Polahko, vas dvojica!

Vjernik je potpuno svjestan da mu njegov Stvoritelj naređuje samo ono što je za njega korisno i dobro na oba svijeta, kao i da mu je zabranio sve ono što je štetno, odvratno i što ima kobne posljedice za čovjekom život.

Kako je samo lijep osjećaj kada se ima lijepo mišljenje o Allahu, Njegovim poslanicima, a.s., i šerijatu – Allahovim propisima kojima smo zaduženi i kojima se nikom ne čini nepravda. To je osjećaj koji može imati samo onaj ko je osjetio slast imana, i koji sa zadovoljstvom izvršava vjerske naredbe i kloni se svega zabranjenog. Slast i zadovoljstvo koje vjernik osjeti kada čini sedždu svome Stvoritelju je nezamjenjivo i to je ono što mu je draže od dunjaluka i svega što je na njemu. Tu je, također, ljepota uzimanja abdesta, obavljanja namaza, davanja zekata, doživljaj hadža, pomaganje potrebnih, lijepog ophođenja s drugima i ostalih obreda i ibadeta vjere islama.

Vjernik je potpuno svjestan da mu njegov Stvoritelj naređuje samo ono što je za njega korisno i dobro na oba svijeta, kao i da mu je zabranio sve ono što je štetno, odvratno i što ima kobne posljedice za čovjekom život.

Razne nedaće koje zadese čovjeka u životu, vjernik prihvata sam kao iskušenja i upozorenje i ostaje svjestan da nakon neuspjeha dolazi uspjeh, nakon poteškoće olakšanje, nakon umora odmor, nakon suza osmijeh, nakon bolesti izlječenje, a nakon dunjalučkih iskušenja dolazi, ako Bog da, Džennet čija je širina koliko su nebesa i Zemlja i koji je pripremljen za iskrene i bogobojazne Allahove robove.

Svi oni koje prati u njihovom životu pesimizam i koji osjećaju duševnu i svaku drugu tjeskobu, trebaju imati na umu da je tajna stvarne sreće imati lijepo mišljenje o Onome Koji je stvorio sve živo i Koji je rasporedio svakom njegovu nafaku/opskrbu. Ako budemo imali takav osjećaj, manje ćemo biti opterećeni, nećemo se upuštati u zavidnost, zlobu i druge loše osobine koje nas udaljavaju od duševne smirenosti.

Isto tako vjernik treba imati lijepo mišljenje o svim ranijim Božijim poslanicima, a.s., a posebno o Muhammedu, s.a.v.s., koji nam je dostavio Objavu od Allaha, dž.š., brinuo se za našu uputu, nije ostavio nikakvo dobro a da nas na to nije uputio, niti kakvo zlo i nešto štetno a da nas na to nije upozorio.

Svi raniji poslanici, a.s., su imali svoje dove i oni su ih iskoristili kod Allaha, dž.š., na dunjaluku, osim Muhammeda, s.a.v.s., koji je svoju dovu ostavio za Sudnji dan, da je, kao šefa'at i zauzimanje za svoje sljedbenike, iskoristi kako bi što više svojih sljedbenika spasio džehennemske vatre.

Alija, r.a., je rekao: „Kada vam se prenosi hadis od Poslanika, s.a.v.s., nastojte da o Poslaniku, s.a.v.s., (i o tom hadisu) mislite ono što je najljepše, (najprikladnije), najbogobojaznije i najispravnije.“ (hadis je sahih a bilježi ga Ahmed i drugi)

Znači, budite potpuno ubijeđeni i svjesni da vam Poslanik, s.a.v.s., želi ono što je za vas najbolje i najispravnije, najpraktičnije i to je ono u čemu  trebate slijediti njegov, s.a.v.s., sunnet. Ako bi slučajno hadis koji nam je prenesen mogao podrazumijevati više značenja, onda ga mi vjernici prihvatamo onako kako je to najbolje i najprikladnije, tj. da bude najbliže kur'askom tekstu, tekstu ostalih pouzdanih hadisa i konsenzusu pouzdanih učenjaka. Svaki drugi postupak može nas odvesti u smutnju i pogrešno razumijevanje vjerskih propisa. Na to smo upozoreni u kur'anskom ajetu:

