja nije razdvajao predajom selama. Poslije džume je klanjao dva rekata, a poslije njih četiri.Od Ebu Abdurrahmana es-Sulemija se prenosi da je rekao: "Abdullah nam je naređivao da klanjamo četiri rekata prije džume i četiri rekata poslije džume."

Sunnet je okupati se radi džume namaza, namirisati i poraniti u džamiju. Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Okupajte se kada hoćete da prisustvujete džuma namazu. Allahov Poslanik (a.s.) je rekao: Koji god se čovjek okupa za džumu namaz i očisti koliko može, dotjera se i namiriše mirisom koji ima u kući, ode u džamiju, ne rastavljajući dvoje, klanja ono što mu je propisano, a potom sluša hutbu imama, Allah će mu oprostiti grijehe počinjene između dva petka?

Mekruh je izaći iz grada onome kome je obaveza klanjati džumu nakon dolaska sunca u zeval, a prije nego što je klanja.

BAJRAM-NAMAZ

Šerijatsko-pravna utemeljenost bajram-namaza

Bajram-namazi su utemeljeni na dan Ramazanskog i Kurban-bajrama, prve godine po Hidžri, prvog dana mjeseca ševala i desetog zul-hidždžeta. Od Ebu Seida el-Hudrija se prenosi da je rekao: "Allahov Poslanik (a.s.) je izlazio na dan Ramazanskog i Kurban-bajrama na musallu i prvo što je činio jeste namaz. Zatim se okretao i stajao naspram naroda, a prisutni su sjedili u safovima. On ih je savjetovao, davao preporuke i naređenja. Ako je htio tada da odabere jednu vojnu jedinicu, učinio bi to, a ako je htio nešto da naredi, naredio bi, a zatim bi se udaljio." Od Ibn Omera (r.a.) se prenosi da je Poslanik (a.s.) klanjao namaze za Kurban-bajram i Ramazanski bajram, a bajramsku hutbu je držao poslije namaza.

Tretiranje bajrama

Klanjati bajramski namaz je vadžib svakome kome je klanjati džumu-namaz farz, jer ga je Allahov Poslanik (a.s.) ustrajno obavljao i naređivao ljudima da izađu da klanjaju ovaj namaz. Od Ummu Atijje se prenosi da je rekla: "Naređivano nam je da izađemo i izvedemo i neudate djevojke iz svojih odaja, i žene u vrijeme menstrualnog ciklusa koje bi stajale iza svijeta, donoseći tekbire zajedno sa narodom i učeći dove zajedno sa njima, nadajući se postizanju berekata, koji nosi u sebi taj dan i oprostu grijeha." U El-Džami'us-sagiru se navodi da je ovaj namaz sunnet. To je zbog toga što je ustanovljen sunnetom Allahovog Poslanika (a.s.).

Ako bajram-namaz bude u petak, klanjat će se i on i džuma-namaz. Bajram- namaz ne može zamijeniti džumu-namaz, kao što se navodi od Alije (r.a.) i Ibn Zubejra (r.a.). Ibn Zubejr (r.a.) je rekao: "Neobaveznost klanjanja džume-namaza zbog bajrama je napuštena praksa." Od Alije (r.a.) se prenosi da je rekao da se to odnosilo na stanovnike pustinja i one kojima džuma-namaz nije obaveza.

