Poznato je da je žena Zapada dobila svoja ljudska, društvena i politička prava tek u 20. stoljeću, nakon godina provedenih u ponižavajućem položaju kada se je čak raspravljalo i o tome da li ona uopće posjeduje ljudsku ili pak animalnu dušu. Međutim, i pored činjenice da je žena na Zapadu ostvarila svoja politička prava a time i mogućnost da participira u vlasti i administraciji svoje zemlje, čini se da je ona ovaj put i svojom voljom ponovno vraćena u robovski i ponižavajući položaj koji degradira njenu ličnost kao i ulogu majke, sestre, kćerke i supruge koja joj pripada. Moda koju danas slijedi savremena žena Okcidenta dovela je u pitanje njenu čast i potpuno je obnažila pred radoznalim ili zlonamjernim pogledima ljudi. Takva moda postala je običaj koji se slijedi i društveno pravilo koje se poštuje. Samo tako odjevena žena može biti uspješna i društveno prihvaćena. Doba postemancipacije žene neodoljivo podsjeća na vremena kada je žena kružila kao roba po ulicama Rima gdje je prodavana i kupovana. Žena se danas koristi da bi se prodao određeni proizvod, da bi se privukli klijenti i investitori, glasači na izborima i slično, što nam ukazuje da ona u suštini danas na Zapadu nije slobodna i pored zakona koji je u političkom, društvenom i građanskom smislu izjednačavaju sa muškarcem.

S druge strane, islam je ženi od prvoga dana objave i poslaničke misije darovao ljudska i građanska prava koja su do tada bila nepoznanica civilizacijama Grčke, Rima, Perzije ili predislamske Arabije. Ženi je ukazano poštovanje kroz ulogu majke, kćerke, sestre i supruge. Odnos između žene i muškarca je, shodno islamskome učenju, komplementaran[1] - nadopunjujući tako da jedno kraj drugoga osjećaju smiraj, o čemu svjedoče riječi Uzvišenog: I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.[2]

Međutim, s vremenom su muslimani pod određenim utjecajima i zbog opće izgubljenosti i pomućenosti stavova njihovih pojedinaca spram savremenih pojava poput političkog angažmana žene, njenog glasanja na izborima ili njene poslovne angažiranosti,  u pogledu žene i njenih prava zauzimali različite, obično potpuno oprečne stavove. Danas ima muslimana različitih obrazovnih profila u svim zemljama svijeta kao i muslimanske uleme koja bi ženi uskratila svaki društveni, poslovni ili politički angažman. Ima i onih koji pod utjecajem napadnih liberalističkih ideja i prakse Zapada nastoje ženu „potpuno osloboditi“ dozvoljavajući joj sve i svašta bez poštivanja bilo kakvih ograničenja i moralnih pravila. Jedan veliki broj muslimana i islamskih učenjaka pak o ovom pitanju zauzimaju srednji stav koji ženi dozvoljava društveni, politički i poslovni angažman uz poštivanje određenih pravila i uvažavanje određenih okolnosti.

U ovom radu ćemo kroz prizmu mišljenja dvojice velikih pravnika muslimanskog svijeta, dr. Jusufa Karadavija i dr. Atijje Sakra, pokušati u određenoj mjeri rasvijetliti pitanje članstva žene u parlamentu iz čega se da naslutiti i njihov stav o ostalim pitanjima vezanim za društveni angažman žene. I jedan i drugi učenjak pripadaju egipatskoj, ezherovoj školi prava i mišljenja „srednjega puta“, ali se ipak u svojim mišljenjima vezanim za ovu temu razilaze, što ću pokušati obrazložiti u narednim redovima. Njihov stav izveden je iz fetvi: Kandidiranje žene za parlament - između dozvole i zabrane (Karadavi),[3] Žena i opća uprava (Sakr),[4] Žena i sudstvo (Sakr)[5] i Žena i zakonodavne skupštine (Sakr).[6]

 

 

2.1. Stav Jusufa Karadavija o članstvu žene u parlamentu

 

