Ukratko, u toj zajednici jevreja ubijen je neki čovjek. Za ubicom se tragalo. Kako je Božiji poslanik Mūsā bio među njima, dobio je Božiju revelaciju o tome kako da se brzo otkrije ubica. Sve se svelo na jedno čudo: Trebalo je žrtvovati jednu kravu i jednim njezinim dijelom, udom, trebalo je “udariti umorenoga“, on će oživjeti i reći ko je njegov ubica! To je, dijelom, tekst i kontekst odlomka 2:67-73.

Ali, umjesto da odmah žrtvuju kravu, prisutna zajednica, koje se presudno ticalo to umorstvo, postavljala je suvišna pitanja Mūsāu, a posredstvom njega i samome Bogu: 

Kakva je krava koju treba žrtvovati? Kad je Mūsā rekao da krava nije (ne treba da bude) ni stara, ni mlada, već srednje dobi, prisutni su pitali: 

Koje je krava boje? Na to je Mūsā odgovorio da je krava živozlatne boje, svidi se bojom onima koji je vide! Ali, ni taj odgovor nije zadovoljio ovu zajednicu, već su dalje pitali Mūsāa da im objasni: 

Kakva je to, zapravo, krava? Jer krave su među se slične. Mūsā je sad rekao da krava nije ni oranjem, niti natapanjem usjeva iznurena, da je bez ikakve mahane i ikakva biljega na sebi. 

Napokon, zajednica je našla odgovarajuću kravu i žrtvovala je, iako sa velikim skanjivanjem, kako se veli u Kurʼānu (2:71). 

Ubica je otkriven, vinovnik zločina je objelodanjen. Ako se pomnije pogleda ovaj odlomak (2:67-73), rješenje koje Mūsā, kao Božiji poslanik, nudi sastoji se, kako smo kazali,  u izvođenju prizora djelotvornog čuda: Umorenog je trebalo udariti jednim udom žrtvovane krave, i umoreni će, logikom djelovanja toga čuda, kazati ko ga je ubio. Čuda u svim svetim knjigama, pa i u Kurʼānu, pojednostavljuju zbivanje stvari. Ona i njihova zbivanja su prečac do odgovora. Tako je trebalo biti i ovaj put.  

Odlomak Kurʼāna (2:67-73), samjeren sa cjelinom Kurʼāna, posve   jasno pokazuje da se u Kurʼānu, uopće uzev, pravi otklon od izvještačenog raspravljanja, raspredanja, cjepidlačenja, kazuističkog nadmudrivanja, zamagljivanja valjanog odgovora ili izbjegavanje dobrog i ćudorednog rješenja iskrslih problema. Sve to nalazimo u  “kazivanju o kravi“ (2:67-73). Ljudi su od Mūsāa  tražili nepotrebne detalje, tako su odgađali rješenje problema koje im je on nudio. Jednostavno kazano, zapali su u ispraznu “teološku kazuistiku“ i “izvještaćeno nadmudrivanje“.

 K tome, paradoksalno je da su sve to tražili od Mūsāa za koga su znali da je Božiji poslanik, te da im baš on nudi efikasno rješenje, posve primjereno datom stanju stvari. Nadalje, preko Mūsāa sve su tražili i od samoga Boga. U tri navrata oni kažu: “Zamoli, nas radi, Gospodara svoga (rabbaka)!“ U intonaciji tih riječi naslućuje se oholost: Zar taj  “Mūsāov Gospodar“ nije, u isti mah, i “njihov Gospodar?!“

U kasnijim razvojima islamske teologije, teozofije i misticizma bilo je mnogo autora koji su pravili otklon od praznoslovlja, nadmudrivanja i besciljne kazuistike. I to su s pravom činili.  “Kazivanje o kravi“ (2:67-73)  to nam jasno pokazuje.

(...)

Autor: Enes Karić