Vrijeme bajram-namaza

Vrijeme bajram-namaza je vrijeme duha-namaza, koje počinje kada sunce pobijeli i odskoči od horizonta za jedno koplje i traje skoro do podne-namaza. Ako bi sunce došlo u zenit za vrijeme bajram-namaza, on bi bio pokvaren. Dozvoljeno je odgoditi klanjanje ramazanskog bajram-namaza za drugi dan samo zbog opravdanog razloga, kao što su kiše, nedolazak imama, zaklonjenost mlađaka kojeg se ugleda tek poslije podne-namaza i sl. Od Umejra ibn Enesa se prenosi da je rekao: "Obavijestili su me moji amidžići ensarije da ljudi nisu mogli vidjeti mlađak zbog slabe vidljivosti zadnje noći ramazana u vrijeme Muhammeda (a.s.), pa su zapostili taj dan. Poslije podne su posvjedočili kod Poslanika (a.s.) da su vidjeli mlađak prošle noći, pa je on naredio da se prekine post i oni su se istog momenta omrsili. Sutradan je Poslanik (a.s.) izašao s njima i klanjao bajram-namaz." Ako bi se odgodilo klanjanje bajram-namaza za drugi dan bez opravdanog razloga ne bi bio valjan namaz. Namaz Kurban-bajrama se može odgoditi i do trećeg dana sa opravdanim razlogom. Valjan je i ako se odgodi bez opravdanog razloga, ali je to mekruh tahrimi. U autentičnoj predaji od Allahovog Poslanika (a.s.) se navodi da je rekao, govoreći o danima Mine: To su dani Bajrama.

 

Način klanjanja

Bajram-namaz se klanja u džematu i, kao i džuma, ima dva rekata. Ne uči se ezan niti ikamet. Od Ibn Abbasa i Džabira se prenosi da su rekli: "Nije učen ezan za ramazanski niti Kurban-bajram namaz."

Ne može se klanjati pojedinačno, ako se zakasni u džemat. Ako je osoba u mogućnosti da ode u drugi džemat, kod drugog imama, učinit će to, jer je dozvoljeno da se obavi na različitim mjestima. Dodatni tekbiri koji se uče u ovom namazu su vadžib. Uči se po tri na svakom rekatu. Imam će proučiti naglas tri tekbira poslije iftitah dove (subhaneke i si.), a klanjači će ga slijediti u tome. Podići će i spustiti ruke kod svakog izgovaranja tekbira, između tekbira će šutjeti onoliko koliko je potrebno klanjačima da izgovore tekbir. Nema smetnje da izgovori: "Subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber." Na drugom rekatu će, također, proučiti tri tekbira, poslije proučene Fatihe i sure, prije polaska na ruku, kako bi učenje na oba rekata bilo sastavljeno. Ako bi proučio tekbir i na početku drugog rekata bilo bi dopušteno, jer se učenjaci razilaze samo oko toga šta je bolje (a oboje je ispravno).

Ovo je mezheb Ibn Mes'uda i mnogih ashaba. Od Alkame i El-Esveda se prenosi da je Ibn Mes'ud na bajram-namazu učio devet tekbira, četiri prije učenja u namazu, zatim bi proučio tekbir i otišao na ruku'. Na drugom bi proučio tekbire poslije učenja, a prije odlaska na ruku'.

Od Ibn Abbasa se prenosi da je na prvom rekatu učio sedam tekbira, a na drugom pet. Ako bi imam proučio više tekbira nego što je potrebno, slijedile bi ga muktedije u tome, jer se to navodi u predajama.

Ako bi imam počeo sa učenjem u bajram-namazu, zaboravivši na tekbire, pa se sjetio prije nego što upotpuni učenje, vratit će se i proučiti tekbire i ponovit će učenje. A ako ih se sjeti poslije završetka učenja, neće ih ponavljati nego će nastaviti s namazom. Ako bi muktedija prispio u namaz dok je imam na kijamu poslije tekbira, proučit će tekbire u istom momentu, makar imam i započeo učenje. A ako ne bi proučio tekbire sve dok imam ne ode na ruku', učinit će ruku' i proučiti tekbire bez podizanja ruku. Ako bi zakasnio na prvi rekat, tekbire će proučiti poslije učenja sure kada ustane da ga naklanja.

Hutba bajram-namaza

Sunnet je da imam prouči hutbu nakon obavljenog namaza, a ona se sastoji od dva dijela koja će razdvojiti jednim kratkim sjedenjem. Od Džabira ibn Abdullaha se prenosi da je rekao: "Poslanik (a.s.) je ustajao i počinjao sa namazom, zatim se obraćao govorom ljudima. Kada bi završio sa hutbom, sišao bi sa mimbera i odlazio u ženski dio džemata i upućivao im savjete, oslonjen na Bilalovu (r.a.) ruku. Potonji bi raširio svoju odjeću, u koju je prikupljao dobrovoljne priloge od žena."