Dr. Karadavi spada u red savremenih učenjaka srednjega puta koji su skloni olakšavanju i prihvatanju novina koje nisu u suprotnosti s islamskim učenjem. Tako i o ovom pitanju zauzima olakšavajući stav koji podržava pravo političkog angažiranja žene i prava da bira i da bude birana u zakonodavna tijela svoje zemlje. On svoj stav obrazlaže nizom argumenata iz Kur'ana i sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ali i praktičnim potrebama muslimanskih zajednica bilo u zemljama gdje su muslimani većina ili manjina. Protivnici političkog angažmana muslimanske žene nesvjesno polovicu islamskog ummeta stavljaju na marginu društva uskraćujući im pravo da biraju i tvore vlast. Takvim stavom i praksom koja ga prati, ti „borci za islam“ daju priliku ateistima, sekularistima, liberalistima u muslimanskim društvima među kojima ima mnogo i žena, da izaberu vlast koja njima odgovara i koja će promicati njihove stavove, ideje i interese koji su veoma često potpuno suprotstavljeni islamu. Dr. Karadavi o tome kaže; „Neki su iz ajeta: U svojim kućama boravite,[7] izveli općeniti dokaz da ženi nije dozvoljeno da izlazi iz svoje kuće, osim radi nužde ili potrebe koja je na nivou nužde. Čak su se kolebali i o pitanju njenog obrazovanja u školi i na univerzitetu!

Nije onda nikakvo čudo što su joj učinili zabranjenim i samo glasanje na izborima i izražavanje vlastite volje.

Ti ljudi su zaboravili da ostatak ajeta svojim smislom upućuje na zakonitost izlaska iz kuće za ženu čije je ponašanje u okviru čednosti i morala, koja ne pokazuje svoju ljepotu kao što su to činile žene u davno doba neznanja. Zabrana pokazivanja ljepote podrazumijeva pokazivanje van kuće jer ženi u njenoj kući nije grijeh da se ukrašava i da pokazuje svoju ljepotu. Dakle, pokazivanje ljepote, koje je zabranjeno, je samo ono koje biva van kuće.“[8]

U uvodnom dijelu svoje fetve o ovom pitanju dr. Karadavi obrazlaže islamski stav o ženi, njenim pravima, obavezama, odgovornostima, nagradi i kazni na drugom svijetu za počinjena djela koja se odnosi na nju isto kao i na muškarca. Autor pri tome navodi argumente  za svaki od svojih iskaza. U nastavku će Karadavi svoj stav o dozvoli da žena bude društveno angažirana i kao član parlamenta uz poštivanje određenih uvjeta između ostalog bazirati i na činjenici da je i žena obveznik (mukellef) i da se na nju odnosi većina propisa koji se tiču muškaraca.

Jusuf Karadavi o ravnopravnosti žene i muškarca kaže sljedeće:

„Žena je punopravan član zajednice kao i muškarac od koje se zahtijeva obožavanje Uzvišenog Allaha, uzdizanje Njegove vjere, izvršavanje obaveza koje je On propisao, izbjegavanje Njegovih zabrana, zaustavljanje kod Njegovih granica, molitva upućena Njemu, naređivanje dobra, a odvraćanje od zla.

Sva obraćanja Zakonodavca obuhvataju i ženu osim u slučajevima kada određeni dokaz upućuje na to da se neki propis odnosi isključivo na muškarce. Kada Uzvišeni Allah kaže: O, ljudi..., ili: O,  vi koji vjerujete...,te riječi bez ikakve rasprave obuhvataju i ženu.

Stoga je Um Selema, r.a.,[9] kada je čula Vjerovjesnika, s.a.v.s., da kaže: “O, ljudi” iako je bila zauzeta nekim svojim poslom požurila da se odazove pozivu tako da su se neki začudili brzini njenog odaziva. Ona im je na to rekla: “Ja sam od ljudi.”

Općeprihvaćeno načelo je da je žena ista kao muškarac u obavezivanju osim kada se radi o izuzimanju, shodno riječima Uzvišenog: Vi ste jedni od drugih...[10],i riječima Vjerovjesnika, s.a.v.s.: “Žene su rođene sestre muškaraca.”[11] Časni Kur’an oba spola, i muškarce i žene, obavezuje da uređuju društvo i sređuju prilike u njemu. Taj zadatak je ono što se islamskim jezikom naziva naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Uzvišeni Allah kaže:

A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.[12]

 

2.2. Stav i argumenti onih koji ženi osporavaju pravo na društveno-političko djelovanje

 

U nastavku svoje fetve u djelu Savremene fetve[13] dr. Karadavi precizno navodi argumente onih koji osporavaju politički angažman žene nastojeći dokazati da je argumentacija koju oni koriste u šerijatskopravnome smislu pogrešna i neprihvatljiva. Na taj način autor podupire svoj stav da dozvola političkog angažmana žene uz poštivanje propisa islama i okolnosti u kojoj se nalazi njena porodica počiva na principu načelne dozvoljenosti svih stvari, osim u slučaju postojanja šerijatski valjanog dokaza koji ukazuje na zabranu.[14] Autor navodi i mnogobrojne ajete, hadise i predaje koje govore o jednakopravnosti žena i muškaraca i njihovoj društvenoj angažiranosti za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i prvih generacija muslimana. Čitalac na kraju zaključuje da nijedan vid argumentacije na koji se pozivaju oni koji politički angažman žene, a time i njeno članstvo u parlamentu, osporavaju ne može odoljeti prigovorima koje navodi dr. Karadavi.