„On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenja njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: „Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!“ A samo razumom obdareni shvaćaju.“ (Ali Imran, 7)

Kada je od ratnog plijena nestao neki ogrtač, onda je neko, u čijem srcu je bila bolest rekao da je to uzeo Muhammed, s.a.v.s., za sebe i sakrio. Nakon toga Allah, dž.š., je objavio ovaj ajet:

„Nezamislivo je da Vjerovjesnik nešto utaji (sakrije)! A onaj ko nešto utaji – donijet će na Sudnji dan to što je utajio i tada će se svakome u potpunosti dati ono što je zaslužio, nikome se nepravda neće učiniti.“ (Ali Imran, 161)

Ibn Abbas, r.a., pojašnjavajući ovaj ajet kaže: „Ne smiju ashabi o Poslaniku, s.a.v.s., imati ružno mišljenje. Ružno mišljenje o poslanicima je jedan od velikih grijeha i može ljude odvesti u nevjerstvo, kako su to naglasili mnogi učenjaci.

Poslanik, s.a.v.s., nas praktično podučava kako i na koji način vjernik svojim postupcima ne treba dovoditi ljude u iskušenje, da o njemu imaju ružno mišljenje i da time otvaraju vrata šejtanskom djelovanju.

Interesantan je događaj koji se desio Poslaniku, s.a.v.s., kada mu je u posjetu u džamiju, dok je bio u itikafu, došla njegova supruga Safija. Kada ju je Poslanik, s.a.v.s., ispraćao iz džamije u tom momentu su naišla dvojica ashaba i kada su primijetili taj prizor požurili su da prođu, praveći se da nisu ništa vidjeli. Tada ih Poslanik, s.a.v.s., zaustavlja govoreći: - Polahko, vas dvojica! Ovo je moja supruga Safija. Tada njih dvojica, r.a., rekoše: -Subhanallah, Allahov Poslaniče, (da smo i o kom pomislili nešto ružno, ne bismo pomislili o tebi). On im reče: - Zaista šejtan kola ljudskim tijelom kao što kola krv. Pobojao sam se da u vaša srca ne ubaci nešto ružno (ružno mišljenje o Poslaniku).“ (Buharija)

Tu je došla do izražaja Poslanikova, s.a.v.s., opreznost od ružnog mišljenja, kao i njegova samilost prema ashabima, jer se pobojao da im šejtan ne ubaci nešto ružno u njihova srca, pa to bude razlog njihove propasti, jer  ružno mišljenje o poslanicima je jedan vid nevjerstva (kufra).

U svim nedaćama i iskušenjima kroz koje prolazimo, uvjek moramo voditi računa o svojim postupcima i o onome što izgovaramo. Uvijek moramo imati na umu lijepo mišljenje o našem Stvoritelju i biti zadovoljni Njegovom odredbom, jer mi ne znamo u čemu je dobro i hajr za nas i naše članove porodice. Kada god nas nešto od toga zadesi trebamo reći: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un / Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo! Opet je Poslanikova, s.a.v.s., praksa ta koja nam daje smjernice. Kada je Poslaniku, s.a.v.s., umro njegov maloljetni sin Ibrahim, r.a., Poslanik, s.a.v.s., je plakao i žalio, ali je bio zadovoljan Allahovom odredbom i tada je imao o Njemu lijepo mišljenje, pa je tom prilikom rekao: „Srce žali, oko suzi, ali naš jezik neće reći nešto čime naš Gospodara ne bi bio zadovoljan. Mi smo Ibrahime, zbog rastanka s tobom uistinu ražalošćeni.“

Autor: Fuad Sedić

Keywords & Tags

Contact Us