Kada se popne na mimber, imam neće sjediti prije hutbe, jer je sjedenje predviđeno da bi se sačekalo dok muezin završi učenje ezana, a ezan nije propisan u bajramima. Mustahab (lijepo) je da se započne prvi dio bajramske hutbe sa devet tekbira, drugi dio sa sedam i da završi hutbu s četrnaest tekbira.

Sunneti namaza ramazanskog i kurban-bajrama

Sunnet je kod Ramazanskog bajrama, prije odlaska na bajram-namaz, nešto slatko pojesti, a najbolje je da to bude neparan broj datula. To se temelji na predaji od Enesa (r.a.) koji je rekao: "Allahov Poslanik (a.s.) nije odlazio na ramazanski bajram-namaz, a da nije pojeo nekoliko datula, čiji je broj bio neparan." Sunnet je okupati se, očistiti zube, namirisati se, obući najljepše odijelo i učiti u sebi tekbire, idući prema musalli. Prije namaza dužnost je dati sadekatul-fitr. Nastojat će da pokaže vedrinu lica i radost. Od Ibn Omera se prenosi da je, kada bi išao na bajram-namaz, Ramazanski ili Kurban-bajram, učio tekbire naglas, sve dok ne bi stigao do musalle, a onda bi ih učio sve dok ne bi došao imam.

Neće klanjati nikakavu nafilu prije niti poslije bajram-namaza, sve dok se ne vrati kući. Od Ibn Abbasa se prenosi da je Poslanik (a.s.) izašao pa klanjao namaz Ramazanskog bajrama dva rekata, a prije i poslije njega nije klanjao ništa, a s njim je bio i Bilal. Klanjač će doći da obavi namaz jednim putem, a vratit će se drugim. To se zaključuje na temelju onoga što se prenosi od Džabira, koji je rekao: "Allahov Poslanik (a.s.) je koristio za bajram različite puteve."

To će isto učiniti i za Kurban-bajram, ali neće ništa jesti sve dok se ne klanja namaz. Putem će naglas učiti tekbire, a poslije bajrama će učiti tekbiri tešrik. Njihovo učenje je vadžib za svakog mukellefa (šerijatskog obaveznika) poslije svih farz-namaza, od sabaha na dan Arefata (9. dan zul-hidždžeta) do ikindije zadnjeg dana tešrika (13. dan zul-hidždžeta). To se temelji na riječima Allaha.: I spominjite Allaha u određenim danima. (...) Od Alije (r.a.) se prenosi da je učio tekbire poslije sabaha na dan Arefata i sve do ikindije zadnjeg dana tešrika, a također je učio tekbir i poslije ikindije. To se isto prenosi od Ibn Abbasa, Ibn Mes'uda i Omera ibn El-Hattaba.Ovaj tekbir se uči ovako: Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illellahu vallahu ekber, Allahu ekber ve lillahil-hamd.

To su, dakle, riječi kojima izgovaramo šehadet, a koje se nalaze između četiri tekbira i na kraju je zahvala Allahu. Učenje naglas je vadžib, a ima mišljenja da je sunnet. Žene će ovaj tekbir učiti u sebi. (...)

El-Buhari kaže: "Omer (r.a.) je učio tekbire u svome šatoru na Mini, pa su ga čuli prisutni u džamiji i počeli i oni da uče tekbir, kao i prisutni na pijaci, tako da se cijela Mina prolamala tekbirima. Ibn Omer je učio tekbire na Mini u svim tim danima, poslije namaza, i u svojoj postelji, u svome šatoru, za vrijeme dok je i sjedio i hodao. Mejmuna je učila tekbire na dan klanja kurbana (tojest prvi dan bajrama), a žene su učile tekbire klanjajući za imamom Ebban ibn Osmanom i Omerom ibn Abdulazizom u noćima tešrika, zajedno sa ljudima u džamiji.

Autor: Abdulhamid Mahmud Tuhmaz