U ovom radu navest ćemo neke vidove argumenatacije onih koji zabranjuju kandidaturu žene u parlamentu uz prigovore i komentare koje je autor naveo.

  1. Ajet: U kućama svojim boravite...[15]

Neki ovaj ajet uzimaju za dokaz da ženi nije dozvoljeno da ostavi svoju kuću, osim u nuždi ili potrebi.

Ovaj dokaz je neumjestan iz sljedećih razloga:

Dotični ajet se odnosi na žene Vjerovjesnika što je jasno iz konteksta ajeta. Žene Vjerovjesnika imaju zabrane i otežavanja koja nemaju druge žene. Zbog toga je i nagrada jedne od njih kada rade dobro višestruka, a i kazna ako bi počinila loše djelo također višestruka.

 

  1. Hadis:“Neće imati uspjeha narod koji vlast nad sobom povjeri ženi.[16]”

 

Mnogo je onih koji svoj stav o osporavanju prava da žena učestvuje u vlasti argumentiraju poznatim hadisom koji je Poslanik, s.a.v.s., izgovorio govoreći o Perzijancima. Na taj hadis su se poodavno pozvali i učenjaci El-Ezhera, kada su svojevremeno u svojoj fetvi osporili ženi pravo da bira i da bude birana u vlast. Naime, Poslanik, s.a.v.s., je u hadisu kojeg prenose Buhari i drugi prenosioci, nakon što mu je došla vijest da su Perzijanci nakon smrti svoga cara Kisre povjerili vlast nad sobom njegovoj kćeri, rekao: „Neće imati uspjeha narod koji je vlast nad sobom povjerio ženi.”

U pogledu argumentacije ovim hadisom u cilju potvrđivanja zabrane političkog angažiranja žene Karadavi govori o povodu izricanja ovoga hadisa smatrajući da se odnosi samo na tu priliku.

 

2.3. Stav dr. Atije Sakra o ovom pitanju

Dr. Atijje Sakr se pitanjem političkog i društvenog angažmana žene bavio u svoje tri fetve: „Žena i opća uprava, žena i sudstvo i žena i zakonodavne skupštine.“[17]

U prvoj fetvi koja se tiče opće uprave, on pribjegava stavu koji ženi osporava pravo učešća u javnoj upravi pozivajući se na hadis: „Neće postići uspjeh narod koji je vlast nad sobom povjerio ženi.“ Dr. Sakr svoj stav također podupire već spominjanom fetvom vijeća za fetve El-Ezhera iz 1952. godine koja nalaže zabranu da žena obavlja neku od javnih funkcija. Međutim, to vijeće ne navodi nikakve argumente za svoj stav osim vlastitih gledišta i analiza u vezi s prirodom muškarca i žene, a poznato je da održiva zabrana u islamu mora imati uporište u izvorima islama - Kur'anu, sunnetu, idžmau... U protivnom, dotični postupak ostaje u okvirima opće i načelne dozvoljenosti svih stvari.[18]

Vijeće za fetve El-Ezhera svoj stav je obrazložilo na sljedeći način: „Ovaj propis je uzrokovan gledištima i značenjima koja nisu nepoznata onima koji priznaju prirodne razlike između muškaraca i žena. To je propis koji ne ide dalje od njene ženske prirode koja je jedini njegov uzrok. Jasno je da ženska priroda ne podrazumijeva neznanje, neinformiranost i nepostojanje inteligencije pa stoga i ne može biti uzrok ovog propisa. Stvarnost ukazuje na to da žena posjeduje znanje i inteligenciju kao i muškarac. Nekada ona čak premašuje inteligenciju muškarca. Međutim, žena shodno svojoj građi i prirodi ima urođene nagone koji odgovaraju ulozi radi koje je stvorena i koji je čine naročito podložnom osjećanjima. Islamsko pravo je na osnovu tih prirodnih različitosti između muškarca i žene napravilo razliku između njih u mnogim propisima koji nisu u vezi s javnim poslovima.“[19]

U fetvi koja se tiče mogućnosti da žena obnaša funkciju sudije dr. Sakr navodi tri stava islamskih pravnika - stav opće dozvoljenosti da žena bude sudija, opće zabrane i stav koji podrazumijeva dozvolu da žena obnaša funkciju sudije u svim građanskim ili trgovinskim parnicama, ali ne i u sudskim procesima koji mogu imati za posljedicu odmazdu (el-kisas) ili tjelesna kažnjavanja (el-hudud). Dr. Sakr se u rezimeu ove svoje fetve ponovo opredjeljuje za osporavajući stav naginjući zabrani da žena bude sudija pravdajući to dovoljnim brojem muškaraca koji su sposobni da obavljaju tu dužnost.

U fetvi koja se bavi pitanjem članstva žene i njenog glasanja za zakonodavne skupština dr. Sakr isprva podržava pravo žene da glasa na izborima, i za to čak navodi argumente i obrazloženja, da bi nakon svega toga ponovo pribjegao već spomenutoj fetvi Vijeća za fetve El-Ezhera iz 1952. godine. Vidljivo je da se dr. Sakr bar u vremenu kada je pisao tu fetvu, ne može udaljiti od autoriteta zvanične uleme El-Ezhera i pribjeći mišljenju koje je suprotstavljeno njihovome, pa makar se radilo o fetvi iz polovice prošloga stoljeća. U navedenoj fetvi je vidljivo da on na početku daje jedan, a onda na kraju pribjegava nekadašnjem stavu zvaničnih autoriteta El-Ezhera, ne osvrćući se na okolnosti i ogromne promjene koje su se od tada desile u čitavom svijetu.

Dr. Sakr isprva razdvaja pitanje glasanja žene na izborima za zakonodavne skupštine, što dozvoljava i njenoga kandidiranja za člana skupštine, što je po njemu zabranjeno. Na koncu, iz predostrožnosti se ponovo vraća fetvi vijeća za fetve El-Ezhera koja osporava ženi pravo glasanja na izborima, jer to može dovesti i do njenog kandidiranja i članstva u skupštinama. To je po njima dio javne uprave, što je zabranjeno na osnovu već navođenog hadisa: “Neće imati uspjeha narod koji je vlast nad sobom povjerio ženi.”

Smatram važnim kazati da o ovome pitanju postoje i druga mišljenja s obzirom da se radi o idžtihadskoj temi o kojoj nema preciznog teksta Kur'ana i sunneta. Autor je na kraju naveo stav Vijeća za fetve El-Ezhera iz polovine prošloga stoljeća, što čitalac razumijeva kao zaključak i presudu u pogledu ovoga pitanja. Jedan dio savremene islamske uleme smatra dozvoljenim da se žena koja ima vremena, uz obavezu ispunjenja svih Šerijatom predviđenih uvjeta i propisa o odijevanju, govoru, ponašanju i komunikaciji s muškarcima može kandidirati za članstvo u parlamentu i biti njegov član. Dr. Jusuf Karadavi jedan je od zastupnika toga stava koji je u svojoj knjizi Savremene fetve odgovorio na navedenu argumentaciju onih koji članstvo žene u parlamentu osporavaju. Naravno, ovom prilikom nećemo propustiti da iskažemo poštovanje prema instituciji Vijeća za fetve El-Ezhera i ličnosti uvaženog doktora Sakra koji je njihov stav preuzeo u svojoj knjizi[20]. Postoji vjerovatnoća da se je njihov stav kome je na neki način pribjegao i autor ove knjige bazirao na mogućnostima zloupotrebe tog članstva i njegovih pratećih pojava poput neislamskog odijevanja, ponašanja i tome slično.

3.1. Zaključak

Nadam se da je ovaj rad bar malo rasvijetlio pitanje političkoga i društvenoga angažiranja muslimanske žene. Autori o ovome pitanju stoje na suprotnim stranama upravo onako kako su danas o istom pitanju podijeljeni i muslimani u svijetu. Čini se da dozvoljenost političkoga i društvenoga angažmana i u društvima gdje je ona teorijski prihvaćena i zakonski odobrena, treba da pređe iz teorije u praktičnu primjenu. Veoma je malo muslimanskih zemalja koje u svojim parlamentima imaju značajniji broj žena. U zapadnom svijetu u posljednje vrijeme pojavljuje se manji broj muslimanki, praktičnih vjernica odjevenih po islamskim propisima, koje su članice parlamenata, savjeta ili na neki drugi način učestvuju u političkim zbivanjima zemalja u kojima muslimani predstavljaju manjinu. Možda je to jedan upozoravajući znak za muslimane islamskog svijeta koji u pogledu žena moraju mijenjati stavove i svoju dosadašnju veoma čestu praksu stavljanja žena na marginu zbivanja. Dr. Karadavi je precizno i analitično obradio ovu temu pojašnjavajući i odgovarajući na argumente zagovornika zabrane političkog angažiranja žene. Dr. Sakr je bar u ove tri fetve bio koncizan, sažet i nije se upuštao u dublja istraživanja ove teme koja bi zahtijevala navođenje argumenata i stavova te zagovornika i protivnika političkog angažiranja žene. Dr. Sakr je u svojim fetvama o ovom pitanju  pokazao potrebu slijeđenja stavova drugih - tradicionalne uleme i zvaničnih autoriteta El-Ezhera, što ga je udaljilo od vlastitoga promišljanja i vlastite analize stavova o dozvoli i zabrani, što je za alima i pravnika njegovoga formata jedan vid slabosti i neodlučnosti. S druge strane, Dr. Karadavi je jasan i odlučan u svome stavu odobravanja kandidiranja žene za parlament i njenog političkog angažiranja pod uvjetom poštivanja propisa islama i uvažavanja ostalih personalnih okolnosti žene i njene porodice.

Smatram da je uloga i jednoga i drugoga alima značajna i vidljiva. Karadavi, čini se, blago djeluje na tradicionaliste - muslimane koji ne odobravaju ni politički, ni društveni angažman žene, jer ne mogu ostati nijemi i slijepi pred nizom argumenata koje je naveo. S druge stane, dr. Sakr na neki način djeluje na moderniste - muslimane koji odobravaju politički angažman žene zaboravljajući na granice koje je postavio islam u pogledu ponašanja i odijevanja žena. Svojom, čini se namjernom nedorečenošću, dr. Sakr ostavlja dovoljno prostora za spoznaju da se radi o idžtihadskom pitanju oko kojeg postoji razilaženje učenjaka, a time i mogućnost slijeđenja i primjene drukčijega mišljenja od onoga kojem on pribjegava i kojem daje prednost.

4.1. Literatura

  1. Kur'an sa prijevodom, prijevod Besim Korkut, El-Kalem, Sarajevo, 1989.
  2. Dr. Jusuf Karadavi, Savremene fetve I, El-Kalem, Sarajevo, 2010.
  3. Dr. Jusuf Karadavi, Savremene fetve II, El-Kalem, Sarajevo, 2010.
  4. Dr. Atijje Sakr, Žena muslimanka, fetve i propisi, Libris, Sarajevo, 2012.
  5. Muhammed Mutevelli Ša'ravi, Žena u Kur'anu, Karađoz-begova medresa, Mostar, 2005.
  6. Osman Kozlić, Fikhska pravila, El-Kalem, 2005.
  7. Dr. Jusuf el-Karadavi, Dr. Jusuf el-Karadavi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2008.

Autor: Ahmed Hatunić 

Glasnik, br. 1-2, 2014

[1]Muhammed M. Ša'ravi, Žena u Kur'anu, Karađoz-begova medresa Mostar, 2007, str. 13-16.

[2] Er-Rum, 21

[3] Jusuf el-Karadavi, Savremene fetve II,  El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 375-392.

 

[4] Dr. Atijje Sakr, Žena muslimanka, fetve i propisi, Libris, Sarajevo, 2012, str. 365, 366.

 

[5] Ibid., 367-369

[6] Ibid., 370, 371.

[7] El-Ahzab, 33.

[8] Jusuf el-Karadavi, Savremene fetve II, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 375-392.

[9]Majka pravovjernih, supruga Allahovog vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s.

[10]Alu 'Imran, 195.

[11] Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi, Ebu Davud i Ed-Darimi.

[12]El-Tevbe, 71.

[13] Jusuf el-Karadavi, Savremene fetve II, El-Kalem, Sarajevo, 2010., str. 377-392.

[14]Osman Kozlić, Fikhska pravila, El-Kalem, 2005, str. 172, 173.

[15]El-Ahzab, 33.

[16] Hadis bilježe Buhari, Tirmizi, Hakim, Ahmed, Nesai.

[17] Dr. Atijje Sakr, Žena muslimanka, fetve i propisi, Libris, Sarajevo,  2012., str. 372-376

 

[18] Dr. Jusuf el-Karadavi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo,  2008., str. 54-59.

[19]Dr. Atijje Sakr, Žena muslimanka, fetve i propisi, Libris, Sarajevo,  2012., str. 372-376

[20] Ibid.